Tag: telesna shema

Privilegije debelih žena

Moji roditelji su smatrali da je njihova dužnost da mene i moju braću indoktriniraju osećajem niže vrednosti. Ideja je bila ta da ako nas nauče da svaku svoju grešku shvatamo krajnje tragično bićemo bolji i pristojniji ljudi. Večnim autodestruktivnim razmišljanjem bićemo okrenuti ka sebi i svojim greškama, zauvek slepi za tuđe. Velikim delom se to ispostavilo kao istina, bar u mom unutrašnjem životu. I tog septembarskog dana, kada se desilo uživo ono što će se tek desiti u ovoj priči, pravila sam mentalne beleške svega onoga što sam učinila pogrešno tog dana.

Sedela sam u prevozu, sticajem okolnosti u poslednjem redu, u jednom od onih buseva gde je poslednji red uzdignut i imaš faktički pregled celog autobusa. Pošto mi je baterija bila pri kraju bila sam primorana da posmatram svet oko sebe.

U mom vidnom polju negde pri sredini autobusa stajao je kratko ošišan mladić u običnoj crnoj majici kratkih rukava i farmerkama. Obrva mu je bila pirsovana, te sam iz toga mogla da zaključim da je baš opasan, a verovatno i samouveren. Zaboravila sam da vam kažem da je pored mene u poslednjem redu sedela devojka koju bi dosta ljudi opisalo kao zgodnu, a verovatno i lepu, a zatim možda i kao jebozovnu. Bila je komplet našminkana, mršava, duge kose i veštačkih noktiju. Takođe je bila jednostavno obučena – farmerke i bela majica na kratke rukave.

Dragi moji čitaoci, vozimo se Nemanjinom, ka Slaviji, negde je oko dva popodne i prijatan je septembarski dan. Sve je baš onako kako i biva najčešće tokom prosečnog dana.

S obzirom na to da sam opisala sve ostale aktere u ovoj priči osim sebe – barem fizički, red je došao i na mene. Ja sam Vanja Petrović. Tog dana sam se vraćala sa treninga i imala sam na sebi krajnje nezahvalne, barem što se izgleda tiče, crne helanke za jogu i zelenu majicu na bretele. Kosa mi je bila znojava i masna, nisam bila našminkana i ono što je ključno za ovu priču jeste to da sam ja ono što bi mnogi ljudi opisali kao baš debela.

Vozili smo se još neko vreme a mladić je razgovarao i šalio se sa svojom drugaricom. U pauzi razgovora, mladić je krenuo da posmatra ostale putnike u busu. Njegov pogled je skenirao sve nas. Glatkim potezom glave skenirao je prvo prednji deo busa. Ništa nije zadržalo njegovu pažnju te je prešao na našu stranu, uvidevši prvo devojku koja sedi pored mene. Slatko nasmejan, zadržao je pogled na njoj. Bilo je više nego evidentno da ona ispunjava njegove kriterijume čega god.

Posmatrao ju je par sekundi, sve vreme slatko nasmejan, ali pošto je neprijatno buljiti u ljude, pogled je skrenuo sa nje i nastavio da skenira, kada mu je na žalost pogled udario na mene. Osmeh mu je momentalno spao sa lica i lice mu je poprimio jedan od eksplicitnijih izraza gađenja.

Mladić je u tim razmerama bio zgrožen mojom pojavom da je baš teško došao sebi. Grčio se vidno. Bio je uznemiren. Kao da je pokušao da istrese sa kože vizuelni susret sa mnom. Još nekoliko puta je pogled bacio u mom pravcu, verovatno kako bi se uverio da nešto tako gadno zaista postoji.

Kada ljudi zamišljaju život debelih žena, najčešće misle da se naši životi svode na to da se ljudi gade na nas a mi bežimo od njih i zatrpavamo i lečimo našu tugu i sram hranom. Naravno, u taj miks upadaju nezaobilazno bindžovanje serija iz dana u dan i neprestano ležanje prekinuto samo za odlazak u WC ili do frižidera.

Ali, naša realnost je najčešće drugačija. Naši životi su zapravo jako slični vašima, a ponekad smo čak i privilegovane. Da, da, privilegovane! Skupila sam vas danas ovde da bi smo porazgovarali o tome.

Da ne bude zabune, ove privilegije ne uživaju samo debele žene. Njih uživaju takođe i, na primer, ružne žene koje nisu zgodne ili jebozovne, a često i butch žene koje nisu “dovoljno” ženstvene.

Ovo su neke od tih privilegija koje sam ja kao debela žena spoznala da uživam:

– Mogu da blejim sa ortakom nasamo bez da se ta situacija seksualizuje od strane društva, rodbine, itd.
– Ja zauzimam prostor i zato što sam debela ljudi mi ga omogućavaju. Time što sam debela ljudi su neviđeno oprezni oko toga da mi ne bude neprijatno dok negde sedim na primer.
– Niko nikada nije insinuirao da sam dobila neki posao ili da dobro zarađujem jer sam spavala sa nekim.
– Kad smo kod toga, niko me nikad nije nazvao “kurvom”. Ne postoji koncenzus oko toga šta znači biti kurva, svakako šta god značilo, taj termin podrazumeva određen nivo agresije i mizogenije koju nije nikako prijatno pretrpeti.
– Dosta ljudi misle da sam pametna, iako im objektivno nikada nisam dala povod za to, ali debelim ženama se u našem društvu upisuje u najmanju ruku emotivna inteligencija i dobrota.
– Znam da se retko kome dopadam, samim tim ni ne osećam presiju da se dopadnem.
– Mogu da imam intelektualnu konverzaciju sa muškarcem bez da se ona bespotrebno seksualizuje.
– Gro žena me ne vidi kao pretnju i mogu bez tenzije da blejim sa njihovim partnerima.
– S obzirom na to da me retko ko muva, ne osećam se kao hodajuće meso za mušku konzumaciju i objektifikaciju kao mnoge moje drugarice.
– S tim u skladu, kroz svoju debelost ja sam oduzela sposobnost seksualizacije moj tela posmatraču. Drugim rečima, moje salo i meso, i tako dalje, sakriva najčešće seksualizovane delove tela kao sto su “linija”, struk, jasno izražene grudi, linije vilice, itd.
– Neke žene godinama rade na tome da istaknu svoje telo, da njihovo telo bude primećeno, a moje se uvek nameće i to bez napora sa moje strane. Moje telo je prosto nezaboravno.

Paradoksalno, iako je moje debelo telo hiper vidljivo, nameće se, zauzima prostor i odskače, istovremeno sam kao debela žena u ovom društvu nevidljiva, jer ne ispunjavam svoje odgovornosti privlačnosti prećutnog društvenog ugovora. Dakle, nisam Žena. Jako dugo sam patila i borila se protiv toga, ali sam onda shvatila blago slobode koju mi ta nevidljivost omogućava. Biti Žena u ovom patrijarhalnom društvu može biti samo krajnje pogubno, tako da vremenom postajem sve više zahvalna za slobodu kretanja koje mi moje telo omogućava.

Bolesti savremenog čoveka: Poremećaji telesne sheme

Telesna shema je sistem međusobno povezanih predstava i ideja o vlastitom telu i njegovim organima koji čini mentalnu mapu tela. Mentalna reprezentacija tela je subjektivna i ne mora da se poklapa sa stvarnošću. Ima važnu ulogu u razvoju ega i identiteta pojedinca. Kod težih psihičkih oboljenja obično dolazi do dezintegracije telesne sheme.

U ovom radu biće prikazana tri slučaja dezintegracije telesne sheme, koji ranije nisu postojali i koji su dokaz da poremećaj nije vrednosno neutralna kategorija, već se u njemu oslikavaju mnogobrojna kulturalna očekivanja. U pitanju su: bigoreksija, telesna dismorfija i tanoreksija.

Bigoreksija – “obrnuta anoreksija”

Razvijanje mišića i rad na povećavanju tela u smislu dobijanja mišićne mase i veličine ramena, grudi, leđa, bicepsa i nije novi trend. Taj trend je nastao još u staroj Grčkoj, pre mnogo vekova, jer su ti, veliki mišići pokazivali vojnu spretnost, snagu, moć, dominaciju na svim poljima i zbog tog, takvog izgleda i veću šansu za razmnožavanje, jer se količina mišića povezuje s testosteronom, muškim polnim hormonom, a količina testosterona može biti presudna za mogućnost ostavljanja potomstva.

“Novi muški trend koji je od uličnih snagatora ili zaluđenika za bodibildingom, baš uz Švarcenegerovo postignuće, postao neka vrsta kulturnog imperativa, zamenivši sva dotadašnja uputstva za urednost i muževnost, odveo je mnoge muškarce željne vrućih ženskih (a, bogami, i muških) pogleda , i savršeno oblikovanog tela, u teretane širom zemljine kugle. Za mnoge nevoljnike, međutim, bilo je to pravo mučenje.”(Tomić 2009) Poremećaj slike tela povezan s opsesivnom željom za imati ili dobiti što više mišića se zove bigoreksija. “Poremećaj tela, koji je nazvan bigoreksija, (” big “- od reči veliki na engleskom i “anorexia “- anoreksija, što u bukvalnom prevodu znači obrnuta anoreksija) može dovesti do depresije, zloupotrebe steroida i samoubistva. Poremećaj je poznat kao mišićna dismorfija, odnosno osećaj koji ljudi imaju, pa sebe vide kao sitne, čak i pored toga što su u stvari vrlo krupni i mišićavi. Ponekad se opisuje i kao poremećaj suprotan anoreksiji (kod anoreksije, osobe koje pate od te bolesti, za sebe misle da nisu dovoljno mršave, a kod bigoreksije da nisu dovoljno mišićave, iliti “velike”).

Znaci bigoreksije mogu uključivati opsesivno-kompulsivno vežbanje koje postaje prioritet, prekomerno ogledanje (tela) u ogledalu i zloupotrebu steroida, suplemenata i proteinskih šejkova, kako bi dobili što više mišićne mase i bili što veći. Stručnjaci smatraju da bigoreksija može biti genetski poremećaj, ili može nastati usled hemijskog disbalansa u mozgu. Životna iskustva, takođe, mogu biti jedan od faktora, jer je bigoreksija češća kod ljudi koji su u prošlosti bili na bilo koji način zlostavljani.”

Takođe, simptomi koji mogu ukazati na bigoreksiju su: ignorisanje povreda – oni će vežbati čak i kada su povređeni, jer se plaše da će im se tjelo u međuvremenu opustiti i smanjiti. Drugi simptomi mogu biti i stalno ogledanje – dosta vremena provode pred ogledalom, kako bi procenili svoj fizički izgled, ili zbog straha da ne izgledaju dobro; manjak samopouzdanja – ne vole govoriti o svojim izgledu, često se skrivaju iza vrećaste odeće, ekstremno puno vežbaju, što najčešće podrazumeva višesatne treninge snage; imaju ekstremnu ishranu, jer oni koji pate od bigoreksije se uglavnom drže režima ishrane koji podrazumeva dosta proteina i malo masti. Ostali znaci bigoreksije mogu biti i preterana upotreba dodataka ishhrani – suplemenata, ili čak i upotreba steroida. Bigoreksičari nisu preterano socijalizovane osobe, jer često izbegavaju druženje s ljudima, zbog treninga ili strogog režima ishrane.

Telesna dismorfija – Body dysmorphic disorder (BDD)

Ovo je još jedan, široko rasprostranjeni poremećaj slike sopstvenog izgleda, a od koga mogu patiti i muškarci i žene. Poremećaj telesne dismorfije predstavlja stanje opsesije izgledom tela. Karakteriše se naglašenom preokupacijom stvarnim ili zamišljenim fizičkim izgledom pacijenta. Uzrok ovog poremećaja je nepoznat, ali se smatra da predstavlja kombinaciju genetskih faktora i faktora okruženja. Poremećaj telesne dismorfije može dovesti do anksioznosti, fobija i depresije, ponekad može biti praćen i suicidalnim mislima i postupcima.

Simptomi su: anksioznost, stres, čačkanje kože, prekomerno proveravanje odraza u ogledalu, skrivanje mana, prekomerno doterivanje, traženje potvrde o izgledu od drugih, često posećivanje estetskog hirurga, tačnije konstantne estetske operacije. Terapija zavisi odtežine simptoma. Tretman, koji psihijatar odredi, najčešće uključuje: antidepresive i kognitivno-bihevioralnu terapiju.”

Primer telesne dismorfije, a koji može biti univerzalan je Roksi Dramond, iz Velike Britanije, koja je bila žrtva višegodišnjeg vršnjačkog nasilja, upućenog na račun izgleda, te nije smela izaći iz kuće bez šminke i veštačkih trepavica, jer su joj vršnjaci govorili da izgleda kao dečak, da je ružna, itd. Zbog toga je ona zamrzela svoje telo i svoj izgled, te nije izlazila iz kuće po nekoliko dana, a kada bi izlazila, prije toga se šminkala i po par sati … Verbalno nasilje u detinjstvu je kod nje bio uzrok nastanka poremećaja ličnosti, koji se zove telesna dismorfija – kada osoba vidi iskrivljenu sliku svog tela, kada je opsesivno usmerena samo na svoje mane.

Nakon opsesije svojim manama je razvila opsesiju slikanja selfija – kao novog, modernog poremećaja ličnosti i ponašanja u 21. veku, nastalog na društvenim mrežama, a selfiji su, inače, i karakteristični za telesnu dismorfiju.

Tanoreksija

Naziv tanoreksija je nastao od “tan + anorexia”, što u bukvalnom prevodu znači opterećenost posedovanja tamnog tena, a osoba koja pati od tanoreksije smatra za sebe da nikada nije dovoljno tamnoputa, te će učiniti sve da bude što “tamnija”. Mnoge osobe koje pate od ovog poremećaja smatraju da će biti privlačnije ukoliko su izrazito preplanulog tena. “Tanoreksija je poput anoreksije, jer mnoge osobe imaju iskrivljenu sliku o sebi i svom izgledu, a pojedini lekari sunčanje porede s zavisnošću od cigareta, i to je poremećaj koji treba da se leči kao i sve druge bolesti zavisnosti.

Tu potrebu za preteranim sunčanjem i tamnom kožom, uprkos stalnih upozorenja o štetnom delovanju ultraljubičastih zraka, stručnjaci podvode pod novu vrstu zavisnosti, poznatu kao tanoreksija.

Profesor dr Šeri Pagoto sa univerziteta u Masačusetsu, već deset godina proučava posledice bespoštednog izlaganja suncu. Ističe da mnogi ljudi, nalik drugim zavisnicima, u sunčanju traže beg od stresa koji izazivaju škola, posao, depresija ili nešto drugo zbog čega trpe pritisak. Pojedini lekari upoređuju sunčanje s zavisnošću od cigareta. Ovakvu tvrdnju objašnjavaju aktiviranjem endorfina, hormona sreće-zadovoljstva, koji se luči u obe situacije. Ističu da je osobama izloženim ultraljubičastim zracima aktivan onaj deo mozga kao i kod pušača dok puši cigaretu.

“Za početak, kod lečenja osobe s tanoreksijom, treba raditi na uspostavljanju većeg samopouzdanja, pronaći nešto drugo što ih opušta i usrećuje, osim izlaganja sunčevom delovanju”, istakla je dr Pagoto.

Simptomi tanoreksije su: osobe koje imaju tanoreksiju, izbegavaju hlad, sunčaju se u solarijumu preko 3 puta nedeljno i tokom zime, zavisne su od osećaja sreće koje prozvodi veštačko sunčanje i preplanuli ten u solarijumu, neraspoloženi su ako ne mogu se sunčaju, ne koriste zaštitne faktore tokom sunčanja, misle da nikad nisu dovoljno preplanuli, itd.

Za kraj…

Svaki od ovih poremećaja slike tela, treba shvatiti ozbiljno. Tanoreksija je poremećaj nastao u drugoj polovini 20.veka, jer solarijumi nisu postojali pre toga, a ostali poremećaji slike tela nisu bili ovoliko široko zastupljeni, te možemo pretpostaviti da imaju veze sa medijima.

Mediji, a pogotovo internet – samim tim što neprekidno obasipaju primaoce svojih poruka, sa slikama preplanulih muških i ženskih modela, besprekornog i tamnog tena, sa savršeno zategnutim telom i čiji izgled je savršen zbog fotošopa, posebnog osvetljenja i drugih, lažnih alata za ulepšavanje, te kod publike stvaraju komplekse i osećaje inferiornosti, nesigurnosti i pada samopouzdanja, zbog razlike u svakodnevnom, normalnom izgledu, kakav nije poput onog “sa bilborda”. Baš zbog povećanja prikaza “savršenih” tela u medijima, nije nemoguća korelacija sa nastankom novih poremećaja ishrane i slike sopstvenog izgleda, kako bi se što više izgledalo poput modela sa bilborda, ili sa neke reklame… Zbog toga su i bigoreksija, tanoreksija i telesna dismorfija “procvetale” u “eri” interneta i drugih medija.