Tag: etiketiranje

Privilegije debelih žena

Moji roditelji su smatrali da je njihova dužnost da mene i moju braću indoktriniraju osećajem niže vrednosti. Ideja je bila ta da ako nas nauče da svaku svoju grešku shvatamo krajnje tragično bićemo bolji i pristojniji ljudi. Večnim autodestruktivnim razmišljanjem bićemo okrenuti ka sebi i svojim greškama, zauvek slepi za tuđe. Velikim delom se to ispostavilo kao istina, bar u mom unutrašnjem životu. I tog septembarskog dana, kada se desilo uživo ono što će se tek desiti u ovoj priči, pravila sam mentalne beleške svega onoga što sam učinila pogrešno tog dana.

Sedela sam u prevozu, sticajem okolnosti u poslednjem redu, u jednom od onih buseva gde je poslednji red uzdignut i imaš faktički pregled celog autobusa. Pošto mi je baterija bila pri kraju bila sam primorana da posmatram svet oko sebe.

U mom vidnom polju negde pri sredini autobusa stajao je kratko ošišan mladić u običnoj crnoj majici kratkih rukava i farmerkama. Obrva mu je bila pirsovana, te sam iz toga mogla da zaključim da je baš opasan, a verovatno i samouveren. Zaboravila sam da vam kažem da je pored mene u poslednjem redu sedela devojka koju bi dosta ljudi opisalo kao zgodnu, a verovatno i lepu, a zatim možda i kao jebozovnu. Bila je komplet našminkana, mršava, duge kose i veštačkih noktiju. Takođe je bila jednostavno obučena – farmerke i bela majica na kratke rukave.

Dragi moji čitaoci, vozimo se Nemanjinom, ka Slaviji, negde je oko dva popodne i prijatan je septembarski dan. Sve je baš onako kako i biva najčešće tokom prosečnog dana.

S obzirom na to da sam opisala sve ostale aktere u ovoj priči osim sebe – barem fizički, red je došao i na mene. Ja sam Vanja Petrović. Tog dana sam se vraćala sa treninga i imala sam na sebi krajnje nezahvalne, barem što se izgleda tiče, crne helanke za jogu i zelenu majicu na bretele. Kosa mi je bila znojava i masna, nisam bila našminkana i ono što je ključno za ovu priču jeste to da sam ja ono što bi mnogi ljudi opisali kao baš debela.

Vozili smo se još neko vreme a mladić je razgovarao i šalio se sa svojom drugaricom. U pauzi razgovora, mladić je krenuo da posmatra ostale putnike u busu. Njegov pogled je skenirao sve nas. Glatkim potezom glave skenirao je prvo prednji deo busa. Ništa nije zadržalo njegovu pažnju te je prešao na našu stranu, uvidevši prvo devojku koja sedi pored mene. Slatko nasmejan, zadržao je pogled na njoj. Bilo je više nego evidentno da ona ispunjava njegove kriterijume čega god.

Posmatrao ju je par sekundi, sve vreme slatko nasmejan, ali pošto je neprijatno buljiti u ljude, pogled je skrenuo sa nje i nastavio da skenira, kada mu je na žalost pogled udario na mene. Osmeh mu je momentalno spao sa lica i lice mu je poprimio jedan od eksplicitnijih izraza gađenja.

Mladić je u tim razmerama bio zgrožen mojom pojavom da je baš teško došao sebi. Grčio se vidno. Bio je uznemiren. Kao da je pokušao da istrese sa kože vizuelni susret sa mnom. Još nekoliko puta je pogled bacio u mom pravcu, verovatno kako bi se uverio da nešto tako gadno zaista postoji.

Kada ljudi zamišljaju život debelih žena, najčešće misle da se naši životi svode na to da se ljudi gade na nas a mi bežimo od njih i zatrpavamo i lečimo našu tugu i sram hranom. Naravno, u taj miks upadaju nezaobilazno bindžovanje serija iz dana u dan i neprestano ležanje prekinuto samo za odlazak u WC ili do frižidera.

Ali, naša realnost je najčešće drugačija. Naši životi su zapravo jako slični vašima, a ponekad smo čak i privilegovane. Da, da, privilegovane! Skupila sam vas danas ovde da bi smo porazgovarali o tome.

Da ne bude zabune, ove privilegije ne uživaju samo debele žene. Njih uživaju takođe i, na primer, ružne žene koje nisu zgodne ili jebozovne, a često i butch žene koje nisu “dovoljno” ženstvene.

Ovo su neke od tih privilegija koje sam ja kao debela žena spoznala da uživam:

– Mogu da blejim sa ortakom nasamo bez da se ta situacija seksualizuje od strane društva, rodbine, itd.
– Ja zauzimam prostor i zato što sam debela ljudi mi ga omogućavaju. Time što sam debela ljudi su neviđeno oprezni oko toga da mi ne bude neprijatno dok negde sedim na primer.
– Niko nikada nije insinuirao da sam dobila neki posao ili da dobro zarađujem jer sam spavala sa nekim.
– Kad smo kod toga, niko me nikad nije nazvao “kurvom”. Ne postoji koncenzus oko toga šta znači biti kurva, svakako šta god značilo, taj termin podrazumeva određen nivo agresije i mizogenije koju nije nikako prijatno pretrpeti.
– Dosta ljudi misle da sam pametna, iako im objektivno nikada nisam dala povod za to, ali debelim ženama se u našem društvu upisuje u najmanju ruku emotivna inteligencija i dobrota.
– Znam da se retko kome dopadam, samim tim ni ne osećam presiju da se dopadnem.
– Mogu da imam intelektualnu konverzaciju sa muškarcem bez da se ona bespotrebno seksualizuje.
– Gro žena me ne vidi kao pretnju i mogu bez tenzije da blejim sa njihovim partnerima.
– S obzirom na to da me retko ko muva, ne osećam se kao hodajuće meso za mušku konzumaciju i objektifikaciju kao mnoge moje drugarice.
– S tim u skladu, kroz svoju debelost ja sam oduzela sposobnost seksualizacije moj tela posmatraču. Drugim rečima, moje salo i meso, i tako dalje, sakriva najčešće seksualizovane delove tela kao sto su “linija”, struk, jasno izražene grudi, linije vilice, itd.
– Neke žene godinama rade na tome da istaknu svoje telo, da njihovo telo bude primećeno, a moje se uvek nameće i to bez napora sa moje strane. Moje telo je prosto nezaboravno.

Paradoksalno, iako je moje debelo telo hiper vidljivo, nameće se, zauzima prostor i odskače, istovremeno sam kao debela žena u ovom društvu nevidljiva, jer ne ispunjavam svoje odgovornosti privlačnosti prećutnog društvenog ugovora. Dakle, nisam Žena. Jako dugo sam patila i borila se protiv toga, ali sam onda shvatila blago slobode koju mi ta nevidljivost omogućava. Biti Žena u ovom patrijarhalnom društvu može biti samo krajnje pogubno, tako da vremenom postajem sve više zahvalna za slobodu kretanja koje mi moje telo omogućava.

Definiši poremećaj!

Tokom snimanja materijala za jednu emisiju voditelj me je upitao kako bi definisala poremećaj. Pitanje je bilo ozbiljno, pa sam mu ozbiljno odgovorila kako ga radije ne bih definisala. Bio je iznenađen, jer je za očekivati da jedan psihoterapeut mora imati ovakav odgovor. Zato je uporno nastavio dalje.

Nisam siguran da Vas razumem, ne možete ili nećete? Ne, nije to u pitanju, jednostavno ne znam kako. Da bi definisala poremećaj, moram najpre znati šta je normalnost. A iskreno rečeno, nisam baš sigurna ni da li to znam. Obično su u ponudi veoma neprecizne i cirkularne definicije – normalnost je odsustvo patologije, a patologija je statistički značajno odstupanje od normalnosti. I šta sam Vam sada rekla, ništa! U prevodu, to je kao da sam Vam rekla da si zdrav ako nisi bolestan, a bolestan si ako je očigledno da nisi zdrav. Ne može se jedan pojam definisati preko odsustva, preko onoga šta on nije, moramo videti šta on zapravo jeste. A šta normalnost jeste, škakljivo je pitanje.

Šta hoćete da kažete, kako ne znamo šta je normalnost?, mešavina zaintrigiranosti i rasrđenosti titrala je u glasu voditelja. Pa lepo, mirno sam nastavila, normalnost ljudi izjednačuju sa onim što je uobičajeno, što je prosečno, dakle ono što je u skladu sa ponašanjem većine. Onda bi poremećaj bio svako odstupanje od tog proseka.

Dobrooo, pa gde je tu problem?, pomno me je pratio voditelj. Evo najprostijeg primera, rešila sam da stvar maksimalno ogolim. Uzmete Zoricu Brunclik, koja se jednog dana pojavi na sceni sa njenom čuvenom ciklama kosom. Složićete se da ta boja nije uobičajena i svakako nije prosek. Pa opet, niko to ne doživi nenormalnim, ponajmanje ludim. Dakle, jednoj estradnoj umetnici je dozvoljeno da u rok službe zakorači izvan proseka i bude jednostavno zanimljiva. Uzimo da to sada ponovi neki profesor, muškarac, srednjih godina, koji predaje na ozbiljnom fakultetu. Dolazi on tako jedan dan ofarban u ciklama i nonšalantno započinje predavanje. Šta mislite, šta bi ljudi pomislili? To bi sigurno bio znak da je potpuno otišao u aut. Ljudi bi se okretali, neki uplašeni, neki zabrinuti, neki puni sažaljenja. I sve je to načelno u redu, da normalnost i patologija zavise i od konteksta u kome nastaju. Sve dok ti konteksti za sobom ne povlače neke diskriminatorne implikacije.

Ne razumem o čemu govorite, delovao je sada zbunjeno voditelj. Pa ovako, kada bi se celokupan kontekst uzimao u svakom slučaju ponaosob, stvar bi bila još i pravedna. Mogli bi da kažemo da je naša procena ko je lud a ko nije, veoma istančana i osetljiva. Ovako, konteksti odvajaju čitave grupe ljudi i vrše diskriminacije po raznim osnovama – polnoj, političkoj, rasnoj, statusnoj… U ovom mom primeru, da je na fakultet došla žena, profesorka, ofarbana takođe u ciklama, ne bi bilo nekog većeg problema. Nazvali bi je možda lujkom, i sve uvili u kontekst njene ekscentričnosti ili klimakteričnog perioda kroz koji prolazi. Ali svakako ne bi bila luda, niko je se ne bi plašio, niti bi izazvala sažaljenje. Znači, čitavom jednom polu je dozvoljeno da ovako eksperimentiše sa vlastitim izgledom, dok bi pripadnici “jačeg” pola u istoj situaciji bili kategorisani kao s uma sišavši.

Primer je možda banalan, ali takvih primera je, kroz istoriju definisanja pojmova normalnosti i patologije, nažalost mnogo. I svi ti primeri svedoče o obilju počinjenih diskriminacija – samo žene su dobijale dijagnozu histerije (muškarci ne), samo crnci su dobijali dijagnozu drapetomanije (ostale rase ne), samo pripadnici višeg staleža su dobijali dijagnozu kleptomanije (a siromašni su smatrani običnim lopovima), samo politički opozicionari su dobijali dijagnozu metafizičke intoksikacije (a oni ZA vladajući režim nisu), i tako dalje i tako bliže.

I dobro, kako bi ste Vi onda raščivijali ovaj problem? Možete li da nam ponudite bolju definiciju poremećaja, neutralniju?, optimistično je nastupio voditelj. Kao što rekoh na početku, radije ne bih, ostaviću to nekome pametnijem od mene… Ozbiljna je to igra!