Tag: normalnost

Definiši poremećaj!

Tokom snimanja materijala za jednu emisiju voditelj me je upitao kako bi definisala poremećaj. Pitanje je bilo ozbiljno, pa sam mu ozbiljno odgovorila kako ga radije ne bih definisala. Bio je iznenađen, jer je za očekivati da jedan psihoterapeut mora imati ovakav odgovor. Zato je uporno nastavio dalje.

Nisam siguran da Vas razumem, ne možete ili nećete? Ne, nije to u pitanju, jednostavno ne znam kako. Da bi definisala poremećaj, moram najpre znati šta je normalnost. A iskreno rečeno, nisam baš sigurna ni da li to znam. Obično su u ponudi veoma neprecizne i cirkularne definicije – normalnost je odsustvo patologije, a patologija je statistički značajno odstupanje od normalnosti. I šta sam Vam sada rekla, ništa! U prevodu, to je kao da sam Vam rekla da si zdrav ako nisi bolestan, a bolestan si ako je očigledno da nisi zdrav. Ne može se jedan pojam definisati preko odsustva, preko onoga šta on nije, moramo videti šta on zapravo jeste. A šta normalnost jeste, škakljivo je pitanje.

Šta hoćete da kažete, kako ne znamo šta je normalnost?, mešavina zaintrigiranosti i rasrđenosti titrala je u glasu voditelja. Pa lepo, mirno sam nastavila, normalnost ljudi izjednačuju sa onim što je uobičajeno, što je prosečno, dakle ono što je u skladu sa ponašanjem većine. Onda bi poremećaj bio svako odstupanje od tog proseka.

Dobrooo, pa gde je tu problem?, pomno me je pratio voditelj. Evo najprostijeg primera, rešila sam da stvar maksimalno ogolim. Uzmete Zoricu Brunclik, koja se jednog dana pojavi na sceni sa njenom čuvenom ciklama kosom. Složićete se da ta boja nije uobičajena i svakako nije prosek. Pa opet, niko to ne doživi nenormalnim, ponajmanje ludim. Dakle, jednoj estradnoj umetnici je dozvoljeno da u rok službe zakorači izvan proseka i bude jednostavno zanimljiva. Uzimo da to sada ponovi neki profesor, muškarac, srednjih godina, koji predaje na ozbiljnom fakultetu. Dolazi on tako jedan dan ofarban u ciklama i nonšalantno započinje predavanje. Šta mislite, šta bi ljudi pomislili? To bi sigurno bio znak da je potpuno otišao u aut. Ljudi bi se okretali, neki uplašeni, neki zabrinuti, neki puni sažaljenja. I sve je to načelno u redu, da normalnost i patologija zavise i od konteksta u kome nastaju. Sve dok ti konteksti za sobom ne povlače neke diskriminatorne implikacije.

Ne razumem o čemu govorite, delovao je sada zbunjeno voditelj. Pa ovako, kada bi se celokupan kontekst uzimao u svakom slučaju ponaosob, stvar bi bila još i pravedna. Mogli bi da kažemo da je naša procena ko je lud a ko nije, veoma istančana i osetljiva. Ovako, konteksti odvajaju čitave grupe ljudi i vrše diskriminacije po raznim osnovama – polnoj, političkoj, rasnoj, statusnoj… U ovom mom primeru, da je na fakultet došla žena, profesorka, ofarbana takođe u ciklama, ne bi bilo nekog većeg problema. Nazvali bi je možda lujkom, i sve uvili u kontekst njene ekscentričnosti ili klimakteričnog perioda kroz koji prolazi. Ali svakako ne bi bila luda, niko je se ne bi plašio, niti bi izazvala sažaljenje. Znači, čitavom jednom polu je dozvoljeno da ovako eksperimentiše sa vlastitim izgledom, dok bi pripadnici “jačeg” pola u istoj situaciji bili kategorisani kao s uma sišavši.

Primer je možda banalan, ali takvih primera je, kroz istoriju definisanja pojmova normalnosti i patologije, nažalost mnogo. I svi ti primeri svedoče o obilju počinjenih diskriminacija – samo žene su dobijale dijagnozu histerije (muškarci ne), samo crnci su dobijali dijagnozu drapetomanije (ostale rase ne), samo pripadnici višeg staleža su dobijali dijagnozu kleptomanije (a siromašni su smatrani običnim lopovima), samo politički opozicionari su dobijali dijagnozu metafizičke intoksikacije (a oni ZA vladajući režim nisu), i tako dalje i tako bliže.

I dobro, kako bi ste Vi onda raščivijali ovaj problem? Možete li da nam ponudite bolju definiciju poremećaja, neutralniju?, optimistično je nastupio voditelj. Kao što rekoh na početku, radije ne bih, ostaviću to nekome pametnijem od mene… Ozbiljna je to igra!

Rozenhanov eksperiment: 2. deo

Oni koji su propustili prvi deo Rozenhanovog eksperimenta, mogu ga pogledati ovde:

Rozenhanov eksperiment: 1. deo

Ludaci na slobodi

Sećate se Patrika, mog studenta?! Jedinog iz klase kome je nauka bila interesantnija od provoda? Jadni Patrik je najduže od svih osmoro koje sam vrbovao za svoj eksperiment ostao u onoj ludari. Puna 52 dana!!! Jedva sam ga izvukao iz šaka tih kvazi-stručnjaka. Momak je samo po mojoj instrukciji rekao na prijemu da čuje glasove, što im je bilo dovoljno da zaključe da je psihotičan i da treba da ostane da leži. Ozbiljan je on slučaj, tvrdili su. Samo posmatra, večito nešto piskara, pun je deluzija i paranoidnih simptoma.

Možete li samo da zamislite njihov bes u trenutku kada sam im saopštio da su oni u zabludi?! Pokušajte da dočarate u glavi taj sirovi gnev koji se rasplamsao hodnikom kao posledica njihovog neznanja. I šire od hodnika, jer naravno, cela priča nije ostala na tom mestu. Svim medijima obelodanio sam rezultate svoje studije. Svet je brujao o nesposobnosti psihijatrijskih praktičara i ostalog bolničkog osoblja. Svi su znali za njihov falš pozitiv. Svi su shvatili da nisu u stanju da prepoznaju normalne među duševnim bolesnicima. Da li vremenom habituiraju, da li se naviknu na svoje radno okruženje takvo kakvo je pa gube sposobnost diskriminacije, slično kao kad živiš blizu železničke stanice pa ti više ne smeta nikakva buka? Da li neuroni oguglaju? Ili jednostavno izgube interesovanje, rade svoj posao nesavesno i ofrlje ne shvatajući posledice? Ili od starta nemaju zapravo valjane dijagnostičke kriterijume? Ne znam! I nije ni važno, bar sa stanovišta mog daljeg plana.

Oni su se svakako branili. O da, jesu! Svetu su objasnili kako sam običan prevarant, kako je moj eksperiment daleko od naučnog, kako su moji „pacijenti“ lagali. Njihov posao je veoma delikatan. Oni ne mogu kao lekari da se oslone na objektivne, merljive pokazatelje. Ne traže oni kancer pa da jasno vide ima li ga ili ne. Ovo je proces u kome se oslanjaju na subjektivne podatke, na iskaz pacijenta o tome šta mu se dešava. A moji pacijenti su svesno lagali!!! Ok, neka im bude. Samo ne shvataju da time pružaju još više argumenata u prilog kolega iz suprotnog tabora. Sada još više verujem u sve ono što zagovara moj kolega Sas, čuveni antipsihijatar. Još davno ih je opomenuo da ne mogu na ovaj način da se u nedogled šlepaju uz medicinu. Po uzoru na ovu nauku psihijatri se trude da zadrže imidž tvrde, objektivne i naučno utemeljene discipline. Al’ ne mogu, jasno vam je valjda. Medicina vidi, medicina opipa, medicina zna i retko kad nađe nešto čega nema. Naravno, svi grešimo, ali to mora biti u granicama dozvoljenog. Oni, oni su pogrešili u totalu, od osam pacijenata osam grešaka, dakle stopostotni falš pozitiv. Skoro da se slažem sa Sasovom idejom da psihijatriju treba ukinuti. Ako nema lezija na mozgu, nikakvih promena koje se mogu uočiti kod duševnih bolesnika, onda ne pričamo o objektivnim kriterijumima. Zapravo, ne pričamo o nauci uopšte! A ako ipak tako nešto i pronađemo, ima li potrebe za psihijatrijom kada već postoji medicina?!

U svakom slučaju, da ne teoretišem previše, iako je, moram priznati, to moja iskonska strast. Važnije je ipak da vas uputim u to šta se dalje dešavalo. U jeku ove bruke, jedna veoma renomirana psihijatrijska klinika počela je da se hvališe time kako se takav propust njima nikad ne bi desio. Kako je možda u pitanju nedovoljno obučen ili nedovoljno motivisan kadar pomenutih bolnica odgovoran za ovakvu bruku. Doooobro, pomislio sam, eto meni dalje zabave. Kontaktirao sam načelnika ove bolnice i najavio da ću u naredna tri meseca i njima poslati pseudopacijente i da me, pošto oni imaju prave a ne pseudostručnjake, izveste o tome ko su lažnjaci. Bolnica je bila pred velikim testom. Svi su strepeli od ishoda i revnosnije nego ikada radili svoj posao. Zakazani period je istekao i stigli su prvi rezultati. U izveštaju je stajalo da su u ova tri meseca procenjena 193 nova pacijenta, od čega za 41-og osoblje smatra da su lažni pacijenti, a dodatnih 42 pacijenta im deluje sumnjivo.

Pa ne mogu da verujem!!! Ljudi moji! Da li je moguće da je ova struka do te mere proizvoljna. Ne samo da nismo u stanju da razaznamo zdrave ljude od bolesnih, nego i obrnuto. Nisam ni slutio da je i stopa falš negativa toliko visoka! Regularne pacijente, koji su samoinicijativno došli na pregled oni su vratili kući sa idejom da im nije ništa. Hej ljudi, pa nisam vam nikoga poslao. Rekao sam, a nisam!!! Vi ste bolesne ljude proglasili zdravima i osporili im pravo na tretman. I šta ćete sada da mi kažete?! Vas niko nije lagao kao vaše prethodne kolege. Niko vam nije rekao da čuje glasove koje ne čuje. Oslanjali ste se na subjektivne podatke, na izjave pacijenata o tome kako im je. Zar ne shvatate, ove izjave bile su istinite!!! A vi stručnjaci, vi im niste poverovali… Veeelika šteta. Po njih, po vas, po čitavu koncepciju duševnog života.

*Priča je preuzeta iz knjige “Ko je ovde lud?!” Knjigu možete naručiti OVDE

Rozenhanov eksperiment: 1. deo

Čuveni eksperiment dr Rozenhana zaista se dogodio. I to u dva navrata. Oba puta, ovaj dovitljivi psiholog ismejao je svoje kolege u javnosti, brutalno dokazujući njihovu neukost. Kako bi makar na trenutak iskusili sve ono što su njegovi dobrovoljci doživeli tokom eksperimenta i shvatili dalekosežne implikacije ovog “raskrinkavanja”, ovu istorijsku dramu prenosim u prvom licu, u vidu priče, čiji je glavni junak mogao biti i neko od nas.

Stanari ludnice

Bilo je to davnih 70-ih, a sećam se kao da je bilo juče. Bruklin, svetla velegrada, iz Engleske nam dolazi svež val anarho panka. Imam 22-e godine, studiram psihologiju, čini mi se ceo svet je predamnom. Ljudi se socijalizuju na okolnim protestima, kroz grad tutnji muzička revolucija, a ja imam pametnija posla. Teško je čak i zamisliti da nekome u to vreme može da se dešava nešto interesantnije. Ali može, uveriću vas.

Dolazim na svoje prvo predavanje. Kažu predavaće čuveni Rozenhan. Onaj isti koji je nekoliko godina svoga života žrtvovao kao čistač neke ludare kako bi bolje pronikao u mozak ludaka. Kakav fanatik. Sedam u prvi red da bi ga bolje čuo. Amfiteatar je krcat. Počinje sa: „Dragi studenti, ispričaću vam jednu priču…“ I tu nam je u tri sata detaljno opisao svoja iskustva sa onima koji su sišli s uma. Da ne dužim čega sam se sve tu naslušao… „Objektivni kriterijumi ludila ne postoje, sve je izmišljotina“, grmelo je iz grla ostrašćenog dr Rozenhana. Poenta je da ja sedim, onako mlad i zelen, širom otvorenih usta iz kojih se sprema da kapne bala. Uporedo dižem ruku i pristajem, ne znam ni na šta, ali pristajem, pristajem na sve što ovaj ingeniozni čičica predloži. Tako sam se prijavio za eksperiment. Samo ja, sam samcijat, od prepunog amfiteatra. Pa ko bi još išao u ludnicu, ako može ludo da se provodi po koncertima?

Skupio je nas osmoro. Jedan pedijatar, jedan psihijatar, tri svršena psihologa, jedan slikar, jedna domaćica i moja malenkost. Bio sam najmlađi, ali ništa manje zanesen idejom. Instrukcija je bila jasna – otići u neku psihijatrijsku ustanovu i na prijemu reći da čuješ glasove. „Nakon toga ponašajte se uobičajeno, bez ikakve glume“, objasnio je profesor. To smo i uradili. Sve je teklo po planu, dobismo dijagnozu shizofrenije zbog auditivnih halucinacija o kojima smo izvestili nadležne.

Delim sobu sa još tri ludaka. Jedan se po ceo dan klati na svom krevetu i ispušta neke čudne krike, drugi viljuškom kopa neku rupu u zidu i zlurado se smeška kao da smišlja plan evakuacije, a treći mrmlja nešto sebi u bradu i šeta se gore-dole po sobi. Ja sedim na krevetu i čitam dnevne novine koje nam izjutra uredno dostavljaju. Pitam se zašto uopšte to rade, kome ih donose? Za vizitu obično donesu šaku lekova, plastične čašice sa vodom i pitaju kako smo. Ja uzmem svoju porciju, odložim je na natkasnu da bi njome kasnije počastio filadendron u hodniku i izjavim da se osećam dobro. Da vas ne zamaram, sedamnaest dana scenario se ponavlja. Niko da primeti da nisam lud. Štaviše porcije mi se povećavaju. Zapisujem sve šta mi se dešava na listu papira. Isprva tajno, da niko ne vidi, a kasnije naočigled svih. Ni to nije dovoljno da me raskrinkaju. Jedna debela sestra je čak u moju listu zapisala ovaj pacijent ima izražen simptom piskaranja. Da li je moguće, i pisanje se u ludnici tumači kao znak ludila? Što se više trudim i napinjem da ih uverim u svoju normalnost to su moji pokušaji bezuspešniji.

Trideseti dan. Rozenhan ne dolazi. Nismo precizirali tajming, ali žuri mi se, već predugo sam ovde i koliko vidim nema mi spasa ako se ne pojavi spasitelj. Sam ne mogu dokazati da sam zdrav. Hvata me panika… Jedno jutro zatičem na naslovnoj u novinama sledeće – Otkriven novi lek za shizofreniju! Odjednom me podilazi jeza i žmarci struje čitavim telom. Pa ko je lud da nas sada proglasi normalnima?! Mi smo izvor prihoda, zbog nas cveta farmako industrija! Trebamo im, ludi ili normalni, svejedno je.

Pedeset i drugog dana profesor dolazi po mene. Da bi me izvukao iz njihovih šaka bile su mu potrebne pune šake dokaza – moja studentska knjižica, uverenje o mom mentalnom zdravlju, njegove isprave kojima dokazuje da je doktor psihologije i profesor univerziteta.

Izlazim iz sobe sa Rozenhanom pod ruku, koračamo lagano. Bacam poslednji pogled u pravcu svog bivšeg prebivališta što čuči u dnu hodnika. Poslednja slika koja mi se tako jako urezala u sećanje bio je skvrčeni i sasušeni filadendron kome očigledno nisu prijali brižljivo davani obroci.

*Priča je preuzeta iz knjige “Ko je ovde lud?!” Knjigu možete naručiti OVDE