Tag: anksioznost

Grupna terapija za anksiozne

U toku je formiranje nove grupe polaznika koja će intenzivno raditi na svojoj anksioznosti i napadima panike! Dobrodošli su svi koji imaju neki od problema iz anksioznog spektra (anksioznost, napade panike, različite forme fobija, opsesivno-kompulsivni poremećaj, preterana briga, itd.).

Grupa je iskustveno-edukativnog karaktera, a polaznici će imati priliku da saznaju kako nastaju simptomi iz anksioznog spektra, kao i šta su njihovi uzroci u svakom konkretnom slučaju. Takođe, biće snabdeveni velikim repertoarom tehnika koje će im omogućiti da veoma brzo suzbiju simptome, a dalji rad usmeriće se ka tome kako da se simptomi više nikada ne vrate.

Organizacija rada:

Grupa će početi sa radom u subotu 19. januara, a nadalje će se održavati  svake subote od 12 do 14h (4 puta mesečno). Predviđeno je da ciklus traje 20 susreta (a u zavisnosti od grupne dinamike i potreba članova ciklus se može skratiti ili produžiti). Grupa može brojati minimalno 6, a maksimalno 12 članova, i neophodno je da učesnici budu redovni kako se ne bi remetilo funkcionisanje grupe. Susret se neće održati u slučaju da je većinski deo tog dana otkazao svoj dolazak, odnosno ako grupa broji manje od 6 članova. Zato je veoma važno da svaki član shvati udeo sopstvene odgovornosti u grupnom procesu. Prilikom prijavljivanja imajte u vidu očekivano trajanje ciklusa!

Metodologija rada:

Grupni susreti održavaće se kao kolektivni rad u grupi (gde svi polaznici zajedno učestvuju u obrađivanju određene teme ili se edukuju o nekoj tehnici) ili kao individualni rad u grupi (gde nas jedan od polaznika, svojom voljom, upoznaje sa njegovom istorijom slučaja, a ostali učesnici daju svoje refleksije i podržavaju). O prednostima grupnog rada u tretmanu anksioznosti vidite OVDE.

Grupni rad temelji se na osnovnim konceptima konstruktivističke psihoterapije, a više o ovom pravcu saznajte na sledećem linku.

Tehnike koje će učesnici imati priliku da savladaju su: One Move, sistematska desenzitizacija, vežbe disanja, tehnike mišićne relaksacije, zajednica jastava, ja usred drugih, uzemljenje, verbalizovanje preverbalnih konstrukata pomoću elemenata, dijalog sa strahom, itd.

Mesto održavanja:

Susreti će se održavati u prostoru psihološkog savetovališta Psiholjub koje se nalazi na adresi Pavla Pavlovića 2b, I sprat (Beograd, Zvezdara, Severni bulevar, kod ulaza u Novo groblje, linije prevoza 65, 66, 74).

Cena:

Jedan grupni susret u trajanju od dva sata iznosi 1500 RSD.

Uplaćuje se na licu mesta, pojedinačno za svaki susret.

Prijavljivanje:

Zainteresovani se mogu prijaviti voditelju grupe Leonori Pavlici na email lea_mih@yahoo.com ili telefon 069/305-7770

Potrebno je da email poruku naslovite sa “Prijava za grupnu terapiju za anksiozne” i da u poruci ostavite sledeće podatke: ime i prezime, broj telefona i razlog prijave na grupu. Bićete kontaktirani telefonskim putem radi potvrde o otpočinjanju grupe par dana ranije!

*Ako ste se u međuvremenu predomislili javite unapred, jer neko možda čeka na vaše mesto! Molim vas da svoju prijavu shvatite ozbiljno, jer otkazivanje rezervacije može dovesti u pitanje početak rada grupe.

Rok za prijavljivanje je 18.01.2019. Oni koji se nisu prijavili na vreme mogu osigurati svoje prisustvo u grupi najkasnije u roku od dve nedelje od dana otpočinjanja grupnih susreta i to uz odobrenje ostalih polaznika. Ukoliko je ovaj rok prekoračen nova grupa biće formirana u martu pa se možete pridružiti tada.

O voditelju grupe:

Grupu će voditi Leonora Pavlica, master kliničke psihologije i sertifikovani konstruktivistički psihoterapeut. Poseduje nacionalnu i evropsku licencu za psihoterapeuta i psihološkog savetnika. Leonora radi u svom savetovalištu Psiholjub, gde se preko deset godina uspešno bavi individualnom, grupnom i partnerskom terapijom tretirajući najrazličitije probleme.

Takođe, autor je i voditelj psiholoških radionica na temu emocionalne inteligencije, unapređenja partnerskih odnosa, suzbijanja anksioznosti i dr. Učesnik je i stručni konsultant brojnih onlajn grupa podrške za anksiozne gde nesebično deli svoje znanje sa ostalim članovima. Njen rad možete pratiti i na njenom You Tube kanalu koji sadrži korisne video materijale sa praktičnim smernicama za tretman anksioznosti i napada panike.

Aktivna je i u pisanju mnogobrojnih stručnih tekstova za dnevne listove Politika, Večernje novosti, Danas, itd. Čest je gost mnogih TV emisija (150 minuta, Alisa u 5, Ali sa Osmehom, Osmatranje, Vredi znati, itd.).

Autor je zbirke psiholoških pripovedaka „Ko je ovde lud?!“ (2016) koja je naišla na velike pohvale stručne i laičke publike. Urednik je psihološkog portala Psiholjub.com na kome možete potražiti njene stručne tekstove.

Živi i radi u Beogradu.

 

– Požurite i osigurajte svoje mesto, dobro došli! –

Anksioznost i trudnoća: Anksiozna sam, a želim bebu!

Anksioznost se smatra najčešćom psihičkom smetnjom današnjice koja se javlja u svim životnim dobima.Veoma je nezahvalno dati univerzalnu definiciju anksioznosti, jer set simptoma varira od osobe do osobe. Uglavnom je opisuju kao “slobodno lebdeći strah”, odnosno kao intenzivnu uznemirenost i zabrinutost, propraćenu mnogobrojnim telesnim simptomima. Ono što je zajednička karakteristika je odsustvo konkretne pretnje ili opasnosti. Dakle, čini se kao da je anksiozna osoba veoma preplašena i to bez jasnog povoda. Čitava strepnja projektovana je u budućnost – osoba strahuje da će se nešto loše dogoditi i stalno je u iščekivanju negativnog ishoda.

Sa druge strane imamo trudnoću, stanje koje samo po sebi unosi dozu nemira i neizvesnosti. Svaka buduća mama, ma koliko bila fizički zdrava i psihički stabilna osoba, u ovoj novonastaloj situaciji ima u glavi brojna pitanja: da li će dete biti rođeno zdravo, da li će trudnoća proći u redu, kakav će mi biti porođaj, da li ću biti dobra mama, kako ću se snaći?… Kako vidimo, i ova pitanja su upravljena ka budućnosti i strepeća po karakteru.

Osmotrimo sada kombinaciju anksioznog poremećaja i trudnoće! Svako bi pomislio da će anksiozna osoba sva ova pitanja o nastajanju novog života još više intenzivirati i dovesti do nivoa katastrofe. Promene u hormonskom statusu koje trudnoća po pravilu izaziva, mogu samo dodatno pospešiti razdražljivost. Kada anksiozna žena pokuša samo da zamisli sebe u drugom stanju, sva ta pitanja počinju da se pretvaraju u seriju negativnih proročanstava: Sigurno ću imati težak porođaj! Šta ako bebi bude nešto falilo?! Ovo moje stanje će sigurno uticati na plod; pobaciću! Ne mogu ja sve to da iznesem! Kakva ću tek majka biti, ni o sebi ne znam da vodim računa, a kamoli o detetu!, itd. Pa ipak, biološki sat otkucava, žena želi da se ostvari u ulozi majke, za nju je ovo možda zadobijanje novog smisla u životu. Šta raditi? Dilema je ogromna!

Zato je sasvim opravdano i korisno postaviti sledeća pitanja:

Odluka: Da li žena koja pati od anksioznosti treba da zatrudni ili da sačeka?

Zdravlje deteta: Da li je anksioznost štetna po razvoj ploda?

Zdravlje majke: Da li će se u trudnoći simptomi anksioznosti dodatno pojačati?

Tretman: Da li je dozvoljeno koristiti anksiolitike u trudnoći i kako oni utiču na plod?

Odluka: Da li žena koja pati od anksioznosti treba da zatrudni ili da sačeka?

Statistike pokazuju da su žene dvostruko češće anksiozne nego muškarci i to posebno u razdoblju između 20-e i 40-e godine. Dakle, u razdoblju namenjenom majčinstvu. Da priča bude još komplikovanija, procenjeno je da kod žena anksioznost (čak i kada je tretirana) dosta duže traje nego kod muškaraca (WHO –  World Health Organization). Što znači da ako žena čeka da se srede simptomi može prekoračiti vreme plodnosti i ostati bez potomstva.

Ono što je najbolja preporuka jeste ne donositi ovakvu odluku ishitreno i bez prethodne konsultacije sa svojim ginekologom i psihijatrom. Ukoliko stručna lica ustanove da su anksiozni simptomi koje žena oseća niskog do srednjeg intenziteta i ukoliko su pod kontrolom, verovatno će dati preporuku da se ovakva odluka dalje ne odlaže. U suprotnom, žena bi se morala raspitati na koji način da svoje stanje dovede do očekivanog kriterijuma za majčinstvo. I u prvom i u drugom slučaju, savetuje se da žena koja planira trudnoću otpočne redovan psihoterapijski proces, kako bi bila pod nadzorom stručnjaka koji će biti u stanju da prati svaku nadolazeću fazu. On će je opskrbiti svim potrebnim tehnikama za samoumirenje i raditi na otklanjanju negativnih uverenja.

Zdravlje deteta: Da li je anksioznost štetna po razvoj ploda?

Pregledom relevatnih inostranih istraživanja o uticaju anksioznosti na zdravlje bebe mogu se izdvojiti 4 grupe problema:

  1. Biološki problemi – pronađeno je da majčina anksioznost može uticati na dužinu bebe po porodu, u smislu da je prosečna dužina bebe anksioznih majki manja; što se tiče telesne težine novorođenčeta, studije daju oprečne rezultate. Takođe, moguće je da se javi prevremeni porođaj usled anksioznosti visokog stepena.
  2. Mentalni problemi – utvrđeno je da je visoka anksioznost majke tokom trudnoće u značajnoj povezanosti sa mentalnim poremećajima, emocionalnim problemima, smanjenom koncentracijom i hiperaktivnošću deteta, zatim sa zastojem u kognitivnom razvoju deteta (kortizol i androgeni koji povećavaju nivo anksioznosti majke ostavljaju traga na razvoj jezika, sposobnost klasifikacije sadržaja i uzrokuju govorne probleme posebno kod ženske dece). Pojedine studije navode da ekstremno visok nivo anksioznosti majke može voditi shizofreniji i disleksiji u kasnijem razvoju deteta.
  3. Bihejvioralni problemi – Rezultati pokazuju da netretirana visoka anksioznost majke tokom trudnoće može izazvati prolongirano plakanje novorođenčeta, psihomotorni nemir i razdražljivost; na kasnijem uzrastu zapažene su ekstremnije reakcije deteta na stresne životne događaje (smanjena frustraciona tolerancija); takođe, zapažena je slabija interakcija majka-dete. Bebe anksioznih majki češće iritiraju jaki zvuci, nervozne su i strašljive.
  4. Medicinski problemi – Studije pokazuju da su deca anksioznih majki češće bolešljiva i najčešće imaju probleme sa respiratornim organima (astma, plitko disanje), kožna oboljenja (osipe), bolesti vezane za endokrini sistem i bolesti srca u odraslom dobu.

Ipak, sve navedene nalaze treba uzeti sa rezervom, jer oni nisu univerzalno pravilo već mogući rizici. Ovakvi rizici postoje i kada je u pitanju psihološki zdrava trudnica. Važno je zato ići na redovne preglede i ispratiti trudnoću u svakom stadijumu, kao i konsultovati psihijatra ukoliko se primeti porast u intenzitetu anksioznih simptoma.

Zdravlje majke: Da li će se u trudnoći simptomi anksioznosti dodatno pojačati?

Što se tiče zdravlja same majke, mišljenja su podeljena. Neki smatraju da će hormonske promene koje se neizostavno javljaju tokom trudnoće dodatno produbiti anksiozne simptome u vidu još veće razdražljivosti, manjeg kapaciteta da se nosi sa stresnim događajima, povećane zabrinutosti za sopstveni i život bebe.

Trudnoća je sama po sebi stresogeni i neizvestan događaj, koji i kod majki koje nisu od toga patile ranije može izazvati anksioznost. Nikako ne možemo predvideti da li će nas trudnoća uvesti u anksioznost. Međutim, važno je razlikovati konstruktivnu zabrinutost koju pokazuju sve majke, od patološke koja se manifestuje preteranom brigom i stalnim iščekivanjem negativnog ishoda. Zato je važno izbeći samodijagnostikovanje i prepustiti ovo stručnjaku.

Sa druge strane, postoje i zastupnici mišljenja da će se anksiozni simptomi smanjiti tokom trudnoće, jer posteljica ploda luči zaštitne enzime koji majku pripremaju da se nosi sa “drugim” stanjem i svim propratnim trzavicama.

Najvažniji zaključak je da niži do umereni nivo anksioznosti neće ostaviti loše posledice po život i zdravlje kako majke, tako i deteta! Tek ekstremno visok nivo nosi sa sobom opisane rizike. Zato je važno ako se anksiozna žena odluči za ovakav korak da redovno prati i kontroliše svoje stanje.

Tretman: Da li je dozvoljeno koristiti anksiolitike u trudnoći i kako oni utiču na plod?

Mnoge anksiozne žene koje planiraju trudnoću s razlogom se pitaju da li mogu nastaviti svoju terapiju anksioliticima, kao i da li je mogu uvesti tokom trudnoće ako se stanje pokaže naročito teškim. Za sada, ne postoji nijedno istraživanje koje nedvosmileno potvrđuje da anksiolitici nemaju negativne posledice po razvoj ploda.

Dakle, opšta je preporuka da trudnica ne uvodi ovakve lekove, kao i da ako ih je uzimala pre trudnoće, pokuša uz konsultaciju psihijatra da ih postepeno izbaci iz upotrebe. Nema te dovoljno male doze leka koja neće štetiti. Pored toga, generalni stav je da su anksiolitici privremeno i zaobilazno rešenje koje ne otklanja uzrok anksioznosti.

Ono što je ohrabrujuće, jeste da žena u toku trudnoće može ojačati svoje emocionalne kapacitete i postati upornija, jer su sada u igri dva života za koja se treba boriti. Ukoliko se sa anksioznošću bori godinama, ona je verovatno već stekla brojne strategije i veštine samoumirenja, koje će joj biti od koristi i kada se radi o trudnoći. Trudnoća kod žene aktivira i razvija upravo te sposobnosti aktivnog suočavanja sa problemom, umesto pasivnog zaobilaženja.

Zaključak: Nijedan od 4 ponuđena odgovora nije definitivan, jer je svaka anksiozna žena slučaj za sebe, kao što je i svaka trudnoća jedno posve lično iskustvo. Zato, ne donosite zaključke samostalno, već prepustite to stručnom licu. Najbolja opcija je da to stručno lice bude uključeno od početka do kraja procesa, dakle od donošenja odluke pa sve do realizacije – donošenja malog bića na svet.

Deca, žrtve roditeljskog konzervativizma: Razapetost između krivice i stida

Puno je stručnih i drugih tekstova napisano na temu seksualnog, fizičkog i emocionalnog zlostavljanja deteta od strane roditelja. I, svima nama su više nego poznate surove posledice ovakvog maltretmana. Međutim, da li je nasilna porodična klima uvek i isključivo odgovorna za dečiji „izmenjen razvoj“? Da li jedino u toj krajnje izvitoperenoj atmosferi deca izrastaju u emocionalno nestabilne, nesigurne i krhke Odrasle?

Sve češće mi na psihoterapijske seanse dolaze tinejdžeri ili „deca“ u svojim ranim 20-im koji su na prvi pogled imali pristojno detinjstvo. Živeli su u celovitim porodicama, majka i otac su bili u ljubavi i uzajamno se poštovali, deca su dobijala dovoljno ljubavi, pažnje i sigurnosti. Jednom rečju, zadovoljena je forma „dovoljno dobrog roditeljstva“.

Šta onda ove mlade odrasle dovodi na psihoterapiju?

Oni dolaze na terapiju veoma rastrzani, uznemireni, potišteni, često anksiozni, izjavljuju da imaju panične napade, izraženo nisko samopouzdanje, loše prilagođavanje, nesanice, muke sa apetitom, a kad-tad se i samopovređuju. Bez obzira na manifestacije, koje kako vidimo mogu biti razne, osnovni motiv dolaska je razjašnjenje dileme: odseliti se od kuće ili ostati?

I naravno, prirodno je da se terapeut zapita zašto je za tako mladu osobu odlazak od kuće tako neodložna, goruća stvar, ako su opisi detinjstva, odrastanja i roditeljskih figura sasvim regularni. Šta se tu dešava pa je toliko nepodnošljivo, uzimajući u obzir da i 10 godina stariji klijenti još uvek bezbrižno sede u roditeljskom gnezdu? Drugo pitanje koje se spontano nameće je zašto je odlazak od kuće čak važniji nego rad na suzbijanju opisanih simptoma? Zar je biti kod kuće gori krst nego imati anksioznost, panične napade, povređivati se?

Kada se zađe dublje u porodične odnose i interakcije među članovima uočava se jedan sličan obrazac. Iako deci ne manjka ljubavi, manjka im jedan gradivni element koji još snažnije utiče na formiranje identiteta, a to je prihvatanje.

Možemo reći da između ma kojih roditelja i ma koje dece uvek postoji generacijski jaz. Logično je da su se vrednosti sa protokom 30 godina izmenile. Roditelji pokušavaju da vaspitaju svoju decu oslanjajući se na „zastarele“ vrednosti, a deca hrle da se uklope i usvoje nove. Optimalno razrešenje ovoga je naći se na pola puta, što znači biti obostrano popustljiv, razumevati i prihvatiti drugačije tačke gledišta. Većini roditelja i mališana ovo pođe za rukom, pre ili kasnije. Međutim, ima i onih slučajeva gde su ove perspektive nepremostive, a posledice takvog odrastanja po život deteta nesagledive i pogubne.

Ukoliko je reč o roditeljima koji su oduvek živeli na teritoriji na kojoj i danas njihovo dete odrasta, okolnosti su prilično lakše. Takav roditelj nema radikalno drugačiju perspektivu, a uz to poseduje taj potreban kontinuitet življenja u zajednici koja je rasla i razvijala se na određeni način. Ma koliko se privatno neslagao sa novim trendovima, on je makar u toku, upoznat sa njima, njihov svedok, pa će lakše premostiti jaz. Uz to, ima i prijatelje koji prolaze kroz slične situacije sa svojom decom, što ga dodatno „mekša“.

Primeri mladih odraslih koji su se meni obratili imali su donekle drugačiju priču. Njihovi roditelji su po osnovnim stavovima i vrednostima bili daleko udaljeniji. To su ili roditelji druge vere koji su bili primorani da zbog ratova napuste svoj zavičaj, ili roditelji sa sela koji su u potrazi za finansijskom stabilnošću migrirali u urbanije regije, itd. Takvima je nažalost, u većini slučajeva, još teže da razumeju i prihvate odrastanje deteta savremenog doba, jer ih sagledavaju kroz naočare sopstvenog konzervativizma. Ogradiću se odmah i reći, da se odsustvo prihvatanja i nerazumevanje od strane roditelja može javiti i ako je roditelj rastao u sličnim uslovima kao i dete, na isti način kao što je moguće i da roditelj iz sasvim različitog konteksta uspeva da prati korak sa detetom.

No, vratiću se na stvar. Ovo su voljena, pažena deca, deca koja rastu u prijatnoj atmosferi, njih niko ne maltretira, ne gledaju, niti su izloženi nasilju bilo koje vrste, ALINjihovi roditelji imaju sasvim jasnu, krutu i prilično idealizovanu predstavu toga kakvi bi oni trebalo da budu kada porastu. A to znači tako mnogo toga – ne izlaziti kasno, ne stavljati pirsing, ne ići na žurke, družiti se sa dobrim đacima, učiti, oblačiti se pristojno, imati primerenu frizuru, itd. Njihova lista puna je imperativa, prilično je duga i isključiva. Ako bilo šta sa liste dete ne ispuni, onda nije po roditeljskim merilima i nije dobro dete. Dakle, situacija je takva da te prividno niko ne dira (bar ne otvoreno), ali si na livadi prepunoj nagaznih mina i ako neku zgaziš eksplodiraćeš. Cena koju moraš da platiš za svoju slobodu, individualnost i autentičnost je kritika, omalovažavanje i neprihvatanje.

Dilema je velika: biti dobro dete ili biti vršnjački prilagođen? Ili da budem još egzaktnija: biti neprihvaćen ili biti neprihvaćen? Šta god da odabreš, u nečije standarde se nećeš uklopiti! Roditeljske, vršnjačke ili sopstvene. Ako ne radiš ono što od tebe očekuju, osetićeš stid, jer je stid emocija koja se definiše kao osećaj nepoklapanja sebe sa onim što drugi ljudi očekuju da budeš. Ako izneveriš sopstvene standarde i zanemaruješ svoje potrebe, osetićeš krivicu, jer je krivica emocija koje se definiše kao odstupanje od sopstvene slike o sebi.

Hronično razapeta između krivice i stida kao jedinih alternativa, ova deca nemaju drugu šansu do da postanu nesigurna, bojažljiva, anksiozna i sve ostalo. Izgradnja njihovog identiteta je duboko uzdrmana i praktično ne mogu da daju odgovor na ono fundamentalno pitanje: Ko sam ja?

Ako se i usude da odgovore i da sagledaju šta u stvari žele da rade i budu u životu, suočavaju se sa dvostrukim odbacivanjem – više nisu ni ogledalo društva, niti roditeljski odraz, već nešto treće što niko ne razume, niti prihvata. Neslobodni da izaberu sebe, ovi mladi ljudi postaju begunci od kuće, begunci u drugu realnost (putem konzumiranja alkohola i psihoaktivnih supstanci), vlastiti dželati koji se samokažnjavaju…

Dragi roditelji, nije dovoljno samo da volite, pazite i štitite svoju decu. Dokle god ne prihvatate da deca nisu vaš produženi Self, ona neće biti srećna na putu samoostvarenja. Ona nisu vi, ona su oni!

~ Tek kada počnete gledati svoju decu kao „dovoljno dobru decu“

i sami ćete postati „dovoljno dobri roditelji“. ~

10 priča o anksioznosti i paničnim napadima

Evo zgodnog načina da se na jednom mestu upoznate sa specifičnostima i raznim psihoterapijskim tehnikama koje vam mogu pomoći u savladavanju anksioznosti i paničnih napada.

Ako prolazite kroz ova stanja ili znate nekoga kome to predstavlja problem, odgledajte ovih 10 videa koje je za vas pripremila redakcija Psiholjuba. Sadrže stručne informacije, primere iz prakse i opise vežbi koje samostalno možete primenjivati. Više o ovoj tematici saznajte od naše psihoterapeutkinje Leonore Pavlice.

1 – Svi naši strahovi

Kako nastaje emocija straha i kako se ona razlikuje od anksioznosti?

2 – Negativna proročanstva

Neki ljudi koji doživljavaju panične napade ili nalete anksioznosti imaju uverenja da će umreti ili da će poludeti. Poslušajte više o derealizaciji i depersonalizaciji, simptomima koji mogu biti deo kliničke slike anksioznosti.

3 – Lekovi ili psihoterapija

U videu su razmatrani efekti lekova sa jedne, i psihoterapije sa druge strane, i to navođenjem veoma plastičnih i životnih primera.

4 – Anksioznost: Osnove

Opisan je bihejvioristički pristup nastanku anksioznosti, paničnih napada i fobija, i ponuđene su dve tehnike za njihovo prevazilaženje.

5 – Opsesivne misli: Šta je njihova svrha i kako dubinski raditi na njima?

Da li je pokušaj blokiranja misli pravi ili nešto drugo?

6 – Anksioznost: Korak ka razumevanju ovog stanja

Da li se anksioznost nužno mora shvatiti kao ometač ili ona nečemu može da nas nauči?

7 – Kako da reagujemo u trenutku paničnog napada?

U videu je razmotrena jedna nova perspektiva za sagledavanje anksioznosti i paničnih napada i demonstrirana tehnika One Move, koja se širom sveta pokazala najefikasnijom u trenutnom suzbijanju anksioznih simptoma.

8 – Anksioznost: Poziv na promenu

U ovom videu pričali smo o tome zašto je sve veći broj ljudi anksiozno, koliko su fb grupe podrške korisne u procesu oporavka, kao i šta je sve neophodno da bi se promena desila.

9 – Traganje za uzrokom anksioznosti

Kako, u odsustvu psihoterapeuta, samostalno doći do uzroka anksioznosti ili paničnih napada i šta dalje raditi…

10 – Anksioznost: Karika koja nedostaje (ABCD model)

Klasičnom ABC modelu ljudskog ponašanja je pridružena nova karika “D”, koja objašnjava kako ljudi zbog negativnih interpretacija posledica svog paničnog napada ili anksioznosti prolongirano ostaju u ovom stanju.

Iskreno se nadamo da vam je nešto od ponuđenog bilo korisno 🙂

Tipovi anksioznosti: Da li su moja i tvoja anksioznost iste?

Kada bi probali da fenomenološki objasnimo osećanje pojačane anksioznosti to bi negde izgledalo ovako: Neprijatno stanje strepnje i iščekivanje da će se nešto loše desiti nama ili nama bliskim osobama. Osoba se nalazi u stalnom iščekivanju opasnosti za koju je procenila da neće moći da je podnese ili da se od nje zaštiti. Katastrofiziranje često spada u repertoar mišljenja osoba koje se bore sa nekim anksioznim poremećejem, tj. preuveličavanje karakteristika opasnosti i njenih posledica, a umanjivanje sopstvenih kapaciteta.

Uzroci nastanka anksioznih poremećaja su različiti, a najčešće su multifaktorski. Genetska predispozicija, gde spadaju i određene odlike temperamenta, kao i hipersenzitivnost, fiziološki disbalans u mozgu, razna uskraćivanja u detinjstvu, kao i neusklađenost majke i deteta, preuzimanje porodičnog anksioznog stila, nagomilani stres, zajedno mogu da dovedu do paničnih napada, generalizovane anksioznosti, kao i drugih oblika anksioznih poremećaja.

Održavajući faktori ovih poremećaja su takođe raznovrsni. Mogu biti:

  • na telesnom nivou – borba protiv panike koja rezultira grčenjem mišića, hiperventilacijom, zatim neaktivnost, loša ishrana, nedovoljno sna, itd.;
  • na emocionalnom nivou – potiskivanje emocija, nerazrešeni unutrašnji konflikti i sl.;
  • na nivou kognicije – iracionalna uverenja, niska tolerancija na frustraciju, katastrofiziranje, nefleksibilan i samoporažavajući unutrašnji govor;
  • na bihejvioralnom nivou – razne strategije izbegavanja suočavanja sa problemima.

Posmatrajući različite FB grupe podrške za poremećaje anksioznosti, deluje mi da se članovi najviše koncentrišu na fiziološke reakcije anksioznosti, što je i razumljivo jer su ove reakcije zaista neprijatne, ali one su samo vrh ledenog brega. Možda zbog objašnjenja da usled hiperventilacije dolazi do povećanja nivoa kiseonika u krvi, što izaziva vrtoglavicu, trnjenje u prstima, a propratno mučninu, čoveku bude malo lakše, ali to saznanje neće rešiti preplavljujuću anksioznost ili panične napade. Važno je i to znati, ali nije rešenje anksioznosti u tome da medicinski objasnimo svaku i najmanju fiziološku reakciju iste. Svako od nas ima neke specifične manifestacije anksioznosti, kao i doživljaje iste, ali ono što je pravo pitanje jeste: Zašto mi se to sada dešava? Šta mi anksioznost poručuje? Sa čime ja to ne mogu da se suočim? Šta to ne mogu da podnesem? Šta mislim da ne mogu, da nemam dovoljno kapaciteta ili sposobnosti da bih ostvario?

Anksioznost, koliko god bila neprijatna nije naš neprijatelj! Ona je signal, alarm koji govori da osoba više ne može da potiskuje, trpi i kontroliše neka osećanja i “neprihvatljive“ psihičke sadržaje, te oni nastoje da se prikažu u jednom prerušenom, simboličnom obliku. Osećanja koja osoba nastoji da kontroliše, odnosno supresuje mogu biti: strah, tuga, bes, krivica i sl. Anksioznost je samo signal da osoba više ne može da potiskuje i da se bori sa unutrašnjim konfliktima. Osećanja koje osoba nastoji da potisne ili na drugi način pomeri iz svesnog rakursa su recidivi različitih trauma koje je osoba preživela tokom života.

Iako fiziološki smptomi ne treba da nam budu u fokusu, kada želimo da proniknemo u razloge zbog kojih smo učestalo anksiozni ili doživljavamo panične napade, svakako se treba i prema njima na adekvatan način postaviti. Borba protiv anksioznosti ne donosi nikakvu korist. Kada se opiremo panici, ona se uvećava, mišići grče i mi sve pliće dišemo, te zaboravljamo na vrlo značajnu stvar, a to je da izdahnemo. Rešenje je u prihvatanju anksioznosti, treba priznati sebi da je doživljavamo, ali i da nismo zbog toga slabi ili manje vredni. Prihvatamo je kao poruku koju nam telo šalje, koju nam podsvest šalje, kao starija i mudrija prijateljica. Dakle, savet je da se ne opiremo anksioznosti, ali s druge strane joj naravno nećemo dozvoliti ni da ona kontroliše nas. Otpozdravićemo je i dopustiti joj da nam prenese poruku, ali ćemo i olakšati sebi.

Nekome će prijati vežbe progresivne relaksacije i produbljenog disanja. Ima različitih vežbi na youtube-u, treba pronaći odgovarajuću i praktikovati je u mirnom stanju dva puta dnevno, da bi za to vreme naš mozak stekao novu naviku i formirao nove neuralne mreže. Kada ovladamo ovim tehnikama lakše ćemo pregurati napad panike ili nalet pojačane anksioznosti. Zdrava izbalansirana ishrana, vežbe istezanja i sportske aktivnosti, boravak u prirodi i dovoljno sati sna će svakako pomoći, a evo i jednog malog trika iz repertoara bihejvioralnih tehnika.

Naša očekivanja svakako utiču na održavanje anksioznosti, a onda već to postaje novi obrazac mišljena i ponašanja, naša emocionalna navika, tzv. anksiozni stil. Tako da saveti kako da prepoznajemo mehanizme održavanja anksioznosti, ili kako da ublažimo simptome mogu biti od koristi.

Anksioznost je odgovor našeg uma i tela na percipiranu opasnost, a ne bolest. Ali, taj odgovor može da krene naopako, ponekad do te mere da više ometa, nego pomaže. Pretnja nije realna, a mozak šalje informacije u telo kao da jeste. Jedan od načina da se trenira anksioznost kako bi bila selektivna i “pod kontrolom“ je dati mozgu povratnu informaciju da je opasnost prošla. Bihejvioralni eksperimenti su pokazali, da ukoliko se u trenutku pojačane anksioznost i ponašamo onako kako nikako ne bismo u situaciji stvarne opasnosti, mozak će dobiti informaciju da treba da obustavi mehanizam preživljavanja, tzv. bori se ili beži modus. Dakle, treba postupiti na način suprotan onom u stanju opasnosti.

Npr. u hitnim slučajevima, ne bismo pričali tihim smirenim tonom, ne bismo se osmehivali, disali duboko, imali otvoreno držanje tela, lučili pljuvačku. Ukoliko primenimo neka od ovih ponašanja, npr. uzmemo da žvaćemo žvaku, šaljemo poruku mozgu da nismo u opasnosti, i strah se smanjuje, jer u stanju opasnosti usta se suše, smanjuje se aktivnost creva, skuplja bešika, itd. Pa, normalno, niko neće jesti kada ga napada divlja zver. Sve je to naš mozak regulisao još u praistoriji kada su ljudi morali da budu obazrivi i u stanju pripravnosti da bi preživeli. Probajte da primenite ovaj trik i to sa prvim naznakama panike i strah će se smanjiti.

Moja prva asocijacija na osećanje nezdrave anksioznosti je “JA NE MOGU“. Mislim da ne mogu da se suočim sa nekom situacijom i da je razrešim, prevaziđem, podnesem, ili šire, mislim /osećam da ne mogu da se nosim sa životom. Potrebne su mi neke sposobnosti, strategije, veštine, možda i vera u sebe, poverenje u druge, život, itd.

Mislimo da nismo dovoljno kompetentni, nemamo veštine koje su nam potrebne, plašimo se promene, nismo uspešno prošli neku raniju razvojnu fazu, pa nam je čak lakše da trpimo neprijatnost preplavljujuće anksioznosti, nego da krenemo u susret “nepoznatom”. Iako je neprijatno, ona je ipak neko poznatno stanje koje nas štiti od nečega još goreg. A šta je to još gore? Da li su naše fantazije koje se tiču suočavanja sa samim sobom i realnošću toliko apokaliptične da zaziremo i od najmanjeg koraka? Da li su ta predviđanja uopšte realna? Sigurno da nisu.

Ljudsko biće je biće promene, podstaknuto unutrašnjim mehanizmom razvoja da se unapređuje ka sve većoj ego integraciji. I šta onda osoba koja oseća anksioznost može da radi? Pa, može da se sklanja od svega što je plaši, da ne upoznaje sebe, da se ne suočava sa svojim slabostima, da ne razrešava unutrašnje konflikte, da se ne razvija, već da zauzme ambivalentnu poziciju DA, ALI po sledećem šablonu: DA ovo je neprijatno i želim da prođe i želim da mi bude bolje, ALI ne mogu da ulažem svoju energiju u to, već mi je previše teško. Probala sam već i nije išlo. Možda meni nema pomoći. Teško je, možda bude gore, šta ako saznam nešto o sebi što ne želim, šta ako moram da se menjam, šta ako, šta ako… Dok se ne donese odluka da se izađe iz zone komfora i suoči sa svojim slabostima, uprkos neprijatnostima, i uprkos simptomima, teško da će nas anksioznost napustiti. Njen zadatak onda nije gotov, jer mi i dalje radimo isto što i ranije, a očekujemo “magično” rešenje.

To je jedna od mogućnosti, a druga je psihoterapijski rad na sebi. Različite vrste anksioznosti imaju korene u različitim razvojnim fazama. Što je razvojna faza starija, to je i terapijski rad složeniji i dugotrajniji. Najranije anksioznosti su dezintegraciona i seperaciona anksioznost, a zatim slede različite frustracione anksioznosti. Dakle, neke vrste anksioznosti su razvojno starije, pa je samim tim potrebno i više rada na preovladavanju, jer se terapijski pomaže klijentu da razreši razvojni zadatak na kome je zapeo i da ojača bazične kompetencije za obradu emocija i drugih psiholoških procesa, kako bi se lakše prilagodio zahtevima realnosti.

Podrška, privrženost, umirenje, izvor pozitivnih emocija su nam takođe potrebni kada se osećamo anksiozno i uznemireno. Upravo iz tog razloga je značajno okružiti se pozitivnim ljudima i partnerom koji nas razume i podržava.

Međutim, uvek će biti i situacija kada nećemo moći da se oslonimo na nekog drugog. Niko ne može uvek i u svakoj situaciji da nam bude dostupan, a ne bi ni trebalo. Zato je potrebno da i sami sebi budemo “dovoljno dobar ” roditelj. Kada uspemo da internalizujemo u sebe reprezentaciju odnosa koji nam sve to pruža, sposobni smo i sami sebe da umirimo, utešimo, fokusiramo na pozitivno, ohrabrimo. Mnoge osobe nisu uspele da dovoljno razviju oslonac u sebi.

Kao deca gledamo roditelje kako nas umiruju i pružaju nam osećaj sigurnosti i poverenja (na svesnom i nesvesnom nivou, emocionalno, kognitivno i telesno) i onda stvaramo unutrašnje modele tih odnosa, koji postaju nezavisne funkcije našeg ega, tako da možemo sami sebe da utešimo, umirimo, ohrabrimo, da budemo sposobni da se prijatno osećamo kako sami sa sobom, tako i sa drugima.

Kod nekih osoba anksioznost se upravo i pojavljuje usled toga što nisu uspeli (iz različitih razloga) da razviju ove unutrašnje modele. Ono što je značajno je da ovu sposobnost samoumirivanja možemo da naučimo uz pomoć stručnog lica ili dovoljno empatičnog i emocionalno stabilnog prijatelja.

Kako povratiti kontrolu nad sopstvenim životom: Pravilo 90/10

Većina ljudi veruje kako mnogo toga ne zavisi od njih i nije pod njihovom kontrolom. Događaji su nešto što se odvija mimo naše volje – ne možemo da sprečimo saobraćajnu gužvu, padanje kiše, nesreću, poskupljenje cena, itd. Verujući da se stvari same od sebe dešavaju, pristajemo ujedno i na to da smo samo pasivni posmatrači čija je odgovornost za stanje oko nas minimalna. Ovakvo pozivanje na “sudbinu” koja nam odmotava život u pravcu u kome ona hoće dosta je pesimistično i ljude gura u poziciju žrtve, odnosno nemoćnog.

Kada prihvatimo poziciju posmatrača onda se čini da malo toga od nas zavisi i da samo treba da se prepustimo i nadamo se boljem razvoju situacije. Međutim, ako želimo da naš život postane nešto više od “jednom će i meni zasijati sunce”, moramo uložiti svestan napor da promenimo ova početna uverenja. Umesto da 90% stvari oko nas prepustimo slučaju, moramo shvatiti kako je odnos upravo suprotan – tačnije, samo je 10% stvari na koje ne možemo da utičemo, a 90% je onih nad kojima imamo kontrolu. Ovo je čuveno pravilo 90/10 (S. Covey), koje kaže da ne možemo da kontrolišemo događaje (10%), ali većinu možemo, odnosno naše reakcije na date događaje (90%). Dakle, naše reakcije na date događaje su ono što nam može upropastiti dan ili čak čitav jedan period života. Naš je izbor da li ćemo kišu kao neminovnost interpretirati kao nešto što će nam pokvariti planirani izlazak ili ćemo je videti kao radosnu vest koja će nam zaliti cveće u bašti. Naravno da postoje događaji koje je teško pozitivno interpretirati, kao što je recimo gužva u saobraćaju, ali je sigurno da nam naša nervoza neće puno pomoći u tome da na vreme stignemo tamo gde smo se zaputili.

Zamislite sad sledeći primer: Doručkujete ujutru sa porodicom i spremate se za posao. U tom trenutku vaša mačka grize vaše račune za struju. Razbesnite se što je to uradila i šutnete je, a kroz zube procedite kako ćete je izbaciti na ulicu. Odlazite u sobu da se spremite i u povratku zatičete vaše dete potpuno uplakano jer je vašu pretnju shvatilo bukvalno. Majka se trudi da mu objasni kako je tata to rekao u besu. Zatim se žena okreće vama i strelja vas pogledom. Ljutito dobacuje kako ste svinja koja ne zna da se ponaša. Gubite dragocene minute u pokušaju da umirite dete i izvinite se ženi. Na kraju ipak krećete sa zakašnjenjem i ko za inat velika je gužva u saobraćaju. Stižete na posao pola sata kasnije gde vas dočekuje besan šef koji bez vas nije mogao da otpočne sastanak na vreme.

Razmislite, ko je odgovoran što je vaš dan ovako loše počeo?

  1. razigrana mačka
  2. neutešno dete
  3. ljuta žena
  4. gužva u saobraćaju
  5. besan šef
  6. vi, jer ste pogrešno reagovali u toj situaciji

Mislim da je odgovor svima jasan i da je evidentno kako bi dan izgledao da je reakcija bila drugačija. Da ste se samo sagnuli i uzeli papire, a zatim mirnim tonom rekli ženi da važne dokumente više ne ostavlja na podu, svega ovoga ne bi bilo. Niko ne bi plakao, niko ne bi bio ljut, mačka više ne bi uništavala značajne stvari, krenuli biste na vreme na posao, verovatno i izbegli gradsku gužvu, stigli bi na važan sastanak i šef bi bio dobro raspoložen.

Kako se ovo pravilo može primeniti kod anksioznih ljudi?

Anksiozni ljudi implicitno veruju da će brigom sprečiti neke katastrofične događaje. Kod njih se opaža suprotan trend – ovde se ne radi o odsustvu kontrole, već o suvišnoj kontroli usmerenoj u pogrešnom pravcu. Umesto što pokušavaju da kontrolišu 90% događaja oko sebe (tako što ne izlaze napolje, tako što izbegavaju javna okupljanja – slave, rođendane, tako što izbegavaju određena mesta – autobuse, prodavnice), trebalo bi da ovu količinu kontrole usmere upravo na svoje reakcije. Npr. ako strepe da će im se desiti lupanje srca kada uđu u prepun autobus, ova strepnja samo će povećati verovatnoću da se lupanje srca i obistini. Strepnja i lupanje srca jesu naše reakcije na određene događaje, a to je ono što pravilo 90/10 nalaže da kontrolišemo. Evo i kako. Umesto strepnjom možemo reagovati uzbuđenjem kada se vozimo autobusom, i to samo ako taj događaj konstruišemo kao izazov, a ne kao put pakla. Slično je i sa lupanjem srca. Svim ljudima nekada tokom dana snažnije lupa srce. Razlika je samo u tome što će ga anksiozni ljudi interpretirati kao neminovni uvod u infarktno stanje, neki kao normalan odgovor na zamor, neki kao posledicu “teškog” vremena, a neki ga neće ni registrovati.

Dakle, mi smo ti koji odlučujemo kako ćemo reagovati i kako ćemo osmisliti većinu stvari koja nas okružuje. Zato ne dozvolite da vam se život dešava, već budite njegov aktivni učesnik. Jer ipak, to je vaš život i samo njega imate 🙂

 

Preterano brinete? Evo kako da prekinete vrtlog brinućih misli

~ Brinuti je kao moliti se za nešto što ne želiš da se desi.~

Konstantna zabrinutost, preterano razmišljanje i analiziranje svake pojedinosti, ponavljanje i produbljivanje određenih scenarija i gomilanje pesimističnih misli postali su čest problem čoveka današnjice. Iako se ovakvi obrasci sreću kod anksioznih ljudi i kod onih sa opsesivno-kompulsivnim poremećajem, ovakve frustrirajuće i iscrpljujuće misli ne zaobilaze ni druge ljude koji naizgled nemaju psiholoških problema.

Svako od nas se u pojedinim fazama svog života, kada je naročito pod pritiskom, suočio sa serijom zabrinjavajućih misli koje nikako ne prestaju i jako iscrpljuju osobu. One mogu privremeno smanjiti funkcionisanje osobe u pojedinim oblastima života, ili ostvariti dugoročne efekte – voditi nesanici, pojačanoj razdražljivosti, depresiji, anksioznosti, opštem padu imunog sistema, itd. Osoba se može svojski boriti da izbaci ovakve sadržaje iz glave ali, što se više upinje, oni su otporniji i uporno nadolaze. Čini se kao da je borba uzaludna, čak i kontraproduktivna, pa se postavlja pitanje šta raditi da se zaustavi ovakav “mentalni mazohizam”?

Za početak, važno je slediti uputstvo kliničkog psihologa Vilsona i napraviti finu distinkciju između različitih tipova brinućih misli. On smatra da se sve brinuće misli mogu podeliti na signale i buku.

Šta su signali?

Vilson kaže da je glavna poteškoća kod zabrinutosti ta što su našim opsesivnim mislima često pridruženi i fizički simptomi (kada konstantno brinemo može nam se desiti da nam se prekomerno znoje dlanovi, da nam telo podrhtava, da imamo knedlu u grlu, otežano disanje, itd.). To je ono što dodatno iscrpljuje organizam i čini ovo stanje totalno nepodnošljivim. Međutim, Vilson navodi da su nekada te fizičke manifestacije upravo zato prisutne, jer nam telo tako šalje signal da treba da preduzmemo neku akciju. Dakle, postoje brinuće misli čija je svrha da nas nateraju da delamo, da se pokrenemo, da uradimo nešto! Tada je brinuća misao signal da neko pitanje koje non-stop prebiramo po glavi treba da rešimo.

Primer signala

Imamo još dva dana da završimo seminarski rad, a motivacija nam nije na zavidnom nivou. Zato sate provodimo na fejsbuku, ali stalno izranjaju misli kako nećemo stići ili kako ćemo predati vrlo šturu verziju rada, ako ovako nastavimo. Što duže odlažemo neminovno, to ove misli počinju više da nas proganjaju. Dakle, ove brinuće misli su zapravo upozorenje da se mrdnemo i da se uhvatimo u koštac sa problemom. One su svrhovite.

Jako je važno prepoznati ovakve misli, osvestiti njihovu ulogu u našem životu i potom razviti plan akcije.

A šta bi bila buka?

Nasuprot signala, postoje i brinuće misli koje Vilson naziva buka. Buka se odnosi na sve druge brinuće misli koje nemaju nikakvu jasnu ulogu; one ništa ne poručuju, svode se na zujanje, po karakteru su neugodne, iritantne, beznačajne, ponavljajuće i ometajuće. One odvlače pažnju sa značajnih stvari i usredsređene su na ono na šta ne možemo da utičemo. Što znači da su u stvari jalove, jer samo remete, a ne nose nikakvu poruku. One nisu produktivne i nemamo nikakve koristi od njihovog slušanja.

Primer buke

Predali smo seminarski rad dva dana ranije jer smo bili uvereni da je korektno napisan. Budimo se u 3 ujutru sa naletom panike. Odjednom krećemo u glavi da rezimiramo pojedine aspekte rada i shvatamo da ima određene propuste. Počinju da se roje misli kako smo možda promašili potpuno poentu, kako nam je zaključak slab, kako možda nismo stavili na kraju korišćene reference, kako će profesor pomisliti da smo samo na brzaka smandrljali stvar te ćemo u njegovim očima ispasti neozbiljni, itd. Ova briga možda ima realnu osnovu, ali zabrinutost u ove sate očigledno ne donosi nikakve koristi. Malo toga možemo da uradimo po tom pitanju u 3 ujutru – ne možemo do fakulteta, ne možemo da pozovemo profesora, jedino možemo da paničimo i totalno se rasanimo. Zato ove misli nisu signal da se pokrenemo na akciju, već buka koja nema nikakvu svrhu.

Dakle, savet je da kada se brinuće misli pojave pokušate da se vratite korak unazad, da se distancirate od tih misli i da odredite kom tipu one pripadaju – da li su one signali da treba nešto rešavati ili su one apsolutno nesvrhovite, odnosno čista buka.

Šta bi značilo distanciranje od misli?

Pitate se kako se distancirati od misli ako su to naše misli, one su deo nas i mi smo ih produkovali? Iako se svaka naša misao tiče nas, bitno je oduzeti im ovaj element lične identifikacije i posmatrati ih kao neutralne misli koje prosto egzistiraju u nama. Ovo znači da se ne smemo poistovećivati sa sopstvenim mislima jer mi nismo naše misli! Kada ih pogledamo sa strane, kao običan tekst, lakše ćemo ih klasifikovati kao signale ili pak buku.

Kako dalje?

Kada smo razvrstali naše misli, jasno je da će signali zahtevati akciju (što uglavnom sprečava dalju bujicu misli), a da povodom buke ne možemo ništa da uradimo, jer za nju ne postoji rešenje. Takve misli treba odbaciti kao jalove, jer nas samo muče, a ništa ne možemo da uradimo da bi promenili scenario.

Da li postoje misli koje je teško klasifikovati?

Uzmimo primer u kome nismo završili seminarski rad, rok se bliži, a želimo da izađemo sa prijateljima. Misli koje nas uzrujavaju zbog nedovršenog rada možemo proglasiti nevažnim, odnosno bukom i izaći napolje, a isto tako ih možemo proglasiti signalom da treba da zapnemo više i da ovaj put moramo žrtvovati svoj izlazak.

U mnogim situacijama naše misli su dvosmislene i na nama je da se opredelimo kako ćemo ih interpretirati. Postoje ljudi koji će u svakom primeru reći kako je njihova misao signal, tj. kako je svaka njihova briga realistična. Oni uvek brinu oko važnih stvari! Njihov mozak će konstantno skenirati i pronalaziti probleme koje treba rešavati, što je veoma iscrpljujuće. Moguće je da ovo rade jer se u potaji boje kako će neku brigu (pogrešno) proglasiti bukom, a ispostaviće se da je bio signal sa kojim ništa nisu uradili.  Proglasiti nešto nebitnim, a što se posle ispostavi važnim je veoma riskantno, pa se zato mnogi odlučuju na opreznost. Ovim ponašanjem osoba propušta da uvidi poentu, a to je da nekada u životu moramo preuzeti i određeni rizik.

Ova tendencija posebno je uočljiva kod opsesivaca i perfekcionista koji preterano brinu oko svega i veruju da to ima realnu osnovu. Tada se javlja začarani krug u kome kada sprovedemo određene akcije vezane za neku brigu, rađaju se nove brige koje zahtevaju dodatnu akciju i tako redom. U tim situacijama moramo doneti svesnu odluku da ćemo određenu brigu proglasiti za buku (iako nam se čini da je signal i da je važna). Kada smo odlučili da tako postupimo to ne znači da će briga sama po sebi nestati. Moramo biti uporni i nastojati da svaki novi nalet uznemirujućih misli degradiramo, odnosno svedemo na nivo buke, te da je onda otpišemo kao nebitnu i jalovu.  To ne znači da ćemo u navedenom primeru biti potpuno relaksirani kada izađemo sa prijateljima, ali znači da radimo u pravcu toga da ne budemo žrtve svojih brinućih misli.

Dodatne smernice

Svesnost je početak promene

Kada preterano brinemo naše procene postaju maglovite što pojačava nivo stresa. U ovakvom anksioznom ili stresnom stanju ne možemo da razlučimo šta se dešava jer nam se čini da naše emocije i telesni simptomi nisu pod našom kontrolom. Zato je važno vratiti se korak unazad, sagledati situaciju, kao i našu reakciju na nju. U tom momentu svesnosti nalazi se klica promene koju želimo da postignemo.

Ne razmišljajte o tome šta može poći naopako, već o tome šta može da krene kako treba

U većini slučajeva preterana briga je izazvana emocijom straha. Kada razmišljate o svim stvarima koje mogu krenuti po zlu, veoma je lako ući u stanje paralisanosti. Zato je važno vizuelizovati u glavi dobre ishode neke situacije i stavljati ovakve misli u fokus i ispred negativnih.

Preusmerite pažnju na pozitivno

Nađite što više načina da pomerite fokus na pozitivnije, vedrije i zdravije alternative. Meditacija, ples, vežbanje, sviranje, učenje, slikanje i drugo, mogu biti dobre strategije koje će zatvoriti proces prekomernog analiziranja.

Shvatite da ne možete predvideti budućnost

Niko ne može predvideti budućnost ma koliko se trudio. Sve što imamo je sadašnjost. Ako sadašnjost trošite na brigu oko budućnosti postaćete robovi sadašnjeg trenutka. Trošenje vremena na budućnost često nije produktivno (osim ako nas to tera na akciju).

Postavite svoje brige u vremenski okvir

Brige moraju imati granice, kao i sve drugo na svetu. Odvojite nekoliko minuta dnevno za brige, za razmišljanje o problemima i za opsežnu analizu. Zatim pokušajte da sastavite na papiru listu svih stvari koje vas brinu, stvaraju stres ili unose anksioznost. Zatim pocepajte ovaj papir i nastavite sa nekim pozitivnim aktivnostima.

Postavite stvari u perspektivu

Uvek je lako videti stvari ozbiljnijim i negativnijim nego što bi trebalo. Sledeći put kada uhvatite sebe da od muve pravite slona, zapitajte se koliko će ovaj problem biti bitan za pet godina. Ovo jednostavno vremensko preuokviravanje može veoma efikasno smanjiti vašu tendenciju da dramatizujete i preuveličavate stvari.

Prestanite da očekujete savršenstvo

Biti ambiciozan je super, ali stremiti perfekcionizmu je neralno, nepraktično i iscrpljujuće. Momenat kada počnete da razmišljate “ovo mora biti savršeno” je onaj momenat kada treba da podsetite sebe da “očekivanje savršenstva nije nikada toliko pametno kao postepeno napredovanje”.

Promenite svoju predstavu o strahu

Bilo da se plašite zato što ste doživeli neki neuspeh u prošlosti ili ste u strahu pred novim pokušajima, zapamtite da to što su postojali neuspesi ranije ne znači da će se takav ishod uvek ponoviti. Svaka šansa je nov početak!

Prihvatite svoja ograničenja

U pozadini preterane brige je često strah da nismo dovoljno dobri, dovoljno pametni, sposobni, posvećeni, itd. Bitno je dati sve od sebe i shvatiti da uspeh u bilo čemu nikada nije pod našom potpunom kontrolom. Ali, važno je ostati sa mislima da smo uradili onoliko koliko smo mogli.

Krenite na psihoterapiju

Ukoliko ste samostalno prošli kroz sve navedene korake a vaša preterana briga ne jenjava, budite otvoreni da potražite pomoć stručnjaka. To nije sramota, već upravo dokaz da ne odustajete od sebe. Često je veštom pojedincu lakše da nepristrasno sagleda sve vaše probleme i ponudi više alternativnih rešenja.

Da li antidepresivi ubijaju romantična osećanja?

Iako sam termin antidepresiv sugeriše da mu je primarna funkcija da otkloni depresiju, poznato je da se ova grupa lekova prepisuje kao glavna ili pak pomoćna medikamentozna terapija i u suzbijanju mnogih drugih simptoma i poremećaja – hroničnog bola, anksioznosti i napada panike, opsesivno-kompulsivnog poremećaja, poremećaja ishrane, posttraumatskog stresnog poremećaja, itd. U praksi gotovo da nema psihijatrijske dijagnoze koja se između ostalog ne tretira i antidepresivima.

Ovako široko rasprostranjenu upotrebu antidepresiva psihijatri pravdaju sledećim navodima:

  • oni ne stvaraju zavisnost,
  • ne stvara se povećana tolerancija na lek, pa ne treba povećavati dozu leka,
  • nakon tri meseca tretmana 50-65% ljudi pokazuje značajno poboljšanje,
  • po prestanku terapije ne postoji želja za uzimanjem antidepresiva.

Sa druge strane, mnogo ređe se hvale podacima da antidepresivi:

  • mogu izazvati brojne neželjene efekte kao što su mučnina, povišen krvni pritisak, vrtoglavica,
  • mogu povećati učestalost suicidalnih ideja, pa čak i suicidalnih pokušaja (i to posebno kod tinejdžera!),
  • mogu pojačati intenzitet anksioznih simptoma (iako se izdaju radi suzbijanja anksioznosti!),
  • mogu smanjiti seksualnu želju, ometati seksualno funkcionisanje (onemogućavati erekciju),
  • ne leče uzrok depresije, niti otklanjaju u potpunosti sve njene simptome,
  • nemaju trajan efekat, jer se neretko po prestanku uzimanja terapije simptomi depresije vrate…

Ovoj listi, koja već u dovoljnoj meri zabrinjava, ali je donekle poznata široj javnosti, pridružuje se sada sasvim svež podatak da antidepresivi ubijaju romantična osećanja!

Od 2009. godine naovamo ređaju se naučne studije čiji podaci govore u prilog tome da antidepresivi suzbijaju bazične ljudske emocije ljubavi i zaljubljenosti. Odavno je već potvrđeno da najčešća grupa antidepresiva (SSRI) ozbiljno narušava seksualno funkcionisanje: preko 30% odraslih u Americi koji koriste ove antidepresive pokazuju neku formu seksualne disfunkcije (oko 31 milion ljudi). Međutim, nova teorija daje daleko gore rezultate: antidepresivi menjaju bazične hemijske procese, čime onemogućavaju stvaranje “iskrica” između dvoje ljudi i narušavaju proces njihovog vezivanja.

Helen Fišer, istraživač moderne teorije ljubavi sa Rutger Univerziteta, napominje da antidepresivi “otupljuju” naše sposobnosti kako da se zaljubimo, tako i da ostanemo u ljubavi. Ona tvrdi da osoba na antidepresivima nije u stanju da se zaljubi, niti je osoba koja je u vezi sposobna da je održi po uzimanju antidepresivne terapije. Fišerova navodi kako su mnogi spremni da plate cenu odričući se svog seksualnog života radi pobede ovog groznog stanja kakva je depresija ali, da li su spremni da se odreknu zaljubljenosti i ljubavi? Nije li to već prevelika cena? Posebno za one koji uzimaju antidepresive za mnogo “skromnije” razloge kao što je sindrom umora.

Na čemu je bazirana hipoteza da antidepresivi sprečavaju zaljubljivanje?

Prema neurobiološkoj teoriji ljubavi postoje tri međusobno povezana centra u mozgu zadužena za ljubav – jedan za seks, drugi za vezivanje i treći za romantičnu ljubav. Glavni hormoni za regulaciju ovih centara su serotonin i dopamin.

Serotonin, poznat kao hormon sreće, ima višestruku ulogu u organizmu – ubrzava motorne funkcije, reguliše krvotok u mozgu, utiče na regulaciju telesne temperature, ima analgetičko dejstvo, utiče na apetit… Ukoliko postoji smanjeno stvaranje serotonina u nervnom sistemu, dolazi do poremećaja raspoloženja u vidu depresije i/ili anksioznosti. Zato je jedna od glavnih uloga antidepresiva da povećaju nivo serotonina, te time podignu opštu funkcionalnost osobe. Međutim, poznato je da višak serotonina smanjuje seksualnu želju i da kod muškaraca vodi erektilnoj disfunkciji. Dakle, uzimanje antidepresiva će povećati opštu energiju tela tako da osoba može biti produktivna u raznim oblastima svog života, ali će seksualna energija zatajiti.

Što se tiče druga dva centra, za vezivanje i romantičnu ljubav, za njih je zadužen dopamin. Antidepresivi funkcionišu po principu redukovanja nivoa dopamina u mozgu, a redukcija dopamina po Fišerovoj, neminovno vodi redukovanju sposobnosti za zaljubljivanje.

Drugi istraživači nisu toliko isključivi po pitanju zaljubljivanja na antidepresivima kao Fišerova, i ostavljaju mogućnost da zaljubljivanje postoji, samo nema taj preplavljujući intenzitet i nagle skokove euforičnog raspoloženja. Oni sugerišu da se ljudi na antidepresivima ipak zaljubljuju, ali je ova zaljubljenost dosta neutralnijeg karaktera. Ovo objašnjavaju time da antidepresivi generalno imaju takvo dejstvo da blokiraju snažne nadražaje iz sredine i dovode osobu u stanje indiferentnosti ili čak opšte otupelosti za stimuluse. Na taj način, depresivna osoba neće tako jako doživljavati neprijatna osećanja kao što su zabrinutost, strah, panika, očajanje, uznemirenost, tuga, ali sa tim u paketu biće ravnodušna i prema prijatnim okidačima, pa će izostati i čitav set reakcija kao što su radost, uzbuđenje, zaljubljenost, ljubav…

Čini se da je ova varijanta još gora, jer prikazuje čoveka na antidepresivima kao zombiranog pojedinca koji iako sada može da ustane iz kreveta, da bude aktivan i izvršava sve svoje obaveze, ne može emotivno da proživi stvari koje mu se dešavaju i sve mu je ravna linija.

Kvalitativne studije koje su se bavile sakupljanjem intimnih iskustava ljudi na antidepresivima pokazuju da:

  1. antidepresivi inhibiraju ili čak potpuno uništavaju sposobnost da se bude emotivno intiman na način na koji su te osobe bile ranije
  2. ljudi na antidepresivima jureći za nekadašnjim osećajem češće menjaju partnere
  3. često imaju osećaj da ne mogu u potpunosti da se vežu
  4. često ulaze u riskantne i štetne veze iako im to ranije nije bilo svojstveno
  5. upotreba antidepresiva dovodi do takvih promena (hemijskih, a posledično i ponašajnih) da osobe nisu u stanju da održe veze koje su pre njihove upotrebe bile kvalitetne i zadovoljavajuće
  6. konzumiranje antidepresiva smanjuje ljubavna osećanja prema partneru

Čuveno istraživanje profesora psihijatrije Akiskala, sa kalifornijskog univerziteta (2014), obuhvatilo je 192 depresivne osobe koje su u trenutku ispitivanja bile u kvalitetnoj vezi sa partnerom (u trajanju od 6 meseci do čak 26 godina). Ispitanici su ispunili upitnik za procenu toga koliko vole partnera, koliko su za njega vezani i koliko ih seksualno privlači. Nakon toga je otpočela njihova osmomesečna terapija antidepresivima. Naknadno popunjavanje upitnika pokazalo je da su na antidepresivima manje spremni da sa partnerom dele intimne misli i osećanja, kao i da manje žele da njihova ljubav traje večno.

Dodatna katastrofa

Vest da antidepresivi sprečavaju zaljubljenost navela je mnoge tinejdžere širom Amerike da na raznorazne ilegalne načine nabavljaju antidepresive, verujući da su oni rešenje da se odljube ili prebole neuzvraćenu ljubav.

Zašto bi patili mesecima, ako mogu da uzmu antidepresiv?

Od tog trenutka rigorozno je pojačana kontrola izdavanja antidepresiva!

Da li si emocionalno inteligentna osoba?

U ranijim tekstovima bilo je reči o tome šta je emocionalna inteligencija i koje sposobnosti uključuje (vidi ovde), kao i kako razvijati EQ (vidi ovde).

U ovom tekstu postavlja se pitanje:

A ko su onda emocionalno neinteligentne osobe?

Prevashodno, važno je istaći da biti emocionalno neinteligentan nije trajno obeležje ličnosti, nije fiksna, definitivna etiketa, već trenutno stanje koje se može razvijati, što nam unosi dozu optimizma.

Da podsetimo, rečeno je da emocionalno inteligentne osobe umeju da prepoznaju i razumeju svoje emocije, znaju da ih imenuju, umeju da nađu adekvatan način za njihovu ekspresiju, imaju sposobnost da razumeju tuđe emocije, da budu empatični, pa samim tim i da uspešno razrešavaju konflikte, što vodi zadovoljavajućim međuljudskim odnosima.

Ako je suština emocionalno inteligentnog ponašanja u tome da se ovlada i upravlja sopstvenim emocionalnim doživljajima, onda bi emocionalno neinteligentno ponašanje obuhvatalo ove dve krajnosti:

  1. Sa jedne strane bile bi emocionalno distancirane, odnosno zatvorene osobe, one koje nisu u kontaktu sa svojim emocijama. Odsečenost od vlastitih emocija, njihovo neprepoznavanje, tačnije njihovo potiskivanje, verovatno vuče koren iz porodičnog uverenja da nije socijalno prihvatljivo izražavati određene emocije. Kontinuirano gušenje sopstvenih emocija, kao što su npr. tuga ili bes, osobu na kraju vodi razvoju određenih patoloških obrazaca kakvi su depresija, alkoholizam, i dr.
  2. Sa druge strane bi se nalazile one osobe koje isuviše intenzivno i nekoordinisano iskazuju svoje emocije, osobe koje dozvoljavaju da emocije upravljaju njima, a ne obratno. U ovu grupu spadale bi konfliktne i agresivne osobe (koje neprimereno, prejako i impulsivno reaguju), anksiozne osobe (koje su presenzitivne, pa svaku draž tumače kao potencijalno preteću i stoga preterano strahuju), i osobe psihopatske strukture ličnosti (koje nemaju kapacitet za razumevanje tuđih emocija, neempatične su i gluve za tuđe potrebe, pa se koriste emocijama u cilju manipulacije drugim ljudima).

* Ako ste se pronašli u ovim kategorijama ne očajavajte! Emocionalna inteligencija je ponavljamo, veština koja se do kraja života može usavršavati 🙂