Category: Ispovesti

Definiši poremećaj!

Tokom snimanja materijala za jednu emisiju voditelj me je upitao kako bi definisala poremećaj. Pitanje je bilo ozbiljno, pa sam mu ozbiljno odgovorila kako ga radije ne bih definisala. Bio je iznenađen, jer je za očekivati da jedan psihoterapeut mora imati ovakav odgovor. Zato je uporno nastavio dalje.

Nisam siguran da Vas razumem, ne možete ili nećete? Ne, nije to u pitanju, jednostavno ne znam kako. Da bi definisala poremećaj, moram najpre znati šta je normalnost. A iskreno rečeno, nisam baš sigurna ni da li to znam. Obično su u ponudi veoma neprecizne i cirkularne definicije – normalnost je odsustvo patologije, a patologija je statistički značajno odstupanje od normalnosti. I šta sam Vam sada rekla, ništa! U prevodu, to je kao da sam Vam rekla da si zdrav ako nisi bolestan, a bolestan si ako je očigledno da nisi zdrav. Ne može se jedan pojam definisati preko odsustva, preko onoga šta on nije, moramo videti šta on zapravo jeste. A šta normalnost jeste, škakljivo je pitanje.

Šta hoćete da kažete, kako ne znamo šta je normalnost?, mešavina zaintrigiranosti i rasrđenosti titrala je u glasu voditelja. Pa lepo, mirno sam nastavila, normalnost ljudi izjednačuju sa onim što je uobičajeno, što je prosečno, dakle ono što je u skladu sa ponašanjem većine. Onda bi poremećaj bio svako odstupanje od tog proseka.

Dobrooo, pa gde je tu problem?, pomno me je pratio voditelj. Evo najprostijeg primera, rešila sam da stvar maksimalno ogolim. Uzmete Zoricu Brunclik, koja se jednog dana pojavi na sceni sa njenom čuvenom ciklama kosom. Složićete se da ta boja nije uobičajena i svakako nije prosek. Pa opet, niko to ne doživi nenormalnim, ponajmanje ludim. Dakle, jednoj estradnoj umetnici je dozvoljeno da u rok službe zakorači izvan proseka i bude jednostavno zanimljiva. Uzimo da to sada ponovi neki profesor, muškarac, srednjih godina, koji predaje na ozbiljnom fakultetu. Dolazi on tako jedan dan ofarban u ciklama i nonšalantno započinje predavanje. Šta mislite, šta bi ljudi pomislili? To bi sigurno bio znak da je potpuno otišao u aut. Ljudi bi se okretali, neki uplašeni, neki zabrinuti, neki puni sažaljenja. I sve je to načelno u redu, da normalnost i patologija zavise i od konteksta u kome nastaju. Sve dok ti konteksti za sobom ne povlače neke diskriminatorne implikacije.

Ne razumem o čemu govorite, delovao je sada zbunjeno voditelj. Pa ovako, kada bi se celokupan kontekst uzimao u svakom slučaju ponaosob, stvar bi bila još i pravedna. Mogli bi da kažemo da je naša procena ko je lud a ko nije, veoma istančana i osetljiva. Ovako, konteksti odvajaju čitave grupe ljudi i vrše diskriminacije po raznim osnovama – polnoj, političkoj, rasnoj, statusnoj… U ovom mom primeru, da je na fakultet došla žena, profesorka, ofarbana takođe u ciklama, ne bi bilo nekog većeg problema. Nazvali bi je možda lujkom, i sve uvili u kontekst njene ekscentričnosti ili klimakteričnog perioda kroz koji prolazi. Ali svakako ne bi bila luda, niko je se ne bi plašio, niti bi izazvala sažaljenje. Znači, čitavom jednom polu je dozvoljeno da ovako eksperimentiše sa vlastitim izgledom, dok bi pripadnici “jačeg” pola u istoj situaciji bili kategorisani kao s uma sišavši.

Primer je možda banalan, ali takvih primera je, kroz istoriju definisanja pojmova normalnosti i patologije, nažalost mnogo. I svi ti primeri svedoče o obilju počinjenih diskriminacija – samo žene su dobijale dijagnozu histerije (muškarci ne), samo crnci su dobijali dijagnozu drapetomanije (ostale rase ne), samo pripadnici višeg staleža su dobijali dijagnozu kleptomanije (a siromašni su smatrani običnim lopovima), samo politički opozicionari su dobijali dijagnozu metafizičke intoksikacije (a oni ZA vladajući režim nisu), i tako dalje i tako bliže.

I dobro, kako bi ste Vi onda raščivijali ovaj problem? Možete li da nam ponudite bolju definiciju poremećaja, neutralniju?, optimistično je nastupio voditelj. Kao što rekoh na početku, radije ne bih, ostaviću to nekome pametnijem od mene… Ozbiljna je to igra!

Ciljevi VS Vrednosti

Volim da surfujem netom, da čitam članke koji kruže face-om. Kada nemam vremena da se zadubim u neku uzbudljivu knjigu ili film, istražujem različite sajtove u potrazi za informacijama, inspiracijom, zabavom.

U poslednje vreme se brzo zamorim tragajući za zanimljivim štivom. Sijaset programa,radionica, tekstova, koji me bombarduju sa njihovim instant rešenjima koji vode ka uspehu i sreći. Motiv za postignućem je nadvladao sve ostale, uzdigao se na neviđene visine i cinično mi se smeška. Kao da pita: Hajde više postavi cilj i ispuni ga. Zar nije to ono što želiš? Bićeš srećna!!!

Ali, ja ne osećam zadovoljstvo kada pokušam to da vizualizujem. Osećam neki pritisak i teskobu. Onda se zapitam zašto se tako osećam? Čovek je biće želja i svako ostvarenje želje ga ispunjava i čini samopouzdanim. Ako nemamo definisane ciljeve, ne znamo kuda smo se uputili?

Onda sam shvatila da mi uopšte ne smeta postavljanje ciljeva. To svakodnevno radim. Preispitujem sebe šta želim, sagledavam situaciju iz različitih uglova, postavljam prioritete, pa onda pravim plan od sitnih koraka, kako se ne bih osećala preplavljena obavezama. Ljudi se često uplaše svojih želja, kada su one grandiozne i kada bi sve i odmah, ali ne znaju kako da započnu. Ne kreću od malih koraka, nego bi nekako da preskoče što više stepenika odjednom. Pa se umore ili pogube, jer im se smernice gube iz vida.

Pisala sam već o tome kako se borimo sa razočaranošću na nezdrav način.

Ovde je zanimljiva stvar to što se pored straha od neuspeha, može javiti i strah od uspeha, a nekada i kombinacija oba. Takođe, bitno je i kakve smo radne navike stekli tokom života, da li smo posvećeni zadatku kontinuirano ili smo tzv. ”kampanjci” i sve odrađujemo u poslednji čas. Da li smo u dovoljnoj meri uspeli da razvijemo samomotivaciju ili smo motivisani samo kada postoji vidljiva nagrada? Da li se bavimo onim što zaista želimo ili smo podsvesno prihvatili ideje koje su nam nametnute od strane nama bitnih ljudi, na prvom mestu roditelja, pa smo ambivalentni ili frustrirani prema objektu želje?

Sve je to važno, ali mi ne daje odgovor za kojim tragam.

Gledam fotografije nestvarno lepe prirode, pa onda fantastičnih enterijera, slušam muziku i opet je sve lepršavo. Nema stege. Dok pijuckam kafu pogled mi zastaje na snimaku o tome kako su pojedini filozofi definisali šta je to dobar život? Krenula sam od Sofokla, tj. Platonove interpretacije Sofoklovog filozofskog stanovišta. I tu mi se jako dopala jedna rečenica. Osetila sam da je ključna za moje razmišljanje o ciljevima.

Odbrana Sofokla za optužbu da „kvari“ omladinu počinje time da on ne smatra sebe krivim, jer ne može da prestane da ispituje život, jer neispitan život, po njemu nije vredan življenja. On ne može da ne ispituje zašto nešto treba da radi i koje su njegove vrednosti zbog kojih radi to što radi.

Vrednost, a ne ciljevi.

To je ono što mi stvara nelagodu. Insistiranje na postignućima. Na neprekidnom postavljanju ciljeva koji se nižu u beskraj. Svi smo imali prilike da na porodičnim skupovima podnosimo bujice pitanja o postignućima i dostignućima. Kultura nam bezpogovorno nameće sve veći niz “obaveznih“ciljeva. Na zapadu bismo se naoružali tzv. „to do“ listama pokušavajući da dođemo do „must have“ objekata. Da li ti ostvareni ciljevi zaista imaju vrednost sami po sebi? Čak i ako ih autentično želimo? Kada da stignemo da se radujemo, kada odmah treba da usledi novi zadatak, novi cilj. Nikada dosta. Ništa nije dovoljno. Još, još, još. To mi uvek odzvanja u ušima, kada me ljubopitivi, “dobronamerni“ poznanici propituju i procenjuju. Dešava se to svima i u porodici i u krugu prijatelja. Propitivanje i poređenje. Valjda treba da nam lakne kada još neko nije ispunio neki zadatak.

I da se vratim na Sofokla. Šta bi sa vrednostima? Zašto ja radim to što radim i koji je smisao u tome. Smisao je u samom procesu ispunjavanja ciljeva. Radoznalost, istraživnje, kreativnost, sloboda, igra u samom osmišljavanju svog života. Uživanje u samom procesu koji naravno vodi ka odabranom cilju. Možda i ne ostvarimo neki cilj usled raznih okolnosti, ali ako nismo bili prisutni u samom stvaranju i napredovanju i učenju, onda ni nećemo biti srećni. Barem ne na duže vreme. Trčimo ka sledećem uspehu isfrustrirani rokovima, pritiscima sa strane, pa i unutar nas samih, ukoliko smo internalizovali takav modus vivendi, dok nam život prolazi kao kada pokušavamo da uhvatimo obrise predela dok sedimo u brzom vozu.

I naravno, kao što ništa nije slučajno kada si u potrazi za značajnim uvidom, tako nisam ni ja slučajno naletela na rečenicu koja je verbalizovala moje nepovezane misli. A, onda sam otišla na youtube da potražim još inspitativnih mislilaca, jer sve je već ispričano, samo treba pronaći ono što nam je potrebno. To nije uvek lako, ali put može da bude zabavan, ako to sebi dozvolimo.

Što sam tražila, to sam i našla. Fantastičan videoDr Russ Harris- a, pod nazivom Values vs. Goals (Vrednosti nasuprot Ciljeva). Pogledajte:

Osećaj krivice prekovremenih radnika

Dobar dan, ja sam preradnik. Svakodnevno radim po 9, 10 ili 11 sati, kao i većina nas iz pogona.

U našem pogonu se puno radi. To baš i nije klasičan pogon, zapravo svi sedimo za računarima. Svejedno, puno se radi. Radimo puno radno vreme, a redovno ostajemo prekovremeno. Svi ostajemo, jer se trudimo da projekat ne propadne.

Nažalost, to nije dovoljno. Koliko god se trudili, rokovi se neprestano probijaju, klijentima se žuri, posao trpi. Sve to veoma ljuti naše menadžere, a ni nama nije svejedno. Zato radimo sve više i više, ali koliko god ostajali prekovremeno, uvek smo u nekom kašnjenju.

Moje koleginice i kolege su redovno sjebani nakon jutarnjih sastanaka na kojima nam objašnjavaju koliko smo spori i koliko kasnimo. Trebalo je sve da bude gotovo još pre pola godine. Tako su zahtevali klijenti, a naši menadžeri su im obećali da će to ispuniti. I sada ispada da su ih slagali, jer mi radimo presporo.

Nametanje krivice radnicima je podmukli menadžerski mehanizam kojim nasilno pokušavaju da podignu produktivnost preduzeća.

Ponekad se pitam kako zreli, odrasli ljudi padaju na ove priče. Činjenica je da smo, po ugovoru, u obavezi da radimo 8 sati dnevno. Činjenica je da radimo mnogo više od toga. Mnogi ostaju i vikendom. Činjenica je da njihovi rokovi nisu ništa drugo do puste želje, jer nisu realni. Ako su radnici svaki dan radili, a rokovi su probijeni, krivi su isključivo oni koji su ih dogovarali.

Sve mi je ovo jasno, ja sam sa sobom načisto. Danas sam pošteno odradio svoj posao. Nisam zabušavao, ostao sam malo duže. Nemam ni jedan jedini razlog da se osećam krivim. Međutim, nakon jutarnjeg ribanja od strane menadžmenta, osećam se loše ceo dan. Rečeno mi je da su klijenti popizdeli. Ako izgubimo ove veoma važne klijente, neki od nas će verovatno ostati bes posla (to neće biti šefovi i menadžeri). Kritikovali su me što se ne zalažem dovoljno, što ne ostajem i vikendom.

Nije mi ništa teško, volim da radim, ali veoma teško podnosim nametnutu tenziju i nametnuti osećaj krivice.

U našem pogonu od pedesetak ljudi, ima bar njih desetak čije je jedino zaduženje da nam nabijaju stres. Oni su takozvani menadžeri, šefovi, uprava. Oni po ceo dan sastanče, a kada ne sastanče, šetkaju se okolo i dišu nam za vratom. Od svih njihovih sranja, omiljeno mi je menadžersko “mi”. Oni ne pitaju “Kako napredujete?”, “Jel završavate?” i tome slično, nego “Kako napredujemo?”, “Jel završavamo?”. Oni svojim govorom brutalno falsifikuju stvarnost, čak i na nivou govora nam otimaju proizvod i sebi pripisuju zasluge.

Sve ovo znam, ali u poslednje vreme sve češće uhvatim sebe kako se osećam sjeban, maltene kriv zato što projekat kasni.

Kako proniknuti u svet “ludaka”?

Pre mesec dana desio mi se jedan posve zanimljiv događaj koji mi dan-danas ne izbija iz glave. Rešila sam da ga podelim sa vama. Pre nego što počnem, važno je da znate da vam, iako sam po struci psiholog (i to klinički!), koji je neko vreme volontirao u “Lazi”, i uz to sam psihoterapeut sa sada već decenijskim iskustvom, lično ja neću odgovoriti na gore postavljeno pitanje. Ali, neko drugi hoće. Da pređem na stvar.

Vreo dan, sunce prži, što je važnije – slobodan dan, odlazimo na adu (poznato beogradsko letovalište). Sa mnom je moj suprug, naše dete, naša rođaka Vanja koja je povela svoje dve čivave, moja dobra drugarica i njene klinke. Ima nas puno. Veselo je, iskupali smo se pošteno i lagano pakujemo peškire. Dok mi obavljamo ovu dosadnu radnju, deca ko deca – uhvatili su se kučića i šetaju ih svuda po livadi.

Utom nailazi prikaza, besprizorna raščupana žena, mutnog pogleda i teturavog hoda. Dal zbog iskustva il šta već, snimam je prva; imala sam puno puta posla sa takvima tokom godina karijere. Žurno se približava, da te podiđe jeza. Uzima kučence detetu iz ruke i obraća mu se: “Pa gde si ti, svuda sam te tražila?” i kreće da ga nosi. Moja rođaka Vanja (vlasnica psa) stoji skamenjena pred prizorom.

Vidim da će vrag da odnese šalu i preuzimam odgovornost kao neko ko je “iskusan sa ovakvim ljudima”. Ona me gura i viče moje, moje, moje – ostavi mi kuče, to je moje kuče, vidi kako je sladak. Ja ulazim u objašnjavanje, podižem ton, govorim joj da vrati tuđeg psa, sva kiptim, čini mi se ovde će doći i do fizičkog obračuna. Pogledom tražim supruga u nadi da nas je više, a imamo i muškog člana pride.

On nasmejanog lica uredno savija svoj peškir kao da se ništa ne dešava. Natezanje se nastavlja. Kada se stvar otela kontroli, gde Vanja i ja čupamo jadnoj ženi kuče iz ruke, moj suprug prilazi lagano i pita je: “Da li ti se sviđa kuče?”. Ona potvrdno odgovara. On nastavlja: “Imam za tebe jedno kući još lepše i manje, hoćeš da ti ga donesem sutra?”. Žena oduševljeno kao malo dete klima glavom. “Važi, vidimo se sutra ovde, na istom ovom mestu, donosim ti još lepše kuče”, već se lagano pozdravljaju. “I manje”, dobacuje presrećna žena, koja se već udaljavala sa lica mesta.

Frapirani stojimo na travnjaku, deca otvorenih usta, a Vanja i ja razrogačenih očiju. Šta li se zaboga ovde desilo? Šta je to Damjan uradio? Kako je samo tako otišla? Kako je sprečio krvoproliće? U prvi mah, intervencija je izgledala ludo. Nakon pola sata hoda u pravcu autobuske stanice, setili smo se kako on ima autističnog polubrata…

Naravoučenije

Sva znanja i sve prakse ovoga sveta ne mogu ti pomoći u komunikaciji sa “drugačijim” ljudima. Ovde ustaljena logika ne radi, ovde ne vrede argumenti, ovde se pozivanje na istinu ne isplati, ubeđivanje na realnost koju drugi ne prepoznaje kao sopstvenu realnost je izlišno.

Kako proniknuti u njihov svet?

Bez recepta, bez strategije, samo prostim razumevanjem! Samo ako si kadar da uđeš u taj svet, istinski i bez bojazni, imaš šansu da ga shvatiš!!!

Drage moje kolege i svi ostali, ja sam naučila svoju lekciju, nadam se da će ona biti od koristi i vama.

Pozdrav!

Sport i Seks (iz ženskog ugla)

Verovatno većinu vas zanima kako treninzi utiču na libido iz ženskog ugla. Libido je, uopšteno govoreći životna energija, ali u tu životnu energiju, naravno da spada i jedna od osnovnih čovekovih i životnih potreba, potreba ili nagon za seksom (razmnožavanjem). Jeste da nije poenta svakog seksualnog odnosa razmnožavanje, ali jeste pražnjenje tenzije, energije koja se sakupila zbog uticaja hormona u organizmu.

Mi, devojke, imamo uglavnom veoma samokritički pogled na sopstveno telo – “debela sam, mršava sam, vidi imam celulit, grudi su mi opuštene, grudi su mi male, jedna mi je veća od druge, dupe mi je mlitavo, dupe mi je preveliko, prljava mi je kosa, naduvena sam, ruke su mi ogromne ili mlitave, imam strije, dlakava sam (juče se izdepilirala, ali svaka dlačica se računa i uništava raspoloženje), niska sam, previsoka sam, imam previše ili premalo kilograma, nisam se našminkala, itd”. Sve ovo su misli koje prolaze devojkama kroz glavu pre, za vreme ili nakon seksa, i uništavaju nam raspoloženje.

Devojke koje treniraju i donekle jedu zdraviju hranu imaju manje problema sa ovakvim mislima, iz razloga što se telo menja na bolje – uglavnom nemate celulit, nemate mlitavu guzu, guza je i podignutija i oblikovanija, mlitave grudi ili ruke su prošlost, butine su lepše i oblikovanije, koža je sve sjajnija u pozitivnom smislu, kao i oči. Za sve ovo su zaslužni hormoni sreće koje telo ispušta tokom treninga, a bogami i tokom seksa – endorfin, serotonin i mnogi drugi.

Hormoni koji se luče pri dobrom treningu, uključujući i seks su: endorfin i serotonin, testosteron, estrogen, adrenalin, oksitocin… Svi ovi hormoni, kao koktel hormona (alkoholni koktel vam u ovom slučaju ne treba), utiču na osećaj zadovoljstva, daju nam energiju, redukuju količinu masti u organizmu, ulepšavaju nam kosu, kožu, nokte, oči su nam blistavije, raspoloženje je na maksimumu, sve manje smo loše raspoloženi, gledano na duge staze, telo je zategnutije i izgledamo bolje.

Zbog svih ovih promena koje se dešavaju u organizmu, drugima smo privlačniji, jednostavno blistamo, odašiljamo pozitivnu energiju i zadovoljstvo sobom, samim tim smo poželjniji za seks (niko ne voli depresivne, nezadovoljne devojke, a ni muškarce, već one nasmejane, samopouzdane, itd.), primećuju da nam se poboljšava držanje tela – hodamo uzdignutije glave, samim tim smo takođe lepši suprotnom polu, za razliku od nesigurnog gledanja u pod, češće se smejemo, bolje spavamo, jedemo manje i nemamo potrebu za najnezdravijim namirnicama, i bukvalno bismo sami sebe odvukli u krevet, koliko nam je poraslo samopouzdanje, energija, sreća, itd. Takođe, fleksibilnije smo, izdržljivije, cirkulacija je bolja…

Sport podiže libido, tako su i stručnjaci rekli, a ja mogu reći da sam to potvrdila u praksi, jer nemam više osećaj naduvenosti, mlitavosti, nepokretljivosti, već “pucam” od energije, sreće, snage, smanjio se umor, negativno raspoloženje, loše držanje i varenje, imam osećaj da mogu da postignem apsolutno sve što poželim, a praksa je to i pokazala. U suštini volja- motivacija za treniranje polazi iz glave, kao i užitak u seksualnom odnosu, tako da je najbitnije imati fokus i biti zadovoljan dok to radiš, bio to trening ili seks. Kod muškaraca se povećava nivo testosterona zbog treninga, pa samim tim imaju veću želju za seksom, veće samopouzdanje, bolje raspoloženje, veću izdržljivost… Zamislite da i vi i dečko trenirate i koliko dobar seks može da nastane iz takvog spoja…

Verujem da većinu ljudi intrigira nečija smelost i autoerotizam (kada je osobi zadovoljstvo usmereno na sopstveno telo, kada je sopstveno telo afrodizijak). To je trenutak kada ste dovoljni sami sebi, kada iz Vas izbija neka energija prepuna erotskog naboja. Jedni bi to nazvali harizmom, drugi seksepilom, itd. Zamislite da Vam u svakom trenutku dobro stoji sve što obučete, da ne morate da isprobavate 1000 odevnih kombinacija, kako biste došli do 1001. koja Vam stoji dobro, i kada Vaše savršeno zategnute obline dolaze do izražaja šta god da obučete, čak i kada ne planirate da ih ističete, kada ne bežite od ogledala za vreme seksualnog čina, niti od svetla, kako biste prikrili svoje mane…

Ako Vaš partner/ka ne trenira, nadam se da će je/ga ovaj tekst motivisati i da ćete imati još bolju vezu samim tim. Takođe, poenta života “u treningu” je da volite sebe i da prihvatite promene tela koje se svakako dešavaju. Ne znači Vam ništa savršeno telo, ako ne volite sebe i svoju ličnost, ne znate koje su Vam erogene zone, niti ste dovoljno izdržljivi ili smeli da probate apsolutno sve što poželite…

Isprobajte, pa javite iskustva, nadam se da će biti pozitivna kao i moja!