Tag: zaljubljenost

Ljubavni stilovi: Koja si vrsta ljubavnika i da li se uklapaš sa partnerom?

Brojni autori su stolećima pokušavali da dokuče taj kompleksan i oduvek intrigantan pojam ljubavi. Među njima je i Džon Alan Li, kontroverzni kanadski pisac i jedan od prvih koji se javno zalagao za prava LGBT populacije, kao i za pravo na suicid. Li se posebno zanimao za psihološke i sociološke aspekte ljubavi i seksualnosti, a iz njegovih dugogodišnjih promatranja proizašla je knjiga Ljubavni stilovi.

Ovom knjigom autor je želeo da nam pruži bolji uvid u načine ponašanja zaljubljenih ljudi, kao i da omogući svakom od nas da prepoznamo i razumemo vlastita ponašanja u situacijama zaljubljenosti.

Li polazi od poređenja ljubavi i boja i kaže da kao što postoje samo tri osnovne boje – crvena, žuta i plava, tako postoje i samo tri osnovne vrste ljubavi, od kojih se svaka korenito razlikuje od druge dve. Sve ostale vrste izgledaju kao varijante ove tri. Kao što se sve ostale boje dobijaju kombinacijom ove tri osnovne, tako su i sve druge vrste ljubavi izvedene od tri primarne. Zato te novonastale kombinacije Li i naziva sekundarnim ljubavima, baš kao što su i narandžasta i zelena sekundarne boje. Postoje čak i ljubavi trećeg reda, poput tercijarnih boja, npr. smeđe.

U ljubavi, kao i kod boja, sekundarno ne znači manje vredno; ono se odnosi samo na osnovnu građu. Kao što narandžasto nije manje vredna boja od crvenog, tako ni među tipovima ljubavi nijedan nije vredniji od ostalih.

Osnovne vrste ljubavi Li je nazvao primarnim ljubavnim stilovima i tu spadaju: Eros, Ludus i Storge. Najvažniji sekundarni ljubavni stilovi su: Manija, Pragma, Agape i Ludični eros.

~ Primarni ljubavni stilovi ~

EROS

To je naziv starih Grka za ljubav koja je bazirana na idealu lepote. Taj ljubavni stil karakteriše težnja za savršenim partnerom. Najtipičniji simptom erosa je neposredna, snažna privlačnost fizičke pojave voljene osobe.

„Nekada sam smatrao da je eros površan, da ga uzrokuje pretežno polni nagon i da se brzo iscrpi. Razgovori sa stvarno zaljubljenima promenili su moje mišljenje. Otkrio sam „ljubav na prvi pogled“, čija je početna snaga preživela niz godina zajedničkog života“ (Džon Alan Li).

Prvi susret takvih partnera uvek je sadržavao osećaj prepoznavanja lepote koja se zaljubljenom činila gotovo savršenom. Ono što je interesantno je da što je tačnije određena predstava savršenstva erotskog ljubavnika, tim je manja verovatnoća da će naći zadovoljavajućeg partnera.

Eros nije samo potraga za fizičkom lepotom; erotski ljubavnik očekuje da se društveni kvaliteti pojavljuju uporedo sa savršenim telesnim izgledom. Zato je očito da se erotski zaljubljeni često razočaraju! Neke vrste ljubavi su slepe, ali eros to nije. Što je nečiji stil bliži erotskom, to teže taj čovek previđa i neznatne nedostatke. Erotski ljubavnik može odlučiti da se ne osvrće na neki nedostatak zbog partnerove sveukupno prihvatljive spoljašnosti; ali, uvek će ostati svestan da je „nos malo prevelik“. Ozbiljna mana može idealnog erotskog ljubavnika podstaknuti da prekine vezu.

Ovakvi ljubavnici, zbog učestalosti promašaja u erotskoj ljubavi, navikli su kako da prekinu vezu, a da se pri tome niko psihički ne slomi. Oni nastavljaju dalje nadi da će jednog dana naći idealnu lepotu. Često sa svojim bivšima ostaju prisni prijatelji.

LUDUS

Ludus je latinska reč za igru i služi da se opiše ljubav koja je više igrarija nego zbilja. Ludični ljubavnici svoje osećaje ne shvataju suviše ozbiljno, oni ne žele biti zavisni od voljene osobe, niti se suviše vezati za nju. Zato mnogi ljudi odbacuju ludus kao ljubav i smatraju ga pukom zabavom. Moralisti ga čak osuđuju kao vešt način zavođenja.

Ovakav pojam ljubavi najbliži je onome koga opisuje rimski pesnik Ovidije. On je upozoravao zaljubljene da se klone preterane ozbiljnosti i isuviše velikog zalaganja, te da uživaju u ljubavi kao ugodnoj dokolici.

Ludično zaljubljeni tvrde da pretvaranje ljubavi u igru nipošto ne umanjuje njenu vrednost. Štaviše, oni su uverenja da ljubav kao takva treba biti zabavna. Nisu za ludičnog ljubavnika duševne boli ni muke, teskoba i slomljeno srce. Srednjevekovna dosetka je to zgodno sažela: „Ljubav je nalik na bunar – dobra stvar kad iz njega piješ, ali loš kad u njega upadneš“.

Ludični ljubavnik tvrdi da se svi koristimo drugim ljudima. Ako je takvo iskorištavanje na obostranu dobit, ne može se o njemu u tom smislu ni govoriti.

Ovakvim ljubavnicima zaljubljenost nije najvažnija stvar na svetu. Kad partner prestane da bude zanimljiv ili zabavan, igra se prekida i traži se neko prikladniji. Takođe, to su najčešće oni koji ne nameravaju da se „smire“, tj. ožene ili udaju.

Za razliku od erosa, ludus ne daje ničemu posebnu prednost. On čak smatra budalastim usmeriti se na jednu „vrstu ljudi“ kad ih ima toliko. Zato je za njega svako zamenljiv. Ta sposobnost lakog nadomeštavanja partnera izraz je činjenice da ludično zaljubljiv čovek nosi u sebi mnogo neodređeniju sliku ideala nego što je to svojstveno erosu.

Činjenica je da većina ludičnih ljubavnika voli biti ljubljena. To godi njihovoj taštini. Osećaj da je voljen laska onoj istoj taštini ludičnog ljubavnika koja ga čini toliko samoživim da je površan i da se ne uživljava u partnerove osećaje.

STORGE

Stari Grci koristili su ovu reč da bi opisali prirodne osećaje koji se rađaju između braće i sestara ili prijatelja iz detinjstva. To je osećajni, odani stil ljubavi. U ovom stilu nema uzbuđenja, a često ni značajnih događaja, pa je retko tema drame ili ljubavnog romana. U pitanju je jedna vrsta trezvene ljubavi.

Čovek kome je temeljni ljubavni stil eros ili ludus, ne smatra storge ljubavlju, nego običnom naklonošću. Sa druge strane, tipično storgičnom ljubavniku zanos erosa je samoobmana, patnja, manija, mučenje samoga sebe, a razigranost ludusa sprdanje ozbiljnoj ljubavi.

Storge je drugarski oblik ljubavi, a cilj joj je brak, dom i deca. Ali ne u onom proračunatom smislu, već u smislu prijatnog, toplog ognjišta.

Ovaj stil se sporije razvija u odnosu na prethodna dva, ljubav se rađa postepeno, a polni odnos postaje važan tek kada se partneri i drugačije prisnije upoznaju.
Storge je ljubav koja se sastoji više od simpatije nego želje. Zato je u njoj i manje borbe i manje rana koje treba isceliti. Storgični ljubavnik veruje da je prava ljubav dubok osećaj poštovanja, brižnosti, razumevanja i pažnje. Za njega, život protiče kao i obično, samo je sada uključen i partner.

„Za ljubavnike nema ničeg pogubnijeg od nesporazuma zbog oprečnog shvatanja ljubavi“  (Dallas Kenmare)

~ Sekundarni ljubavni stilovi ~

MANIJA

Grčki filozofi su verovali da nekim ljubavnicima bogovi šalju ludilo koje ih nagoni da se ponašaju bezumno. Manija je ovde izraz za opsednutost bezumnom ljubavlju i ljubomorom. Minični je ljubavnik zahvaćen snagom isključivosti i njegov je život i danju i noću usmeren na voljenu osobu. Bespomoćno posrće pred bremenom ljubavi koja ga raspinje i muči. I najmanja hladnoća ili ravnodušnost u ponašanju voljene osobe postaje za njega izbor strepnje i gorčine. I najneznatniji znak topline ili naklonosti smesta ga uteši, no ne može ga trajno zadovoljiti. Njegova je potreba za pažnjom i odanošću zaista nezasita.

Ovakvu vrstu ljubavi psiholozi nazivaju narcističnom, neurotičnom i patološkom. Manična opsesivna odanost postaje opravdanje za svaki čin. Posedovanje voljene osobe postaje merilo svih vrednosti, arbitar moralnosti, jedina smislena delatnost u životu.
Čini se da je teško razlikovati maniju od erosa; međutim, stari su Grci dobro razlikovali ta dva tipa ljubavi. Eros je bila težnja za lepotom; najpre u njenoj spoljašnjosti, a onda i u duhovnoj srži. Manija je bila ludilo, s očito spoljašnjim uzrokom, koje je spopadalo ljubavnika i mučilo ga nezadovoljenom željom i poniženjem.

Ako eros zamislimo kao crveno, a ludus kao plavo, tada njihovo mešanje daje novu boju – ljubičasto, koja nije ni crveno ni plavo, ali sadrži oboje. Čisto ljubičasto se razlikuje od bilo koje od primarnih boja, kao što ni čista manija nije slična ni čistom erosu ni čistom ludusu.

Tipični manični ljubavnik je osamljena i nesigurna osoba, koja se zaljubljuje, ili tačnije poludi za partnerom, koji je sa stanovišta nekog posmatrača za nju sasvim neprikladna osoba. Na početku ljubavne veze oseća veliku potrebu za ljubavi. Sklonost da se „zaljubi zbog ljubavi“ obično potiče od ljubavnikovog nezadovoljstva sopstvenim životom. Ovakav ljubavnik smatra da je imao nesretno detinjstvo. Često je u lošim odnosima sa roditeljima ili s njima i nema nikakve veze. Obično nema prisnih prijatelja i ne voli svoj posao. Ukratko, čezne za nekim ko će dati smisao njegovom životu.

Manični ljubavnik povremeno uviđa da je postao preterano zavistan od voljene osobe. Tada se iznenada povlači, prepuštajući partneru inicijativu. Međutim, to samo povećava njegovu zavisnost. Ako partneru treba više od nekoliko minuta ili čak nekoliko sati (što se obično događa), da odluči u korist svog ljubavnika, možete biti sigurni da će se manični ljubavnik vrlo brzo opet latiti inicijative. On zapravo ne može dopustiti partneru da ga voli. Ne može ostaviti na miru vatru ljubavi, već mora neprestano čeprkati po njenoj žeravici.

Ako nesretni partner na takvu preteranu i posedničku pažnju ne reaguje oduševljeno, što se često događa, manični ljubavnik će nastojati da mu ugodi, makar i po cenu vlastitog ponosa. Njegove će nagoveštaje smatrati zapovestima, promeniće način govora ili odevanja, napustiti porodicu i prijatelje, podrediće mu se do apsurdnosti i činiti mu sve moguće usluge.

Kad propadne i poslednji pokušaj da se veza obnovi, kad poslednja molba ostane neuslišena i poslednja pretnja zanemarena, manični ljubavnik može možda i nasilnim činom uništiti samoga sebe, a možda i voljenu osobu koja ga odbacuje. Da bi se oporavio od ljubavnog kraha potrebni su mu meseci, a nekad i godine. Da opet stekao samopoštovanje, gotovo da je nužno da takav čovek neko vreme mrzi bivšeg partnera. Da bi ponovo dokazao svoje „ja“, mora poreći i napasti onoga koji ga je odbacio.

AGAPE

Ova reč opisuje plemenitu, nesebičnu, odgovornu ljubav. U njoj je sadržana dužnost ili obaveza brižljivosti prema drugoj osobi, bez obzira na to da li se želite brinuti o njoj ili ne i bez obzira na to da li je ona vredna ljubavi ili nije.

Agapični se ljubavnik doduše ponekad ponada da će mu ljubav biti uzvraćena, ali ne postupa kao da to očekuje, a još manje zahteva uzajamnost. Agapično zaljubljena osoba daje onu vrstu ljubavi koju voljena osoba treba, bez obzira na teškoće ili koristi. Najveći dar takvog ljubavnika sastoji se u tome da se potpuno povuče iz života voljene osobe i dopusti joj da voli (nekog drugog), i bude voljena.

Ludični ljubavnik se ne želi vezati da bi izbegao predanost voljenoj osobi, a za agape je upravo ta predanost osnovna motivacija. Bit agape je prevladavanje narcizma. U agape nema mesta sebičnoj brizi za vlastito preživljavanje, dok je u ludusu bitna upravo takva briga.

PRAGMA

Pragma je ljubavni stil koji naglašava podudarnost i oslanjanje na zdrav razum. Nekada su taj ljubavni stil nazivali razumskom vezom. Pragmatična ljubav ne mora biti ni uzbudljiva ni osobito zanimljiva, a ni neobična. Nije ni površna ni pustolovna, a sigurno je da je odana. Pragma je ljubav koja ide u potragu za prikladnim partnerom i zahteva samo to da veza bude uspešna, da se partneri slažu i da međusobno zadovoljavaju osnovne i praktične potrebe.

Ključni pojam tog zdravorazumnog pristupa ljubavi jeste usklađenost, koja se toliko ne odnosi na polne koliko na osobne i društvene odnose. Pragmatični ljubavnik jednako kao erotični ima jasnu predstavu o budućem partneru, ali ta predstava retko obuhvata i njegov fizički izgled. Umesto toga pragmatički ljubavnik ima na umu karakterna svojstva, zvanje, društveni položaj i prihode. Ukoliko je krajnje pragmatičan, sastaviće čak i popis osobina koje traži, uporediće sa njim osobine potencijalnog partnera i odrediti stepen podudarnosti.

Pragmatični ljubavnik jednako vlada sobom kao i ludični ljubavnik, jednako je svestan da partnera može zameniti i jednako je promišljen u ljubavi. Bitna je razlika u tome što se pragmatični ljubavnik želi smiriti s jednim partnerom koji će ga zadovoljiti, a ne lutati od jednog partnera do drugog.

_____________________________________________________________

Da zaključimo, Li ne zagovara ideju da čovek pripada jednom čistom ljubavnom stilu, kao što su uostalom i čiste osnovne boje veoma retke u svetu boja. Takođe, on ne želi da napravi univerzalnu i iscrpnu kategorizaciju ljubavnih stilova nalik astrološkim znakovima. Naprotiv, stilova je potencijalno beskonačno, baš kao i boja. Tako nam priča o tercijarnim ljubavnim stilovima, koji bi bili mešavina nekog osnovnog stila sa nekom smešom (odnosno nekim sekundarnim stilom). I tako u nedogled. Pitate se čemu onda sve ovo služi? U moru opisa možemo veoma jasno identifikovati šta je ono što se odnosi na naše ljubavno ponašanje, šta nam je najsličnije, sa kakvim očekivanjima ulazimo u partnerski odnos, kao i kakva očekivanja od odnosa ima naš partner. Razumevajući svoje potrebe i istovremeno stavljajući se u poziciju partnera i njegovih potreba, možemo dobiti korisne ideje kako da izbegnemo tipične „nagazne mine“ u partnerskom odnosu, kao i u kom smeru veza treba da se razvija i menja.

*Pročitajte intervju na ovu temu u Večernjim novostima

Da li antidepresivi ubijaju romantična osećanja?

Iako sam termin antidepresiv sugeriše da mu je primarna funkcija da otkloni depresiju, poznato je da se ova grupa lekova prepisuje kao glavna ili pak pomoćna medikamentozna terapija i u suzbijanju mnogih drugih simptoma i poremećaja – hroničnog bola, anksioznosti i napada panike, opsesivno-kompulsivnog poremećaja, poremećaja ishrane, posttraumatskog stresnog poremećaja, itd. U praksi gotovo da nema psihijatrijske dijagnoze koja se između ostalog ne tretira i antidepresivima.

Ovako široko rasprostranjenu upotrebu antidepresiva psihijatri pravdaju sledećim navodima:

  • oni ne stvaraju zavisnost,
  • ne stvara se povećana tolerancija na lek, pa ne treba povećavati dozu leka,
  • nakon tri meseca tretmana 50-65% ljudi pokazuje značajno poboljšanje,
  • po prestanku terapije ne postoji želja za uzimanjem antidepresiva.

Sa druge strane, mnogo ređe se hvale podacima da antidepresivi:

  • mogu izazvati brojne neželjene efekte kao što su mučnina, povišen krvni pritisak, vrtoglavica,
  • mogu povećati učestalost suicidalnih ideja, pa čak i suicidalnih pokušaja (i to posebno kod tinejdžera!),
  • mogu pojačati intenzitet anksioznih simptoma (iako se izdaju radi suzbijanja anksioznosti!),
  • mogu smanjiti seksualnu želju, ometati seksualno funkcionisanje (onemogućavati erekciju),
  • ne leče uzrok depresije, niti otklanjaju u potpunosti sve njene simptome,
  • nemaju trajan efekat, jer se neretko po prestanku uzimanja terapije simptomi depresije vrate…

Ovoj listi, koja već u dovoljnoj meri zabrinjava, ali je donekle poznata široj javnosti, pridružuje se sada sasvim svež podatak da antidepresivi ubijaju romantična osećanja!

Od 2009. godine naovamo ređaju se naučne studije čiji podaci govore u prilog tome da antidepresivi suzbijaju bazične ljudske emocije ljubavi i zaljubljenosti. Odavno je već potvrđeno da najčešća grupa antidepresiva (SSRI) ozbiljno narušava seksualno funkcionisanje: preko 30% odraslih u Americi koji koriste ove antidepresive pokazuju neku formu seksualne disfunkcije (oko 31 milion ljudi). Međutim, nova teorija daje daleko gore rezultate: antidepresivi menjaju bazične hemijske procese, čime onemogućavaju stvaranje “iskrica” između dvoje ljudi i narušavaju proces njihovog vezivanja.

Helen Fišer, istraživač moderne teorije ljubavi sa Rutger Univerziteta, napominje da antidepresivi “otupljuju” naše sposobnosti kako da se zaljubimo, tako i da ostanemo u ljubavi. Ona tvrdi da osoba na antidepresivima nije u stanju da se zaljubi, niti je osoba koja je u vezi sposobna da je održi po uzimanju antidepresivne terapije. Fišerova navodi kako su mnogi spremni da plate cenu odričući se svog seksualnog života radi pobede ovog groznog stanja kakva je depresija ali, da li su spremni da se odreknu zaljubljenosti i ljubavi? Nije li to već prevelika cena? Posebno za one koji uzimaju antidepresive za mnogo “skromnije” razloge kao što je sindrom umora.

Na čemu je bazirana hipoteza da antidepresivi sprečavaju zaljubljivanje?

Prema neurobiološkoj teoriji ljubavi postoje tri međusobno povezana centra u mozgu zadužena za ljubav – jedan za seks, drugi za vezivanje i treći za romantičnu ljubav. Glavni hormoni za regulaciju ovih centara su serotonin i dopamin.

Serotonin, poznat kao hormon sreće, ima višestruku ulogu u organizmu – ubrzava motorne funkcije, reguliše krvotok u mozgu, utiče na regulaciju telesne temperature, ima analgetičko dejstvo, utiče na apetit… Ukoliko postoji smanjeno stvaranje serotonina u nervnom sistemu, dolazi do poremećaja raspoloženja u vidu depresije i/ili anksioznosti. Zato je jedna od glavnih uloga antidepresiva da povećaju nivo serotonina, te time podignu opštu funkcionalnost osobe. Međutim, poznato je da višak serotonina smanjuje seksualnu želju i da kod muškaraca vodi erektilnoj disfunkciji. Dakle, uzimanje antidepresiva će povećati opštu energiju tela tako da osoba može biti produktivna u raznim oblastima svog života, ali će seksualna energija zatajiti.

Što se tiče druga dva centra, za vezivanje i romantičnu ljubav, za njih je zadužen dopamin. Antidepresivi funkcionišu po principu redukovanja nivoa dopamina u mozgu, a redukcija dopamina po Fišerovoj, neminovno vodi redukovanju sposobnosti za zaljubljivanje.

Drugi istraživači nisu toliko isključivi po pitanju zaljubljivanja na antidepresivima kao Fišerova, i ostavljaju mogućnost da zaljubljivanje postoji, samo nema taj preplavljujući intenzitet i nagle skokove euforičnog raspoloženja. Oni sugerišu da se ljudi na antidepresivima ipak zaljubljuju, ali je ova zaljubljenost dosta neutralnijeg karaktera. Ovo objašnjavaju time da antidepresivi generalno imaju takvo dejstvo da blokiraju snažne nadražaje iz sredine i dovode osobu u stanje indiferentnosti ili čak opšte otupelosti za stimuluse. Na taj način, depresivna osoba neće tako jako doživljavati neprijatna osećanja kao što su zabrinutost, strah, panika, očajanje, uznemirenost, tuga, ali sa tim u paketu biće ravnodušna i prema prijatnim okidačima, pa će izostati i čitav set reakcija kao što su radost, uzbuđenje, zaljubljenost, ljubav…

Čini se da je ova varijanta još gora, jer prikazuje čoveka na antidepresivima kao zombiranog pojedinca koji iako sada može da ustane iz kreveta, da bude aktivan i izvršava sve svoje obaveze, ne može emotivno da proživi stvari koje mu se dešavaju i sve mu je ravna linija.

Kvalitativne studije koje su se bavile sakupljanjem intimnih iskustava ljudi na antidepresivima pokazuju da:

  1. antidepresivi inhibiraju ili čak potpuno uništavaju sposobnost da se bude emotivno intiman na način na koji su te osobe bile ranije
  2. ljudi na antidepresivima jureći za nekadašnjim osećajem češće menjaju partnere
  3. često imaju osećaj da ne mogu u potpunosti da se vežu
  4. često ulaze u riskantne i štetne veze iako im to ranije nije bilo svojstveno
  5. upotreba antidepresiva dovodi do takvih promena (hemijskih, a posledično i ponašajnih) da osobe nisu u stanju da održe veze koje su pre njihove upotrebe bile kvalitetne i zadovoljavajuće
  6. konzumiranje antidepresiva smanjuje ljubavna osećanja prema partneru

Čuveno istraživanje profesora psihijatrije Akiskala, sa kalifornijskog univerziteta (2014), obuhvatilo je 192 depresivne osobe koje su u trenutku ispitivanja bile u kvalitetnoj vezi sa partnerom (u trajanju od 6 meseci do čak 26 godina). Ispitanici su ispunili upitnik za procenu toga koliko vole partnera, koliko su za njega vezani i koliko ih seksualno privlači. Nakon toga je otpočela njihova osmomesečna terapija antidepresivima. Naknadno popunjavanje upitnika pokazalo je da su na antidepresivima manje spremni da sa partnerom dele intimne misli i osećanja, kao i da manje žele da njihova ljubav traje večno.

Dodatna katastrofa

Vest da antidepresivi sprečavaju zaljubljenost navela je mnoge tinejdžere širom Amerike da na raznorazne ilegalne načine nabavljaju antidepresive, verujući da su oni rešenje da se odljube ili prebole neuzvraćenu ljubav.

Zašto bi patili mesecima, ako mogu da uzmu antidepresiv?

Od tog trenutka rigorozno je pojačana kontrola izdavanja antidepresiva!

12 naučno dokazanih znakova da ste zaljubljeni

Istraživači su otkrili da se mozak zaljubljene osobe umnogome razlikuje od mozga osobe koja nije zaljubljena, kao i od mozga one osobe koja je u posvećenoj, ljubavnoj vezi. Studije Helen Fišer, vodećeg eksperta u oblasti bioloških osnova ljubavi, otkrile su da je mozak u fazi zaljubljenosti (koja traje određeni vremenski period) sasvim jedinstven i da postoji 12 jasnih znakova koji na to ukazuju.

1. Isključivost

Kada si zaljubljen počinješ da misliš kako je tvoj partner jedinstven. Ovom uverenju pridruženo je i ono da si apsolutno nesposoban da razviješ romantična osećanja prema nekom drugom. Fišerova i njene kolege ovu “jednostranost” mozga objašnjavaju povećanim lučenjem dopamina, hormona koji hemijski reguliše našu pažnju i fokus.

2. Idealizacija

Ljudi koji su istinski zaljubljeni usmereni su samo na pozitivne kvalitete svog partnera, dok njegove/njene mane zanemaruju. Pored toga, oni su fokusirani na trivijalne događaje i objekte koji ih podsećaju na dragu osobu, sanjare o tim slatkim, malim trenucima i po ceo dan prebiraju po lepim uspomenama. Ova fokusirana pažnja je razultat viših nivoa centralnog dopamina, ali takođe i porasta norepinefrina, koji je zadužen za uvećanje memorije u prisustvu novih stimulusa.

3. Zavisnost

Kao što je poznato, zaljubljenost često vodi emocionalnoj i fiziološkoj nestabilnosti. Osoba balansira između radosti, euforije, neispavanosti, povećane energije, gubitka apetita, ubrzanog disanja, lupanja srca, podrhtavanja, kao i anksioznosti, panike i osećanja očaja ako je veza makar minimalno ugrožena. Može se povući paralela između ovih promena raspoloženja i ponašanja zavisnika od supstanci. I zaista, kada zaljubljenoj osobi prikazuješ slike njegovog/njenog partnera to draži iste regije mozga koje bivaju aktivirane i kada zavisnik uzme supstancu. Biti zaljubljen, istraživači kažu, i jeste forma adikcije.

4. Patnja koja zbližava

Prolaženje kroz neku nedaću sa partnerom je ono što intenzivira povezanost. Dopamin takođe može biti odgovoran i za ovu reakciju, jer istraživanja pokazuju da kada je nagrada odložena, ovaj hormon čini da neuroni srednje moždane regije postanu daleko produktivniji.

5. Opsesivnost

Prema Fišerovoj, zaljubljeni ljudi troše skoro 85% svog budnog vremena na razmišljanje o dragoj osobi. Intruzivno razmišljanje, kako je nazvana ova forma opsesivnog ponašanja, može biti posledica smanjenog nivoa serotonina u mozgu (što je već detektovano kao odgovorno za pojavu opsesivnog ponašanja).

6. Želja da se stalno bude zajedno

Zaljubljeni ljudi gotovo po pravilu ispoljavaju emocionalnu zavisnost od njihove veze, što uključuje posesivnost, ljubomoru, strah od odbijanja, separacionu anksioznost, itd. Na primer, Fišerova i saradnici su proučavali mozgove ljudi koji gledaju fotografije na kojima je neko odbijen od strane voljenog partnera i otkrili na snimcima magnetnom rezonancom da su pri tome aktivirane brojne moždane regije. Jedna od ovih regija je ista ona koja je aktivirana kod ljudi koji žude za kokainom. Autori zaključuju da je strah od odbijanja toliko jak kod zaljubljenih ljudi, da oni preduzimaju sva moguća opsesivna ponašanja, na način na koji to rade kokainski zavisnici kada žele da se domognu kokaina.

7. Želja da se ostane večno zajedno

Zaljubljene osobe žude za emotivnim ujedinjenjem koje će potrajati zauvek. Čuveni neurolog Lusi Braun ovu vrstu žudnje izjednačava sa najosnovnijim ljudskim potrebama, i kaže da je ona toliko jaka kao što je potreba za vodom. Braun zbog toga navodi kako su romantična osećanja, kao što je zaljubljenost, deo našeg mehanizma opstanka. Romantičnu ljubav ona čak smatra jednom od glavnih reproduktivnih strategija čovečanstva.

8. Požrtvovanost

Kada si zaljubljen generalno osećaš duboku empatiju prema voljenom biću, do mere da njegov/njen bol doživljavaš kao vlastiti. A ovo se povratno odražava na spremnost da za tu osobu žrtvujemo apsolutno sve.

9. Prilagođavanje partneru

Kod zaljubljivanja je zapažena tendencija da se reorganizuju dnevni prioriteti i/ili promeni oblačenje, maniri, vrednosti i navike, kako bi se bolje uklopili sa onima koje ima partner. Iako je ovo često tačno, Fišerova ukazuje na to da najbolje izglede ipak imamo ako smo svoji. Ovu izjavu potkrepljuje istraživanjem na osnovu koga je zaključeno da ljude jako često privlači njihov opozit, tačnije opozitni hemijski procesi u mozgu. Na primer, ljude testosteronskog tipa (koji su visoko analitični, kompetitivni i emocionalno povučeni) često privlače ljudi sa visokim nivoom oksitocina i estrogena (a ovo su empatične, brinujuće, poverljive, prosocijalne i introspektivne individue).

10. Seks

Emotivno ujedinjenje jeste važno za zaljubljene ljude, ali je seksualno sjedinjenje ipak prioritet. Istraživanja pokazuju da se 64% ljudi (oba pola) slaže sa izjavom da je seks najvažniji element jedne veze.

11. Odsustvo kontrole

Fišerova daje podatak da većina ljudi koji su zaljubljeni smatraju kako njihova strast nije pod njihovom kontrolom. Psiholog Doroti Tenov potvrđuje ove nalaze. Na uzorku od 400 muškaraca i žena koji su popunjavali upitnik o romantičnoj ljubavi, ona je zaključila kako većina subjekata svoje stanje zaljubljenosti definiše kao nešto nehotično, iracionalno, van njihove kontrole, kao da su bespomoćni po pitanju toga kako se osećaju. Ovo se prilično dobro uklapa u teoriju Fišerove, po kojoj je zaljubljenost stvar instikta, biologije, ili još preciznije hemijskih procesa u mozgu.

12. Blizina spram distance

Istraživači navode kako faza zaljubljenosti ima svoj početak i kraj. Nakon nje nastupa faza vezivanja ili pak rastanak. Međutim, interesantno je da neurobiolozi poput Fišerove tvrde kako će zaljubljenost dvoje ljudi duže potrajati ukoliko postoje fizičke ili socijalne barijere u njihovom viđanju. Što znači da veza na daljinu može da produži fazu zaljubljenosti. Ovo je naravno opet u vezi sa zasićenjem receptora u mozgu.

Šta je više ta ljubav? – Nova perspektiva…

Od kada je sveta i veka ljudi su pokušavali da definišu ljubav. Tu večnu silu koja nas pokreće, koja nas čini zadovoljnijim, ispunjenijim bićima, to nešto bez čega smo prazni, bez čega sve drugo nema smisla, taj osećaj da nekome pripadamo i da je život vredan življenja.

Uspeli smo vremenom da razlučimo zaljubljenost od ljubavi, jer je njena manifestacija prilično jasna i gotovo univerzalna. Kada smo zaljubljeni obično to osećamo samim telom – imamo čuvene leptiriće u stomaku, klecaju nam kolena, obrazi se rumene, a srce žestoko udara u grudima na samu pomisao na dotičnu osobu. U zaljubljenosti se lako prepoznaju i svi ti mentalni procesi koji je prate – sklonost ka idealizaciji partnera, preuveličavanje njegovih poželjnih osobina, negiranje i sklanjanje pod tepih onoga što nam se ne dopada. Pored ovoga, zaljubljenost se lako očitava i u snazi naše volje – tada smo poletni, uvek spremni na akciju, čini se da možemo i nemoguće, nema toga što bi nas sprečilo da udovoljimo voljenoj osobi, ona je uvek prva na listi naših prioriteta, zbog nje često zanemarujemo i svoje najbazičnije potrebe, uvek smo voljni da vreme provodimo sa tom osobom, kao i da sa njom delimo sve svoje aktivnosti.

Međutim, vreme prolazi i ovaj ružičasti period polako jenjava. Nestaju gore navedene fiziološke reakcije, idealizacije polako ustupaju mesto dosta prizemnijem sagledavanju partnerovih osobina, negiranje njegove nesavršenosti ne može večno da potraje, ponovo se javlja potreba za sopstvenim psihološkim prostorom, za većom slobodom, za raskidanjem simbioze i većom samostalnošću, lista prioriteta dobija novu hijerarhiju…

Zvuči gotovo tužno, pa ipak – kažu da ovde počinje ljubav. Ima li ta ljubav ovako dosledna pravila kao zaljubljenost?

Svako od nas se bar nekada u životu osvrnuo oko sebe i pokušao da nađe parove koji se vole. Vidimo dvoje ljudi koji su i nakon dugo vremena nasmejani, svuda idu zajedno, nikada se ne svađaju, sve rešavaju dogovorom i imaju veoma slične sisteme vrednosti. I, taman pomislimo da je ovo ljubav, a to dvoje se ubrzo rastave. Sa druge strane, svedoci smo toga da ima dosta parova koji su stalno u konfliktu, ne slažu se ni oko najbazičnijih stvari, lako planu jedan na drugoga, isto tako lako međusobno iskazuju veoma romantična osećanja, a njihov odnos stalno deluje kao hod po žici. Ipak, dešava se da ovako turbulentni parovi opstaju, nešto ih veže, a mi ne možemo da dokučimo tu zajedničku nit.

Možemo li onda, nakon ovakvih iskustvenih eksperimenata formulisati univerzalnu definiciju ljubavi? I treba li?

Do sada, ljubav je uglavnom razmatrana kroz dve oprečne struje. Sa jedne strane, tu su oni koji ljubav definišu kao osećanje, kao emociju koje ili ima ili ne. Ako se prihvatimo definicije ljubavi kao osećanja, padamo u zamku da je svedemo na kategoriju „sve ili ništa“. Ljubav je ili prisutna ili nije, baš kao i strah, a ovakva koncepcija ne ostavlja prostora za popravku. Ako je ljubav isparila, ako je više ne osećam, nemoćan sam da na takvo stanje utičem. I istina, mnogi od nas se, pri proceni toga da li je ljubav i dalje prisutna, oslanjaju na ovaj neverbalizovani osećaj.

Sa druge strane je jedna daleko optimističnija i vedrija koncepcija ljubavi, ali koja od nas zahteva određeni napor. U ovu drugu struju spadaju sve one postavke u kojima je ljubav definisana kao umeće (kao kod Froma) ili kao sposobnost (što je tendencija novijih pravaca u psihoterapiji). Prva struja, gde je ljubav predstavljena kao osećanje, više se zanima za ideju da li se osećamo ljubljenim, dok se druga struja, u kojoj je ljubav umeće ili sposobnost, podrobnije bavi našim kapacitetima za ljubav. Dakle, prva implicira egocentričnu perspektivuda li me neko voli, kako naći objekat ljubavi, a druga refleksivnu perspektivukako biti sposoban da nekoga voliš.

Jasno je da se u prvom slučaju krivac za prestanak ljubavi traži u partneru, i to u formi „to nije bila osoba za mene, neko drugi će me više voleti“. Dok se u drugom slučaju odgovornost za opstanak ljubavi situira u meni, u formi „ljubav zavisi od moje spremnosti za ljubav“. Moguće je da zato mnogima ova druga perspektiva nije naročito dopadljiva jer, mnogo je lakše okriviti drugoga za slom jedne ljubavi, nego tragati za sopstvenim manjkavostima.

Vidimo da se lagano prešlo sa pitanja kako naći odgovarajućeg partnera i da li mi on pruža ono što mi treba, na pitanje šta ja mogu da uradim da bi bio sposobniji da pružim ljubav. Koje sposobnosti mi nedostaju, mogu li nešto učiniti da ljubav potraje, na koje kapacitete se mogu osloniti, šta su moji potencijali, a šta su moje prepreke za ljubav?

Priča se pomerila sa pasivnog čekanja „pravog“ koji treba da mi pruži ljubav, ka delanju, agensnosti i razvoju sopstvenih kapaciteta za ljubav. Baš kao što se i druge sposobnosti mogu vežbati i unaprediti, moguće je bildovati i ljubav! Iako prihvatanje ove pozicije zahteva puno truda, ima i onih koji su je ipak sa oduševljenjem dočekali, jer konačno imaju jasan kompas šta treba raditi, kao i nadu da je nešto moguće uraditi po ovom pitanju.

Kao što znamo kojim zadacima se jačaju intelektualne sposobnosti, kojim vežbama se podiže fizička spremnost, tako bi sada morali znati kriterijume za bildovanje ljubavi, ako nastojimo da je „adekvatno“ pružimo. Tako su sačinjene čitave liste zahteva koje bi trebalo ispoštovati, kao na primer razvijati brigu, odgovornost, poštovanje, poznavanje (From), zatim strast, intimnost, privrženost (Sternberg), kao i toleranciju na frustraciju, inicijativu, volju, itd. I naravno, čim neko ponudi set kriterijuma nužnih da se dostigne sposobnost za ljubav, on priču o ljubavi pretvori u normative. Iako kreirani iz glave pojedinca, to su sada standardi za ljubav po kojima moramo igrati, baš kao da nam svima prija isto.

Ove liste pretenduju na univerzalnost, jer impliciraju da svaka osoba, ako želi da razvije sposobnost za ljubav, mora ići u istom smeru. Zar ne bi onda sve ljubavi ličile? Zar ih ne bi lako raspoznavali na ulici? Kako se ipak i oni najbolji igrači ljubavi sapletu, a oni nespretni ostaju u igri? Priča je verovatno daleko složenija od ove, na sličan način na koji niko do sada nije uspeo da ponudi univerzalnu definiciju normalnosti.

I šta sad? Da li smo došli do ćorsokaka alternativa sa ove dve definicije – na jednoj strani definicija ne postoji, ljubav se oslanja na osećaj, na drugoj strani nude nam univerzalnu definiciju ljubavi, a jasno vidimo da sve ljubavi nisu iste. Prvi su jednostrani jer se fokusiraju na problem primanja ljubavi, a drugi jer akcenat bacaju na problem davanja ljubavi.

Nije li ljubav stvar odnosa? Zar nismo u tome zajedno? Ti i ja! Ne može problem biti ili u tebi ili u meni. Zato ću umesto egocentrične/samocentrirane sa jedne, i refleksivne perspektive, sa druge strane, koje smo imali prilike da vidimo, ponuditi treću – relacionističku perspektivu ljubavi. Onu, koja implicira da je za ljubav potrebno dvoje i da se ljubav stvara u uzajamnom odnosu dva bića. Dakle, ljubav nije UNUTAR, već IZMEĐU ljudi! I nije stvar davanja ili primanja, već razmene.

Definiciju koja prati ovu liniju razmišljanja, iznedrila je konstruktivistička autorka Mildred MekKoj, a ona glasi:

„Ljubav je svest o validaciji sržne strukture“.

Po čemu je sad ova definicija toliko drugačija?

Za početak, jer nije univerzalna, već krajnje idiosinkratična. Šta je nečija sržna struktura nije unapred određeno, već ostaje otvoreno da se definiše od osobe do osobe, u svakom konkretnom slučaju. Najprostije rečeno, sržna struktura obuhvata sve za nas ključne konstrukte koji tvore naš identitet. Tako na primer, ako su moji sržni konstrukti poštovanje, samostalnost, sloboda i emotivnost, osoba koja me validira u tome, dakle koja me poštuje na onaj način na koji ja definišem poštovanje, koja podstiče, a ne sputava moju samostalnost, koja mi pruža potrebnu slobodu i koja me hrabri u tome da nesmetano iskazujem emocije, je upravo ona osoba od koje osećam da dobijam ljubav i ona osoba koju zbog toga osećam da volim. Na isti način, jer je reč o razmeni, a ne prostom reciprocitetu po principu „oko za oko, zub za zub“, ja moram proniknuti u njene sržne konstrukte i iste nastojati da validiram. Tada će i ona povratno osetiti moju ljubav i uputiti istu meni.

Sledi da je velika zabluda da će ljudi sa sličnim sistemom vrednosti imati veće šanse za ljubav. Njima će možda biti lakše da uđu u perspektivu druge osobe, jer postoji veći komunalitet u konstruisanju, ali to ne znači da su oprečne perspektive osuđene na propast. Ljubav će nastaviti da živi dokle god smo u stanju da razumemo procese konstruisanja druge osobe i da sa njom budemo u odnosu uloga.

Ova perspektiva takođe lako može da nam objasni kako postoji i kako se održava ljubav kod naizgled konfliktnih parova sa početka priče. Ako su recimo dominantni konstrukti jedne osobe orijentisani oko davanja, pa ta osoba ima ideju da je dobra ako je brižna, požrtvovana i nesebična, a druga osoba sebe konstruiše kao nesigurnu, zavisnu i inertnu, njihove konstrukcije, iako se ne podudaraju u pojavnom smislu, mogu dobro da kliknu. Sve je ok dok se neko oseća ostvarenim time što pruža, a neko zadovoljnim time što dobija. Problem nastaje kada želimo da damo nekome nešto što on ne želi da primi, ili kada nam neko šalje nešto što ne želimo da prihvatimo.

Poznajem mnoge parove u kojima žena liči na mamu svome mužu – brine, grdi ga, kontroliše ga i ugađa mu. Na perifernom nivou, dakle u ravni ponašanja, može izgledati da mužu to smeta – on će se možda žaliti prijateljima kako ga žena uhodi, ne da mu mira i stalno ga proverava kao da je malo dete. Prikazivaće se kao osoba kojoj je važna sloboda, iako je zapravo sloboda u njegovom sistemu konstruisanja podređeni konstrukt. Na nadređenom nivou, uočavamo da su za njega ženina ljubomora, kontrola i zabrinutost upravo glavni elementi u području konstruisanja ljubavi. Kada ne bi bilo ovakvih “dokaza” ljubavi, on bi se možda osetio nevoljenim. Stoga, ako je njemu potrebna “nova” mama, zašto to ne bi bila ljubav? Nije bitno da li su nam sržne strukture slične, već da li ih međusobno validiramo. Dolazimo do činjenice, iako nije baš blisko pameti, da se čak i sado-mazo odnosi mogu smatrati ljubavnim, jer je reč o uzajamnom pristanku na takvu konstelaciju stvari.

Ljudi mogu voleti i tražiti razne stvari u odnosima, neke su nam logične, neke krajnje bizarne, ali dok god postoji prećutni konsenzus oko njih, dakle dok god je reč o uzajamnoj validaciji sržne strukture, na dobrom smo putu.

Niko nam ne može reći šta je ljubav, niti šta bi trebalo da bude. Nema unapred određenog recepta za ljubav! Sledeći put kada se zapitate da li je ovo između nas dvoje još uvek ljubav, stavite na papir sve ono što težite da budete kao osoba, kao i sve ono čemu vaš partner teži, a zatim pokušajte da odgovorite na pitanje koliko tim vašim konstruktima partner izlazi u susret i koliko vi uspevate da ne stojite na putu njegovim.

Čini mi se da je to ljubav – jedinstvena i bez pravila, baš kao i ljudi.