Tag: psihoze

Da li su ozbiljni psihijatrijski bolesnici nužno i opasni?

Svi smo mi putem medija mnogo puta čuli vest kako je psihijatrijski bolesnik počinio brutalno i svirepo ubistvo, i to usled “pomračenja svesti” koja ukazuje na potpuno odsustvo uračunljivosti dotičnog. Međutim, ovakva nedela čine i pojedinci koji nikada nisu bili korisnici psihijatrijskih usluga. Opet, u narodu je raširena bojazan posebno od prvopomenute skupine, koja se tretira kao naročito opasna. Ovaj tekst zato ima za cilj da opovrgne ove temeljno utabane ideje i ukaže da udeo psihotičnih u kriminalu nije ni slučajno toliko zabrinjavajući.

Šta su psihoze?

U ovom tekstu pod pojmom “ozbiljnog psihijatrijskog bolesnika” biće razmatrani oni slučajevi koji pokazuju kvalitativno najteže propadanje u sferi mentalnog funkcionisanja, odnosno psihotični pacijenti.

Psihoze su prvobitni ili naknadno nastali teži poremećaji sklopova i funkcija ličnosti: osećajnih, odnosnih, saznajnih, opažajnih, voljnih, pokreta i svesnosti.

1) osećajni poremećaji

  • neujednačenost, neskladnost, nepostojanost, siromaštvo i stereotipnost osećajnih doživljavanja
  • pozitivna osećanja su nedovoljno razvijena, a negativna najčešće prejaka, sirova i razorna
  • osećanja nisu u skladu sa spoljnim okolnostima
  • osećajni sadržaji nisu u skladu ni sa misaonim, ni sa govorno saopštenim sadržajima

2) odnosni poremećaji – poremećaji odnosa sa objektima (drugima) i prema sebi

  • ili se ne ispoljava nikakva težnja ka drugima, ili se uspostavljaju neobični, iskrivljeni i prejaki odnosi
  • ako i postoje, osećajne veze su kratkotrajne, lomljive, nedosledne i bez stalnosti
  • osećanja prema drugima su protivrečna, a dvojnost visoka
  • odnosi su ispunjeni strahom, neprijateljstvom, projekcijama mržnje ili ravnodušnošću

3) poremećaj odnosa prema stvarnosti

  • depersonalizacija i derealizacija (otuđenja od samoga sebe i gubljenje kontakta sa realnošću)

4) saznajni poremećaji

  • poremećaji toka i sadržaja mišljenja (prekidanje misaonog toka, raspadanje misli, čudne misli – neobičnost u misaonim sadržajima, sumanute ideje, precenjene ideje, prisilne misli, bezosećajno moralno rasuđivanje – tzv. „moralno slepilo“)
  • poremećaji govora (neologizmi, salata od reči, konkretan govor)
  • inteligencija
  • poremećaji opažanja – halucinacije: optičke, akustičke (eho misli, fenomen krađe ili oduzimanja misli, imperativne/naredbodavne), mirisne/olfaktivne, halucinacije čula ukusa, čula dodira, kinestetičke.

Više o vrstama i manifestacijama halucinacija videti OVDE

5) poremećaji pokreta – katatone pojave, stupor

6) poremećaji volje

Paranoidna shizofrenija

Počinje u odraslom dobu, posle 30. godine života, a ličnost ostaje relativno dobro očuvana. Kliničkom slikom dominiraju paranoidne sumanute ideje i halucinacije. Karakteristične su sumanute ideje proganjanja, ekspanzivna sumanutost (grandomanska sumanutost, ideje visokog, plemenitog porekla, ideje misionarstva, komunikacije sa vanzemaljcima, erotomanska sumanutost, sumanutost ljubomore, ideje odnosa), imperativne akustične halucinacije (ili tzv. naredbodavne halucinacije – osoba čuje glasove koji joj npr. govore da ubije nekoga), halucinacije mirisa i ukusa, seksualne i druge telesne senzacije (kohabitalne halucinacije – halucinacije seksualnih odnosa izvršenih nad osobom tokom spavanja). Vizuelne halucinacije su retke.

Afekt je neadekvatan, zaravnjen. Mogu postojati katatoni simptomi (simptomi stupora, osoba ne reaguje ni na vrlo bolne draži; ukočenost tela).

Paranoidno shizofrene osobe su često napete, sumnjičave, neprijateljski nastrojene, sklone pražnjenju besa i agresivnosti.

U govoru postoje neologizmi (asocijacije po zvučnosti, stapanje reči), misaoni tok je inkoherentan, zatim eho misli, nametanje, oduzimanje ili emitovanje misli, prekid misaonog toka.

Veza psihoza i kriminala

Suština opasnog ponašanja leži u otuđenju pojedinca od društva. Upravo je shizofrena patologija ta koja otuđava pojedinca od života i usmerava ga ka iracionalnom, pa i kriminalnom ponašanju. Nekada se smatralo da su svi duševni bolesnici izuzetno opasni. Međutim, istraživanja su pokazala da svega 4% shizofrenih pojedinaca pokazuje elemente opasnog ponašanja po okolinu (Hoff, Schinco, 1980).

Shizofrenija sama po sebi ne znači sklonost ka kriminalu. Ipak, među takvim počiniocima nalazi se značajan broj počinioca krvnih delikata, kao i podmetača požara, dok su imovinski i seksualni delikti znatno ređi (Waner, 1954).

Osnovni predstavnik nasilničkog kriminaliteta shizofrenih osoba je homicid. Počinjenje ovog dela nije vezano za određeni oblik shizofrenije (mada se daje prednost paranoidnoj formi), već zavisi od strukture psihopatoloških sindroma i od dinamike razvoja bolesti. Imperativne halucinacije su često neposredni povod ubistva koje čini shizofreni pojedinac. On trenutno preduzima agresivne atake, bez prethodne pripreme, i usmerava ih na najbliže osobe u svojoj okolini.

Najčešća krivična dela koja počine paranoidni pojedinci su kletve, uvrede, telesne povrede i ubistva. Žrtve su najčešće osobe iz paranoičnog sumanutog kruga. Uračunljivost počinioca je umanjena, a najčešće isključena.

Primeri iz prakse

Slučaj L.M.: „Ja sam sa druge planete“

Ispitanik je, pod moćnim uticajem paranoidnih deluzija, nožem ubio svog kolegu sa posla za koga još uvek veruje da mu je stavio otrov u kafu.

Sud mu je, na predlog veštaka, izrekao meru obaveznog čuvanja i lečenja.

U njegovoj istoriji bolesti piše da je pri prijemu izjavio: „Ja sam sa druge planete. Mogu čovečanstvu da pomognem serumom protiv side. Mene su trovali, drogirali…Hranom, kafom, pićem“. Ubistvo izvršio u 35 godini. U vreme ispitivanja imao je 37.

Pacijent je radio u jednoj fabrici obuće u Beogradu. Misli da su se njegovi odnosi sa ljudima bitno promenili od kada je upoznao i zaljubio se u svoju koleginicu. „Slađana je bila slaba, nekarakterna osoba, inficirana urođeno i svi koji su je ljubili dobili su neke rane po ustima. Svakog je zarazila pa i mene. Imala je šestu grupu sa dosta sluzi i atipičnih ćelija; taj nalaz pamtim kad sam je vodio na preglede… Posle sam morao da dam otkaz. Svi su me proganjali zbog mojih kosmičkih saznanja o uticajima na ljude i otrove koje su stavljali“.

Kad priča o delu i dalje su prisutne paranoidne sumanutosti: „Taj hromi mi je stavio heroin u kafu i posle me napio“.

Slučaj Ž.N.: „Po nalogu kompjutera“

Reč je o ispitaniku koji je ubio svoju ženu tako što joj je zadao 22 ubodne rane nožem: u predelu vrata, ramena, grudnog koša, stomaka. Imali su dvoje dece, od šest i jedanaest godina.

Sud je, na predlog veštaka koji su zaključili da je okrivljeni počinio delo u paranoidno-halucinatornom stanju (dakle, lišen svesti o značaju i posledicama svoga ponašanja) izrekao meru bezbednosti obaveznog čuvanja i lečenja u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa. Ženu je ubio u 37. godini. Ispitan je u 39. godini.

Po prijemu u bolnicu, pacijentu se stanje veoma pogoršava. Pored sumanutih ideja ljubomore u odnosu na suprugu koje predstavljaju prilično razrađen i čvrsto fiksiran sistem nepodložan korekciji ispoljile su se, u drastičnom obliku, sumanute ideje proganjanja i uticaja, praćene halucinacijama.

Tvrdi da je „ozračen od strane kompjutera pa na 200 kilometara mogu da mu upućuju reči i naređuju šta da čini“. Misli da je primoran da postupa „po nalogu kompjutera“. Čudi se kako sve to ne čuju lekari. Iznosi i da je neki „Simonović, koji je inače bio švaler njegove žene, njega drogirao preko poznanika, pa je tako drogiran i pod uticajem kompjutera ubio ženu“.

Slučaj N.P.: „Odbačen od svih”

Ovaj ispitanik počinio je materoubistvo, kuhinjskim nožem, na izgled hladno. Poreklo konflikta sa majkom vodi nas, kao što to obično biva, u najranije detinjstvo. Naš subjekt potiče iz razorene ili, preciznije rečeno, nikad formirane porodice. Rođen u vanbračnoj vezi svojih roditelja, verovatno uzgrednoj (i otac i majka su više puta zasnivali vanbračne ili bračne zajednice), rastao je sa osećanjem neželjenosti i odbačenosti.

Od malena je lutao od jednog do drugog roditelja služeći im kao podtekst za sukobe i „igranje“ malignih igara. „Kad sam imao tri godine majka me je ostavila u kasarni gde je otac radio“ (detalj iz autobiografske beleške). Kasnije, u njegovom adolescentnom dobu, ispitanika ponovo uzima majka, u cilju dobijanja većeg stana, a kada ga je dobila počela je da vređa, ponižava i nanovo odbacuje svoje dete, uključujući i stalne pokušaje izbacivanja iz stana.

Osuđenik, u svojoj biografiji navodi: „Odnosi u porodici, barem prema meni, nisu bili dobri. Majka je gledala na svaki način da me istera iz stana. Kod oca, maćeha me maltretirala, nije mi davala hranu, zaključavala je vrata ne puštajući me unutra kad sam se vraćao iz škole. Tukla me je mnogo. Nisam bio poželjan ni kod jednog roditelja“. U razgovoru, ispitanik ističe da ga je opsednutost mržnjom prema majci i polubratu kojeg je majka favorizovala, mučila, od najranijeg detinjstva.

Majku je ubio u svojoj dvadesetoj godini, pod dejstvom alkohola i posle teške svađe koju je izazvao majčin ponovljeni pokušaj da ga izbaci iz kuće. Ispitanik je samoubistvo pokušavao više puta, i pre i posle dela, što, s obzirom na količinu životnih užasa koja su se sručila na njega i nije bilo tako neočekivano.

*Primeri preuzeti iz:
Kron, L. (2000): Kajinov greh – psihološka tipologija ubica, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd.

Sve što ste oduvek hteli da znate o halucinacijama

Halucinacije spadaju u poremećaje opažanja, zajedno sa agnozijama i iluzijama.

Dok agnozije podrazumevaju postojanje objekta opažanja, ali nemogućnost njegove adekvatne percepcije zbog psihosenzornog deficita, iluzije predstavljaju falsifikovana ili pogrešno interpretirana opažanja realnih objekata. Dakle, u oba slučaja draž postoji, ali se pogrešno opaža.

Kod halucinacija, mehanizam je vidno drugačiji. One predstavljaju opažanje bez objekta (hallucinari – buncati, varati se). Definišu ih kao „percepcija bez predmeta“ (Ball), „opažaj bez predmeta opažanja“ (Ey), i sl. Zajedničko je da spoljna draž ne postoji, a osoba ipak vidi ljude, čuje pretnje, opaža mirise. Odlikuju se jasnoćom, intenzitetom i nepokolebljivim sudom realnosti. Pokušaj da ljude koji imaju halucinacije razuverimo argumentacijom, ostaju bez uspeha.

Halucinacije se mogu javiti kao posledica različitih stanja – iscrpljenosti, gladovanja, pretrpljenog straha, organskih lezija na mozgu, hemijskih intoksikacija ili kao simptom duševnih bolesti.

Nastanak halucinacija

Pouzdanog objašnjenja nastanka halucinacija i danas nema. Davno, u doba Hipokrata, verovalo se da su halucinacije proizvod delovanja mašte. Danas se ovaj fenomen dovodi u vezu sa integrativnom sposobnošću mozga, budući da je kod oligofrenih osoba uočeno da njihov mozak nije u stanju da proizvede halucinacije. Mnogi autori navode da su one posledica promene funkcionisanja pojedinih kortikalnih senzornih centara, i da ako se ti centri unište nestaće i halucinacije. Halucinacije mogu nastati i mehanizmom projekcije, gde sumanutost može da deluje kao unutrašnja draž, koja se materijalizuje, odnosno eksternalizuje u halucinaciju.

Vrste halucinacija

Najpre je važno podvući razliku između pseudohalucinacija i pravih halucinacija.

Pseudohalucinacije su žive, reljefne slike sećanja i predstava, a nastaju kao rezultat burnih intrapsihičkih doživljavanja, ili u stanjima visoke febrilnosti. Pseudohalucinacije su češće projekcije želja, nego rezultat strahovanja. U ovoj grupi nalaze se halucinacije u toku uspavljivanja (hipnogogne) ili buđenja (hipnopompične), kao i vrlo slikovita maštanja dece ili nekih odraslih osoba.

Prave halucinacije su najčešće znak postojanja akutnog ili hroničnog psihotičnog oboljenja. Postoje halucinacije svih čula:

1) Optičke (vizuelne) halucinacije mogu biti veoma šarenolike po svom sadržaju. Najčešće se javljaju u stanjima poremećene svesti, visoke febrilnosti, kod organskih lezija CNS-a, akutnih i hroničnih psihoza. Mogu se klasifikovati kao proste (viđenje iskre, svetla, plamena, boje) ili složene. Takođe kao mikrohalucinacije (opažanje sitnih predmeta kao što su bube, miševi i sl.) ili makrohalucinacije (opažanje krupnih predmeta). U ovu grupu se dalje ubrajaju:

  • zoopsije – halucinacije raznih životinja
  • dizmorfopsije – viđenje deformisanih predmeta
  • metamorfopsije – viđenje predmeta koji se menjaju
  • poropsije – doživljaj veće udaljenosti u prostoru
  • oneirične halucinacije – halucinacije slične snu, mogu zahvatiti više čula, ali su najčešće vizuelne, pokretne, obojene, mogu biti zastrašujuće
  • autoskopske halucinacije – opažanje delova svog tela, ili čak unutrašnjih organa kako slobodno šetaju u prostoru
  • heatuoskopske halucinacije – opažanje sopstvenog tela izvan sebe slično kao da osoba posmatra svoju sliku u ogledalu
  • ekstrakampine halucinacije – osoba vidi van svog vidnog polja, npr. kroz zid, iza leđa.

2) Akustičke (slušne) halucinacije takođe mogu biti proste (akoazme) – kada se čuje samo osnovni ton, npr. šum, zujanje ili pucketanje, i složene (foneme) – koje su u formi glasova, reči, monologa i dijaloga. Po svom karakteru one mogu biti prijatne, neprijatne, savetodavne ili naredbodavne.
U ovu grupu spadaju sledeći fenomeni:

  • eho misli – utisak osobe da čuje sopstvene misli
  • fenomen krađe misli – utisak osobe da drugi mogu da čuju ili čitaju njegove misli, utisak da drugi izgovaraju sve što osoba u tom trenutku misli
  • imperativne (naredbodavne) halucinacije – naređuju osobi da nešto učini ili da nešto ne učini. Česte su kod suicidalnih i homicidalnih osoba.
  • antagonističke halucinacije – osoba jednim uvom čuje jednu, a drugim drugu naredbu, koje su ambivalentne po sadržaju.

3) Mirisne (olfaktivne) halucinacije – predstavljaju opažanje vrlo neprijatnih mirisa, a često su simptom temporalne epilepsije. Osoba najčešće potpuno morbidno interpretira svoj doživljaj povezujući ga sa nečijom namerom da ga otruje.

4) Halucinacije čula ukusa (gustativne) – predstavljaju subjektivan utisak osobe da je hrana promenila ukus. Takođe, osoba kao u prethodnom slučaju zaključuje da je iza toga pokušaj trovanja.

5) Halucinacije čula dodira (taktilne) – spadaju svi subjektivni utisci mravinjanja, svraba, dodira, grebanja, uboda, pečenja, vlaženja ili elektriziranja kože. Osoba se od ovih utisaka brani na različite načine – češanjem, rasecanjem kože, paljenjem…

6) Cenestetičke halucinacije – slične prethodnim, ali su osećaji lokalizovani na unutrašnjim organima (osećaj da je telo naduveno, teško, prazno, naelektrisano, ili da je neki konkretan organ pomeren, uništen, umanjen ili uvećan).

7) Vestibularne halucinacije – nastaju u domenu održavanja ravnoteže; osoba ima utisak da joj se telo njiše, propada, klizi, uzleće…

8) Halucinacije polnih odnosa (kohabitalne) – osoba ima utisak da je neko sa njom (najčešće noću tokom spavanja) polno opštio.

Ponašanje osoba s halucinacijama

Najčešće su za ove osobe sadržaji halucinacija intenzivniji i realniji od spoljašnjih sadržaja, te im zato tako revnosno i pristupaju. Mimika je vrlo karakteristična – osoba gleda, smeje se, razgovara, gestikulira ili se ljuti na svoje halucinacije. Ukoliko su one još neprijatnog sadržaja, osoba može biti u strahu, bežati, sakrivati se, stavljati tampone u uši, plakati. Takođe, zavisno od sadržaja halucinacija, osoba svojim ponašanjem kontroliše čitavu svoju okolinu – zatvara vrata, prozore, zavrće slavinu, proverava zidove, itd.

Tretman osoba koje doživljavaju halucinacije

Osoba koja doživljava halucinacije je obično uplašena, uznemirena, ima osećaj proganjanja, ugroženosti… Kod pojave halucinacija neophodno je obratiti se za stručnu pomoć jer će samo lečenje uzroka javljanja dovesti i do njihovog prestanka. Lekar opšte medicine će proceniti da li je u lečenje neophodno uključiti psihijatra, toksikologa, neurologa, pedijatra…