Tag: pospartalna depresija

Postporođajna depresija: Ozbiljna smetnja ili dokaz razmaženosti?

Majka sam dve devojčice. Starija ima 5 godina i samostalna je za podmirivanje većine osnovnih dečijih potreba. Mlađa ima 7 meseci, dobre je i živahne naravi, radoznala i uporna. Od pre mesec dana pokušava da stoji uz sve čega se domogne. Noge su joj još uvek slabe, nespretna je i često pada. Sve sadašnje, bivše ili buduće mame beba ovog uzrasta znaju, sećaju se ili naslućuju koliko je ovo zahtevan period. Stalni fokus, napetost i umor. Moram napomenuti da moja deca ni po čemu nisu ekstremna u odnosu na njihove vršnjake.

Vratila sam se poslu. Radim 4 dana nedeljno. Jednom nedeljno, po par sati ih čuva moja majka, koja kaže da ne može da dođe češće jer ne uspeva da se odmori do idućeg puta koliko je iscrpljena. Jedom nedeljno, takođe par sati ih čuva svekrva, uz uslov da njen mlađi sin bude tu da bi uspela nešto da skuva. Jednom ga čak nije pustila u školu (u pitanju je bila radna subota) jer neće moći sama oko bebe. Jednom nedeljno dođe i bebisiterka. Maločas mi se požalila kako joj je 6 sati previše i kako maksimalno može da izdrži 4 do 5 sati. Ima 24 godine, nema svoju decu i već se boji kako će se snaći u toj ulozi. Muž dolazi kući i prepričavam mu bebisiterkinu priču. Njegov komentar je: “Pa nemoj puno da nam izrabljuješ bebisiterku, ostaćemo bez nje”.

Evo bez uvijanja, očekivala sam da će na osnovu priloženog bar konstatovati koliko je meni zapravo teško, ako ni babe, ni mladi ne mogu da izguraju ovu priču. Naprotiv, sada još treba da zaštitim i bebisterku od burnout-a.

Da ne dužim – biti mama je teško! I tačka. Mame su blistave i odmorne samo u magazinima i reklamama za pelene. Još uvek je tabu pričati otvoreno o negativnim aspektima majčinstva. Kruži legenda da postporođajne depresije ranije, u vreme naših baka, nije ni bilo. Da je to bolest modernog doba.

Prvo, tada je odlazak kod stručnjaka za mentalno zdravlje bio još veći tabu nego danas, pa statistike i ne posedujemo.

Drugo, tada se još više “prljav veš” čuvao pod ključem svoga doma, pa se žene nisu žalile ni jedna drugoj.

Treće, tada je uloga žene bila mnogo manje zahtevna, ugavnom svedena na majku i domaćicu, pa su i uslovi za razvoj PPD bili suptilniji.

Četvrto, uglavnom se živelo u širim zajednicama, pa su tetke, babe, strine uskakale svako malo kao ispomoć. Dete bi u opštem metežu neosetno poraslo.

Šta me je izazvalo da vam sve ovo pišem. Ja sam mama, koja iza sebe ima iskustvo PPD-a. Takođe sam i psihoterapeut koji radi sa ženama koje imaju postporođajnu depresiju. Kao stručnjaka su me puno puta zvali u medije da pričam o ovoj temi i uvek bi pitali da li je moguće da su razmažene, ušuškane i suviše zaštićene žene podložnije ovoj problematici. Još jedna raširena zabluda koju sam dužna da opovrgnem! Iz ličnog, a i profesionalnog iskustva znam šta povečava verovatnoću za PPD i to je upravo suprotno – ne razmaženost, već prevelika Snaga! Onaj ko je od deteta bildovan porukama “ti si jaka, izdržljiva” pokušavaće da u svom daljem razvoju opravda ove etikete. Ovakve poruke su na prvu loptu validirajuće, ali su istovremeno jako zahtevne i obavezujuće. Obavezuju te da ne poklekneš, da ne pokažeš slabost, da izdržiš, da ne kukaš, da ne tražiš pomoć, ni pod razno. Isprva je lako, jer su i zalogaji mali. Mic po mic savladavaš prepreke a tvoj Ego kvasa kad god neko potvrdi koliko si stabilan, nesalomiv, potentan. To te nadalje obavezuje još više. Rasteš u Jakog i Sposobnog odraslog. Vrtiš se u začaranom krugu dokazivanja da možeš i opovrgivanja da nešto ne možeš. Tvoja okolina, tvoj mikrokosmos je uveliko navikao na tvoje rezultate, tvoju samostalnost, tvoj stoicizam i tišinu sa kojom sve dostojanstveno podnosiš. Ne diže se nikakva pompa oko tvojih rezultata, oni se prosto podrazumevaju. Pod teretom tuđih očekivanja, onaj ko takođe podrazumeva samo uspehe si i ti sam. Kada bi bilo drugačije, izneverio bi uprte poglede, ali još više sebe. Nešto bi duboko uzdrmalo tvoj identitet. Tu brižljivo građenu i održavanu konstrukciju Selfa.

Postaješ mama. Očekuješ, spram pređašnjih rezultata, da to neće biti zahtevno i nepremostivo. Dužna si , i ovaj put, da dokažeš koliko si dorasla zadatku – mami, tati, sestri, mužu, sebi… Ubrzo shvataš da si štiteći “imidž” preterala. Toliko si im svima dokazala da sve možeš sama i najbolje da su se za uzvrat odmakli. Oko tebe je pustoš. Prvi redovi na frontu su se povukli, a i drugi i svi ostali za njima. Bitku biješ sama. Niko ti se ne nudi kao saveznik jer si ih sama uverila kako ti saveznici i nisu potrebni. Ponos, panika i odsustvo umeća da tražiš pomoć igraju protiv tebe. Neko vreme se suzdržavaš od vapaja. Ovo te učvršćuje kao jaku osobu u percepciji drugih. Ni vreme nije na tvojoj strani. Što ga više prolazi, to si više ubedio okolinu da Možeš, da se Snalaziš, da je sve O.K.

Naposletku, tvoje telo te pobeđuje, odbija saradnju, iznureno je i umorno. Ne nalazi načina da se regeneriše. Trošiš se i ne spavaš. Zanemaruješ osnovne potrebe da neko ne bi video da gubiš kontrolu, da ne uspevaš. Strah te je. Počinješ da kukaš. Isprva tiho i suptilno. Niko ne čuje. Zapravo, niko ne veruje! Nisi im poznata u toj ulozi. Mora biti da je samo šala. Pojačavaš ton, odlučnija si, vrištiš za pomoć. Odmahuju rukom i kažu: “To su samo hormoni, proći će!” Joj jedna opasna i takođe medijski rasprostranjena zabluda. Svim ženama tokom trudnoće određeni hormoni naglo rastu i sve žene nakon porođaja imaju nagli pad hormona. Pa opet, ne iskuse sve žene postporođajnu depresiju. Osim hormona, potrebni su i drugi faktori koji će je aktivirati. Jedan od glavnih je IZOSTANAK PODRŠKE. A podršku upravo nemaju one žene koje su navikle na život bez nje, koje se hrane i ponose svojom samostalnošću, koje nisu imale potrebu i ne znaju da traže tu istu podršku.

Retko će razmažena žena razviti PPD. Razmažena žena je žena koja ume da kuka, koja je puno puta kukala, za koju su drugi rešavali njene probleme. Njeno iskustvo kukanja pomaže joj da kuka i sada i zna kako će njeno kukanje biti primećeno. Ona čak i ne mora da kuka. Ima tu privilegiju da je opažaju kao nemoćnu, osetljivu i nesposobnu, pa joj podrška sama hrli u naručje. Njena kuća je uvek opkoljena babama, strinama, tetkama… Ona će sebi dozvoliti ideju da je zamenljiva jer to ne šteti njenom krhom Egu. Ništa nije u riziku da propadne – njen self marketing ionako nije zainteresovan za pohvale i hvalospeve. I blago ovim ženama što su otkrile tu mudrost da nisu i ne moraju biti omnipotentne. Život će ionako ići svojim tokom, i to lakše i bezbrižnije.

Zato je moja poruka svima koji u svojoj intimnoj okolini imaju neku mladu mamu – Primetite je, razmazite je, nudite joj pomoć, čak i kad ne traži, čak i kad se otvoreno protivi. Budite nasrtljivi, ne odustajte, uvek imajte na umu ideju da je svakoj mami potrebna vaša pomoć. Što vam ratobornije žena izgleda to je više držite na oku. Nudite joj svoju pažnju. Kada uvidi da ste dobronamerni možda će se osmeliti i da je prigrli. Zapamtite – i ispod najgušćeg trnja čuči jedan nežan pupoljak koji samo čeka uslove da se otvori. Šta vam je teško da ga katkad zalijete?

Jedna žena, mama i psihoterapeut