Tag: perfekcionizam

Visokofunkcionalna depresija

Uobičajeno je shvatanje da se depresivni ljudi mogu lako prepoznati – oni nemaju energije, bezvoljni su, progresivno se isključuju iz svih aktivnosti, zanemaruju svoju ličnu higijenu, većinom dana leže, izbegavaju kontakte sa drugima, povučeni su u svoj svet, zabrinuti…

Međutim, ovo nije jedina forma depresije. Ovo je pre njena stereotipna slika. Poznato je da se depresija često može javiti i u maskiranoj formi,  i to naročito kod muškaraca, jer nije društveno prihvatljivo da se “jači” pol prepusti slabosti. Tako će muškarci uglavnom manifestovati svoju depresiju putem ekspresije besa i upadanja u konfliktne situacije ili pasivnim povlačenjem u alkoholizam. I to nije sve.

Važno je shvatiti da mentalna bolest ne diskriminiše! Ona ne pogađa određeni tip osobe, niti se kod svake osobe manifestuje na isti način. Pre, ona ima jedinstvenu sliku, koja je proizvod toga kojim se strategijama konstruisanja određena osoba u životu vodi. Ako joj pristupimo po stereotipnoj šemi, propustićemo da primetimo mnoge slučajeve koji se naizgled ne uklapaju dobro u ovaj naš kalup.

Jedna od formi depresije koja je izuzetno teško “uhvatljiva” je visokofunkcionalna depresija.  Teško ju je uočiti upravo zbog toga što je sakrivena ispod maske “savršenog” života. Iako se svrstava u depresiju niskog intenziteta, jer ne slabi osobu u potpunosti, ona ipak smanjuje kvalitet života i ne treba da bude zanemarena. Štaviše, često je sami oni koji imaju visokofunkcionalnu depresiju zanemare, jer veruju da se njihovo stanje ne uklapa najbolje u opšteprihvaćene standarde za depresiju. To dalje vodi potiskivanju emocija koje prete da ugroze kvalitet života osobe, a upravo će ovo potiskivanje na kraju osobu odvesti na stazu depresivnih epizoda.

Šta su glavne odlike visokofunkcionalne depresije?

1. Stremljenje perfekcionizmu

Oni koji imaju visokofunkcionalnu depresiju teže da budu preterano samokritični do mere da ih stalno prati osećaj kako nisu postigli dovoljno i nisu dali svoj maksimum. Takve osobe i svoje najočiglednije uspehe obezvređuju. Na ovom mestu treba istaći da je dobro imati odrđeni nivo samokritičnosti, ali ako taj nivo seže do perfekcionizma, zasigurno će se javiti sveprožimajući osećaj beznadežnosti.

2. Potreba da budemo zauzeti

Zajedno sa pokušajem da se dostigne savršeni život, oni koji imaju visokofunkcionalnu depresiju konstantno “jure” za obavezama kako bi se osetili produktivnim. Međutim, uprkos tome što sebi stalno nameću obaveze, i dalje imaju osećaj kako su proćerdali svoje vreme. Ovo postepeno vodi gubitku interesovanja za datu aktivnost koja je opažena kao besmislena. Paralelno sa ovim odustajanjem, pojačava se nervoza i nesanica. U pozadini je očigledno osećaj krivice što se osoba zatvorila prema datoj aktivnosti, jer je time potvrdila sebe u ulozi neuspešne osobe.

3. Okretanje ka zloupotrebi supstanci

Kao i u drugim formama depresije, i u slučaju visokofunkcionalne depresije osobe mogu pribeći zloupotrebi supstanci jer to vide kao strategiju za izlaženje na kraj sa svojim stanjem. Ono što je međutim tipično za ovu kategoriju, to je da će osoba inače sklona perfekcionizmu i težnji da ostavi utisak uspešne osobe, ovu svoju strategiju veoma brižljivo kriti od okoline, do mere da će se tome verovatno veoma kasno ući u trag.

Šta raditi u slučajevima visokofunkcionalne depresije?

Najteži korak u tretmanu visokofunkcionalne depresije je zapravo onaj prvi, tj. njeno otkrivanje, budući da se radi o veoma sofisticiranoj i maskiranoj formi. Ova forma je veoma česta kod mladih ljudi, posebno studenata, koji kao oružje u borbi protiv ovog stanja koriste učenje u obilnim količinama. Njihov čitav život fokusiran je na postizanje što impresivnijih akademskih postignuća, što je za njih dokaz da je sa njima sve ok. Svoju produktivnost pogrešno interpretiraju kao znak zdravlja. Iza ovakve slike najčešće stoji krh i ranjeni ego, koji svoje slabosti kompenzuje kroz socijalno odobravanje i pohvalu. Zamislite onda koliko je teško jednom ovakvom studentu da i kad shvati pozadinu problema isti iznese na videlo.

Društvo nas snabdeva mnogobrojnim stigmama vezanim za mentalnu bolest, pa će priznanje da se ustvari ne osećamo dobro, dodatno urušiti već oslabljeni ego. Zato se savetuje da osoba nađe mrežu podrške u koju ima poverenja (rođaci, prijatelji), i koja će na obelodanjivanje ovog stanja reagovati blagonaklono. Takva podrška biće u stanju da razume važnost profesionalne pomoći u ovoj situaciji i ohrabriće osobu da otpočne sa radom na sebi koji je u njenom najboljem interesu.

 

Muke sa ispitima

Kako se zimski semester privodi kraju, vreme je za razmišljanje o predstojećem ispitnom roku. Apsolventi, zadovoljni što su pred krajem studiranja, već uveliko biraju diplomske teme i pripremaju završne ispite. Međutim, često se dešava da i odlični studenti “posustanu” pred poslednjim ispitom. Odugovlače, preskaču ispitne rokove, kao da uvek imaju nekog važnijeg posla. Neki se žele da su izgubili motivaciju, da prosto ne mogu da se skoncentrišu, što nekada potraje i godinu i više dana, na užas njihovoh roditelja. Roditelji počinju sa pritiscima, nabeđivanjima, neki podmićuju, dok drugi direktno iskazuju svoje razočaranje, čime dovode do toga da se mlada osoba oseti krivom ili besnom i povuče iz dalje komunikacije, nastavljajući sa prokrastinacijom.

Šta se dešava kada roditelji imaju prevelika očekivanja od svog deteta? Kada žele da ono bude uvek najbolje i da stremi ka ciljevima prema njihovom unapred zacrtanom planu i programu?

Očekivanja su ideje o tome kako stvari treba da funkcionišu, kako u našim, tako i u tuđim životima. Tako da će previše kritički roditelji konstantno savetovati dete, usmeravati i iskazivati zahteve koje žele da njihovo dete bespogovorno usvoji i ispuni. Ukoliko dete ne ispunjava očekivanja da uvek sve savršeno radi i ne prati striktni raspored (tačno vreme za hranjenje, spavanje, igru, itd.), roditelji će biti nezadovoljni i kaznjavaće dete za svaku neposlušnost. Ukoliko su zahtevi previsoki i izvan onoga što dete realno može da savlada, mlada osoba može razviti sledeće uverenje: ”Želim uspeh, ali ne mogu da podnesem toliki diskomfor, frustraciju konstantnog truda.”

Kod deteta se može javiti osećaj neadekvatnosti i krivice u kasnijem životu. Retko kada takav roditeljski plan uspeva. Jedna varijanta je da dete, kako ne bi razljutilo svoje roditelje i izgubilo njihovu ljubav, iz straha postane vrlo poslušno i na svaki način se trudi da ispunjava sve zadatke koje mu roditelji nametnu. Onda govorimo o hiperadaptiranom detetu, koji zarad roditeljskog prihvatanja, koči sopstvenu ličnost i kao mašina izvršava zacrtane zadatke. Pored straha i osećanja krivice, kod ove dece se javlja i veliki osećaj praznine i neispunjenosti. U njihovoj mašti preovladavaće fantazija “jednog dana”, a to je neodređeni trenutak u budućnosti kada će ispuniti sve zadatke i biti oslobođeni. To će biti dan kada će u životu postojati potpuno odsustvo bola i patnje. Nažalost, ova fantazija se nikada neće ispuniti.

Druga opcija je da usled stalnih kritika dete izgubi osećaj sigurnosti, a samim tim i samopouzdanje, usled čega će sebe percipirati kao neuspešnog, neadekvatnog i manje vrednog. Roditelj koji stalno kritikuje nikada nije zadovoljan onim što dete uradi, a kada je i zadovoljan on to detetu neće pokazivati da ga ne bi ”razmazio”. Važna je disciplina, nema opuštanja. Ovakav roditelj je sklon konstantnim kritikama, opomenama i upoređivanjima sa drugom decom koja su “pametnija, uspješnija, bolja”. Ismevanje deteta je kod kritikujućih roditelja, takođe često na repertoaru verbalnih poruka. Takvo dete će kada postane student imati ogroman pritisak da položi ispit i moguća je pojava anksioznog ili depresivnog stanja, gubitka motivacije, razvlačenja pri učenju i odlaganja samih izlazaka na ispite. Dete može razviti sledeće uverenje:         “Nisam dovoljno dobar, koliko god se trudio, neću postići željene rezultate”.

Ima studenata, koji konstantno imaju problem sa polaganjem ispita, i onih kod kojih se problem jave tek sa poslednjim ispitima.

Za spremanje bilo kog ispita, važno je i kakve smo radne navike stekli tokom srednje škole, da li učimo redovno ili smo tzv. ”kampanjci” i sve odrađujemo u poslednji čas, da li smo u dovoljnoj meri uspeli da razvijemo samomotivaciju ili smo motivisani samo kada postoji vidljiva nagrada?

Ovde je zanimljiva stvar, to što se kod studenta pored straha od neuspeha, može javiti i strah od uspeha, a nekada i kombinacija oba.

U našoj zemlji “uspeh se ne prašta”. Sistemi vrednosti su se izvitoperili, pa umesto da negujemo talentovanu, vrednu i ambicioznu decu, mi veličamo nerad i kupujemo društvene pozicije. Osoba koja se ističe svojim trudom i radom, često biva kritikovana od strane svojih vršnjaka i izaziva zavist kod onih, koji smatraju da im pripadaju sve pohvale i nagrade. Iz tog razloga, mnoga nadarena deca se plaše uspeha, kako ne bi ostala neprihvaćena i usamljena. Međutim, strah od uspeha imamo i kod osoba koji se zapravo plaše odgovornosti i novih uloga koje će im taj uspeh doneti, pa stalno umanju svoja postignuća. Takođe, postoje osobe koji se jako plaše konkurencije. Oni ne žele da se ističu, niti da se upoređuju, je ih to izrazito frustrira. Ovde govorimo o frustraciji rivaliteta, kada se osoba plaši da će se kroz upoređivanje uvideti njihova inferiornost, koju maskiraju različitim odbrambenim mehanizmima.

Perfekcionisti, kojima nikada ništa što urade nije dovoljno dobro, plaše se da pogreše. Iz silne želje za savršenstvom, koje je nemoguće postići, opsesivno se bave svakim detaljem, često odlažu stvari i odugovlače, jer im je lakše da se ne upuste u neki poduhvat, nego da pogreše. Oni mogu razmišljati na sledeći način: “Fantaziram grandiozan uspeh, pa se plašim da ću se razočarati u sebe”. Kod ovih osoba uglavnom postoji ambivalentan odnos prema zacrtanom cilju. Tačnije, nije razvijena sposobnost za toleranciju ambivalencijie.

Tolerancija na ambivalenciju je sposobnost da se tolerišu oprečna osećanja prema drugoj osobi, sebi, aktivnostima, uz predominaciju pozitivnih osećanja. Predstavlja našu sposobnost da se odlučimo, opredelimo da krenemo ka ili od nečega. Zato se još naziva i “usmerivačem” psihe. Nedovoljno razvijena sposobnost tolerancije dovodi do različitih manifestacija na emocionalnom, kognitivnom, bihevijoralnom planu.

Moguće su neka od sledećih ponašajnih obrazaca. Osoba se ili dvoumi ili radi tako da poništava efekte rada; prokrastrinira, razvlači se; jedan dan radi, drugi zabušava; rasplinjava se na više strana po principu ”od svega po malo, od ničega dovoljno”; obećava, pa ne ispunjava; pasivno agresivna je, nesposobna da kaže “Ne”, kao i da stvarno kaže “Da”, itd. Često želimo da postignemo uspeh, ali ne i da uložimo potreban trud koji je za to potreban, pa onda racionalizujemo na sledeći način: “Ne isplati mi se da toliko učim, veliki je to trud, a diploma često ne dovodi do posla”.

Različiti su psihološki mehanizmi koje koristimo kada nam ova kompetencija nije u dovoljnoj meri razvijena. Potiskivanjem jedne strane ambivalencije i reaktivnim pojačavanjem druge, perfekcionista pokušava toliko dobro da odradi postavljeni zadatak, da na kraju ne uspeva da zadovolji sopstvene standarde, jer su jako visoko postavljeni. Onda dolazi do toga da mu se od silne opterećenosti i zabrinutosti za posao, isti smuči, ili mu teško pada, pa odlaže započinjanje aktivnosti.

Dešava se i da pojedini studenti polusvesno sabotiraju sebe. Razvlače učenje ili uče samo najvažnije delove, kako bi uvek imali odstupnicu da bi bolje prošli da su samo više truda uložili. Na ovaj način, oni neće dovoditi u pitanje sopstvene sposobnosti, niti će ih kritički razmatrati. Podsvesno će razmišljati na sledeći način: “Ako budem stvarno učio, možda se pokaže da i nisam toliko pametan koliko zamišljam”.

Neki ljudi se koriste i tzv. mehanizmom „dva u jedan“. Posežemo za ovim mehanizmom, kada istovremeno prema određenoj aktivnosti gajimo oprečna osećanja, kojih nismo svesni, pa samim tim ne dolazi do konflikta usled kontradiktornosti u emocijama, već radimo tako da u isto vreme i poništavamo ono što radimo.

Međutim, kada je u pitanju odlaganje poslednjeg ispita potrebno je i zapitati se da li smo upisali ono što zaista želimo ili smo podsvesno prihvatili ideje koje su nam nametnute od strane nama bitnih ljudi, na prvom mestu roditelja, pa sada osećamo nezadovoljstvo i nepovezanost sa budućom profesijom? Ne radujemo se budućem radu, jer on nikada i nije bio naš izbor, produkt naše autentične želje. Nedostaje nam unutrašnja stabilna povezanost sa ciljem tj.konstantnost objekta ili “stabilizator” psihe. Konstantnost objekta je naša sposobnost koja nam omogućava da imamo stabilne unutrašnje predstave sebe, drugih ljudi, stvarnosti. Sposobnost da nas previše ne remete spoljašni događaji, da ostajemo stabilni bez obzira da li se naše potrebe i želje zadovoljene ili nisu. Ova sposobnost je osnova naše psihičke i emotivne stabilnosti. Kada je naša povezanost sa ciljem stabilizovana i internalizovana, mi onda možemo da radimo kontinuirano i posvećeno i da uživamo u samom procesu rada ( u ovom slučaju učenja), a nagrada u vidu položenog ispita će biti samo dodatni bonus. Radimo to jer želimo, a ne zato što moramo ili zato što postoji spoljašnja nagrada. Onda nećemo podsvesno misliti: ”Ovo nije moj izbor, radim samo da bih ispunio očekianja roditelja”.

Kada roditelji svoje neostvarene želje i ambicije, mehanizmom projekcije prenesu na svoje dete, namećući mu izbor profesije, ono najverovatnije neće uspeti da razvije unutrašnju povezanost sa ciljem. Kako to nisu njegove autentične želje, koje je negirao ili otisnuo, budući student će svako učenje za ispit doživljavati kao prisilu, a svaki neuspeh tokom studiranja će ga lako destabilizovati i frustrirati.

Poslednji ispit je najčešće i simbol ulaska u zrelo doba, koji je pun nepoznanica. Pitanja vezana za nalaženje posla, preuzimanje veće odgovornosti, razmišljanja o bračnom životu, sve su to teme koje izazivaju strah kod mladih osoba, koja treba da zakorači u “svet odraslih”. Nisu spremne za “rastanak” sa studentskim životom, napuštanjem roditeljskog doma, preuzimanjem odgovornosti za svoj život. U našoj zemlji kulturološki, a i ekonomski faktori doprinose praksi da deca tokom studiranja, a nekada i duže ostaju u roditeljskom domu, što otežava proces separacije i individuacije, a samim tim i preuzimanje uloge odraslog člana zajednice.

Naravno, nekada je samo u pitanju prezasićenost ili fokusiranje pažnje na neki drugi segment života.

Frustracije su neminovne u svakoj razvojnoj fazi koju čovek prolazi. Optimalne frustracije su neophodne za rast i razvoj, one su okidač promene.

Da bi se suočili sa neuspehom, najvažnije je da ga prihvatimo kao sastavni deo iskustva. Učimo iz napravljenih grešaka i tako postajemo bolji. Takođe, važno je da sebi odajemo priznanje za uspehe koje smo postigli, da osetimo zadovoljstvo zbog postignutog i da se okružimo ljudima koji će to ceniti. Možemo se obratiti za pomoć stručnom licu, kako bismo brže i lakše osvestili svoja iracionalnih uverenja i otpore, kao i razloge za samoopstrukciju. Kroz zajednički rad sa psihološkim savetnikom ili psihoterapeutom, bićemo u mogućnosti da spoznamo svoje autentične želje i potrebe i da se posvetimo aktivnostima sa uživanjem i posvećenošću. Jedino ako smo iskreni prema sebi možemo izabrati prave studije za sebe, a onda će i uspeh biti zagarantovan.