Tag: narcistični poremećaj ličnosti

Egomanija: Grandiozno Ja koje nas štiti od nesigurnosti

O Šta znači kada neko insistira na veličanju svog ega, u svakoj prilici – na poslu, kod kuće, u ljubavi, gledajući ostale sa visine? Da li se iza svake egomanije zapravo krije nesigurnost? Kompenzuju li tim štitom sve ono što ne znaju, čega se plaše?

U zanimljivom članku “Egomanija: Adaptivna i neophodna bolest političara” (2011), Dejvid Rajnstajn opisao je egomaniju kao opsesivnu preokupaciju samim sobom. Ova nekontrolisana težnja da se uvek i svuda bude u centru pažnje, da se zauzme superiorna pozicija i nadvlada drugi, po Rajnstajnu često ljude regrutuje da se bave politikom ili nekim medijskim poslom. Međutim, autor navodi, da iako se čini da su ovakvi ljudi samoljubivi, arogantni i samouvereni, zapravo je reč o iluziji sopstvene veličine. A ova iluzija služi da se prikriju mnogo dublja i ukorenjena osećanja neadekvatnosti i nesigurnosti.

O Koliko su egomanija i narcizam slični, odnosno različiti?

Egomanija i narcizam dele sijaset sličnih obeležja, ali ih je zapravo opasno poistovećivati. Egomanija je prevashodno laički termin koji se pežorativno koristi da bi opisali osobe koje su izrazito samocentrirane, dok je patološki oblik ovakvog funkcionisanja rezervisan za dijagnozu narcističnog poremećaja ličnosti. U stručnoj literaturi navodi se nekoliko zajedničkih odlika egomanije i patološkog narcizma, a to su: preokupacija uspehom i moći, arogancija, koristoljubivost, verovanje u sopstvenu jedinstvenost, potreba da se bude u centru pažnje,osećanje zavisti prema drugima, lažno samopouzdanje, itd. Ono što dodatno definiše narcizam jeste gotovo potpuni nedostatak empatije, izražena okrutnost prema drugima i nemogućnost istinske konekcije i dublje emotivne razmene i vezivanja za druge ljude.

O Univerzalne sveznalice o svemu znaju najbolje. Odakle potreba za tim i koliko je naporno i stresno biti na toj “liniji”?

Iako često ne umemo da pokažemo razumevanje za ove “univerzalne sveznalice”, kada se pozabavimo time kako su postali takvi dolazimo do velikog saosećanja. Naime, niko ne postaje ovoliko samocentiran preko noći i bez razloga. Psihološke teorije ukazuju na dva moguća razvojna puta ovakvih osoba.Prema prvom, začetak egomanije je u hladnim, otvoreno odbijajućim ili nezainteresovanim roditeljima.Dete tada počinje da stvara grandioznu predstavu o sebi kao odbranu od osećanja bezvrednosti (Vink, 1996). Prema drugom scenariju, odrasli egomanijaci su obično bili veoma razmažena deca koja su zadojena roditeljskim porukama o tome da su superiorna i specijalna (Speri, 2003). Bilo kako bilo, u oba slučaja reč je o postepenom razvoju ovakvog stila ličnosti, pa se pretpostavlja da je njihova potreba za dokazivanjem i veličinom nešto što se zadovoljava gotovo automatski. Štaviše, oni ne samo da su navikli da iznose argumente u prilog sopstvene ispravnosti, već sami traže i grade situacije za eksponiranje.

O Da li je sa takvim osobama moguć dijalog, ili samo monolog, s obzirom na to da ne trpe kritiku?

Bilo da se slažemo sa nekim njihovim stavom ili pokušavamo da ga osporimo, u svakom slučaju smo osuđeni na monolog. Ili smo na liniji onih koji se egomanijaku dive i povlađuju mu, ili smo žrtve omalovažavanja, ponižavanja i spuštanja. Egomanijak će u sudaru sa tuđim neslaganjem potegnuti sve dostupne strategije da sagovornika unizi, jer na taj način provocira kod njega osećaj slabosti i nekompetentnosti. Kada je protivnik “razoružan” lakše ga je pobediti i dokazati vlastitu nadmoć.

O Koliko ego “trip” komplikuje partnerski odnos?

Egomanija je bazirana na mehanizmu “usisavanja” svega oko sebe. Ovakvi ljudi žele svu pažnju ovog sveta i sve mora biti podređeno njihovim potrebama. Nekada će se za njih naći partner koji je voljan da igra svoju inferiornu ulogu, koji pristaje da mu se divi, da mu udovoljava, a pritom drži svoje potrebe na margini. Takva veza može funkcionisati. Međutim, ako govorimo o zrelom i zdravom partnerskom odnosu, on je u kombinaciji sa partnerom egomanijakom nemoguć, jer egomanijak nije spreman na reciprocitet, na uzajamno zadovoljavanje potreba, na podeljenu pažnju, na ravnopravnu komunikaciju, na topao, empatični odnos.

O A kako je biti podredjen ili nadredjen osobi koja misli da je najbolja i najpametnija u svemu?

Ako smo podređeni egomanijaku na svojoj koži ćemo stalno osećati uvrede, ponižavanja i njegovu aroganciju; iz njegove perspektive nikada ništa nećemo raditi kako valja i uvek će on sve umeti bolje od nas. Ako smo mu nadređeni, osećaćemo njegovu zavist, inat, kontriranje, neposlušnost i tvrdoglavost; pokušaće otvoreno da sabotira naš projekat ili će biti pasivno-agresivan (odugovlačiće, zaboravljaće naše instrukcije, odlagati i biti neodlučan).

O Da li stradaju i deca ljudi koja za sebe tvrde da su naj, naj, pa onda to projektuju i na očekivanja od naslednika?

I ovde su moguća dva kontradiktorna scenarija. Ako egomanijak doživljava svoje dete kao svoj produženi self, kao naslednika koji potvrđuje njegovu genijalnost, onda će u njega učitavati ideju da je on rođeni pobednik, unikatan i savršen. Negiraće sva ona mesta na kojima njegovo dete ne pokazuje naročitu uspešnost, a predimenzionirati ona u kojima je uspešan. Sa druge strane, postoji opcija u kojoj je grandioznost egomanijaka toliko zaslepljujuća i gorda da se i rođeno dete doživljava kao potencijalni rival. U tom slučaju dete će biti žrtva njegove nadmoći, uvek doživljeno kao manje uspešno, kao neadekvatno i nedoraslo zadatku, pa ovakvo dete lako može razviti osećaj manje vrednosti i zauzimati “nevidljivu poziciju” u odnosu na druge. Može postati pasivno, inhibirano i sklono povlačenju i samosabotiranju.

O U kom trenutku ljudi sa “grandioznim ja” pokazuju svoje pravo lice, stanje svesti, slabost?

U korenu “grandioznog ja” je osećaj bezvrednosti koji se mora nadomestiti prikazivanjem sebe u što poželjnijem svetlu. Ovakva osoba je konstantno gladna pažnje, divljenja i obožavanja, jer na taj način drugi svedoče o tome da je zapravo vredna.Zato je njen najveći strah strah od odbacivanja i samoće. Ona će preživeti ako je odbaci neko nebitan, štaviše – ako joj taj nebitan protivreči biće otklonjen iz njenog socijalnog polja pod parolom da nije dobra osoba. Ali, ako osobe koje doživljava kao bliske počnu da pokazuju ravnodušnost ili izbegavanje, strah od odbacivanja nagnaće egomanijaka da ih na sve moguće načine i pošto-poto zadrži. U tom trenutku, na videlo izlaze sve slabosti, ranjivosti i nesigurnosti egomanijaka, jer je spreman da se ponizi, moli, udovoljava ne bi li osigurao naklonost bližnjih.

O S druge strane, čini se da su se pametni zaista povukli pred onima koji vole da zvuče pametno. Da li je to posledica urušavanja sistema vrednosti u našem društvu?

Sklonost glupih ljudi da precenjuju sopstveno postignuće i imaju veliko samopouzdanje i obrnuto – pametnih da se potcenjuju, poznata je u nauci kao Daning-Krugerov efekat. Ovaj fenomen pokazuje da su pametni ljudi svesni svojih ograničenja i da zato ne vole da pametuju kada nisu stoprocentno uvereni da su u pravu. Umesto toga oni se radije povlače. Sa druge strane, glupi ljudi nisu svesni svojih nedostataka u pogledu znanja i veština, pa uvek i rado nameću okolini svoje stavove. Stoga, izgleda da je pre reč o individualnim sklonostima, nego o globalnom urušavanju sistema vrednosti.

*Intervju za Večernje novosti

Novi milenijum: Doba u kome mit o Narcisu postaje stvarnost

Kao veoma zastupljen poremećaj ličnosti u 21. veku, narcizam polako postaje normalno, a ne patološko ponašanje osoba. Društvene mreže, kao potpora narcizmu, pomažu nastanak i održavanje takvog poremećaja ličnosti, jer pružaju neiscrpan teren za traženje validacije i divljenja. Pored toga, popularni “selfiji” dodatno intenziviraju ovu problematiku, jer je putem njih olakšan pristup samovalidaciji. Iako mit o narcisu nije nastao u ovom milenijumu, danas je tolika “poplava” narcističnih, da čine realnost naše svakodnevnice.

Postoje mnoge teorije o uzrocima i vrstama narcističkog poremećaja ličnosti. “Često se spominje urođeni preosetljiv detetov temperament, preterano roditeljsko obožavanje, roditeljski propust da se osiguraju realne povratne informacije tokom razvoja, nepouzdana roditeljska briga i emocionalno zlostavljanje” (McLean, 2007). Pravi narcis je odvojen od istinskog sebe. Progoni ga hronično osećanje usamljenosti, praznine i samoprezira, pa tu odvojenost želi premostiti osećajima vrednosti i značaja koje dobija od drugih.

Narcizam karakteriše nedostatak empatije, nesposobnost da dele razumevanje i povezivanje s osećajima drugih ljudi. To su osobine koje psiholozi poistovećuju sa dijagnozom narcističkog poremećaja ličnosti. Ovaj nedostatak samospoznaje i sposobnosti da dožive empatičnu vezu s drugima su karakteristike, a koje teraju narcisoidne osobe da budu zavisne od reakcija drugih ljudi, kako bi ojačali osećaj sopstva.

Narcisima je ogledalo celi svet, i oni žive svoje živote u stalnoj potrazi za zadovoljavajućim odrazom, predivnom slikom sebe, koja bi pomogla takvim ličnostima da izbegnu osećanje unutrašnje praznine. Moderni narcisi te odraze traže u stranicama časopisa i na ekranima svojih televizora i kompjutera“ (Pinsky 2009).

Narcisi često razvijaju atraktivne i neodoljive socijalne veštine, koje im služe da održavaju ličnost koja je konstruisana kako bi uspeli da od drugih dobiju apsolutno sve što požele. Visoko funkcionalni narcisi često su dobro prihvaćeni u društvu poznanika i površnih prijatelja, jer im se oni nikada nisu približili dovoljno da prepoznaju što je ispod maske, takve narcisoidne osobe. Narcisi se, takođe, ne uzdržavaju ni od laganja, u cilju održavanja pažljivo konstruisanog imidža, što otežava psihoterapeutu da prepozna pravu verziju događaja koji je pacijent doživeo, i šta se od cele pacijentove priče stvarno dogodilo.

“Nesposobni su da razviju pravi intimni odnos za kojim žude, a vođeni su potrebom da drugima budu neophodni” (Pinsky 2009). Tu možemo uvideti manipulativni karakter narcisa, jer će takve ličnosti učiniti sve da drugima budu potrebne, a nesposobne su da postignu pozitivne ljudske odnose, pune empatije.

Narcistički poremećaj ličnosti je sindrom crta karaktera tipičan za osobe koje su samodovoljne, zaljubljene u sebe, a koje nisu u stanju, niti im je stalo da vole, već samo da budu voljene. Takve osobe imaju potrebu da budu centar sveta, da sve bude okrenuto njima i samo njihovim potrebama.

Prema Kristijanu  Lašu, struktura “narcističke ličnosti našeg doba”, sastoji se, s jedne strane, od fasade Narcisa, koja obuhvata osobine srdačnosti, “topline”, šarma i društvenosti, a s druge strane, od osobina kao što su asocijalnost, bezobzirni egoizam, emocionalna hladnoća, proračunatost, bezosećajnost i cinizam, a koje se nalaze ispod ove fasade i predstavljaju suštinu takve ličnosti.

Kriterijumi za dijagnostifikovanje narcističkog poremećaja ličnosti

Dijagnostički kriterijumi narcisoidnih poremećaja ličnosti definisani su kao stalno prisutan obrazac, koji se odlikuje: grandioznošću, potrebom za stalnim divljenjem i nedostatkom empatije, a taj narcisoidni poremećaj ličnosti prisutan je onda, kada je ispunjeno najmanje pet, od devet kriterijuma.

Ti kriterijumi su:

  • grandiozni osećaj vlastite važnosti;
  • preokupacija fantazijama neograničenog uspeha, snage, moći, izvrsnosti, lepote ili idealne ljubavi;
  • verovanje u vlastitu posebnost, koju mogu razumeti samo drugi, koji su, takođe posebni ljudi, ili oni višeg statusa, i smatraju da se samo s takvim ljudima i treba povezati i družiti;
  • takođe, potreba za prekomernim divljenjem;
  • polaganje prava – nerazumna očekivanja da prema njima treba posebno postupati, i da drugi automatski treba da se podrede njihovim željama i očekivanjima;
  • sklonost iskorištavanju drugih u međuljudskim odnosima zarad postizanja vlastitih ciljeva;
  • nedostatak empatije i nemogućnosti prepoznavanja i identifikacije s tuđim potrebama i emocijama;
  • zavist, ili verovanje da drugi zavide njemu;
  • arogantno i uobraženo, umišljeno ponašanje i stavovi  (Pinsky 2009).

S obzirom na to koliko je samodovoljnih i samozadovoljnih osoba na internetu, možemo zaključiti da je internet bio okidač za sve veći broj narcisoidnih osoba. U poslednje vreme, uočena je velika koncentracija selfija, gde osobe pokazuju svoje samozadovoljstvo, (naročito izgledom), kao i potkrepljenje drugim osobama na društvenim mrežama da nastave taj trend. Da li je narcizam patološko ili normalno stanje – konstantno pokazivanje drugima svog zadovoljstva sobom preko slike na društvenim mrežama? Da li je to ono što pozitivistička psihologija podržava, kao ljubav prema sebi, svom izgledu i ličnosti, iako u ovom slučaju, na društvenim mrežama možemo pokazati samo samoljubav prema izgledu.

U današnje vreme je jako teško napraviti distinkciju između onih koji se leče u psihijatrijskim ustanovama i novog, a sve popularnijeg trenda samoobožavanja i uobraženosti na internetu, koji se po mnogim osobinama verodostojno uklapa u kriterijume za Narcistični poremećaj ličnosti. Koga sada treba lečiti, i da li, s obzirom na pomenute okolnosti, možda treba napraviti reviziju psihijatrijskih udžbenika eliminisanjem ovog stanja koje se danas smatra normalnim?!