Tag: mediji

Postporođajna depresija: Ozbiljna smetnja ili dokaz razmaženosti?

Majka sam dve devojčice. Starija ima 5 godina i samostalna je za podmirivanje većine osnovnih dečijih potreba. Mlađa ima 7 meseci, dobre je i živahne naravi, radoznala i uporna. Od pre mesec dana pokušava da stoji uz sve čega se domogne. Noge su joj još uvek slabe, nespretna je i često pada. Sve sadašnje, bivše ili buduće mame beba ovog uzrasta znaju, sećaju se ili naslućuju koliko je ovo zahtevan period. Stalni fokus, napetost i umor. Moram napomenuti da moja deca ni po čemu nisu ekstremna u odnosu na njihove vršnjake.

Vratila sam se poslu. Radim 4 dana nedeljno. Jednom nedeljno, po par sati ih čuva moja majka, koja kaže da ne može da dođe češće jer ne uspeva da se odmori do idućeg puta koliko je iscrpljena. Jedom nedeljno, takođe par sati ih čuva svekrva, uz uslov da njen mlađi sin bude tu da bi uspela nešto da skuva. Jednom ga čak nije pustila u školu (u pitanju je bila radna subota) jer neće moći sama oko bebe. Jednom nedeljno dođe i bebisiterka. Maločas mi se požalila kako joj je 6 sati previše i kako maksimalno može da izdrži 4 do 5 sati. Ima 24 godine, nema svoju decu i već se boji kako će se snaći u toj ulozi. Muž dolazi kući i prepričavam mu bebisiterkinu priču. Njegov komentar je: “Pa nemoj puno da nam izrabljuješ bebisiterku, ostaćemo bez nje”.

Evo bez uvijanja, očekivala sam da će na osnovu priloženog bar konstatovati koliko je meni zapravo teško, ako ni babe, ni mladi ne mogu da izguraju ovu priču. Naprotiv, sada još treba da zaštitim i bebisterku od burnout-a.

Da ne dužim – biti mama je teško! I tačka. Mame su blistave i odmorne samo u magazinima i reklamama za pelene. Još uvek je tabu pričati otvoreno o negativnim aspektima majčinstva. Kruži legenda da postporođajne depresije ranije, u vreme naših baka, nije ni bilo. Da je to bolest modernog doba.

Prvo, tada je odlazak kod stručnjaka za mentalno zdravlje bio još veći tabu nego danas, pa statistike i ne posedujemo.

Drugo, tada se još više “prljav veš” čuvao pod ključem svoga doma, pa se žene nisu žalile ni jedna drugoj.

Treće, tada je uloga žene bila mnogo manje zahtevna, ugavnom svedena na majku i domaćicu, pa su i uslovi za razvoj PPD bili suptilniji.

Četvrto, uglavnom se živelo u širim zajednicama, pa su tetke, babe, strine uskakale svako malo kao ispomoć. Dete bi u opštem metežu neosetno poraslo.

Šta me je izazvalo da vam sve ovo pišem. Ja sam mama, koja iza sebe ima iskustvo PPD-a. Takođe sam i psihoterapeut koji radi sa ženama koje imaju postporođajnu depresiju. Kao stručnjaka su me puno puta zvali u medije da pričam o ovoj temi i uvek bi pitali da li je moguće da su razmažene, ušuškane i suviše zaštićene žene podložnije ovoj problematici. Još jedna raširena zabluda koju sam dužna da opovrgnem! Iz ličnog, a i profesionalnog iskustva znam šta povečava verovatnoću za PPD i to je upravo suprotno – ne razmaženost, već prevelika Snaga! Onaj ko je od deteta bildovan porukama “ti si jaka, izdržljiva” pokušavaće da u svom daljem razvoju opravda ove etikete. Ovakve poruke su na prvu loptu validirajuće, ali su istovremeno jako zahtevne i obavezujuće. Obavezuju te da ne poklekneš, da ne pokažeš slabost, da izdržiš, da ne kukaš, da ne tražiš pomoć, ni pod razno. Isprva je lako, jer su i zalogaji mali. Mic po mic savladavaš prepreke a tvoj Ego kvasa kad god neko potvrdi koliko si stabilan, nesalomiv, potentan. To te nadalje obavezuje još više. Rasteš u Jakog i Sposobnog odraslog. Vrtiš se u začaranom krugu dokazivanja da možeš i opovrgivanja da nešto ne možeš. Tvoja okolina, tvoj mikrokosmos je uveliko navikao na tvoje rezultate, tvoju samostalnost, tvoj stoicizam i tišinu sa kojom sve dostojanstveno podnosiš. Ne diže se nikakva pompa oko tvojih rezultata, oni se prosto podrazumevaju. Pod teretom tuđih očekivanja, onaj ko takođe podrazumeva samo uspehe si i ti sam. Kada bi bilo drugačije, izneverio bi uprte poglede, ali još više sebe. Nešto bi duboko uzdrmalo tvoj identitet. Tu brižljivo građenu i održavanu konstrukciju Selfa.

Postaješ mama. Očekuješ, spram pređašnjih rezultata, da to neće biti zahtevno i nepremostivo. Dužna si , i ovaj put, da dokažeš koliko si dorasla zadatku – mami, tati, sestri, mužu, sebi… Ubrzo shvataš da si štiteći “imidž” preterala. Toliko si im svima dokazala da sve možeš sama i najbolje da su se za uzvrat odmakli. Oko tebe je pustoš. Prvi redovi na frontu su se povukli, a i drugi i svi ostali za njima. Bitku biješ sama. Niko ti se ne nudi kao saveznik jer si ih sama uverila kako ti saveznici i nisu potrebni. Ponos, panika i odsustvo umeća da tražiš pomoć igraju protiv tebe. Neko vreme se suzdržavaš od vapaja. Ovo te učvršćuje kao jaku osobu u percepciji drugih. Ni vreme nije na tvojoj strani. Što ga više prolazi, to si više ubedio okolinu da Možeš, da se Snalaziš, da je sve O.K.

Naposletku, tvoje telo te pobeđuje, odbija saradnju, iznureno je i umorno. Ne nalazi načina da se regeneriše. Trošiš se i ne spavaš. Zanemaruješ osnovne potrebe da neko ne bi video da gubiš kontrolu, da ne uspevaš. Strah te je. Počinješ da kukaš. Isprva tiho i suptilno. Niko ne čuje. Zapravo, niko ne veruje! Nisi im poznata u toj ulozi. Mora biti da je samo šala. Pojačavaš ton, odlučnija si, vrištiš za pomoć. Odmahuju rukom i kažu: “To su samo hormoni, proći će!” Joj jedna opasna i takođe medijski rasprostranjena zabluda. Svim ženama tokom trudnoće određeni hormoni naglo rastu i sve žene nakon porođaja imaju nagli pad hormona. Pa opet, ne iskuse sve žene postporođajnu depresiju. Osim hormona, potrebni su i drugi faktori koji će je aktivirati. Jedan od glavnih je IZOSTANAK PODRŠKE. A podršku upravo nemaju one žene koje su navikle na život bez nje, koje se hrane i ponose svojom samostalnošću, koje nisu imale potrebu i ne znaju da traže tu istu podršku.

Retko će razmažena žena razviti PPD. Razmažena žena je žena koja ume da kuka, koja je puno puta kukala, za koju su drugi rešavali njene probleme. Njeno iskustvo kukanja pomaže joj da kuka i sada i zna kako će njeno kukanje biti primećeno. Ona čak i ne mora da kuka. Ima tu privilegiju da je opažaju kao nemoćnu, osetljivu i nesposobnu, pa joj podrška sama hrli u naručje. Njena kuća je uvek opkoljena babama, strinama, tetkama… Ona će sebi dozvoliti ideju da je zamenljiva jer to ne šteti njenom krhom Egu. Ništa nije u riziku da propadne – njen self marketing ionako nije zainteresovan za pohvale i hvalospeve. I blago ovim ženama što su otkrile tu mudrost da nisu i ne moraju biti omnipotentne. Život će ionako ići svojim tokom, i to lakše i bezbrižnije.

Zato je moja poruka svima koji u svojoj intimnoj okolini imaju neku mladu mamu – Primetite je, razmazite je, nudite joj pomoć, čak i kad ne traži, čak i kad se otvoreno protivi. Budite nasrtljivi, ne odustajte, uvek imajte na umu ideju da je svakoj mami potrebna vaša pomoć. Što vam ratobornije žena izgleda to je više držite na oku. Nudite joj svoju pažnju. Kada uvidi da ste dobronamerni možda će se osmeliti i da je prigrli. Zapamtite – i ispod najgušćeg trnja čuči jedan nežan pupoljak koji samo čeka uslove da se otvori. Šta vam je teško da ga katkad zalijete?

Jedna žena, mama i psihoterapeut

10 strategija manipulacije putem medija

U tekstu je prikazano 10 najtipičnijih strategija putem kojih mediji oblikuju naše rasuđivanje:

1) Preusmeravanje pažnje
Pažnju javnosti preusmeravati sa važnih problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumevanju sveta.

2) Stvaranje problema
Ta metoda se naziva i “problem-reagovanje-rešenje”. Treba stvoriti problem, da bi deo javnosti reagovao na njega. Na primer: izazvati i prenositi nasilje sa namerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.

3) Postupnost promena
Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu meru, uvoditi je postepeno, “na kašičicu”, mesecima i godinama. Promene, koje bi mogle da izazovu otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom vremenskom roku, biće sprovedene politikom malih koraka. Svet se tako vremenom menja, a da to ne budi svest o promenama.

4) Odlaganje
Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promene je, da ih se najavljuje mnogo ranije, unapred. Ljudi tako ne osete odjednom svu težinu promena, jer se prethodno privikavaju na samu ideje o promeni. Sem toga i “zajednička nada u bolju budućnost” olakšava njihovo prihvatanje.

5) Upotreba dečijeg jezika
Kada se odraslima obraća kao kad se govori deci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svest i poruka ima snažnije dejstvo na ljude.Taj sugestivni mehanizam u velikoj meri se koristi i prilikom reklamiranja.

6) Buđenje emocija
Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom razumnog prosuđivanja. Kritičku svest zamjenjuju emotivni impulsi (bes, strah, itd.) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.

7) Neznanje
Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabiji ili ispod proseka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

8) Veličanje gluposti
Javnost treba podsticati u prihvatanju prosečnosti. Potrebno je ubediti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.

9) Stvaranje osećaja krivice
Treba ubediti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za sopstvenu nesreću, usled oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti, ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i potcenjen pojedinac, opterećen osećajem krivice, odustaće od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sistema.

10) Zloupotreba znanja
Brz razvoj nauke u poslednjih 50 godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji ga poseduju i koriste, vladajuće elite. “Sistem”, zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije, ima pristup naprednom znanju o čoveku i na fizičkom i na psihičkom planu.

Zašto neki ljudi vape za slavom?

Celetoidi i narcizam

Celetoidi su nešto s čime se svakodnevno susrećemo zbog količine samopromocije i pseudoidentiteta, koje ljudi koriste na društvenim mrežama, gde, takođe, možemo sresti ljude željne pažnje, a takvi se međusobno udružuju u grupe sa istim potrebama, sličnim ciljevima i načinom ponašanja i ostalim socio-ekonomskim i psiho-socijalnim faktorima.

Celetoid je roba koja se prodaje posredstvom medija, a koja nudi iluziju i obećanje zadovoljstva. Prema Rodžeku (Chris Rojek), celetoidi su osobe koje nisu poznate zbog svojih talenata ili sposobnosti, a pojam je nastao od engleskih reči “celebrities + oid”, u bukvalnom prevodu na srpski jezik, to bi značilo- želja za poznatošću, kao “wanna -be-celebrity “.

Potrošačko društvo, tržišno orijentisani mediji, kultura uopšte, proizveli su svojevrstan društveni i kulturološki fenomen pod nazivom celetoidi. Prema sociologu Krisu Rodžeku, celetoidi spadaju u kategoriju slavnih ličnosti, ali kao sporedna medijska pojava u medijskoj kulturi, kao što su dobitnici na lutriji, junaci rijaliti programa, starlete, partneri javnih ličnosti i slični, koji zavređuju medijsku pažnju vrlo kratko vreme i bivaju zaboravljeni (prema rečima Aleksandre Đurić u njenoj doktorskoj disertaciji na temu Uticaja hipermedijatizacije celetoida na njihovu ličnost).

Takve osobe – celetoidi, oni koji su poznati ne zbog svojih kvaliteta, jako često su nezasite za slavom i novcem, pogotovo zbog osećaja unutrašnjeg nezadovoljstva ili inferiornosti, a tu i jeste podloga za nastanak narcizma – baš ta inferiornost i želja za slavom, za moći . U ovom slučaju bi takve osobe kompletno opisala Ničeova “volja za moć”. Ta moć bi podrazumijevala lepotu, uspeh, slavu, novac …

“Narcizam je jedna forma samodekstruktivnosti, jer blokira sposobnost osobe da voli i otuđuje osobu od njenih snaga i moći. Želja celetoida za slavom, uspehom i novcem ne nestaju sa zadovoljenjem, osim možda trenutno. One su nezasite, jer izviru iz unutarnjeg nezadovoljstva. Nedostatak produktivosti, bespomoćnost i strah, koreni su iracionalnih želja. Te osobe zamišljaju da će stalno uvećavanje i umnožavanje zadovoljstava izlečiti pohlepu i ponovno uspostaviti narušenu ravnotežu” (Đurić, 2015).

Celetoidi se osećaju usamljeno i nesigurno i onda pokušavaju to da pobede, tako što zadovoljavaju vlastite pseudopotrebe – potrebe za slavom, uspehom i moći, a to su lažne i nametnute potrebe, za razliku od osnovnih i bioloških potreba, po Maslovu – potreba za vazduhom, vodom, hranom, za razmnožavanjem i potreba za samoaktuelizacijom.

Pretpostavka je da hipermedijatizacija celetoida dovodi do stvaranja narcizma i pseudoidentiteta. Ako narcisi imaju tendenciju da se nekritički identifikuju s osobom, grupom ili sistemom koje idealizuju, a u ovom slučaju su to mediji i medijske ličnosti, onda oni svoje individualno “ja” ili svoj privatni, lični identitet potčinjavaju društvenom ili javnom identitetu (Đurić , 2015).

“Ako celetoidi beže od slobode, to je zbog straha od usamljenosti, izdvojenosti pojedinačnog ja, osećaja bespomoćnosti i nesigurnosti. Ali, tu nastupa moćna sila (javno mnjenje, mediji), koja im nudi zaštitu, učestvovanje i mesto u datom poretku, čime celetoidi stiču osećanje sigurnosti i postignuća” (Đurić, 2015).

Istraživanja pokazuju da pseudosloboda onemogućuje osobi da svoje snage oslobodi za realizovanje postojećih potencijala i integraciju ličnosti. To može uzrokovati pojavu narcizma u karakternoj strukturi osoba koje teže instant slavi. “Ako se pretpostavi da većina celetoida ima zajedničke osobine, onda postoji društveni karakter te grupe. Takođe, ako je produktivna orijentacija osnova slobode, vrline i sreće, tada se narcizam, pseudosloboda i destruktivnost razvijaju kao rezultat blokirane produktivne energije” (Đurić, 2015).

Ovo može dovesti do zaključka da su i sami celetoidi u stvari neproduktivni i destruktivni za društvo u celini, jer nisu srećni u svojoj koži i nemaju gotovo nikakvih vrlina.

Novi milenijum: Doba u kome mit o Narcisu postaje stvarnost

Kao veoma zastupljen poremećaj ličnosti u 21. veku, narcizam polako postaje normalno, a ne patološko ponašanje osoba. Društvene mreže, kao potpora narcizmu, pomažu nastanak i održavanje takvog poremećaja ličnosti, jer pružaju neiscrpan teren za traženje validacije i divljenja. Pored toga, popularni “selfiji” dodatno intenziviraju ovu problematiku, jer je putem njih olakšan pristup samovalidaciji. Iako mit o narcisu nije nastao u ovom milenijumu, danas je tolika “poplava” narcističnih, da čine realnost naše svakodnevnice.

Postoje mnoge teorije o uzrocima i vrstama narcističkog poremećaja ličnosti. “Često se spominje urođeni preosetljiv detetov temperament, preterano roditeljsko obožavanje, roditeljski propust da se osiguraju realne povratne informacije tokom razvoja, nepouzdana roditeljska briga i emocionalno zlostavljanje” (McLean, 2007). Pravi narcis je odvojen od istinskog sebe. Progoni ga hronično osećanje usamljenosti, praznine i samoprezira, pa tu odvojenost želi premostiti osećajima vrednosti i značaja koje dobija od drugih.

Narcizam karakteriše nedostatak empatije, nesposobnost da dele razumevanje i povezivanje s osećajima drugih ljudi. To su osobine koje psiholozi poistovećuju sa dijagnozom narcističkog poremećaja ličnosti. Ovaj nedostatak samospoznaje i sposobnosti da dožive empatičnu vezu s drugima su karakteristike, a koje teraju narcisoidne osobe da budu zavisne od reakcija drugih ljudi, kako bi ojačali osećaj sopstva.

Narcisima je ogledalo celi svet, i oni žive svoje živote u stalnoj potrazi za zadovoljavajućim odrazom, predivnom slikom sebe, koja bi pomogla takvim ličnostima da izbegnu osećanje unutrašnje praznine. Moderni narcisi te odraze traže u stranicama časopisa i na ekranima svojih televizora i kompjutera“ (Pinsky 2009).

Narcisi često razvijaju atraktivne i neodoljive socijalne veštine, koje im služe da održavaju ličnost koja je konstruisana kako bi uspeli da od drugih dobiju apsolutno sve što požele. Visoko funkcionalni narcisi često su dobro prihvaćeni u društvu poznanika i površnih prijatelja, jer im se oni nikada nisu približili dovoljno da prepoznaju što je ispod maske, takve narcisoidne osobe. Narcisi se, takođe, ne uzdržavaju ni od laganja, u cilju održavanja pažljivo konstruisanog imidža, što otežava psihoterapeutu da prepozna pravu verziju događaja koji je pacijent doživeo, i šta se od cele pacijentove priče stvarno dogodilo.

“Nesposobni su da razviju pravi intimni odnos za kojim žude, a vođeni su potrebom da drugima budu neophodni” (Pinsky 2009). Tu možemo uvideti manipulativni karakter narcisa, jer će takve ličnosti učiniti sve da drugima budu potrebne, a nesposobne su da postignu pozitivne ljudske odnose, pune empatije.

Narcistički poremećaj ličnosti je sindrom crta karaktera tipičan za osobe koje su samodovoljne, zaljubljene u sebe, a koje nisu u stanju, niti im je stalo da vole, već samo da budu voljene. Takve osobe imaju potrebu da budu centar sveta, da sve bude okrenuto njima i samo njihovim potrebama.

Prema Kristijanu  Lašu, struktura “narcističke ličnosti našeg doba”, sastoji se, s jedne strane, od fasade Narcisa, koja obuhvata osobine srdačnosti, “topline”, šarma i društvenosti, a s druge strane, od osobina kao što su asocijalnost, bezobzirni egoizam, emocionalna hladnoća, proračunatost, bezosećajnost i cinizam, a koje se nalaze ispod ove fasade i predstavljaju suštinu takve ličnosti.

Kriterijumi za dijagnostifikovanje narcističkog poremećaja ličnosti

Dijagnostički kriterijumi narcisoidnih poremećaja ličnosti definisani su kao stalno prisutan obrazac, koji se odlikuje: grandioznošću, potrebom za stalnim divljenjem i nedostatkom empatije, a taj narcisoidni poremećaj ličnosti prisutan je onda, kada je ispunjeno najmanje pet, od devet kriterijuma.

Ti kriterijumi su:

  • grandiozni osećaj vlastite važnosti;
  • preokupacija fantazijama neograničenog uspeha, snage, moći, izvrsnosti, lepote ili idealne ljubavi;
  • verovanje u vlastitu posebnost, koju mogu razumeti samo drugi, koji su, takođe posebni ljudi, ili oni višeg statusa, i smatraju da se samo s takvim ljudima i treba povezati i družiti;
  • takođe, potreba za prekomernim divljenjem;
  • polaganje prava – nerazumna očekivanja da prema njima treba posebno postupati, i da drugi automatski treba da se podrede njihovim željama i očekivanjima;
  • sklonost iskorištavanju drugih u međuljudskim odnosima zarad postizanja vlastitih ciljeva;
  • nedostatak empatije i nemogućnosti prepoznavanja i identifikacije s tuđim potrebama i emocijama;
  • zavist, ili verovanje da drugi zavide njemu;
  • arogantno i uobraženo, umišljeno ponašanje i stavovi  (Pinsky 2009).

S obzirom na to koliko je samodovoljnih i samozadovoljnih osoba na internetu, možemo zaključiti da je internet bio okidač za sve veći broj narcisoidnih osoba. U poslednje vreme, uočena je velika koncentracija selfija, gde osobe pokazuju svoje samozadovoljstvo, (naročito izgledom), kao i potkrepljenje drugim osobama na društvenim mrežama da nastave taj trend. Da li je narcizam patološko ili normalno stanje – konstantno pokazivanje drugima svog zadovoljstva sobom preko slike na društvenim mrežama? Da li je to ono što pozitivistička psihologija podržava, kao ljubav prema sebi, svom izgledu i ličnosti, iako u ovom slučaju, na društvenim mrežama možemo pokazati samo samoljubav prema izgledu.

U današnje vreme je jako teško napraviti distinkciju između onih koji se leče u psihijatrijskim ustanovama i novog, a sve popularnijeg trenda samoobožavanja i uobraženosti na internetu, koji se po mnogim osobinama verodostojno uklapa u kriterijume za Narcistični poremećaj ličnosti. Koga sada treba lečiti, i da li, s obzirom na pomenute okolnosti, možda treba napraviti reviziju psihijatrijskih udžbenika eliminisanjem ovog stanja koje se danas smatra normalnim?!