Tag: društvo

Zašto neki ljudi vape za slavom?

Celetoidi i narcizam

Celetoidi su nešto s čime se svakodnevno susrećemo zbog količine samopromocije i pseudoidentiteta, koje ljudi koriste na društvenim mrežama, gde, takođe, možemo sresti ljude željne pažnje, a takvi se međusobno udružuju u grupe sa istim potrebama, sličnim ciljevima i načinom ponašanja i ostalim socio-ekonomskim i psiho-socijalnim faktorima.

Celetoid je roba koja se prodaje posredstvom medija, a koja nudi iluziju i obećanje zadovoljstva. Prema Rodžeku (Chris Rojek), celetoidi su osobe koje nisu poznate zbog svojih talenata ili sposobnosti, a pojam je nastao od engleskih reči “celebrities + oid”, u bukvalnom prevodu na srpski jezik, to bi značilo- želja za poznatošću, kao “wanna -be-celebrity “.

Potrošačko društvo, tržišno orijentisani mediji, kultura uopšte, proizveli su svojevrstan društveni i kulturološki fenomen pod nazivom celetoidi. Prema sociologu Krisu Rodžeku, celetoidi spadaju u kategoriju slavnih ličnosti, ali kao sporedna medijska pojava u medijskoj kulturi, kao što su dobitnici na lutriji, junaci rijaliti programa, starlete, partneri javnih ličnosti i slični, koji zavređuju medijsku pažnju vrlo kratko vreme i bivaju zaboravljeni (prema rečima Aleksandre Đurić u njenoj doktorskoj disertaciji na temu Uticaja hipermedijatizacije celetoida na njihovu ličnost).

Takve osobe – celetoidi, oni koji su poznati ne zbog svojih kvaliteta, jako često su nezasite za slavom i novcem, pogotovo zbog osećaja unutrašnjeg nezadovoljstva ili inferiornosti, a tu i jeste podloga za nastanak narcizma – baš ta inferiornost i želja za slavom, za moći . U ovom slučaju bi takve osobe kompletno opisala Ničeova “volja za moć”. Ta moć bi podrazumijevala lepotu, uspeh, slavu, novac …

“Narcizam je jedna forma samodekstruktivnosti, jer blokira sposobnost osobe da voli i otuđuje osobu od njenih snaga i moći. Želja celetoida za slavom, uspehom i novcem ne nestaju sa zadovoljenjem, osim možda trenutno. One su nezasite, jer izviru iz unutarnjeg nezadovoljstva. Nedostatak produktivosti, bespomoćnost i strah, koreni su iracionalnih želja. Te osobe zamišljaju da će stalno uvećavanje i umnožavanje zadovoljstava izlečiti pohlepu i ponovno uspostaviti narušenu ravnotežu” (Đurić, 2015).

Celetoidi se osećaju usamljeno i nesigurno i onda pokušavaju to da pobede, tako što zadovoljavaju vlastite pseudopotrebe – potrebe za slavom, uspehom i moći, a to su lažne i nametnute potrebe, za razliku od osnovnih i bioloških potreba, po Maslovu – potreba za vazduhom, vodom, hranom, za razmnožavanjem i potreba za samoaktuelizacijom.

Pretpostavka je da hipermedijatizacija celetoida dovodi do stvaranja narcizma i pseudoidentiteta. Ako narcisi imaju tendenciju da se nekritički identifikuju s osobom, grupom ili sistemom koje idealizuju, a u ovom slučaju su to mediji i medijske ličnosti, onda oni svoje individualno “ja” ili svoj privatni, lični identitet potčinjavaju društvenom ili javnom identitetu (Đurić , 2015).

“Ako celetoidi beže od slobode, to je zbog straha od usamljenosti, izdvojenosti pojedinačnog ja, osećaja bespomoćnosti i nesigurnosti. Ali, tu nastupa moćna sila (javno mnjenje, mediji), koja im nudi zaštitu, učestvovanje i mesto u datom poretku, čime celetoidi stiču osećanje sigurnosti i postignuća” (Đurić, 2015).

Istraživanja pokazuju da pseudosloboda onemogućuje osobi da svoje snage oslobodi za realizovanje postojećih potencijala i integraciju ličnosti. To može uzrokovati pojavu narcizma u karakternoj strukturi osoba koje teže instant slavi. “Ako se pretpostavi da većina celetoida ima zajedničke osobine, onda postoji društveni karakter te grupe. Takođe, ako je produktivna orijentacija osnova slobode, vrline i sreće, tada se narcizam, pseudosloboda i destruktivnost razvijaju kao rezultat blokirane produktivne energije” (Đurić, 2015).

Ovo može dovesti do zaključka da su i sami celetoidi u stvari neproduktivni i destruktivni za društvo u celini, jer nisu srećni u svojoj koži i nemaju gotovo nikakvih vrlina.

Bolesti savremenog čoveka: Poremećaji telesne sheme

Telesna shema je sistem međusobno povezanih predstava i ideja o vlastitom telu i njegovim organima koji čini mentalnu mapu tela. Mentalna reprezentacija tela je subjektivna i ne mora da se poklapa sa stvarnošću. Ima važnu ulogu u razvoju ega i identiteta pojedinca. Kod težih psihičkih oboljenja obično dolazi do dezintegracije telesne sheme.

U ovom radu biće prikazana tri slučaja dezintegracije telesne sheme, koji ranije nisu postojali i koji su dokaz da poremećaj nije vrednosno neutralna kategorija, već se u njemu oslikavaju mnogobrojna kulturalna očekivanja. U pitanju su: bigoreksija, telesna dismorfija i tanoreksija.

Bigoreksija – “obrnuta anoreksija”

Razvijanje mišića i rad na povećavanju tela u smislu dobijanja mišićne mase i veličine ramena, grudi, leđa, bicepsa i nije novi trend. Taj trend je nastao još u staroj Grčkoj, pre mnogo vekova, jer su ti, veliki mišići pokazivali vojnu spretnost, snagu, moć, dominaciju na svim poljima i zbog tog, takvog izgleda i veću šansu za razmnožavanje, jer se količina mišića povezuje s testosteronom, muškim polnim hormonom, a količina testosterona može biti presudna za mogućnost ostavljanja potomstva.

“Novi muški trend koji je od uličnih snagatora ili zaluđenika za bodibildingom, baš uz Švarcenegerovo postignuće, postao neka vrsta kulturnog imperativa, zamenivši sva dotadašnja uputstva za urednost i muževnost, odveo je mnoge muškarce željne vrućih ženskih (a, bogami, i muških) pogleda , i savršeno oblikovanog tela, u teretane širom zemljine kugle. Za mnoge nevoljnike, međutim, bilo je to pravo mučenje.”(Tomić 2009) Poremećaj slike tela povezan s opsesivnom željom za imati ili dobiti što više mišića se zove bigoreksija. “Poremećaj tela, koji je nazvan bigoreksija, (” big “- od reči veliki na engleskom i “anorexia “- anoreksija, što u bukvalnom prevodu znači obrnuta anoreksija) može dovesti do depresije, zloupotrebe steroida i samoubistva. Poremećaj je poznat kao mišićna dismorfija, odnosno osećaj koji ljudi imaju, pa sebe vide kao sitne, čak i pored toga što su u stvari vrlo krupni i mišićavi. Ponekad se opisuje i kao poremećaj suprotan anoreksiji (kod anoreksije, osobe koje pate od te bolesti, za sebe misle da nisu dovoljno mršave, a kod bigoreksije da nisu dovoljno mišićave, iliti “velike”).

Znaci bigoreksije mogu uključivati opsesivno-kompulsivno vežbanje koje postaje prioritet, prekomerno ogledanje (tela) u ogledalu i zloupotrebu steroida, suplemenata i proteinskih šejkova, kako bi dobili što više mišićne mase i bili što veći. Stručnjaci smatraju da bigoreksija može biti genetski poremećaj, ili može nastati usled hemijskog disbalansa u mozgu. Životna iskustva, takođe, mogu biti jedan od faktora, jer je bigoreksija češća kod ljudi koji su u prošlosti bili na bilo koji način zlostavljani.”

Takođe, simptomi koji mogu ukazati na bigoreksiju su: ignorisanje povreda – oni će vežbati čak i kada su povređeni, jer se plaše da će im se tjelo u međuvremenu opustiti i smanjiti. Drugi simptomi mogu biti i stalno ogledanje – dosta vremena provode pred ogledalom, kako bi procenili svoj fizički izgled, ili zbog straha da ne izgledaju dobro; manjak samopouzdanja – ne vole govoriti o svojim izgledu, često se skrivaju iza vrećaste odeće, ekstremno puno vežbaju, što najčešće podrazumeva višesatne treninge snage; imaju ekstremnu ishranu, jer oni koji pate od bigoreksije se uglavnom drže režima ishrane koji podrazumeva dosta proteina i malo masti. Ostali znaci bigoreksije mogu biti i preterana upotreba dodataka ishhrani – suplemenata, ili čak i upotreba steroida. Bigoreksičari nisu preterano socijalizovane osobe, jer često izbegavaju druženje s ljudima, zbog treninga ili strogog režima ishrane.

Telesna dismorfija – Body dysmorphic disorder (BDD)

Ovo je još jedan, široko rasprostranjeni poremećaj slike sopstvenog izgleda, a od koga mogu patiti i muškarci i žene. Poremećaj telesne dismorfije predstavlja stanje opsesije izgledom tela. Karakteriše se naglašenom preokupacijom stvarnim ili zamišljenim fizičkim izgledom pacijenta. Uzrok ovog poremećaja je nepoznat, ali se smatra da predstavlja kombinaciju genetskih faktora i faktora okruženja. Poremećaj telesne dismorfije može dovesti do anksioznosti, fobija i depresije, ponekad može biti praćen i suicidalnim mislima i postupcima.

Simptomi su: anksioznost, stres, čačkanje kože, prekomerno proveravanje odraza u ogledalu, skrivanje mana, prekomerno doterivanje, traženje potvrde o izgledu od drugih, često posećivanje estetskog hirurga, tačnije konstantne estetske operacije. Terapija zavisi odtežine simptoma. Tretman, koji psihijatar odredi, najčešće uključuje: antidepresive i kognitivno-bihevioralnu terapiju.”

Primer telesne dismorfije, a koji može biti univerzalan je Roksi Dramond, iz Velike Britanije, koja je bila žrtva višegodišnjeg vršnjačkog nasilja, upućenog na račun izgleda, te nije smela izaći iz kuće bez šminke i veštačkih trepavica, jer su joj vršnjaci govorili da izgleda kao dečak, da je ružna, itd. Zbog toga je ona zamrzela svoje telo i svoj izgled, te nije izlazila iz kuće po nekoliko dana, a kada bi izlazila, prije toga se šminkala i po par sati … Verbalno nasilje u detinjstvu je kod nje bio uzrok nastanka poremećaja ličnosti, koji se zove telesna dismorfija – kada osoba vidi iskrivljenu sliku svog tela, kada je opsesivno usmerena samo na svoje mane.

Nakon opsesije svojim manama je razvila opsesiju slikanja selfija – kao novog, modernog poremećaja ličnosti i ponašanja u 21. veku, nastalog na društvenim mrežama, a selfiji su, inače, i karakteristični za telesnu dismorfiju.

Tanoreksija

Naziv tanoreksija je nastao od “tan + anorexia”, što u bukvalnom prevodu znači opterećenost posedovanja tamnog tena, a osoba koja pati od tanoreksije smatra za sebe da nikada nije dovoljno tamnoputa, te će učiniti sve da bude što “tamnija”. Mnoge osobe koje pate od ovog poremećaja smatraju da će biti privlačnije ukoliko su izrazito preplanulog tena. “Tanoreksija je poput anoreksije, jer mnoge osobe imaju iskrivljenu sliku o sebi i svom izgledu, a pojedini lekari sunčanje porede s zavisnošću od cigareta, i to je poremećaj koji treba da se leči kao i sve druge bolesti zavisnosti.

Tu potrebu za preteranim sunčanjem i tamnom kožom, uprkos stalnih upozorenja o štetnom delovanju ultraljubičastih zraka, stručnjaci podvode pod novu vrstu zavisnosti, poznatu kao tanoreksija.

Profesor dr Šeri Pagoto sa univerziteta u Masačusetsu, već deset godina proučava posledice bespoštednog izlaganja suncu. Ističe da mnogi ljudi, nalik drugim zavisnicima, u sunčanju traže beg od stresa koji izazivaju škola, posao, depresija ili nešto drugo zbog čega trpe pritisak. Pojedini lekari upoređuju sunčanje s zavisnošću od cigareta. Ovakvu tvrdnju objašnjavaju aktiviranjem endorfina, hormona sreće-zadovoljstva, koji se luči u obe situacije. Ističu da je osobama izloženim ultraljubičastim zracima aktivan onaj deo mozga kao i kod pušača dok puši cigaretu.

“Za početak, kod lečenja osobe s tanoreksijom, treba raditi na uspostavljanju većeg samopouzdanja, pronaći nešto drugo što ih opušta i usrećuje, osim izlaganja sunčevom delovanju”, istakla je dr Pagoto.

Simptomi tanoreksije su: osobe koje imaju tanoreksiju, izbegavaju hlad, sunčaju se u solarijumu preko 3 puta nedeljno i tokom zime, zavisne su od osećaja sreće koje prozvodi veštačko sunčanje i preplanuli ten u solarijumu, neraspoloženi su ako ne mogu se sunčaju, ne koriste zaštitne faktore tokom sunčanja, misle da nikad nisu dovoljno preplanuli, itd.

Za kraj…

Svaki od ovih poremećaja slike tela, treba shvatiti ozbiljno. Tanoreksija je poremećaj nastao u drugoj polovini 20.veka, jer solarijumi nisu postojali pre toga, a ostali poremećaji slike tela nisu bili ovoliko široko zastupljeni, te možemo pretpostaviti da imaju veze sa medijima.

Mediji, a pogotovo internet – samim tim što neprekidno obasipaju primaoce svojih poruka, sa slikama preplanulih muških i ženskih modela, besprekornog i tamnog tena, sa savršeno zategnutim telom i čiji izgled je savršen zbog fotošopa, posebnog osvetljenja i drugih, lažnih alata za ulepšavanje, te kod publike stvaraju komplekse i osećaje inferiornosti, nesigurnosti i pada samopouzdanja, zbog razlike u svakodnevnom, normalnom izgledu, kakav nije poput onog “sa bilborda”. Baš zbog povećanja prikaza “savršenih” tela u medijima, nije nemoguća korelacija sa nastankom novih poremećaja ishrane i slike sopstvenog izgleda, kako bi se što više izgledalo poput modela sa bilborda, ili sa neke reklame… Zbog toga su i bigoreksija, tanoreksija i telesna dismorfija “procvetale” u “eri” interneta i drugih medija.

Da li internet zavisnost postoji?

Da li treba da brinem što sam prečesto na Internetu?

Živimo u vremenu u kome se nepoznavanje računara tretira kao znak nepismenosti. Sa druge strane, baš u ovo vreme „cveta“ psihijatrijski diskurs koji pretenduje da progresivno fabrikuje nove dijagnoze. Situacija se dodatno usložnjava kada na scenu stupa novi poremećaj, tzv. Internet zavisnost. S pravom svi postavljaju pitanje da li se konzumacija Interneta može tumačiti kao forma patologije i neće li time psihijatrija dodatno erodirati sferu normalnosti. Ako svako ponašanje može biti indikator patologije i ako svako može biti korisnik psihijatrijske službe, šta onda ostaje normalno i ima li normalnih individua u savremenom društvu? Međutim, stvar može poprimiti i ozbiljnije razmere ako pred svakim ponašanjem popuštamo, spuštamo kriterijume, čime onda dozvoljavamo da mnoga problematična ponašanja zažive kao sastavni deo svakodnevnice. Gde onda treba smestiti Internet zavisnost na kontinuumu normalno – patološko?

Pre nego što odgovorimo na ova kompleksna pitanja, nužno je opisati sam fenomen Internet zavisnosti i pobliže razmotriti različite forme u kojima se pojavljuje.

U želji da izbegnemo ekstremno negativne interpretacije ovog fenomena koje se nalaze u psihijatrijskim priručnicima, ponudićemo definicije Internet zavisnosti koje su oslonjene na model socijalne integracije i time ostati na nešto neutralnijem terenu. Za razliku od medicinskog modela koji bolest vidi kao disfunkciju, kvar, grešku koja se nalazi u pojedincu i koja mu se zadesila mimo njegove volje, model socijalne integracije se zalaže za posmatranje „obolelog“ pojedinca kao aktivne individue koja nastoji da poboljša svoje funkcionisanje u svetu. I dok psihijatri nastoje da kao svojevrsni tehničari otklone disfunkciju na koju sama osoba ne može da utiče, dotle pristup socijalne integracije vidi simptom kao maladaptivni izbor pojedinca i pomažu mu da načini funkcionalniji izbor. Poremećaj tako nije omeđen telesnom membranom, izolovan i zaključan za svet, već naprotiv obitava među ljudima. Zato pristalice socijalne integracije prvenstveno interesuje koliko dotični simptom ometa pojedinca u njegovom funkcionisanju među ljudima. Na ovom mestu ubedljivo se vide poteškoće definisanja Internet zavisnosti, jer znamo da konzumiranje Interneta u velikoj meri čak pospešuje komunikaciju i funkcionisanje sa i među drugima.

Do sada su poznate tri razvojne linije definisanja Internet zavisnosti, i to kao poremećaj zavisnosti, kao poremećaj ponašanja i kao poremećaj nagona i kontrole impulsa. Pretpostavka da je naše ponašanje, ili da su naši nagoni i impulsi ono što je a priori disfunkcionalno, bliža je stanovištu psihijatara. Oni ističu da su ponašanje, nagoni ili impulsi defektni i da čovek nema uticaja na njihovu promenu. Sa druge strane, ako se nešto shvati kao zavisnost, onda se to isto smešta izvan tela i tretira kao izbor pojedinca koji je podložan promeni. Zato pristalice modela socijalne integracije najčešće i definišu Internet zavisnost u terminima poremećaja zavisnosti. Ovde su u tom smislu priložene dve neutralnije definicije Internet zavisnosti koje se oslanjanju na ovaj „alternativni“ model.

Jang (1998) imenuje Internet zavisnost kao svojevrstan vid „tehnološke zavisnosti“ i definiše je kao nehemijsku (bihejvioralnu) adikciju koja uključuje ekscesivnu čovek-mašina interakciju.

Grifit (2005) ističe da bilo koje ponašanje koje može proizvesti kontinuiranu nagradu organizmu u odsustvu prihoaktivne supstance može biti potencijalno adiktivno, te govori o bihevioralnim nasuprot hemijskim adikcijama. U ovu grupu po autoru spadaju zavisnost od Interneta, zavisnost od video igrica, patološko kockanje, seksualna zavisnost i poremećaji ishrane.

Jang tvrdi da je Internet zavisnost širok termin koji pokriva različita ponašanja, te stoga pravi kategorizaciju na 5 zasebnih subtipova:

  • Sajber seksualna zavisnost – kompulsivno posećivanje web sajtova za odrasle koji se tiču sajber seksa i sajber pornografije
  • Virtuelna prijateljstva – opsesivno traženje prijateljstava preko Interneta
  • Zavisnost od Mreže – uključuje kompulsivno kockanje, kompulsivnu kupovinu preko Interneta i sl.
  • Prezasićenost informacijama – kompulsivno web surfovanje i pretraživanje baza podataka
  • Kompjuterska zavisnost – odnosi se na opsesivno igranje kompjuterskih igrica.

Nakon definisanja i prikazivanja različitih vidova Internet zavisnosti, nužno je ponuditi neke smernice za razlikovanje upotrebe Interneta koja nema, od one upotrebe Interneta koja ima potencijalno problematična obeležja. Problematičnu upotrebu Interneta, tačnije ono što smo nazvali Internet zavisnošću, pokušaćemo da razgraničimo od neproblematične oslanjanjem na kriterijume koji upravo izrastaju iz pristupa socijalne integracije. I na ovom mestu ćemo se, u svetlu svega prethodno pomenutog, držati podalje od rigoroznih i patologizirajućih kriterijuma koje nudi psihijatrijska praksa.

Autori “novog” talasa (Jang, Grifit, Marks, Braun) se slažu da osoba može biti okarakterisana kao Internet zavisnik tek ukoliko ispunjava sledeće uslove:

  • izolacija – ukoliko je upotreba Interneta postala najvažnija aktivnost u životu osobe, i upravlja njenim mislima (preokupacije i kognitivne distrorzije), osećanjima (žudnja) i ponašanjem (deterioracija socijalizovanog ponašanja);
  • modifikovano raspoloženje – uključuje promene raspoloženja koje zavisnici opisuju kao „iskustvo uzbuđenja, iznenađenja, letenja“ ili paradoksalno kao „smirujuće iskustvo bekstva ili obamrlosti“;
  • tolerancija – ukoliko je potrebna povećana upotreba Interneta (veći broj sati provedenih na Internetu) kako bi se iskusili pređašnji efekti modifikovanog raspoloženja;
  • prisustvo apstinencijalnih simptoma – simptomi (fizički i psihički) koji se javljaju ukoliko je upotreba Interneta prekinuta ili iznenada redukovana, i to sledeći: potištenost, razdražljivost, podrhtavanje, itd.;
  • konflikt – uključuje interpersonalne konflikte, konflikte konzumenta Interneta i njegovih drugih aktivnosti, i konflikte unutar same individue (intrapersonalne konflikte, kao što je npr. subjektivan osećaj gubitka kontrole);
  • povratak – odnosi se na tendenciju vraćanja starim obrascima ponašanja koja su u vezi sa korišćenjem Interneta, ili čak još ekstremnijim obrascima, nakon što je postojao period apstinencije ili kontrole.

Navedeni uslovi mogu se bez ostatka sažeti na jednu, ključnu odrednicu – alijenaciju, tj. svojevrstan vid otuđenja. Naime, ako je konzumiranje Interneta postalo primarna i privilegovana aktivnost individue, ako ona istiskuje sa scene ostale društvene aktivnosti, ako isključivo ona provocira dobro raspoloženje i ekstatičke doživljaje ili svojim odsustvom stvara osećaj nelagode, onda možemo govoriti o problematičnoj formi korišćenja Interneta. Čovek je društveno biće, i kao takvo, njegove aktivnosti, raspoloženja i misli, trebalo bi u većoj meri da su zavisna od socijalnih faktora, tačnije od ljudi. Ako pak nisu, to je dovoljan osnov za tvrdnju da je njegova egzistencija skrenula sa uobičajene putanje.

Sumirajući sve navedeno, zaključuje se da konzumiranje Interneta može biti dvostruko kategorisano. Obe kategorije smeštaju se negde između krajnjih polova, tj. u međuprostoru dimenzije normalno – patološko. Forma u kojoj je korišćenje Interneta sredstvo za povezivanje sa drugima (makar i posredno), može se nazvati neproblematičnom, dok je problematična forma upravo ona koja vodi alijenaciji i gubitku autentičnog kontakta sa svetom. Međutim, čak i ova forma, u svom najekstremnijem vidu, ne zaslužuje epitet „patološko“, sve dok sama osoba ne izrazi zabrinutost i nelagodu po pitanju sopstvenog funkcionisanja.

Gospodin Ψ

~ Psihodijagnostika ~

Postoji jedan Gospodin Ψ. Jedan veoma neobičan gospodin, u svakom smislu. Ponajviše, jer je gotovo besmrtan. Rodio se pre par vekova, još uvek je živ, a što je najčudnije, kako vreme prolazi on se samo podmlađuje. Svakom decenijom on je sve svežiji, moderniji i ulickaniji, skoro da ne možeš da ga prepoznaš s’ početka. Ima zaista puno godina, ali i jednu veoma zgodnu sposobnost, atipičnu za stare ljude, da se prilagođava svim modnim trendovima. Moglo bi se reći kameleonsku sposobnost. Ali ono što on menja nije moda u pravom smislu te reči, on menja mišljenja, stavove, teorije, istine, ostajući uvek iste spoljašnosti. Uvek je elegantan, sofisticiran, ali ne upadljiv. Nosi pretežno siva odela, ili ona koja ne bodu oči. Dakle, on je zadužen za modu percepcije iliti samopercepcije, ali one unutrašnje.

Osim besmrtnosti, ono što dodatno fascinira u njegovoj biografiji je činjenica da je uspevao da živi i radi na više mesta istovremeno, ali bukvalno, bez seljenja. Ili bolje rečeno uspeva, jer i danas to čini. Kao da poseduje neku vremensku mašinu koja omogućava da je njegov duh prisutan istoga trena po svim mestima zemaljske kugle.

Iako čudak i jedini od svoje vrste, ne može se reći da živi u socijalnom vakumu. Naprotiv, ima čak i dosta prijatelja – lekara, pravnika, farmaceuta. Ipak, ako želite da znate ima li najboljeg prijatelja, reći ću vam. Ima! Njegov najprisniji prijatelj sa kojim deli sve svoje tajne svih ovih vekova je njegov Pomoćnik Kauč. Za razliku od Gospodina Ψ koji odoleva zubu vremena, Pomoćnik Kauč nije te sreće. Na njemu možete videti ozbiljne znake starenja, istrošen je i umoran, gotovo zguren od preduge karijere. Nekada je bio opasno zgodan tip, čvrst, jak, blještao je u skupocenom satenu. Danas to nije slučaj. Polako se povlači u ilegalu i sve manje radi.

Otkriću vam najzad tajnu čime se Gospodin Ψ bavi, jer verujem da vas to zanima. Nekada davno ljudi su dobijali prezimena upravo po svojoj profesiji. Baš tada, davno, i naš Gospodin Ψ dobio je svoje prezime. Ψ (čitaj psi), od grčke reči psiha ili duša. Dakle, sada je jasno da se Gospodin Ψ upravo bavi ovom neobično zanimljivom pojavom, ljudskom dušom. Poput lekara koji se brinu za naše telesno zdravlje, Gospodin Ψ je oduvek bio zaražen idejom da istraži ljudsku dušu, sve njene boli i patnje i nađe odgovarajuće tretmane. Zanimale su ga sve duše, svih rasa, svih kultura, svih epoha, svih zemaljskih kutova. Želeo je da napravi univerzalni patent za detekciju svekolike duševne boli. Ovaj veliki projekat za lika poput njega bio je mačji kašalj. Dozvolite zato da vam ukratko opišem karakter Gospodina Ψ.

To je jedna veoma maštovita persona, čija živa imaginacija pomera sve granice neuskladivosti, visprenog je duha, nadasve radoznao i inovativan, promućuran, u svom radu je jako sistematičan, voli da gradi obuhvatne teorije o fenomenima koje ispituje, dosta je samokritičan, pa često nije zadovoljan produktom svog rada. Iz tog razloga često menja mišljenje, poništava sopstvene teorije pod ubeđenjem da su zastarele i sa lakoćom gradi nove koje uspevaju da premoste uočeni jaz. On ceni znanje, tačnost i preciznost, pa svaku svoju teoriju koliko god da je posledica neke njegove fantazije ili sanjarenja proverava na vanjskom svetu i vaga koliko mu dobro paše. Taj isti vanjski svet, to sasvim jedinstveno stvorenje koje se zove Društvo, uglavnom je saglasno sa svim njegovim opisima, a čak i ako nije, ne buni se previše jer veruje da on poseduje veće znanje. Ova vera nije došla niotkuda, postojali su za nju nebrojeni razlozi. Među njima, najzaslužnije su retoričke sposobnosti samog Gospodina Ψ. Njegove verbalne piruete su takve da bi poverovali da je crno zapravo belo, a belo crno. Takav govornik se retko sretao, bilo kada, na bilo kojim prostorima. Plenio je svojim stavom, svojim raskošnim frazama, argumentativnim izlaganjem, ma niste mu mogli uloviti grešku. Pre ili kasnije poverovali biste u bilo šta. Tolika samouverenost, uz dozu arogancije i ogromnu količinu ubedljivosti bile su glavni aduti lika i dela Gospodina Ψ. Sve što bi rekao za tili čas bi se bez sumnje pretvorilo u neporecivu istinu.

Evo nekih velikih Istina koje je iznedrio Gospodin Ψ tragajući za spoznajom ljudske duše. Verovao je da crnci po svojim biološkim predispozicijama ne trpe hladnoću, pa ako žive na severu, gde preovlađuje hladna klima, mogu skliznuti u ludilo. Oni su tada nesposobni da se o sebi staraju, a imaju jaku težnju za slobodom i samostalnošću. Ovakvu patnju njihove duše treba lečiti pojačanim nadzorom, radom i telesnim kažnjavanjem. Sve ovo ne utiče na pripadnike bele rase, jer oni nemaju ovakvu manjkavu konstituciju. Ova istina dugo je vladala dok Gospodin Ψ nije rešio da joj oduzme legitimitet i modifikuje u skladu sa novonastalim okolnostima. Istina broj 2 odnosila se na otkrivanje jedne sasvim specifične patnje koja pogađa samo ženske duše. Verovalo se tada da žene u okolnostima seksualne apstinencije postaju neuračunljive, agresivne i impulsivne, jer im se materica otkači i slobodno vrluda telom praveći haos. I ova istina bila je snažna, ali takođe ograničenog roka trajanja. Za vreme vladavine Istine broj 3 verovalo se da žene koje kradu treba da idu u zatvor, ali ako kradu jer nemaju sredstva za život. U suprotnom, onima koje dobro stoje a ipak se posvete krađi treba obezbediti lagani tretman u prijatnoj i što je moguće udaljenijoj ustanovi za rehabilitaciju. Istina broj 4 zalagala se za ideju da duša pati i treba je lečiti ako čezne za dušom istog pola. Ubrzo, zamenjena je Istinom broj 5 po kojoj je subjekt lečenja sada ona duša koja oseća averziju prema dušama koje preferiraju istopolne duše. I tako, Istine su se nizale, šesta, sedma, osma, osmišljen je čitav Katalog Istina vrednog i predanog Gospodina Ψ. Sve je išlo kao po loju, Društvo je bilo zadovoljno što za svaki svoj problem sada ima odgovor i smernicu kako da razreši patnju. Ipak, kao što to po pravilu biva, i ti bezbrižni dani su prošli. Društvo je lagano uviđalo da se broj Istina toliko drastično uvećao da ne ostavlja prostora za disanje. Štaviše, brojne Istine krenule su da se čine škodljivim.

Tako je stidljivo, pasivno i naivno Društvo počelo da se budi iz letargije i otvara sanjive oči. Po prvi put krenulo je stopama samog Gospodina Ψ u borbu za saznanjem. Došlo je na njegova vrata sa punim rukama sumnje, podozrivosti i kritika, i čekalo. Čekalo na dugo čekane odgovore. Ovoga puta stvari su tekle u nešto drugačijem aranžmanu. Nije se Društvo obrušilo na Pomoćnika Kauča, već je zamolilo Gospodina Ψ da isproba udobnost ovog položaja. I nije Gospodin Ψ imao privilegiju na uvide; sada se Društvo bacilo na analizu. Analiziralo je Gospodina Ψ njegovim vlastitim teorijama. Gospodin Ψ se nažalost dobro uklapao u brojne svoje teorije. Na njega su se čak mogle primeniti najsurovije Istine. Demistifikovanjem njegovog prezimena Društvo je shvatilo da Ψ (čitaj psi) nije tako nežan i nevin simbol za dušu, već simptom njegove Višestruke ličnosti. Gospodin Ψ je naime tipičan primer jedne rascvetane psihoze koja je prepuna deluzija i obmana, koja izmišlja svakojake priče i veruje u svoje fantazije gubeći pritom kontakt sa realnošću. Njegovo Ψ je kratko obeležje svih ličnosti koje borave u njegovoj glavi. Nekad je PSIhijatar, nekad PSIhoanalitičar, nekad PSIholog, a nekad PSIhoterapeut. Ti likovi se dalje fragmentišu na podjastva, te imamo Geštaltistu, Bihejvioristu, Konstruktivistu… I svi oni imaju vlastitu egzistenciju, svojevrsne misli, zasebne teorije. Pored ovoga, Gospodin Ψ mogao bi jako verno biti i Paranoik, sa svim sumnjama, podozrenjima, sumanutim idejama, nerazlikovanjem mašte od stvarnosti, teorijama zavere i manijama proganjanja. Društvo je vekovima dobro ispeklo ovaj zanat pa je nastavilo i dalje. Aroganciju, ideju veličine i svemoći, omnipotentnost i iracionalno uverenje da poredak prirode od njega zavisi, lako je i brzo Društvo svrstalo u postojeću Istinu o Narcističkom poremećaju ličnosti. I ovde se Gospodin Ψ sasvim dobro uklapao. Ali, Društvo nije bilo milostivo, učilo je od najboljeg, pa je nastavilo sa još podrobnijom analizom. Ređalo je dalje simptome – on manipuliše, polno, ekonomski i rasno diskriminiše, živi život zasnovan na makijavelističkim principima gde cilj uvek opravdava sredstva, neguje utilitarizam, teorije preinačuje samo da bi njemu bilo bolje, hedonista je i nema moralnih vrednosti… Sve ove Istine vodile su finalnom zaključku – Gospodin Ψ nema veze sa PSIhom (dušom), Gospodin Ψ je PSIhopata!

Ipak, Društvo je bilo pošteno i do kraja je ispoštovalo važeću proceduru. Da bi se nešto nazvalo patnjom duše potrebno je da više posmatrača nezavisno jedan od drugoga donesu isti sud. Zato je pitalo koga drugog do Pomoćnika Kauča slaže li se sa iznetim nalazima. Pomoćnik Kauč, pohaban, star i umoran, slegnuo je ramenima, ispustio težak uzdah i izustio:

„Ne znam koje su Istine istinitije, njegove ili vaše, ali ako mene pitate, lakše ću u narednim vekovima podneti jednog Gospodina Ψ, nego teret čitavog Društva!“.

*Priča je preuzeta iz knjige “Ko je ovde lud?!” Knjigu možete naručiti OVDE