Category: Poezija

Kreativnost i samouništenje

Pesma Silvije Plat „Detektiv“, kojom najavljuje samoubistvo, objavljena je posthumno.

Detektiv

Šta je radila kada je uletelo
Preko sedam brda, crvenih brazda, plavih planina?
Da li je ređala šolje? Bitno je.
Da li je bila na prozoru i osluškivala?
U toj dolini vriska voza ječi kao obešene duše.

To je dolina smrti, iako kravama prija.
U njenom vrtu laži otresaju vlažne svilene skute
A oči ubice klize kao gliste, postrance,
Nespremne da se suoče sa prstima, tim egoistima.
Prsti ukucavaju ženu u zid.

Telo u cevi, dim se diže.
Miris godina koje gore u kuhinji,
To su obmane poređane kao porodične slike,
A ovo je muškarac, pogledaj mu osmeh.
Smrtonosno oružje? Niko još nije mrtav.

Nema leša u kući.
Samo miris laštila, meki tepisi.
Sunčevi zraci igraju se svojim mačevima,
Siledžija se dosađuje u crvenoj sobi
U kojoj radio razgovara sam sa sobom kao ostarela strina.

Da li je stiglo kao strela, da li je došlo kao nož?
Koji je to otrov?
Da li grči živce i mišiće? Da li šalje šokove?
Ovo je slučaj bez leša.
Leš tu nema nikakvu ulogu.

To je slučaj isparavanja.
Prvo usta, odsustvo prijavljeno
Tek druge godine. Bila su nezasita.
Za kaznu obešena su kao gnjilo voće
Da se smežuraju i osuše.

Onda dojke.
One su tvrđe, dva bela kamena.
Mleko izlazi žuto, potom plavo i slatko kao voda.
Usne ne manjkaju, dva deteta,
Samo kosti im se vide, a mesec se smeši.

Zatim suvo drvo, vratnice,
Mrke majčinske brazde, celo imanje.
Po vazduhu hodamo, Votsone.
Tu je samo mesec, premazan fosforom.
Tu je samo vrana na grani. Upamti.

 

Sylvia Plath, “The Detective”, 1962.

Poezija i shizofrenija

Pacijent nepoznat; boluje od shizofrenije; pesma je bez imena; obiluje idiosinkratičnim kombinacijama, kovanicama i neologizmima

žuti kanabaris
sređuje nepredomišljeno
pisma pisana suzama
kritički o kutijama
sutra i danas
upalite cigarete
jogunasti jebači pune prostor
vreme dokolno otkucava
sećanje na izgubljenog
vređa neprobojne device
masnice na mozgu
visoki zidovi krune se okrutno
kao što metalne metafore svima robuju.

„Shizofreno mišljenje često je praćeno disjunktivnim i idiosinkratičnim kombinacijama, od kojih su neke žive, poetske ili zapanjujuće apstraktne; ali usled nediskriminantnog kršenja spoljnih kategorija nastaje nejedinstvo u običnom govoru, ponekad prava nekoherentnost, a takođe i nejedinstvo u poeziji“.

(tumačenje Rotenberga, američkog psihijatra i psihoanalitičara)

Poezija s’ uma sišavših

Psihijatrijski bolesnik na terapiji poezijom napisao je ove stihove. Pesma nema naslov, a autor je naravno anoniman.

vreme je da se zabavim njenim željama, nadama;
vreme da kriknem zbog bola koji je naneo.
vreme da se pomirim sa svojim razočaranjima.
vreme za opšroštajne zagrljaje koji su mi uskraćeni.
vreme da moja lutalačka duša postane nešto bolje od prošlosti
vreme da nekoliko puta vidim zoru
vreme da vidim zalazak na vrhuncu
čekao te je, sedeo je i plakao
očekujući da izađeš i vidiš
kako na zid baca grumene zemlje
kao dete, a ti njegov najbolji i jedini prijatelj
sedeo si s njim dok je bacao grumene zemlje
i postavljao mu saosećajna pitanja.

namirisane lezbejke promiču
hrom i svećice pale paklene misli
ponekad se pitam gde je
moj otac a znam da je njegov zdrav um
na odmoru s njim.
moja anoreksična devojka
bljuje od mržnje prema meni.
majka mi govori da slikam
na njenom platnu a otkinula mi je
ruke sačmarom koju
drži nategnutu u svojim rukama
uperenu u moje noge koje drhte
od straha pred dugoočekivanim putovanjem
u jerusalim.

„Pisac izgleda želi da iznese određene stvari o sebi nekome ko bi mogao da mu pomogne – što ne iznenađuje, reći ćete vi, s obzirom na to da je u psihijatrijskoj bolnici – i nema napretka, nema objedinjujućeg značenja, samo nepovezana i ponekad previše dramatizovana izjava. Želi da kaže nešto o tome da je bolestan i pokušava da prenese osobi koja mu pomaže, ali takve izjave nisu izuzetne niti književne; one postoje i u pisanju nehospitalizovanih ili nelečenih osoba koje boluju od shizofrenije, kao i u lošoj poeziji“.

(tumačenje Rotenberga, američkog psihijatra i psihoanalitičara)

Tanka je linija između genijalnosti i ludila

Rub

Žena je usavršena.
Na njenom mrtvom

Telu osmeh uspeha,
Iluzija grčke neminovnosti

Lebdi u skutima njene toge.
Njena gola

Stopala kao da govore:
Toliko smo prošla, sad je kraj.

Sva mrtva deca sklupčana, po jedna bela zmija,
Svako oko svog malog

Bokala mleka, sada praznog.
Vratila ih je

U svoje telo kao latice koje se sklapaju
Oko ružinog cveta u tihom vrtu

Kad procure mirisi
Iz slatkog, dubokog grla noćnog cveta.

Mesec ni za čim ne treba da žali,
Dok zuri ispod svoje koštane kapuljače.

Navikao je na to.
Njegova crnina treperi i bolno se vuče.

~ Pesma Silvije Plat, napisana neposredno pre njenog samoubistva (1962) ~