Category: Shizofrenija

Da li su ozbiljni psihijatrijski bolesnici nužno i opasni?

Svi smo mi putem medija mnogo puta čuli vest kako je psihijatrijski bolesnik počinio brutalno i svirepo ubistvo, i to usled “pomračenja svesti” koja ukazuje na potpuno odsustvo uračunljivosti dotičnog. Međutim, ovakva nedela čine i pojedinci koji nikada nisu bili korisnici psihijatrijskih usluga. Opet, u narodu je raširena bojazan posebno od prvopomenute skupine, koja se tretira kao naročito opasna. Ovaj tekst zato ima za cilj da opovrgne ove temeljno utabane ideje i ukaže da udeo psihotičnih u kriminalu nije ni slučajno toliko zabrinjavajući.

Šta su psihoze?

U ovom tekstu pod pojmom “ozbiljnog psihijatrijskog bolesnika” biće razmatrani oni slučajevi koji pokazuju kvalitativno najteže propadanje u sferi mentalnog funkcionisanja, odnosno psihotični pacijenti.

Psihoze su prvobitni ili naknadno nastali teži poremećaji sklopova i funkcija ličnosti: osećajnih, odnosnih, saznajnih, opažajnih, voljnih, pokreta i svesnosti.

1) osećajni poremećaji

  • neujednačenost, neskladnost, nepostojanost, siromaštvo i stereotipnost osećajnih doživljavanja
  • pozitivna osećanja su nedovoljno razvijena, a negativna najčešće prejaka, sirova i razorna
  • osećanja nisu u skladu sa spoljnim okolnostima
  • osećajni sadržaji nisu u skladu ni sa misaonim, ni sa govorno saopštenim sadržajima

2) odnosni poremećaji – poremećaji odnosa sa objektima (drugima) i prema sebi

  • ili se ne ispoljava nikakva težnja ka drugima, ili se uspostavljaju neobični, iskrivljeni i prejaki odnosi
  • ako i postoje, osećajne veze su kratkotrajne, lomljive, nedosledne i bez stalnosti
  • osećanja prema drugima su protivrečna, a dvojnost visoka
  • odnosi su ispunjeni strahom, neprijateljstvom, projekcijama mržnje ili ravnodušnošću

3) poremećaj odnosa prema stvarnosti

  • depersonalizacija i derealizacija (otuđenja od samoga sebe i gubljenje kontakta sa realnošću)

4) saznajni poremećaji

  • poremećaji toka i sadržaja mišljenja (prekidanje misaonog toka, raspadanje misli, čudne misli – neobičnost u misaonim sadržajima, sumanute ideje, precenjene ideje, prisilne misli, bezosećajno moralno rasuđivanje – tzv. „moralno slepilo“)
  • poremećaji govora (neologizmi, salata od reči, konkretan govor)
  • inteligencija
  • poremećaji opažanja – halucinacije: optičke, akustičke (eho misli, fenomen krađe ili oduzimanja misli, imperativne/naredbodavne), mirisne/olfaktivne, halucinacije čula ukusa, čula dodira, kinestetičke.

Više o vrstama i manifestacijama halucinacija videti OVDE

5) poremećaji pokreta – katatone pojave, stupor

6) poremećaji volje

Paranoidna shizofrenija

Počinje u odraslom dobu, posle 30. godine života, a ličnost ostaje relativno dobro očuvana. Kliničkom slikom dominiraju paranoidne sumanute ideje i halucinacije. Karakteristične su sumanute ideje proganjanja, ekspanzivna sumanutost (grandomanska sumanutost, ideje visokog, plemenitog porekla, ideje misionarstva, komunikacije sa vanzemaljcima, erotomanska sumanutost, sumanutost ljubomore, ideje odnosa), imperativne akustične halucinacije (ili tzv. naredbodavne halucinacije – osoba čuje glasove koji joj npr. govore da ubije nekoga), halucinacije mirisa i ukusa, seksualne i druge telesne senzacije (kohabitalne halucinacije – halucinacije seksualnih odnosa izvršenih nad osobom tokom spavanja). Vizuelne halucinacije su retke.

Afekt je neadekvatan, zaravnjen. Mogu postojati katatoni simptomi (simptomi stupora, osoba ne reaguje ni na vrlo bolne draži; ukočenost tela).

Paranoidno shizofrene osobe su često napete, sumnjičave, neprijateljski nastrojene, sklone pražnjenju besa i agresivnosti.

U govoru postoje neologizmi (asocijacije po zvučnosti, stapanje reči), misaoni tok je inkoherentan, zatim eho misli, nametanje, oduzimanje ili emitovanje misli, prekid misaonog toka.

Veza psihoza i kriminala

Suština opasnog ponašanja leži u otuđenju pojedinca od društva. Upravo je shizofrena patologija ta koja otuđava pojedinca od života i usmerava ga ka iracionalnom, pa i kriminalnom ponašanju. Nekada se smatralo da su svi duševni bolesnici izuzetno opasni. Međutim, istraživanja su pokazala da svega 4% shizofrenih pojedinaca pokazuje elemente opasnog ponašanja po okolinu (Hoff, Schinco, 1980).

Shizofrenija sama po sebi ne znači sklonost ka kriminalu. Ipak, među takvim počiniocima nalazi se značajan broj počinioca krvnih delikata, kao i podmetača požara, dok su imovinski i seksualni delikti znatno ređi (Waner, 1954).

Osnovni predstavnik nasilničkog kriminaliteta shizofrenih osoba je homicid. Počinjenje ovog dela nije vezano za određeni oblik shizofrenije (mada se daje prednost paranoidnoj formi), već zavisi od strukture psihopatoloških sindroma i od dinamike razvoja bolesti. Imperativne halucinacije su često neposredni povod ubistva koje čini shizofreni pojedinac. On trenutno preduzima agresivne atake, bez prethodne pripreme, i usmerava ih na najbliže osobe u svojoj okolini.

Najčešća krivična dela koja počine paranoidni pojedinci su kletve, uvrede, telesne povrede i ubistva. Žrtve su najčešće osobe iz paranoičnog sumanutog kruga. Uračunljivost počinioca je umanjena, a najčešće isključena.

Primeri iz prakse

Slučaj L.M.: „Ja sam sa druge planete“

Ispitanik je, pod moćnim uticajem paranoidnih deluzija, nožem ubio svog kolegu sa posla za koga još uvek veruje da mu je stavio otrov u kafu.

Sud mu je, na predlog veštaka, izrekao meru obaveznog čuvanja i lečenja.

U njegovoj istoriji bolesti piše da je pri prijemu izjavio: „Ja sam sa druge planete. Mogu čovečanstvu da pomognem serumom protiv side. Mene su trovali, drogirali…Hranom, kafom, pićem“. Ubistvo izvršio u 35 godini. U vreme ispitivanja imao je 37.

Pacijent je radio u jednoj fabrici obuće u Beogradu. Misli da su se njegovi odnosi sa ljudima bitno promenili od kada je upoznao i zaljubio se u svoju koleginicu. „Slađana je bila slaba, nekarakterna osoba, inficirana urođeno i svi koji su je ljubili dobili su neke rane po ustima. Svakog je zarazila pa i mene. Imala je šestu grupu sa dosta sluzi i atipičnih ćelija; taj nalaz pamtim kad sam je vodio na preglede… Posle sam morao da dam otkaz. Svi su me proganjali zbog mojih kosmičkih saznanja o uticajima na ljude i otrove koje su stavljali“.

Kad priča o delu i dalje su prisutne paranoidne sumanutosti: „Taj hromi mi je stavio heroin u kafu i posle me napio“.

Slučaj Ž.N.: „Po nalogu kompjutera“

Reč je o ispitaniku koji je ubio svoju ženu tako što joj je zadao 22 ubodne rane nožem: u predelu vrata, ramena, grudnog koša, stomaka. Imali su dvoje dece, od šest i jedanaest godina.

Sud je, na predlog veštaka koji su zaključili da je okrivljeni počinio delo u paranoidno-halucinatornom stanju (dakle, lišen svesti o značaju i posledicama svoga ponašanja) izrekao meru bezbednosti obaveznog čuvanja i lečenja u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa. Ženu je ubio u 37. godini. Ispitan je u 39. godini.

Po prijemu u bolnicu, pacijentu se stanje veoma pogoršava. Pored sumanutih ideja ljubomore u odnosu na suprugu koje predstavljaju prilično razrađen i čvrsto fiksiran sistem nepodložan korekciji ispoljile su se, u drastičnom obliku, sumanute ideje proganjanja i uticaja, praćene halucinacijama.

Tvrdi da je „ozračen od strane kompjutera pa na 200 kilometara mogu da mu upućuju reči i naređuju šta da čini“. Misli da je primoran da postupa „po nalogu kompjutera“. Čudi se kako sve to ne čuju lekari. Iznosi i da je neki „Simonović, koji je inače bio švaler njegove žene, njega drogirao preko poznanika, pa je tako drogiran i pod uticajem kompjutera ubio ženu“.

Slučaj N.P.: „Odbačen od svih”

Ovaj ispitanik počinio je materoubistvo, kuhinjskim nožem, na izgled hladno. Poreklo konflikta sa majkom vodi nas, kao što to obično biva, u najranije detinjstvo. Naš subjekt potiče iz razorene ili, preciznije rečeno, nikad formirane porodice. Rođen u vanbračnoj vezi svojih roditelja, verovatno uzgrednoj (i otac i majka su više puta zasnivali vanbračne ili bračne zajednice), rastao je sa osećanjem neželjenosti i odbačenosti.

Od malena je lutao od jednog do drugog roditelja služeći im kao podtekst za sukobe i „igranje“ malignih igara. „Kad sam imao tri godine majka me je ostavila u kasarni gde je otac radio“ (detalj iz autobiografske beleške). Kasnije, u njegovom adolescentnom dobu, ispitanika ponovo uzima majka, u cilju dobijanja većeg stana, a kada ga je dobila počela je da vređa, ponižava i nanovo odbacuje svoje dete, uključujući i stalne pokušaje izbacivanja iz stana.

Osuđenik, u svojoj biografiji navodi: „Odnosi u porodici, barem prema meni, nisu bili dobri. Majka je gledala na svaki način da me istera iz stana. Kod oca, maćeha me maltretirala, nije mi davala hranu, zaključavala je vrata ne puštajući me unutra kad sam se vraćao iz škole. Tukla me je mnogo. Nisam bio poželjan ni kod jednog roditelja“. U razgovoru, ispitanik ističe da ga je opsednutost mržnjom prema majci i polubratu kojeg je majka favorizovala, mučila, od najranijeg detinjstva.

Majku je ubio u svojoj dvadesetoj godini, pod dejstvom alkohola i posle teške svađe koju je izazvao majčin ponovljeni pokušaj da ga izbaci iz kuće. Ispitanik je samoubistvo pokušavao više puta, i pre i posle dela, što, s obzirom na količinu životnih užasa koja su se sručila na njega i nije bilo tako neočekivano.

*Primeri preuzeti iz:
Kron, L. (2000): Kajinov greh – psihološka tipologija ubica, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd.

Kako proniknuti u svet “ludaka”?

Pre mesec dana desio mi se jedan posve zanimljiv događaj koji mi dan-danas ne izbija iz glave. Rešila sam da ga podelim sa vama. Pre nego što počnem, važno je da znate da vam, iako sam po struci psiholog (i to klinički!), koji je neko vreme volontirao u “Lazi”, i uz to sam psihoterapeut sa sada već decenijskim iskustvom, lično ja neću odgovoriti na gore postavljeno pitanje. Ali, neko drugi hoće. Da pređem na stvar.

Vreo dan, sunce prži, što je važnije – slobodan dan, odlazimo na adu (poznato beogradsko letovalište). Sa mnom je moj suprug, naše dete, naša rođaka Vanja koja je povela svoje dve čivave, moja dobra drugarica i njene klinke. Ima nas puno. Veselo je, iskupali smo se pošteno i lagano pakujemo peškire. Dok mi obavljamo ovu dosadnu radnju, deca ko deca – uhvatili su se kučića i šetaju ih svuda po livadi.

Utom nailazi prikaza, besprizorna raščupana žena, mutnog pogleda i teturavog hoda. Dal zbog iskustva il šta već, snimam je prva; imala sam puno puta posla sa takvima tokom godina karijere. Žurno se približava, da te podiđe jeza. Uzima kučence detetu iz ruke i obraća mu se: “Pa gde si ti, svuda sam te tražila?” i kreće da ga nosi. Moja rođaka Vanja (vlasnica psa) stoji skamenjena pred prizorom.

Vidim da će vrag da odnese šalu i preuzimam odgovornost kao neko ko je “iskusan sa ovakvim ljudima”. Ona me gura i viče moje, moje, moje – ostavi mi kuče, to je moje kuče, vidi kako je sladak. Ja ulazim u objašnjavanje, podižem ton, govorim joj da vrati tuđeg psa, sva kiptim, čini mi se ovde će doći i do fizičkog obračuna. Pogledom tražim supruga u nadi da nas je više, a imamo i muškog člana pride.

On nasmejanog lica uredno savija svoj peškir kao da se ništa ne dešava. Natezanje se nastavlja. Kada se stvar otela kontroli, gde Vanja i ja čupamo jadnoj ženi kuče iz ruke, moj suprug prilazi lagano i pita je: “Da li ti se sviđa kuče?”. Ona potvrdno odgovara. On nastavlja: “Imam za tebe jedno kući još lepše i manje, hoćeš da ti ga donesem sutra?”. Žena oduševljeno kao malo dete klima glavom. “Važi, vidimo se sutra ovde, na istom ovom mestu, donosim ti još lepše kuče”, već se lagano pozdravljaju. “I manje”, dobacuje presrećna žena, koja se već udaljavala sa lica mesta.

Frapirani stojimo na travnjaku, deca otvorenih usta, a Vanja i ja razrogačenih očiju. Šta li se zaboga ovde desilo? Šta je to Damjan uradio? Kako je samo tako otišla? Kako je sprečio krvoproliće? U prvi mah, intervencija je izgledala ludo. Nakon pola sata hoda u pravcu autobuske stanice, setili smo se kako on ima autističnog polubrata…

Naravoučenije

Sva znanja i sve prakse ovoga sveta ne mogu ti pomoći u komunikaciji sa “drugačijim” ljudima. Ovde ustaljena logika ne radi, ovde ne vrede argumenti, ovde se pozivanje na istinu ne isplati, ubeđivanje na realnost koju drugi ne prepoznaje kao sopstvenu realnost je izlišno.

Kako proniknuti u njihov svet?

Bez recepta, bez strategije, samo prostim razumevanjem! Samo ako si kadar da uđeš u taj svet, istinski i bez bojazni, imaš šansu da ga shvatiš!!!

Drage moje kolege i svi ostali, ja sam naučila svoju lekciju, nadam se da će ona biti od koristi i vama.

Pozdrav!

Rozenhanov eksperiment: 1. deo

Čuveni eksperiment dr Rozenhana zaista se dogodio. I to u dva navrata. Oba puta, ovaj dovitljivi psiholog ismejao je svoje kolege u javnosti, brutalno dokazujući njihovu neukost. Kako bi makar na trenutak iskusili sve ono što su njegovi dobrovoljci doživeli tokom eksperimenta i shvatili dalekosežne implikacije ovog “raskrinkavanja”, ovu istorijsku dramu prenosim u prvom licu, u vidu priče, čiji je glavni junak mogao biti i neko od nas.

Stanari ludnice

Bilo je to davnih 70-ih, a sećam se kao da je bilo juče. Bruklin, svetla velegrada, iz Engleske nam dolazi svež val anarho panka. Imam 22-e godine, studiram psihologiju, čini mi se ceo svet je predamnom. Ljudi se socijalizuju na okolnim protestima, kroz grad tutnji muzička revolucija, a ja imam pametnija posla. Teško je čak i zamisliti da nekome u to vreme može da se dešava nešto interesantnije. Ali može, uveriću vas.

Dolazim na svoje prvo predavanje. Kažu predavaće čuveni Rozenhan. Onaj isti koji je nekoliko godina svoga života žrtvovao kao čistač neke ludare kako bi bolje pronikao u mozak ludaka. Kakav fanatik. Sedam u prvi red da bi ga bolje čuo. Amfiteatar je krcat. Počinje sa: „Dragi studenti, ispričaću vam jednu priču…“ I tu nam je u tri sata detaljno opisao svoja iskustva sa onima koji su sišli s uma. Da ne dužim čega sam se sve tu naslušao… „Objektivni kriterijumi ludila ne postoje, sve je izmišljotina“, grmelo je iz grla ostrašćenog dr Rozenhana. Poenta je da ja sedim, onako mlad i zelen, širom otvorenih usta iz kojih se sprema da kapne bala. Uporedo dižem ruku i pristajem, ne znam ni na šta, ali pristajem, pristajem na sve što ovaj ingeniozni čičica predloži. Tako sam se prijavio za eksperiment. Samo ja, sam samcijat, od prepunog amfiteatra. Pa ko bi još išao u ludnicu, ako može ludo da se provodi po koncertima?

Skupio je nas osmoro. Jedan pedijatar, jedan psihijatar, tri svršena psihologa, jedan slikar, jedna domaćica i moja malenkost. Bio sam najmlađi, ali ništa manje zanesen idejom. Instrukcija je bila jasna – otići u neku psihijatrijsku ustanovu i na prijemu reći da čuješ glasove. „Nakon toga ponašajte se uobičajeno, bez ikakve glume“, objasnio je profesor. To smo i uradili. Sve je teklo po planu, dobismo dijagnozu shizofrenije zbog auditivnih halucinacija o kojima smo izvestili nadležne.

Delim sobu sa još tri ludaka. Jedan se po ceo dan klati na svom krevetu i ispušta neke čudne krike, drugi viljuškom kopa neku rupu u zidu i zlurado se smeška kao da smišlja plan evakuacije, a treći mrmlja nešto sebi u bradu i šeta se gore-dole po sobi. Ja sedim na krevetu i čitam dnevne novine koje nam izjutra uredno dostavljaju. Pitam se zašto uopšte to rade, kome ih donose? Za vizitu obično donesu šaku lekova, plastične čašice sa vodom i pitaju kako smo. Ja uzmem svoju porciju, odložim je na natkasnu da bi njome kasnije počastio filadendron u hodniku i izjavim da se osećam dobro. Da vas ne zamaram, sedamnaest dana scenario se ponavlja. Niko da primeti da nisam lud. Štaviše porcije mi se povećavaju. Zapisujem sve šta mi se dešava na listu papira. Isprva tajno, da niko ne vidi, a kasnije naočigled svih. Ni to nije dovoljno da me raskrinkaju. Jedna debela sestra je čak u moju listu zapisala ovaj pacijent ima izražen simptom piskaranja. Da li je moguće, i pisanje se u ludnici tumači kao znak ludila? Što se više trudim i napinjem da ih uverim u svoju normalnost to su moji pokušaji bezuspešniji.

Trideseti dan. Rozenhan ne dolazi. Nismo precizirali tajming, ali žuri mi se, već predugo sam ovde i koliko vidim nema mi spasa ako se ne pojavi spasitelj. Sam ne mogu dokazati da sam zdrav. Hvata me panika… Jedno jutro zatičem na naslovnoj u novinama sledeće – Otkriven novi lek za shizofreniju! Odjednom me podilazi jeza i žmarci struje čitavim telom. Pa ko je lud da nas sada proglasi normalnima?! Mi smo izvor prihoda, zbog nas cveta farmako industrija! Trebamo im, ludi ili normalni, svejedno je.

Pedeset i drugog dana profesor dolazi po mene. Da bi me izvukao iz njihovih šaka bile su mu potrebne pune šake dokaza – moja studentska knjižica, uverenje o mom mentalnom zdravlju, njegove isprave kojima dokazuje da je doktor psihologije i profesor univerziteta.

Izlazim iz sobe sa Rozenhanom pod ruku, koračamo lagano. Bacam poslednji pogled u pravcu svog bivšeg prebivališta što čuči u dnu hodnika. Poslednja slika koja mi se tako jako urezala u sećanje bio je skvrčeni i sasušeni filadendron kome očigledno nisu prijali brižljivo davani obroci.

*Priča je preuzeta iz knjige “Ko je ovde lud?!” Knjigu možete naručiti OVDE

Kreativnost i samouništenje

Pesma Silvije Plat „Detektiv“, kojom najavljuje samoubistvo, objavljena je posthumno.

Detektiv

Šta je radila kada je uletelo
Preko sedam brda, crvenih brazda, plavih planina?
Da li je ređala šolje? Bitno je.
Da li je bila na prozoru i osluškivala?
U toj dolini vriska voza ječi kao obešene duše.

To je dolina smrti, iako kravama prija.
U njenom vrtu laži otresaju vlažne svilene skute
A oči ubice klize kao gliste, postrance,
Nespremne da se suoče sa prstima, tim egoistima.
Prsti ukucavaju ženu u zid.

Telo u cevi, dim se diže.
Miris godina koje gore u kuhinji,
To su obmane poređane kao porodične slike,
A ovo je muškarac, pogledaj mu osmeh.
Smrtonosno oružje? Niko još nije mrtav.

Nema leša u kući.
Samo miris laštila, meki tepisi.
Sunčevi zraci igraju se svojim mačevima,
Siledžija se dosađuje u crvenoj sobi
U kojoj radio razgovara sam sa sobom kao ostarela strina.

Da li je stiglo kao strela, da li je došlo kao nož?
Koji je to otrov?
Da li grči živce i mišiće? Da li šalje šokove?
Ovo je slučaj bez leša.
Leš tu nema nikakvu ulogu.

To je slučaj isparavanja.
Prvo usta, odsustvo prijavljeno
Tek druge godine. Bila su nezasita.
Za kaznu obešena su kao gnjilo voće
Da se smežuraju i osuše.

Onda dojke.
One su tvrđe, dva bela kamena.
Mleko izlazi žuto, potom plavo i slatko kao voda.
Usne ne manjkaju, dva deteta,
Samo kosti im se vide, a mesec se smeši.

Zatim suvo drvo, vratnice,
Mrke majčinske brazde, celo imanje.
Po vazduhu hodamo, Votsone.
Tu je samo mesec, premazan fosforom.
Tu je samo vrana na grani. Upamti.

 

Sylvia Plath, “The Detective”, 1962.

Sve što ste oduvek hteli da znate o halucinacijama

Halucinacije spadaju u poremećaje opažanja, zajedno sa agnozijama i iluzijama.

Dok agnozije podrazumevaju postojanje objekta opažanja, ali nemogućnost njegove adekvatne percepcije zbog psihosenzornog deficita, iluzije predstavljaju falsifikovana ili pogrešno interpretirana opažanja realnih objekata. Dakle, u oba slučaja draž postoji, ali se pogrešno opaža.

Kod halucinacija, mehanizam je vidno drugačiji. One predstavljaju opažanje bez objekta (hallucinari – buncati, varati se). Definišu ih kao „percepcija bez predmeta“ (Ball), „opažaj bez predmeta opažanja“ (Ey), i sl. Zajedničko je da spoljna draž ne postoji, a osoba ipak vidi ljude, čuje pretnje, opaža mirise. Odlikuju se jasnoćom, intenzitetom i nepokolebljivim sudom realnosti. Pokušaj da ljude koji imaju halucinacije razuverimo argumentacijom, ostaju bez uspeha.

Halucinacije se mogu javiti kao posledica različitih stanja – iscrpljenosti, gladovanja, pretrpljenog straha, organskih lezija na mozgu, hemijskih intoksikacija ili kao simptom duševnih bolesti.

Nastanak halucinacija

Pouzdanog objašnjenja nastanka halucinacija i danas nema. Davno, u doba Hipokrata, verovalo se da su halucinacije proizvod delovanja mašte. Danas se ovaj fenomen dovodi u vezu sa integrativnom sposobnošću mozga, budući da je kod oligofrenih osoba uočeno da njihov mozak nije u stanju da proizvede halucinacije. Mnogi autori navode da su one posledica promene funkcionisanja pojedinih kortikalnih senzornih centara, i da ako se ti centri unište nestaće i halucinacije. Halucinacije mogu nastati i mehanizmom projekcije, gde sumanutost može da deluje kao unutrašnja draž, koja se materijalizuje, odnosno eksternalizuje u halucinaciju.

Vrste halucinacija

Najpre je važno podvući razliku između pseudohalucinacija i pravih halucinacija.

Pseudohalucinacije su žive, reljefne slike sećanja i predstava, a nastaju kao rezultat burnih intrapsihičkih doživljavanja, ili u stanjima visoke febrilnosti. Pseudohalucinacije su češće projekcije želja, nego rezultat strahovanja. U ovoj grupi nalaze se halucinacije u toku uspavljivanja (hipnogogne) ili buđenja (hipnopompične), kao i vrlo slikovita maštanja dece ili nekih odraslih osoba.

Prave halucinacije su najčešće znak postojanja akutnog ili hroničnog psihotičnog oboljenja. Postoje halucinacije svih čula:

1) Optičke (vizuelne) halucinacije mogu biti veoma šarenolike po svom sadržaju. Najčešće se javljaju u stanjima poremećene svesti, visoke febrilnosti, kod organskih lezija CNS-a, akutnih i hroničnih psihoza. Mogu se klasifikovati kao proste (viđenje iskre, svetla, plamena, boje) ili složene. Takođe kao mikrohalucinacije (opažanje sitnih predmeta kao što su bube, miševi i sl.) ili makrohalucinacije (opažanje krupnih predmeta). U ovu grupu se dalje ubrajaju:

  • zoopsije – halucinacije raznih životinja
  • dizmorfopsije – viđenje deformisanih predmeta
  • metamorfopsije – viđenje predmeta koji se menjaju
  • poropsije – doživljaj veće udaljenosti u prostoru
  • oneirične halucinacije – halucinacije slične snu, mogu zahvatiti više čula, ali su najčešće vizuelne, pokretne, obojene, mogu biti zastrašujuće
  • autoskopske halucinacije – opažanje delova svog tela, ili čak unutrašnjih organa kako slobodno šetaju u prostoru
  • heatuoskopske halucinacije – opažanje sopstvenog tela izvan sebe slično kao da osoba posmatra svoju sliku u ogledalu
  • ekstrakampine halucinacije – osoba vidi van svog vidnog polja, npr. kroz zid, iza leđa.

2) Akustičke (slušne) halucinacije takođe mogu biti proste (akoazme) – kada se čuje samo osnovni ton, npr. šum, zujanje ili pucketanje, i složene (foneme) – koje su u formi glasova, reči, monologa i dijaloga. Po svom karakteru one mogu biti prijatne, neprijatne, savetodavne ili naredbodavne.
U ovu grupu spadaju sledeći fenomeni:

  • eho misli – utisak osobe da čuje sopstvene misli
  • fenomen krađe misli – utisak osobe da drugi mogu da čuju ili čitaju njegove misli, utisak da drugi izgovaraju sve što osoba u tom trenutku misli
  • imperativne (naredbodavne) halucinacije – naređuju osobi da nešto učini ili da nešto ne učini. Česte su kod suicidalnih i homicidalnih osoba.
  • antagonističke halucinacije – osoba jednim uvom čuje jednu, a drugim drugu naredbu, koje su ambivalentne po sadržaju.

3) Mirisne (olfaktivne) halucinacije – predstavljaju opažanje vrlo neprijatnih mirisa, a često su simptom temporalne epilepsije. Osoba najčešće potpuno morbidno interpretira svoj doživljaj povezujući ga sa nečijom namerom da ga otruje.

4) Halucinacije čula ukusa (gustativne) – predstavljaju subjektivan utisak osobe da je hrana promenila ukus. Takođe, osoba kao u prethodnom slučaju zaključuje da je iza toga pokušaj trovanja.

5) Halucinacije čula dodira (taktilne) – spadaju svi subjektivni utisci mravinjanja, svraba, dodira, grebanja, uboda, pečenja, vlaženja ili elektriziranja kože. Osoba se od ovih utisaka brani na različite načine – češanjem, rasecanjem kože, paljenjem…

6) Cenestetičke halucinacije – slične prethodnim, ali su osećaji lokalizovani na unutrašnjim organima (osećaj da je telo naduveno, teško, prazno, naelektrisano, ili da je neki konkretan organ pomeren, uništen, umanjen ili uvećan).

7) Vestibularne halucinacije – nastaju u domenu održavanja ravnoteže; osoba ima utisak da joj se telo njiše, propada, klizi, uzleće…

8) Halucinacije polnih odnosa (kohabitalne) – osoba ima utisak da je neko sa njom (najčešće noću tokom spavanja) polno opštio.

Ponašanje osoba s halucinacijama

Najčešće su za ove osobe sadržaji halucinacija intenzivniji i realniji od spoljašnjih sadržaja, te im zato tako revnosno i pristupaju. Mimika je vrlo karakteristična – osoba gleda, smeje se, razgovara, gestikulira ili se ljuti na svoje halucinacije. Ukoliko su one još neprijatnog sadržaja, osoba može biti u strahu, bežati, sakrivati se, stavljati tampone u uši, plakati. Takođe, zavisno od sadržaja halucinacija, osoba svojim ponašanjem kontroliše čitavu svoju okolinu – zatvara vrata, prozore, zavrće slavinu, proverava zidove, itd.

Tretman osoba koje doživljavaju halucinacije

Osoba koja doživljava halucinacije je obično uplašena, uznemirena, ima osećaj proganjanja, ugroženosti… Kod pojave halucinacija neophodno je obratiti se za stručnu pomoć jer će samo lečenje uzroka javljanja dovesti i do njihovog prestanka. Lekar opšte medicine će proceniti da li je u lečenje neophodno uključiti psihijatra, toksikologa, neurologa, pedijatra…

Poezija i shizofrenija

Pacijent nepoznat; boluje od shizofrenije; pesma je bez imena; obiluje idiosinkratičnim kombinacijama, kovanicama i neologizmima

žuti kanabaris
sređuje nepredomišljeno
pisma pisana suzama
kritički o kutijama
sutra i danas
upalite cigarete
jogunasti jebači pune prostor
vreme dokolno otkucava
sećanje na izgubljenog
vređa neprobojne device
masnice na mozgu
visoki zidovi krune se okrutno
kao što metalne metafore svima robuju.

„Shizofreno mišljenje često je praćeno disjunktivnim i idiosinkratičnim kombinacijama, od kojih su neke žive, poetske ili zapanjujuće apstraktne; ali usled nediskriminantnog kršenja spoljnih kategorija nastaje nejedinstvo u običnom govoru, ponekad prava nekoherentnost, a takođe i nejedinstvo u poeziji“.

(tumačenje Rotenberga, američkog psihijatra i psihoanalitičara)

Poezija s’ uma sišavših

Psihijatrijski bolesnik na terapiji poezijom napisao je ove stihove. Pesma nema naslov, a autor je naravno anoniman.

vreme je da se zabavim njenim željama, nadama;
vreme da kriknem zbog bola koji je naneo.
vreme da se pomirim sa svojim razočaranjima.
vreme za opšroštajne zagrljaje koji su mi uskraćeni.
vreme da moja lutalačka duša postane nešto bolje od prošlosti
vreme da nekoliko puta vidim zoru
vreme da vidim zalazak na vrhuncu
čekao te je, sedeo je i plakao
očekujući da izađeš i vidiš
kako na zid baca grumene zemlje
kao dete, a ti njegov najbolji i jedini prijatelj
sedeo si s njim dok je bacao grumene zemlje
i postavljao mu saosećajna pitanja.

namirisane lezbejke promiču
hrom i svećice pale paklene misli
ponekad se pitam gde je
moj otac a znam da je njegov zdrav um
na odmoru s njim.
moja anoreksična devojka
bljuje od mržnje prema meni.
majka mi govori da slikam
na njenom platnu a otkinula mi je
ruke sačmarom koju
drži nategnutu u svojim rukama
uperenu u moje noge koje drhte
od straha pred dugoočekivanim putovanjem
u jerusalim.

„Pisac izgleda želi da iznese određene stvari o sebi nekome ko bi mogao da mu pomogne – što ne iznenađuje, reći ćete vi, s obzirom na to da je u psihijatrijskoj bolnici – i nema napretka, nema objedinjujućeg značenja, samo nepovezana i ponekad previše dramatizovana izjava. Želi da kaže nešto o tome da je bolestan i pokušava da prenese osobi koja mu pomaže, ali takve izjave nisu izuzetne niti književne; one postoje i u pisanju nehospitalizovanih ili nelečenih osoba koje boluju od shizofrenije, kao i u lošoj poeziji“.

(tumačenje Rotenberga, američkog psihijatra i psihoanalitičara)

Tanka je linija između genijalnosti i ludila

Rub

Žena je usavršena.
Na njenom mrtvom

Telu osmeh uspeha,
Iluzija grčke neminovnosti

Lebdi u skutima njene toge.
Njena gola

Stopala kao da govore:
Toliko smo prošla, sad je kraj.

Sva mrtva deca sklupčana, po jedna bela zmija,
Svako oko svog malog

Bokala mleka, sada praznog.
Vratila ih je

U svoje telo kao latice koje se sklapaju
Oko ružinog cveta u tihom vrtu

Kad procure mirisi
Iz slatkog, dubokog grla noćnog cveta.

Mesec ni za čim ne treba da žali,
Dok zuri ispod svoje koštane kapuljače.

Navikao je na to.
Njegova crnina treperi i bolno se vuče.

~ Pesma Silvije Plat, napisana neposredno pre njenog samoubistva (1962) ~

Ludilo se može posmatrati i drugačije!

Antipsihijatrijski pokret nudi veoma plodno tle za alternativna razmatranja koncepta duševne bolesti. Ipak, radi što dinamičnijeg prikaza mogućih vizija „ludila“ izdvojena su tri autora koja zastupaju dijametralno suprotne pozicije: R. D. Leng – koji izdiže ludilo na pijadestal, T. S. Sas – koji ga potpuno isključuje, i D. Kuper – koji ga postavlja u istu ravan sa normalnošću.

Leng – ludilo kao potencijal – Prećutno se smatra da čitav pokret antipsihijatrije počinje Lengovim delom „Podeljeno Ja“ (1957), koje jasno oslikava razliku između psihijatrijskih i antipsihijatrijskih koncepcija po pitanju načina na koji se određuje i interpretira priroda duševnog poremećaja (prvenstveno psihoze), i njegov status u odnosu na biće i saznanje. Leng se oštro suprotstavlja klasičnim psihijatrijskim pretpostavkama, po kojima je shizofrenija organski poremećaj, navodeći da tako nešto nije i ne može biti dokazano, budući da se od shizofrenije ne umire, te nije ispunjen uslov po kome bolesno stanje mora biti fizički štetno za osobu. Sa druge strane, on ne smešta „ludilo“ u psihu, već smatra da je ono zavisno od statusa koji osoba ima u svetu u kome živi. Po njemu, shizofrenija nije medicinska bolest, već pre jedna vrsta specifičnog socijalnog kontakta, koji je zavistan od moralnih aspekata sredine u kojoj iskrsava. Bolest posmatra kao poremećaj življenja u čijoj osnovi je ontološka nesigurnost. Čovekov položaj u svetu određen je odnosom snaga između njegovog Pravog i Lažnog Ja. Podela ličnosti na doživljaj Ja koji nam je nametnula sredina i doživljaj sebe kakvi smo stvarno i kakvi želimo da budemo, oblikuje naš status u svetu. Ukoliko je Lažno Ja previše odvojeno od Pravog Ja, i ukoliko je zaokupilo veći deo ličnosti, osoba je, po Lengovom mišljenju, u većem riziku od poremećaja.

U delu „Jastvo i Drugi“ (1961) Leng nastavlja traganje za uzrokom shizofrenije, i pronalazi ga u interpersonalnim odnosima. Po njemu, izvori shizofrenije ne leže unutar individualne patologije, već u patološkim oblicima komunikacije unutar porodice. Porodica je ono što je bolesno, a shizofreničar je „žrtveni jarac“ na koga je netrpeljivost porodice upravljena. Nije shizofreno ponašanje ono što treba lečiti, štaviše, u porodičnim okvirima koji guše fantazije deteta, ono je normalna reakcija na nenormalnu situaciju. Stoga, Leng navodi kako je odnos shizofreničar-porodica, svojevrstan primer neslobode uopšte. Pošto je namenjena prvenstveno socijalizaciji, porodica prenosi pojedincu zahteve društva. Leng, uočava se, sa kritike stanja u psihijatriji, neprimetno prelazi na kritiku stanja u društvu.

Lengovo kapitalno delo „Politika doživljaja“ (1967) pruža najdetaljniji uvid u to kako se u svakoj kulturi preporučuje i propagira određena slika normalnosti, po kojoj biti normalan znači biti socijalno uslovljen, biti po meri društva, raditi na stvaranju „Lažnog Ja“ koje se prilagođava „lažnim realnostima“. U tom kontekstu, shizofrena dezintegracija je ujedno dezintegracija tog „Lažnog Ja“, i predstavlja povlačenje iz „lažne realnosti“ u unutrašnji svet. Ako se život shvati kao borba i traganje za sopstvenim izborom, a to je stanovište koje Leng favorizuje, onda duševni bolesnici smetaju, zato što realizuju neku slobodu izbora dolazeći u sukob sa društvenim normama. Nema međutim, po Lengu, ničeg patološkog u iskustvu gubitka Ja, gubitku horizonta konvencionalnog i poznatog, već takav gubitak može da ima čak potencijalno isceliteljski efekat. Ludilo ne mora biti samo slom, ono može da bude i proboj, i to proboj u mogućnost autentičnog izbora. Stoga je fundamentalni princip Lengovog stanovišta oličen kroz sintagmu: „Put psihotika ne treba ometati; treba ga čak podržati i pomoći“. Na taj način, ludilo postaje sredstvo ozdravljenja, uslov zdravlja. S tim u vezi, da bi bili terapijski, stav prema psihotiku i terapijska sredina u kojoj boravi, moraju biti takvi da u njima ništa ne ometa realizaciju onih tendencija koje su sadržane u samoj biti psihoze. Aktivnost terapeuta mora biti svedena na minimum, jer on najviše može da uradi ako naprosto očekuje. Stoga, ako sa jedne strane psihijatri insistiraju na korisnosti i neophodnosti tretmana, uočava se sa druge strane, da se Leng kao zastupnik antipsihijatrije, zalaže za uzdržavanje od terapijske intervencije i oslobođenje ludila iz okrilja institucionalnog režima lečenja.

Sas – duševni poremećaj je mit – Najčešće citiran Sasov rad „Mit o mentalnoj bolesti“ (1960) baziran je na pretpostavci da je fizički poremećaj opravdan pojam, koji je jasno zasnovan, i koji se sastoji od fizičke lezije, gde izraz lezija ukazuje na prepoznatljivu devijaciju u anatomskoj strukturi. Sas nastavlja zapažanjem da je mentalni poremećaj proširenje pojma fizičkog poremećaja na oblast mentalnog. Stoga, mentalni poremećaji postoje samo ako isti pojam poremećaja koji odgovara fizičkim stanjima, odgovara i mentalnim stanjima koja su označena kao poremećaji. Inače bi upotreba izraza poremećaj za mentalna stanja, predstavljala samo analogiju ili metaforu. Sas je implicitno pretpostavio da za psihološko funkcionisanje za koje se kaže da predstavlja mentalni poremećaj, neće ni u budućnosti biti nađen fizički uzrok. Ako bi se to i desilo, onda bi, po njegovom mišljenju, te poremećaje trebalo smatrati neurološkim, a ne mentalističkim. Stoga, koncept mentalne bolesti i nije potreban onima koji smatraju mentalne simptome znakovima oboljenja mozga (Kecmanović, 1978).

Sasvim je očigledna linija podele koju Sas povlači između bolesti i posebnih oblika ponašanja. Na jednoj strani je bolest, koja ne može egzistirati bez jasnog histopatološkog ili patofiziološkog nalaza, a na drugoj je ponašanje, koje nema, niti može imati etiološku osnovu. Stoga one koji, kao Krepelin, Frojd ili Blojler, tragaju za organskom ili pronalaze psihološku osnovu u pojedinim oblicima ponašanja, Sas proglašava „osvajačima i kolonizatorima ljudskog duha“.

Njegova druga poenta odnosi se na činjenicu da se kod mentalnih bolesti koristi, a kod fizičkih bolesti ne koristi evaluacija. Pojam mentalni poremećaj je za Sasa neodvojivo povezan sa socijalnim kontekstom, i to u mnogo čemu na isti način kao što je pojam fizičke bolesti povezan sa anatomskim i genetičkim kontekstom. Mentalni poremećaj se u tom smislu koristi za etiketiranje onih ponašanja koja odstupaju od socijalnih normi. Naredna Sasova izjava opisuje njegov stav o psihijatriji i njenim zagovornicima, koji promovišu vrednosnu neutralnost ove discipline:

„Društvo, njihovo društvo je tražilo od njih da granice medicine prošire na moral i pravo i oni su to i učinili; društvo je od njih tražilo da granice bolesti prošire sa tela na ponašanje i oni su to učinili; društvo je od njih tražilo da konflikt sakriju pod plaštom psihopatologije i oni su to učinili“ (Szasz, 1968).

Nadalje, umesto koncepta mentalnog poremećaja, Sas predlaže manje jasan pojam „problema življenja“. Pritom, on nije zainteresovan da ponudi alternativni model medicinskom modelu, već samo da ukaže na ograničenja ovog drugog. Po njemu, medicinski model je prikladan zato što pruža posebne radne hipoteze u složenoj oblasti psihopatologije, a ne zato što sadrži „istinu“. Sas napominje kako mentalni poremećaji ne postoje, iz prostog razloga što se verovanje nekog čoveka ne može objasniti bolešću ili greškom nervnog sistema. Suština mita o duševnoj bolesti, u Sasovoj interpretaciji, nije u medikalizaciji pristupa duševno poremećenoj osobi, jer duševni poremećaj ne postoji, već u medikalizaciji problema življenja, medikalizaciji moralnih dilema različitog sadržaja, medikalizaciji osnovnog sukoba između pojedinca i sredine.

Kuper – ludilo postoji u svima – D. Kuper, autor renomiranih publikacija u oblasti psihopatologije, u svom poznatom delu „Jezik ludila“ (1986) zastupa stanovište po kome „ludilo“ nije stanje koje pripada samo psihijatrijski tretiranim klijentima, već je ono prisutno u svakoj osobi, u većem ili manjem stepenu, u ovom ili onom periodu života. Zalaže se za ideju po kojoj osobe postoje unutar konteksta jezika koji je njihov vlastiti izum, ali koji vlada ljudima na takav način da su izgubili iz vida njegove izvore. Ljudi deluju kao da uglavnom razumeju ono što saopštava druga osoba, kao da to ima smisla, iako to zaparavo nije tako; odnosno, ljudi zapravo razabiraju svoj vlastiti smisao iz saopštenog besmisla druge osobe. Stoga će priča određene osobe imati onoliko tumačenja koliko ima i slušalaca, budući da će je svaki slušalac odenuti u ruho sopstvenih značenja, a koja ne moraju po pravilu biti relevantna za govornika. Priča kao takva, ne prenosi automatski autentični doživljaj govornika, niti se ona jednodušno prihvata od strane prisutnih; ona zapravo može imati mnoštvo verzija, od kojih svaka nosi lični pečat slušaoca. Iz tog razloga svakoga (pa i shizofreničara) treba pustiti da ispriča svoju priču. Svoju priču sa svojim tumačenjem. Zadatak praktičara je tada da razvija i održava situaciju slušanja, da ništa ne nameće tom iskustvu, nikakve konceptualne okvire. Potrebno je jednostavno pustiti da priča izađe napolje – priča koja ima sopstvena značenja, sopstvene odrednice, sopstvenu razumljivost – to je suština antipsihijatrije.

Uočava se, kao u ostalom i kod Lenga, revolucionarni karakter ludila, koji se sada ne ogleda u njegovom veličanju i izdizanju iznad nivoa normalnosti, već u njegovom utapanju i poistovećenju sa, odnosno asimilovanju ludila u oblast normalnosti. Po Kuperu, jezik ludila jeste svojevrsna realizacija jezika uopšte. Problem nastaje kada reči „ludog“ počnu „dirati“ drugoga, tu se krije opasnost. Jedna opasnost, bolje reći jedina opasnost ludila, jeste nasilna denormalizacija svakidašnjih reči i ustaljenih svetova sigurnosti.

Ono što se prema Kuperu dešava sa društveno vidljivim ludilom, jeste to da dolazi do psihijatrijskog posredovanja, kojim se postiže opšti porast nadzora nad stanovništvom. Psihijatrijsko posredovanje dovodi do raskola u paradoksalnom jedinstvu ludila, i to na taj način što se radost uništava lečenjem, očajanje se satire, a iza svega ostaje „ideal“ psihijatrije – da osobe više nema. Ne-osoba služi kao negativno pojačavanje definicije normalnosti za čitav sistem i korisna je prilikom neograničenog nadzora samog sistema (društva). Stoga se Kuper zalaže za to da se ludilo izvuče iz kliničkog konteksta, koji nema drugu svrhu osim potiskivanja i društvenog nadzora, i da nađe svoje mesto u svetu stvaralaštva. Za psihijatriju i njen produkt – duševnu bolest, nema mesta na ovom svetu, i takvi fenomeni (patološki) moraju se posmatrati u terminima borbe protiv otuđenja, borbe za puno izražavanje slobode i autonomije, a ne u terminima devijantnosti i odstupanja. Po njemu, ne postoje lični, već samo politički problemi, i svako je ludilo zapravo političko neslaganje. Lični problemi svode političko na stvari koje se odvijaju između jedne osobe i nekoliko drugih (problemi rada, stvaralaštva i nalaženja sebe u izgubljenom društvu su jasno politički problemi). Jedino onda kada u nekom proizvoljnom trenutku osoba prestane da se prilagođava društvenim običajima, društvo tu osobu proglašava ludom, i zarad sopstvenog očuvanja uvodi u igru medicinski aparat. U tom kontekstu, on proglašava ludilo legitimnim načinom postojanja, i ističe da je ono način spoznaje, drugi oblik empiričkog istraživanja i unutrašnjih i spoljašnjih svetova.

„Naše je ludilo sa nama celo vreme, premda je ludilo potpuno normalnih počinilo samoubistvo u svrhu statistike. Ponekad nam naše ludilo nakratko postaje vidljivo, možda apstraktno i u samoći, i mi se preobražavamo. Ponekad postaje društveno primetljivo i tada dolazi u opasnost da bude ubijeno. Svi posedujemo vlastiti način iživljavanja svoga ludila, za to nema utrtih staza. Svi mi preuzimamo vlastitu odgovornost da utremo svoj trag – i kakva je odgovornost uvideti da nam niko ne oduzima odgovornost“ (Cooper, 1986).