Category: Psihoterapijske teme

Terapijska grupa za osnaživanje ličnih potencijala

Verujemo da svako ljudsko biće poseduje potencijal da se menja i razvija kroz sopstvena životna iskustva. Jedno takvo iskustvo, koje sistematično i brižljivo vodi osobu kroz proces promene je grupna terapija. Grupa, više nego bilo koja druga forma, pojedincu pruža potrebnu ušuškanost, klimu poverenja, razmene i međusobne podrške. Ona je pravi izbor na putu ka psihološkom blagostanju i unapređenju kvaliteta življenja.

Upravo formiramo novu terapijsku grupu čiji će članovi raditi na:

  • boljem upoznavanju strukture i dinamike sopstvene ličnosti,
  • osnaživanju kapaciteta za lični rast i razvoj,
  • unapređenju socijalnih, emocionalnih, komunikacionih i drugih veština,
  • razvoju veće empatije za perspektivu drugog, kao i bolje refleksije nad sopstvenim unutrašnjim sadržajima,
  • ostvarivanju većeg stepena svesnosti nad sopstvenim postupcima i reakcijama,
  • razvijanju sposobnosti za lakše i brže donošenje odluka,
  • povećavanju kapaciteta da se bude u kontaktu sa sobom, sopstvenim potrebama, ciljevima, planovima i mogućnostima,
  • usavršavanju veština da se adekvatno odgovori na stresne situacije koje život nosi, i dr.

Grupa je netematskog tipa, što znači da se nećemo okupljati na osnovu jedne, unapred zadate teme ili određenog problema (npr. depresija). Članovi ne moraju da imaju slične psihološke probleme, niti slične psihoterapijske ciljeve!

Grupa nije patološki orijentisana; fokus će biti na potencijalima, strategijama i veštinama, a ne na dijagnozama i problemima.

Grupa je po svom sastavu heterogena i članovi će moći da pričaju o različitim sadržajima, svemu onome što ih muči, što priželjkuju ili što bi voleli da izbegnu. Bilo koja tema može doći u obzir!

Grupa je otvorenog tipa, što podrazumeva da njeno trajanje zavisi od potreba članova. Takođe, tokom procesa nam se mogu pridruživati novi članovi koji će svojim dolaskom obogatiti grupnu dinamiku.

Grupa je iskustveno-edukativnog karaktera. Članovi će imati prilike da nauče brojne psihološke koncepte, kao i da isprobaju različite psihološke tehnike. Pored toga, veliki benefit grupnog rada je i u interakciji, međusobnoj podršci, prihvatanju, odigravanju uloga, empatiji i razmeni perspektiva.

Organizacija rada:

Grupa će početi sa radom kada se prijavi dovoljan broj polaznika, a održavaće se  svake subote od 15 do 17 h (4 puta mesečno). Trajanje grupnog procesa nije unapred određeno. Svaki član može ostati u procesu onoliko koliko mu prija i dok mu se čini da od učešća ima neku psihološku korist.

Grupa može brojati minimalno 6, a maksimalno 12 članova, i poželjno je da učesnici budu redovni kako se ne bi remetilo funkcionisanje grupe.

Susret se neće održati u slučaju da je većinski deo tog dana otkazao svoj dolazak, odnosno ako grupa broji manje od 6 članova. Zato je veoma važno da svaki član shvati udeo sopstvene odgovornosti u grupnom procesu.

U slučaju da neko želi trajno da odustane, neophodno je da o tome blagovremeno obavesti grupu.

Metodologija rada:

Grupni susreti održavaće se kao kolektivni rad u grupi (gde svi polaznici zajedno učestvuju u obrađivanju određene teme ili se edukuju o nekoj tehnici) ili kao individualni rad u grupi (gde nas jedan od polaznika, svojom voljom, upoznaje sa njegovom istorijom slučaja, a ostali učesnici daju svoje refleksije i podržavaju).

Neke od tema koje će biti prorađivane na grupi su:

  • ličnost i identitet
  • komunikacione barijere
  • partnerski odnosi
  • intima, poverenje i seksualnost
  • gubitak i tugovanje
  • krivica i oproštaj
  • adekvatna i konstruktivna ekspresija besa
  • lične potrebe i resursi
  • porodična dinamika
  • psihološke granice
  • strahovi, nesigurnosti i samopouzdanje
  • ambicije, ciljevi i mogućnosti
  • sklonost perfecionizmu
  • razrešenje konflikta
  • donošenje odluka, itd.

Grupni rad temelji se na osnovnim konceptima konstruktivističke psihoterapije, a više o ovom pravcu saznajte na sledećem linku.

Mesto održavanja:

Susreti će se održavati u prostoru psihološkog savetovališta Psiholjub koje se nalazi na adresi Pavla Pavlovića 2b, I sprat (Beograd, Zvezdara, Severni bulevar, kod ulaza u Novo groblje, linije prevoza 65, 66, 74).

Cena:

Jedan grupni susret u trajanju od dva sata iznosi 1500 RSD.

Uplaćuje se na licu mesta, pojedinačno za svaki susret.

Prijavljivanje:

Zainteresovani se mogu prijaviti voditelju grupe Leonori Pavlici na email lea_mih@yahoo.com ili telefon 069/305-7770

Potrebno je da email poruku naslovite sa “Prijava za terapijsku grupu” i da u poruci ostavite sledeće podatke: ime i prezime, broj telefona i razlog prijave na grupu. Bićete kontaktirani telefonskim putem radi potvrde o otpočinjanju grupe par dana ranije!

*Ako ste se u međuvremenu predomislili javite unapred, jer neko možda čeka na vaše mesto! Molim vas da svoju prijavu shvatite ozbiljno, jer otkazivanje rezervacije može dovesti u pitanje početak rada grupe.

Novi članovi su slobodni da nam se pridruže i u toku procesa (ukoliko u tom trenutku ima slobodnih mesta!).

O voditelju grupe:

Grupu će voditi Leonora Pavlica, master kliničke psihologije i sertifikovani konstruktivistički psihoterapeut. Poseduje nacionalnu i evropsku licencu za psihoterapeuta i psihološkog savetnika. Leonora radi u svom savetovalištu Psiholjub, gde se preko deset godina uspešno bavi individualnom, grupnom i partnerskom terapijom tretirajući najrazličitije probleme.

Takođe, autor je i voditelj psiholoških radionica na temu emocionalne inteligencije, unapređenja partnerskih odnosa, suzbijanja anksioznosti i dr. Učesnik je i stručni konsultant brojnih onlajn grupa podrške za anksiozne gde nesebično deli svoje znanje sa ostalim članovima. Njen rad možete pratiti i na njenom You Tube kanalu koji sadrži korisne video materijale sa praktičnim smernicama za tretman anksioznosti i napada panike.

Aktivna je i u pisanju mnogobrojnih stručnih tekstova za dnevne listove Politika, Večernje novosti, Danas, itd. Čest je gost mnogih TV emisija (150 minuta, Alisa u 5, Ali sa Osmehom, Osmatranje, Vredi znati, itd.).

Autor je zbirke psiholoških pripovedaka „Ko je ovde lud?!“ (2016) koja je naišla na velike pohvale stručne i laičke publike. Urednik je psihološkog portala Psiholjub.com na kome možete potražiti njene stručne tekstove.

Živi i radi u Beogradu.

 

– Požurite i osigurajte svoje mesto, dobro došli! –

Zašto je brzo otklanjanje simptoma potencijalno opasno

Gotovo po pravilu, na početku psihoterapijskog procesa, svi klijenti bivaju opsednuti samo time kako da prestane da ih muči to što ih muči. Ne bave se pitanjima na koji način će im biti bolje, šta je sve potrebno da urade, koliko, kako i šta treba da promene kako bi prestalo to što treba da prestane. Dakle, što je i prirodno, svi su fokusirani na SIMPTOM, ono što se spolja vidi, na ono što je inicijalni povod za terapiju.

Nikoga ne interesuje proces, već samo ishod;
Nikoga ne zanima količina žrtve, već samo benefiti;
Niko se ne pita šta je u srži, već samo kako odstraniti problem.

Zato i sama terapija neretko otpočinje vrlo direktnim pitanjima:

„Koliko vremena treba da dolazim da bi izašao iz depresije?“
„Imate li neke konkretne vežbe koje mogu da spreče ove moje kompulzije?“
„Kako ću znati da je to bio moj poslednji panični napad i da ih više neće biti?“ …

Kako su klijentima ovo najurgentnija i najvažnija pitanja, onda je i sasvim logična želja terapeuta da opravda svoju profesiju i ponudi odgovore. Ubačen u ovakvu zamku, terapeut nesvesno zanemaruje daleko fundamentalnija i korisnija pitanja, i zastaje na ovim plitkim i površnim. I ne samo što odgovara na ovakva pitanja, već i interveniše shodno očekivanjima klijenata. Preuzima istu laičku poziciju kao klijent, pa umesto da podrobno razmotri slučaj i razradi seriju strategija i koraka za njegovo rešavanje, on prosto zavrne rukave i ustremi se po inerciji na istrebljenje simptoma.

Želje klijenata nas uglavnom ponesu iz dva razloga:

  1. Zato što ćemo tako udovoljiti klijentovim očekivanjima, dokazati mu da smo sposobni i opravdati njegov izbor da dođe baš kod nas;
  2. Zato što tim činom i sebe mentalno uzdižemo kao stručnjaka koji je odgovoran i efikasan.

Međutim, oba ova razloga sugerišu koliko smo labilni, zaneseni i neiskusni, pa sopstvena i očekivanja klijenta stavljamo ispred klijentove dobrobiti. Nudimo brza rešenja, instant popravke, gotove recepte, lake korake, samo zato što se njihovi rezultati ODMAH vide. A gubimo iz vida da je psihoterapija spor, dugotrajan, strpljiv i postupan proces, baš zato što na svakom stadijumu vodi računa o zaštiti klijenta.

Nažalost, ukoliko sledimo ovakav primer, dešava se da se ona narodska „što je brzo to je i kuso“ gotovo neizostavno obistini. I to na sledeći način: zadovoljni klijent (klijent bez simptoma) ubrzo napušta terapiju, ali se, vrlo često, isto tako brzo ponovo vraća, jer su se simptomi vratili ili su ustupili mesto nečem još gorem.

Zašto se to dešava?

Podsetimo se za trenutak osnovnog psihoterapijskog načela: NE MOŽEMO SE MENJATI, A OSTATI ISTI! Zvuči nebulozno, ali to zapravo znači da je za postizanje korenitih rezultata nužno da se klijent promeni, da ne bude više ista ona osoba sa početka terapije, samo sada bez simptoma. Simptom nije neka onostrana sila, neki zli duh, neka pridošlica koja se mimo klijentove volje zalepila za njega, pa ga sada samo treba hirurški odstraniti, što preciznije, tako da klijent ostane netaknut. Naprotiv, simptom je rezultanta svih prethodnih suočavanja klijenta sa životom kao takvim, on je njegov lični, doduše nesvesni produkt, pa ukoliko želimo da se ne javi ponovo, moramo menjati neke suštinski važnije aspekte klijentove ličnosti. Tek nam je promenjena osoba garancija da ona neće reagovati na pređašnji način i da neće „zapatiti“ iste simptome.

Ovim je jasno kako da izbegnemo recidive (time što ćemo se fokusirati na promenu osobe) , kao i zašto bi isti simptomi mogli da se vrate (zato što ista, nepromenjena uverenja, ista ponašanja i iste emocionalne reakcije naposletku vode istom ishodu – istom simptomu). Ali, još uvek nam nije jasno zašto bi puko uklanjanje simptoma moglo eventualno da proizvede još lošiji scenario od prvobitnog – gore simptome. Taj odgovor dobićemo ako se pozabavimo sledećim pitanjem:

Kako se u psihoterapiji definiše simptom?

Konstruktivistička terapija, tačnije njen tvorac Džordž Keli (1955) definiše simptom kao:

“Plod klijentovih nastojanja da se sa događajima koje život nosi uhvati u koštac na najbolji način koji mu je u tom trenutku dostupan“.

U ovom svetlu, SIMPTOM se razmatra kao AKTIVAN IZBOR individue, a ne kao nešto što ga je zadesilo mimo njegove volje!

Definicija deluje prilično kontraintuitivno, jer reći za nečije nepodnošljive simptome da su „najbolji način koji je osobi u tom trenutku dostupan“ je naizgled ravno besmislici. Svaki klijent bi se na ovu konstataciju bez rezerve pobunio i rekao da je čista glupost ideja da je sam izabrao svoje grozne, tiranske simptome. Zašto prosto svoje životne nedaće ne bi rešio lagodnije, konstruktivnije?!

Prvo, misli se na izbor „najboljeg načina koji mu je U TOM TRENUTKU DOSTUPAN“! Dakle, da postoji bolji način, lakši, lepši, sigurno bi svako izabrao njega. Ali, naš mentalni aparat je ograničenog kapaciteta i često se nađe zaglavljen između krajnje rigidnih alternativa.

Drugo, prethodno implicira da je osoba izabrala bolju varijantu, što znači da postoji i gora. U tom smislu, simptom je uvek izbor, ali IZBOR IZMEĐU DVA ZLA!

I treće, ovaj izbor nije sasvim svestan, jer osoba NESVESNO pokušava da zaobiđe potencijalno gori scenario.

A evo i šta sve ovo praktično znači…

Setimo se početnih primera i navedenih simptoma – depresije, kompulzije i paničnih napada.

Uzmimo klijenta koji se nalazi u depresiji. Po ceo dan leži, nema volje da se pokrene, izopštio se od ljudi, nema nikakvih planova i ciljeva za budućnost, more ga crne misli. Zvuči prilično gadno. I jeste gadno. Međutim, naš zadatak nije da mu pokažemo koliko je život lep i netremice uklonimo ove simptome, već da razumemo šta je to što se krije iza simptoma, tj. šta to ova osoba pokušava da izbegne time što se izolovala i potražila „spas“ u depresiji, koji je to razorniji scenario ili drugim rečima – šta je sekundarna dobit njegove depresije. Recimo da je osoba tu gde jeste jer godinama ne može da nađe zadovoljavajući posao. Kada je trebalo učiti i usavršavati se, ovu osobu je to mrzelo, bila je lenja i željna drugačijih vrsta razonode – izlazaka, hobija, nalaženja partnera, itd. Sada, mora platiti danak svom neozbiljnom ponašanju i svesti svoj izbor zanimanja na par neprivlačnih opcija. Pred njom je mogućnost da se zaposli gde bilo i bude hronično nezadovoljna, što joj deluje apsolutno nepodnošljivo, ili da ne radi, ali će zauzvrat dobiti osudu okoline, živeti parazitski i opet biti nezadovoljna. Jedina opcija u kojoj legitimno može da bude nezaposlena, bez da je drugi kritikuju, i da čak dobije izvesnu dozu razumevanja, je nažalost depresija. Depresija počinje da bude zgodan alibi, a ujedno i izbor manjeg od dva zla. Šta je gore zlo? Verovatno, suočiti se sa vlastitim neadekvatnostima, manjkom određenih sposobnosti, sopstvenom lenjošću, hirovitošću i beznadežnom budućnošću u kojoj konačan ishod može biti i suicid. Tek sada je jasno da jedna tako užasna stvar kao što je depresija može biti funkcionalna, u smislu da čuva osobu od bolnog suočavanja sa vlastitim životnim promašajima. I jasno je da je svakako benignija od suicida.

Hajde da razmotrimo sada ulogu simptoma na primeru pomenutog kompulzivnog klijenta. Uzmimo da je u pitanju devojčica, jedinica, koja je odličan đak i dobro dete, izuzev što svako veče troši po tri sata na svoje kompulzije – neracionalno dugo se tušira, pere ruke, pere zube, zatim proverava svaku utičnicu u stanu, svaki uređaj da li je ugašen, potom zaključava vrata i mnogo puta proverava da li su zaista zaključana. U kom svetu bi ovi zamarajući simptomi mogli biti bolja opcija i od čega? Šta je njihova svrha, od čega se osoba njima brani? Dok ovo sve radi, devojčica živi i stalni je svedok neskladnog braka njenih roditelja. Oni se po ceo dan svađaju, viču, vređaju se i to ne jenjava. Niko doduše nije grub prema njoj, ni verbalno, ni fizički, čak se može reći da joj u svemu udovoljavaju, da su je razmazili i da „živi pod staklenim zvonom“. Verovatno je ovo pokušaj da joj bar na neki način „kupe“ srećno detinjstvo, da kompenzuju haos koji joj svakodnevno priređuju. Čak se i čude njenim simptomima, jer pobodu, niko ništa ne radi njoj! Šta onda znače njeni simptomi u ovom kontekstu? Velika verovatnoća je da su oni pokušaj da za sebe pridobije mir, sigurnost i stabilnost kroz ritualne radnje koje su disciplinovane i predvidljive. Na taj način se samoumiruje i ostaje u ulozi dobre devojčice. A šta joj je alternativa? Da pobesni, da viče gore nego roditelji, da se pobuni, da uperi prst na vinovnike njenog lošeg detinjstva, da javno i otvoreno optuži, da postane nezahvalna i loša devojčica. Dakle, kompulzije su za nju bolji izbor pred strahom od potpunog gubitka kontrole.

Da poentiramo sada i sa poslednjim primerom – klijentom koji hoće da se ratosilja paničnih napada. Svi koji su ikada doživeli paničan napad znaju koliko je taj osećaj nepodnošljiv, pa opet – i on može biti strategija spasenja. Poznato je da potencijalni uzrok paničnih napada može ležati u hroničnom zanemarivanju vlastitih potreba. I uzmimo da je naš fiktivni klijent, vođen željom da bude prihvaćen od strane drugih, prečesto sebe stavljao na marginu, ne bi li pomogao kome god može. Njegovo uverenje je da se prihvatanje osigurava tako što si uvek tu za nekoga. Međutim, vremenom se organizam umori od konstantnog zadovoljavanja drugih i počinje da traži svoja prava. On šalje signale da nešto dugo vremena nije u redu, da isuviše trpi i da su njegove potrebe potisnute u stranu. Ovi signali se očitavaju kroz seriju paničnih napada koji nose poruku: „Primeti me i ja sam tu!“. U nekom trenutku, osoba je možda i shvatila do koje mere je sebe istisnula iz svog životnog plana, ali je njen uvid da se pozabavi sobom osujećen pred „značajnijim“ uvidom da će joj drugi okrenuti leđa ako prestane da im udovoljava. Osoba je sada rastrzana između potrebe da se pobrine za sebe i potrebe da i dalje bude prihvaćena i svesna je da su godine „svakojakog činjenja“  stvorile kod tih istih drugih očekivanje da na nju uvek mogu da se oslone. Nažalost, panični napadi postaju jedino opravdanje pred drugima zbog koga osoba sme i treba da se bavi sobom, a da joj se to ne uzme za zlo. Vidimo da su panični napadi kao simptom, ponovo bolja opcija u poređenju sa tim da otvoreno odbiješ druge, činiš sebi i budeš beskompromisno proglašen za egostu, sebičnjaka i neosetljivog.

Čemu su nas naučili ovi primeri?
  • Pokazali su nam da je umesto brzopoteznog otklanjanja simptoma važnije posvetiti vreme razumevanju nastanka simptoma i celokupne psihološke dinamike u životu pojedinca.
  • Potvrdili su nam da „što je brzo to je i kuso“. Da smo se u pomenutim primerima fokusirali na to kako da osobu učinimo manje depresivnom, kako da suzbijemo kompulsivne radnje i kako da tehnikama eliminišemo panične napade, verovatno bi iz Pandorine kutije iskočili suicid, nekoordinisani bes i usamljenost kao posledica odbacivanja. Zato je važno pomeriti fokus sa onoga što se očigledno vidi (sa simptoma) i shvatiti šta dodatno piše između redova.
  • Osim što su nam rasvetlili potencijalno opasna mesta u terapijskom radu, ovi primeri su nam ukazali i na važnost postupnog, obuhvatnog i dugotrajnijeg tretmana. Ovo podrazumeva da nipošto ne smemo „skidati“ simptome dok osobi prethodno ne obezbedimo novu strukturu za koju može da se uhvati. Ukoliko nove strukture nema, osoba će po otklanjanju simptoma najčešće otići u svoju goru alternativu.
A šta znači „nova struktura“?

To je novo tlo na kome će događaji koji su osobu doveli do njenih simptoma zadobiti novi smisao. U prevodu, sa depresivnim klijentom ćemo postepeno raditi na širenju opcija njegovog zaposlenja, tako da se bolje uklope u sliku njega kao zadovoljnog čoveka, na jačanju njegovih snaga i kapaciteta, na trenutnim mogućnostima usavršavanja i bildovanja sopstvenih veština. Sa kompulsivnom klijentkinjom radićemo na tome kako konstruktivno da iskanališe svoj bes i kako da se zauzme za sebe, bez da povredi ljude do kojih joj je stalo. Sa paničarem na tome kako da napravi novu hijerarhiju na relaciji davanje-primanje, tako da se pobrine za sebe, a da istovremeno ne ode u potpuno zanemarivanje drugih, itd. Ovo su, nadam se da ćete se složiti, mnogo važnije sekvence terapijskog rada od pukog otklanjanja simptoma.

Tekst ću završiti sa dve dodatne definicije simptoma koje će upotpuniti sliku i za koje, verujem, neće biti potrebna dalja objašnjenja.

„SIMPTOM je nešto što ima za cilj da nečijem haotičnom iskustvu prida meru STRUKTURE i ZNAČENJA“.

„SIMPTOM je SREDSTVO pomoću koga klijent uspeva da unese malo SMISLA u vrlo neprijatne i uznemirujuće stvari koje mu se dešavaju u životu“.

– Kelly, 1955 –

Zašto je psihoterapijski odnos važniji od psihoterapijskog pravca

Puno je polemike oko toga koji je psihoterapijski pravac delotvorniji – psihoanaliza, geštalt, transakciona analiza, REBT… Brojna istraživanja rađena su sa idejom provere za koje vrste psiholoških problema (dijagnoza) je koji pravac merodavniji. Rezultati postoje i favorizuju određene pravce, ali je opšti trend da se i u ovoj sferi ostane „politički korektan“. Tako se svi terapeuti bez izuzetka povode za onim „sve najbolje o suparniku“. Niko više ne ističe prednosti svoga pristupa jer nije korektno, štaviše nadmeno je i arogantno. A prećutni dogovor da se ova polemika reši je u tome da se akcenat pomeri sa pravca na psihoterapijski odnos.

Psihoterapijski odnos je neutralan teren na kome prestaje sva kompeticija. Odjednom, svi terapijski pravci su podjednako dobri za sve vrste problema i sve klijente, a ono što izdvaja dobru od loše terapije jeste odnos terapeuta i klijenta. Ovo je načelno u redu i zaista, moramo poštovati rad kolega jer time iskazujemo poštovanje prema struci u celini. Međutim, ono što vidim kao problematično, jeste da se sa naglašavanjem terapijskog odnosa sve završava. Svi samo koriste gotove floskule kako taj odnos treba da bude odnos poverenja, topao, iskren i autentičan.

Šta to zapravo znači?

Kako će klijent znati da li je odnos takav ili je neko veliki profesionalac u svom poslu i zna da „odglumi“ takav odnos?

Kako će sam terapeut proceniti da li je odnos autentičan, da li klijent ima dovoljno poverenja, da li je iskren?

Na osnovu čega se jedan takav odnos razlikuje od svih drugih odnosa u koje stupamo?

Na koji način je takav odnos delotvoran, šta on to pruža, šta menja u klijentovom svetu?

Da li biti dobar terapeut nužno znači imati umeće da sa svakim klijentom izgradiš ovakav odnos ili je prirodnija postavka da će se u nekim slučajevima ovakav odnos formirati, a u nekima ne?

Koliko ta izgradnja zavisi od samog terapeuta, a koliko i od klijenta i njihove međusobne interakcije?

I konačno, i možda najvažnije, kada kažemo da psihoterapijski odnos treba da bude autentičan, iskren, topao odnos, odnos poverenja, kako ga svi opisuju, ne deluje li to pomalo pretenciozno?

Čini se kao da je to jedan savršen odnos, jedan zlatni standard svim odnosima, odnos kakav niko od nas nema van terapijske sobe. Pominju se još epiteti odnos razumevanja, prihvatanja, neosuđivanja.

Kolika je verovatnoća da se ovakav idealan odnos izgradi tokom terapijskih susreta i treba li uopšte tome da težimo? Da li je to ono što je ovde lekovito?

I sama sam kao terapeut, pozivajući se na ODNOS, upala u ovu zamku papagajskog deklamovanja njegovih svojstava „razumevanje, toplina, autentičnost, prihvatanje, poverenje…“ I nisam se previše udubljivala u to da iznedrim neku ličnu, intimnu, iskustvenu definiciju pojma „terapijski odnos“. Jednostavno sam prihvatila koncept i slepo ga propagirala. Tek sada, kada je jedan takav odnos iza mene, kadra sam da razumem šta on treba da sadrži i u čemu je njegova snaga.

U želji da moje kolege uđu u debatu sa samim sobom, da postave sebi ova pitanja i uvide koliko su ovih odnosa imali tokom karijere, ispričaću vam ovu priču. Takođe, mislim da će ova priča pomoći i mnogim klijentima da oforme precizniju ideju o tome kakav bi to odnos trebalo da bude, izvan onih pomenutih idealizovanih epiteta.

Zvala se Jovana. Zapravo, još uvek se zove, samo više nije moja klijentkinja. Bila je to skoro pune dve godine. Dolazila je veoma redovno, najredovnije od svih mojih klijenata – po pljusku, vejavici, na 40 stepeni, tokom praznika… Ako je nešto bilo izvesno u mome planeru, to je da će se Jovana pojaviti svake nedelje. Došla je sa prilično hostilnim očekivanjima da promeni svoju mamu, jer je odnos bio neizdrživ. Nije joj padalo napamet da možda i ona treba da se menja. Njen život biće bolji ako se promeni mama. Kako sam ubrzo shvatala, njena mama je neko ko bi, da je ikada otišao u neku ustanovu za mentalno zdravlje, dobio dijagnozu graničnog poremećaja ličnosti. Bila je dozlaboga konfliktna, kontrolišuća, usamljena i manipulativna, a opet nesigurna i nalik malom detetu.

U početku, fokusirala sam se na pritužbu i pokušavala da vrlo prilježno isprobam čitav arsenal relacionih tehnika ne bi li promenila dinamiku njihovog odnosa. Bilo je neznatnih pomaka. Sa ove distance, mogu konstatovati da je ovaj period mog „najintenzivnijeg“ rada sa Jovanom, bio zapravo puki tehnicizam. Nedelje su prolazile a Jovana je dolazila i svaki put pričala neku aktuelnu dramu. Sve se svodilo na more konkretizacija, na banalno prepričavanje šta je ko kome rekao, a kako je ovaj potom odgovorio. Saznala sam da Jovana nikada nije upoznala tatu, da je faktički pobegao od iscrpljujuće žene, i da ju je mama emotivno i higijenski zanemarivala tokom čitavog detinjstva. Emotivne ucene bile su sastavni deo njenog odrastanja. Živele su u kući sa mamine dve sestre, koje su nažalost bile mamine replike. Tri vrlo hladne, proračunate ženske figure „bavile“ su se odgajanjem devojčice.

Jovana je tako izrasla u jednu veoma proaktivnu, snalažljivu i uspešnu ženu, ali nepoverljivu i praktično otuđenu od sveta. Jedina strategija preživljavanja u ovako surovim okolnostima bila je da budeš stalno u pokretu, večito van kuće, što ju je opredelilo da postane turistički vodič. Očekivao bi čovek da pored tri mračne, pesimistične persone, koje te isisavaju i tu su da te povuku na dno (ne bi li im postao sličan) i ona postane jedna negativna i džangrizava žena. Ali, ona se nije identifikovala sa ovom skupinom Minera, kako ih je zvala, ona je bila njihov kontrast – Motivator, ona koja bodri druge ljude, koja je nasmejana za troje.

Nakon ovog uvoda većina mojih kolega bi verovatno empatisala sa Jovanom. I ja sam, da se razumemo, ali empatija, razumevanje i prihvatanje nisu dovoljni. Oni su bili preslabi da Jovani obezbede promenu. Štaviše, to što je promena izostajala, počelo je kod mene da rasplamsava profesionalnu sujetu. Osećala sam ljutnju, nestrpljenje, čak i dosadu, koje su bile samo spoljna manifestacija moje nemoći. Bila sam umorna od njenog materijala u kome iznova i iznova prepričava do u detalja novi konflikt sa mamom. Svaka seansa počela je da liči na svež dokaz moje nesposobnosti da joj pomognem. Izgledalo mi je kao da je gluva za moje reči, kao da se bilo koja intervencija odbija od nju kao o zid. Moj gnev je rastao i bio je sasvim nepravedno uperen na nju – „ona ne želi da se menja, ona je distancirana od mene i nema poverenja, kao uostalom što ga nema ni u jednom drugom odnosu…“ U toj fazi nisam preispitivala svoje veštine, držala sam se nadmeno kao da ih baš sve na svetu posedujem. Nisam uviđala da su klijenti tu da nam pomognu da uvidimo gde smo tanki, da nas nauče veštini koja nedostaje. Nisam shvatala da su naši klijenti naše prilike za učenje, za naš rast i razvoj, baš kao što smo i mi za njih. Ili bar to do tada nisam doživela na ovako neposredan način.

Svaka seansa nastavila je da liči na prethodnu. Njen monolog i moje skoro nezainteresovano slušanje. Čudila sam se zašto se iznova vraća ovde. Šta to ona od mene dobija pa dolazi po još? Činilo mi se da ne dobija ništa. Moja početna frustriranost poprimila je u kasnijim fazama oblik letargičnosti. Svakih 5-6 seansi dešavala se smena u meni – red ljutnje i beznadežnosti, red nezainteresovanosti i čuđenja. Vremenom, Jovana se sa mame prebacila na druge odnose, ako ih tako uopšte možemo nazvati. Iako u poznim tridesetim, nije imala nikada ozbiljniju vezu, zbog prirode posla menjala je često poslodavce, imala je par drugarica za „uz kafu“. I to kafu tokom koje je ona slušala, jer zaboga – ona je motivator, a ne ta koja kao njena mama opterećuje druge ljude.

Postepeno sam počela da razumem da je rasla na zabrani da opterećuje, da je pored majke i tetki smela da bude samo nevidljiva, a i da je probala drugačije ove egocentične figure je ne bi primetile. Opterećivati je loše i sa tim stavom nesvesno se kretala i na drugim socijalnim trasama. Bila je uvo da bi je prihvatili i njeni odnosi nisu imali nikakav reciprocitet. Ako opterećuješ bićeš kao mama, a onda ćete svi napustiti! Zato moraš raditi sasvim suprotno od toga. Biti nasmejan i kad ti nije do toga, samostalan i pomagački nastrojen, osoba kakvu svi vole u okruženju.

Slagalica se polako slagala. Postajalo mi je jasno zašto mi se uporno vraća, zašto joj je kontakt sa mnom važan, možda najvažniji do sada. Ono što sam ja uzimala kao svoju najveću nesposobnost, ona je prepoznala kao najveći kvalitet. Ja sam joj jedina pružala dozvolu da opterećuje, ja sam paradoksalno, ne radeći ništa, bila jedina tu za nju. Moja očekivanja dolazila su na svoje mesto. Ponekad je nešto najbolje što možeš da uradiš prosto to da budeš tu, da ne zahtevaš, da ne očekuješ, da ne nudiš, da pratiš. Ovo je odnos u kome je Jovana postajala osobom. Ovo je odnos u kome sam ja postajala kompletnija osoba. Ona me je naučila da slušam bolje, da vidim dalje. Ona je trenirala moju sujetu i moje strpljenje koje mi je puno puta u životu zafalilo. Hvala joj na tome. Neizmerno!

Jednoga dana morala je da prekine terapiju. Dobila je posao turističkog vodiča na prekookeanskom brodu. Tog dana pričale smo o našem odnosu. Rekla sam joj da me je ljutila, da mi je bila dosadna, da je nisam shvatala. Rekla mi je da zna. Ali da je osetila da je ovo odnos u kome sme da rizikuje, u kome sme da proba, u kome se usudila da pomera granice. I da nije pogrešila. Kao da je bila bolji terapeut od mene u ovom procesu. Išla je korak ispred mene i radila za dvoje. Sada znam da je terapijski odnos zbilja lekovit, ali ne zbog svoje savršenosti, već upravo zbog potencijala koji se otvori kada obe osobe izađu iz svojih zona komfora.

Ona je prva osoba koju sam snažno zagrlila na rastanku i pokazala joj bez ustručavanja svoje suze!

U sećanje na veliku životnu lekciju…

Zašto je moj izbor psihoterapija, a ne motivaciono govorništvo

Naše doba je doba procvata novih, do sada neprepoznatih profesija. Mnoge od njih svoje pokriće nalaze u institucionalizovanom sistemu školovanja, pa je tako moguće i diplomom dokazati da si ekspert u nekoj oblasti. Takva je situacija recimo sa programiranjem, za koga su danas u opciji brojne škole, akademije, privatni kursevi ili učenje onlajn. Međutim, moguće je biti programer i „bez pokrića“, tačnije bez formalne diplome, ali su znanje i stručnost u toj oblasti ono što ne možeš isfolirati. Kada dođeš na konkurs za posao, ili kada ti neko naruči neki projekat, ili ćeš pokazati svoje umeće ili nećeš, nema prevare.

Sa druge strane, tu su i danas popularna zanimanja kao što je motivaciono govorništvo, gde ti nije potrebna diploma, već „životno iskustvo“, a tvoje veštine i sposobnosti ne mogu nikako biti objektivno procenjene. Ostavljene su na procenu svakom konkretnom korisniku i njegovom senzibilitetu. Za neke, ova profesija „radi posao“, za druge je čista tričarija.

U ovom tekstu osvrnuću se na poređenje psihoterapije i motivacionog govorništva, upravo zato što se čini da im je polje delatnosti u mnogo čemu preklopljeno i da svoje usluge pružaju sličnoj ciljnoj populaciji.

Široka oblast u kojoj obe profesije manevrišu može se definisati kao briga o mentalnom zdravlju i psihološkom rastu i razvoju ličnosti.

Pa gde su onda razlike i otkud potreba za dve discipline?

Pokušaću da u kratkim tezama poentiram razliku između psihoterapeuta i motivacionih govornika.

Psihoterapija VS Motivaciono govorništvo

1. Edukacija
  • Psihoterapeut je osoba iza koje leži dugogodišnja formalna edukacija iz nekog psihoterapijskog pravca, a koja je prethodno završila i neki fakultet iz oblasti humanističkih nauka.
  • Motivacioni govornik može biti bilo koje lice, sa ili bez prethodnog formalnog obrazovanja.
2. Sertifikat
  • Psihoterapeut poseduje sertifikat za obavljanje svoje delatnosti, čime zajednica stručnjaka ovog profila stoji iza njega i garantuje za njegov rad; sertifikat mu dodeljuje priznata ustanova.
  • Motivacioni govornik je sam sebe proklamovao kao takvog i za svoj rad ne poseduje zvanično pokriće.
3. Znanja i veštine
  • Psihoterapeut je svoje veštine i znanja sticao kako na teorijskom, tako i na praktičnom nivou; osim školovanja on je u obavezi da nekoliko godina provede u kontinuiranom radu na sebi kako bi bio dovoljno psihološki uravnotežen i kompetentan da svoje usluge pruža i drugima.
  • Motivacioni govornik je po vokaciji guru koji je kroz samostalni rad na sebi, bez supervizije od strane drugih lica, rešio neki vlastiti životni problem (npr. pobedio anksioznost, preležao tešku fizičku bolest, svoj hendikep pretvorio u potencijal, prestao da bude zavisnik od nečega, itd.).
4. Pristup problemu
  • Budući psihoterapeut se tokom svoje prakse suočavao sa problemima različite prirode i radio sa osobama različitog profila, pa je razvio visoku senzibilnost i kadar je da osmisli individualizovani pristup svakoj konkretnoj osobi.
  • Motivacioni govornik u svom iskustvu ima samo rešenje sopstvenog problema i ovo rešenje primenjuje bez modifikacije na sve slučajeve sa kojima dolazi u kontakt.
5. Strateške razlike
  • Psihoterapeut generiše specifična, indivualna rešenja, traga za potencijalima svake konkretne osobe i radi na problemu osobe uzimajući u obzir i kontekst u kome je problem nastao.
  • Motivacioni govornik izvodi generalizacije i daje opšta uputstva, tačnije recepte za srećniji život, koji bi trebalo da budu efikasni za sve ljude bez izuzetka.
6. Tip komunikacije
  • Psihoterapeut je tu da sluša, razume i prihvati osobu, kao i da je postepeno navede da svoju sudbinu krene alternativno da konstruiše.
  • Motivacioni govornik ne sluša pojedinačne sudbine, već se sa superiorne pozicije obraća masi, očekujući da su njegovi recepti lako primenjivi i podjednako efikasni svima; on nameće i potencira ispravnost ovih instrukcija.
7. Ciljevi
  • Cilj psihoterapije je omogućiti osobi da postane sposobna da se nadalje samostalno suočava sa problemima koje život nosi, dakle da razbije zavisnički odnos koji je u nekom trenutku oformila sa terapeutom.
  • Cilj motivacionog govorništva je da osoba trajno ostane zavisna od tuđih instrukcija i da ih slepo prati, jer će jedino tako nastaviti da posećuje masovna okupljanja svog gurua i da ga prati na društvenim mrežama.
8. Resursi
  • Psihoterapeutov najveći saveznik u radu je poverenje klijenta i autentična dvosmerna razmena.
  • Najveći saveznik u radu motivacionog govornika je visoka sugestibilnost publike i vešta, jednosmerna retorika.

 

Mogla bih ovako analizirati do u nedogled, ali ovde ću se zaustaviti. Ne moram da iznosim zaključak u prilog neke od opcija, jer mislim da je ionako dovoljno transparentno.

Samo ću vas za kraj pitati:

Da li će vam pre pomoći neko sa širokim, utemeljenim iskustvom ili opšti recept od koga je bolje čitavoj sali?

Da li će vam više prijati da neko razume da nešto ne možete i da zajedno otkrivate puteve kojima ćete nešto postići ili da vas neko nasilno i bez takta ugurava u situaciju „vi to možete, vi to morate!“?

Koji odnos je za vas autentičniji – onaj u kome ste saslušani ili onaj u kome ste samo pasivni prijemnik, osoba bez identiteta, broj?

 

Uticaj placebo i nocebo efekta na psihoterapijski proces

Placebo efekat se kao termin prvi put javio u oblasti medicine, tačnije farmakoterapije, kada je tokom Drugog svetskog rata američki lekar Beecher otkrio da se bolovi povređenih vojnika mogu sanirati davanjem običnog fiziološkog rastvora (umesto morfijuma), ali pod uslovom da pacijenti ne znaju za ovu “prevaru”.

Njegovo otkriće da svest, odnosno autosugestija, mogu imati uticaja na poboljšanje zdravstvenog stanja, kasnije je podržano serijom ispitivanja. Metodologija je izgledala tako da su subjekti deljeni u dve grupe,  gde je jednima davana prava terapija, a drugima supstanca koja nema nikakve naučno potvrđene efekte. Tom prilikom dokazano je da su u 35% slučajeva  terapijski efekti bilo kog leka povezani sa verovanjem pacijenta da upotrebljena supstanca ima predočeno dejstvo. To govori o tome da nisu svi ljudi podložni placebo efektu, već da od ličnosti pacijenta i njegove sklonosti autosugestiji zavisi kakve će efekte ostvariti “lažni” lek.

Danas se čitava grana alternativne medicine, poznata kao homeopatija, objašnjava u terminima placebo efekta. Tipičan primer su naširoko poznate Bahove kapi koje se dobijaju stavljanjem cvetova u osunčanu vodu. Bah, njihov tvorac, i ostale pristalice, tvrde da ove kapi deluju preko hipotetičke životne sile i da se proizvode “nežnim” metodama koje povratno imaju umirujuće dejstvo na čovekovu psihu. Zato ih preporučuju naročito u tretmanu anksioznosti i depresije. Međutim, ne postoje niti naučni, niti klinički dokazi u prilog njihove delotvornosti.

Većini ljudi je poznat placebo fenomen,  kao i to da njegov uticaj nije zanemarljiv. Nije nužno ordinirati neki lek da bi se desio placebo. Zapravo, placebo sugeriše da će ako u nešto dovoljno verujemo to i raditi. Tako su brojne kliničke studije obavljene na pacijentima obolelim od kancera potvrdile da će oporavak teći bolje (ili bar bolest neće tako progresivno napredovati) kod ljudi koji veruju da mogu biti izlečeni. Nasuprot tome, oni koji klonu duhom, tj. ne veruju u moć izlečenja, često ovim stavom mogu da pogoršaju svoje stanje.

Dakle, placebo efekat utiče na percepciju i očekivanje pacijenta; ukoliko on smatra da će supstanca pomoći, ona će lečiti, ali ako smatra da će štetiti, ona može prouzrokovati negativne efekte, što je poznato kao nocebo efekat. Ovde suprotno prethodnom, pacijent iščitava sve kontraindikacije leka i verujući da mu se mogu dogoditi ovakvi neželjeni efekti, ubrzo počinje i da ih doživljava.

Bilo bi suludo psihoterapiju svrstati u red “profesija” kao što su homeopatija ili motivaciono govorništvo, zato što iza nje stoje brojna empirijska potkrepljenja. Tokom brojnih decenija obavljen je sijaset kliničkih istraživanja koja daju naučne rezultate u prilog efikasnosti psihoterapijske prakse. Štaviše, došlo se i do mnogo specifičnijih podataka o tome koji psihoterapijski pravci su najmerodavniji za koju psihološku problematiku.

Pa ipak, psihoterapija nije toliko egzaktna koliko i medicina. U medicini mnogo jasnije i nedvosmislenije možemo pratiti uzročno-posledične veze. Npr. tačno se zna da ako hirurg nije napravio rez na tačno određenom mestu šta to dalje može prouzrokovati. Tu nema dodatnih faktora koji mogu relativizovati priču. Sa druge strane, psihoterapija je proces koji je bremenit raznim intervenišućim varijablama; ona zavisi od ličnosti terapeuta, njegove edukacije i iskustva, tehnika kojima se služi, ličnosti klijenta, prirode njegovih problema, njegove motivacije, njihovog odnosa, itd. Tu ne možemo jednosmisleno tvrditi da je jedna izolovana intervencija odgovorna za određeni ishod.

Kako onda interaguju placebo, nocebo i psihoterapija?

Iako svakom svom klijentu pristupam podjednako posvećeno i stručno, zapazila sam da ima ljudi koji krenu na psihoterapiju izrazito verujući u njenu snagu. To se “oseti” od prve seanse. To su oni klijenti koji se prema seansama odnose veoma odgovorno, a prema terapeutu i struci gaje neskrivene simpatije i poštovanje. Oni su radoznali, željni i otvoreni da istraže svoje probleme i imaju veliko poverenje u svaku intervenciju. Kod njih se zapaža izrazita uzlazna linija u psihološkom boljitku već u prvim sedmicama rada. Dakle, na snazi je placebo u formi “verujem da će mi ovo pomoći, pa mi i pomaže”.

Nasuprot njima su klijenti koji su sumnjičavi i nepoverljivi prema terapeutu (neretko traže i njihove kvalifikacije na uvid), skeptični prema intervencijama, a dolazak na terapiju vide kao pokušaj da sebi dokažu kako ona ne “radi”. Njihova je misija da invalidiraju terapeuta u svakom njegovom nastojanju da im bude bolje, pri čemu ne uviđaju da time rade na svoju štetu. Ponekad, ma koliko da je terapeut vičan, ostaće vezanih ruku pred klijentom koji pošto-poto hoće da ga diskredituje i za koga je psihoterapija bojno polje nadmudrivanja. Ovakav odnos proizvod je nocebo efekta gde klijent kreće iz stava “ne verujem da će mi ovo pomoći”, pa mu zato i ne pomogne. Ubrzo, klijent odustane od terapije zauvek, ili nastavi svoje osporavanje njenog uticaja sa novim terapeutom.

Iz ovih razloga mislim da je jako važno da se svaki klijent (aktuelni ili budući) zapita kakav je njegov generalni stav o dometima psihoterapije. Ako je to izabrao kao sredstvo za postizanje psihološkog blagostanja, mora imati na umu da placebo efekat može biti koristan saigrač u ovom procesu. Snaga naše vere je ono što može da pomeri planine. Ako pak ne veruje da je ovo adekvatan vid podrške, možda svoje traganje za blagostanjem treba da usmeri u nekom drugom, alternativnom pravcu.

*Napomena: Ovim tekstom ne sugerišem zavisnost psihoterapije od placebo ili nocebo efekta, ali želim da istaknem da kod autosugestivnih klijenata ovi efekti mogu imati određujuću ulogu u tome u kom će smeru ići proces promene.

Preterano brinete? Evo kako da prekinete vrtlog brinućih misli

~ Brinuti je kao moliti se za nešto što ne želiš da se desi.~

Konstantna zabrinutost, preterano razmišljanje i analiziranje svake pojedinosti, ponavljanje i produbljivanje određenih scenarija i gomilanje pesimističnih misli postali su čest problem čoveka današnjice. Iako se ovakvi obrasci sreću kod anksioznih ljudi i kod onih sa opsesivno-kompulsivnim poremećajem, ovakve frustrirajuće i iscrpljujuće misli ne zaobilaze ni druge ljude koji naizgled nemaju psiholoških problema.

Svako od nas se u pojedinim fazama svog života, kada je naročito pod pritiskom, suočio sa serijom zabrinjavajućih misli koje nikako ne prestaju i jako iscrpljuju osobu. One mogu privremeno smanjiti funkcionisanje osobe u pojedinim oblastima života, ili ostvariti dugoročne efekte – voditi nesanici, pojačanoj razdražljivosti, depresiji, anksioznosti, opštem padu imunog sistema, itd. Osoba se može svojski boriti da izbaci ovakve sadržaje iz glave ali, što se više upinje, oni su otporniji i uporno nadolaze. Čini se kao da je borba uzaludna, čak i kontraproduktivna, pa se postavlja pitanje šta raditi da se zaustavi ovakav “mentalni mazohizam”?

Za početak, važno je slediti uputstvo kliničkog psihologa Vilsona i napraviti finu distinkciju između različitih tipova brinućih misli. On smatra da se sve brinuće misli mogu podeliti na signale i buku.

Šta su signali?

Vilson kaže da je glavna poteškoća kod zabrinutosti ta što su našim opsesivnim mislima često pridruženi i fizički simptomi (kada konstantno brinemo može nam se desiti da nam se prekomerno znoje dlanovi, da nam telo podrhtava, da imamo knedlu u grlu, otežano disanje, itd.). To je ono što dodatno iscrpljuje organizam i čini ovo stanje totalno nepodnošljivim. Međutim, Vilson navodi da su nekada te fizičke manifestacije upravo zato prisutne, jer nam telo tako šalje signal da treba da preduzmemo neku akciju. Dakle, postoje brinuće misli čija je svrha da nas nateraju da delamo, da se pokrenemo, da uradimo nešto! Tada je brinuća misao signal da neko pitanje koje non-stop prebiramo po glavi treba da rešimo.

Primer signala

Imamo još dva dana da završimo seminarski rad, a motivacija nam nije na zavidnom nivou. Zato sate provodimo na fejsbuku, ali stalno izranjaju misli kako nećemo stići ili kako ćemo predati vrlo šturu verziju rada, ako ovako nastavimo. Što duže odlažemo neminovno, to ove misli počinju više da nas proganjaju. Dakle, ove brinuće misli su zapravo upozorenje da se mrdnemo i da se uhvatimo u koštac sa problemom. One su svrhovite.

Jako je važno prepoznati ovakve misli, osvestiti njihovu ulogu u našem životu i potom razviti plan akcije.

A šta bi bila buka?

Nasuprot signala, postoje i brinuće misli koje Vilson naziva buka. Buka se odnosi na sve druge brinuće misli koje nemaju nikakvu jasnu ulogu; one ništa ne poručuju, svode se na zujanje, po karakteru su neugodne, iritantne, beznačajne, ponavljajuće i ometajuće. One odvlače pažnju sa značajnih stvari i usredsređene su na ono na šta ne možemo da utičemo. Što znači da su u stvari jalove, jer samo remete, a ne nose nikakvu poruku. One nisu produktivne i nemamo nikakve koristi od njihovog slušanja.

Primer buke

Predali smo seminarski rad dva dana ranije jer smo bili uvereni da je korektno napisan. Budimo se u 3 ujutru sa naletom panike. Odjednom krećemo u glavi da rezimiramo pojedine aspekte rada i shvatamo da ima određene propuste. Počinju da se roje misli kako smo možda promašili potpuno poentu, kako nam je zaključak slab, kako možda nismo stavili na kraju korišćene reference, kako će profesor pomisliti da smo samo na brzaka smandrljali stvar te ćemo u njegovim očima ispasti neozbiljni, itd. Ova briga možda ima realnu osnovu, ali zabrinutost u ove sate očigledno ne donosi nikakve koristi. Malo toga možemo da uradimo po tom pitanju u 3 ujutru – ne možemo do fakulteta, ne možemo da pozovemo profesora, jedino možemo da paničimo i totalno se rasanimo. Zato ove misli nisu signal da se pokrenemo na akciju, već buka koja nema nikakvu svrhu.

Dakle, savet je da kada se brinuće misli pojave pokušate da se vratite korak unazad, da se distancirate od tih misli i da odredite kom tipu one pripadaju – da li su one signali da treba nešto rešavati ili su one apsolutno nesvrhovite, odnosno čista buka.

Šta bi značilo distanciranje od misli?

Pitate se kako se distancirati od misli ako su to naše misli, one su deo nas i mi smo ih produkovali? Iako se svaka naša misao tiče nas, bitno je oduzeti im ovaj element lične identifikacije i posmatrati ih kao neutralne misli koje prosto egzistiraju u nama. Ovo znači da se ne smemo poistovećivati sa sopstvenim mislima jer mi nismo naše misli! Kada ih pogledamo sa strane, kao običan tekst, lakše ćemo ih klasifikovati kao signale ili pak buku.

Kako dalje?

Kada smo razvrstali naše misli, jasno je da će signali zahtevati akciju (što uglavnom sprečava dalju bujicu misli), a da povodom buke ne možemo ništa da uradimo, jer za nju ne postoji rešenje. Takve misli treba odbaciti kao jalove, jer nas samo muče, a ništa ne možemo da uradimo da bi promenili scenario.

Da li postoje misli koje je teško klasifikovati?

Uzmimo primer u kome nismo završili seminarski rad, rok se bliži, a želimo da izađemo sa prijateljima. Misli koje nas uzrujavaju zbog nedovršenog rada možemo proglasiti nevažnim, odnosno bukom i izaći napolje, a isto tako ih možemo proglasiti signalom da treba da zapnemo više i da ovaj put moramo žrtvovati svoj izlazak.

U mnogim situacijama naše misli su dvosmislene i na nama je da se opredelimo kako ćemo ih interpretirati. Postoje ljudi koji će u svakom primeru reći kako je njihova misao signal, tj. kako je svaka njihova briga realistična. Oni uvek brinu oko važnih stvari! Njihov mozak će konstantno skenirati i pronalaziti probleme koje treba rešavati, što je veoma iscrpljujuće. Moguće je da ovo rade jer se u potaji boje kako će neku brigu (pogrešno) proglasiti bukom, a ispostaviće se da je bio signal sa kojim ništa nisu uradili.  Proglasiti nešto nebitnim, a što se posle ispostavi važnim je veoma riskantno, pa se zato mnogi odlučuju na opreznost. Ovim ponašanjem osoba propušta da uvidi poentu, a to je da nekada u životu moramo preuzeti i određeni rizik.

Ova tendencija posebno je uočljiva kod opsesivaca i perfekcionista koji preterano brinu oko svega i veruju da to ima realnu osnovu. Tada se javlja začarani krug u kome kada sprovedemo određene akcije vezane za neku brigu, rađaju se nove brige koje zahtevaju dodatnu akciju i tako redom. U tim situacijama moramo doneti svesnu odluku da ćemo određenu brigu proglasiti za buku (iako nam se čini da je signal i da je važna). Kada smo odlučili da tako postupimo to ne znači da će briga sama po sebi nestati. Moramo biti uporni i nastojati da svaki novi nalet uznemirujućih misli degradiramo, odnosno svedemo na nivo buke, te da je onda otpišemo kao nebitnu i jalovu.  To ne znači da ćemo u navedenom primeru biti potpuno relaksirani kada izađemo sa prijateljima, ali znači da radimo u pravcu toga da ne budemo žrtve svojih brinućih misli.

Dodatne smernice

Svesnost je početak promene

Kada preterano brinemo naše procene postaju maglovite što pojačava nivo stresa. U ovakvom anksioznom ili stresnom stanju ne možemo da razlučimo šta se dešava jer nam se čini da naše emocije i telesni simptomi nisu pod našom kontrolom. Zato je važno vratiti se korak unazad, sagledati situaciju, kao i našu reakciju na nju. U tom momentu svesnosti nalazi se klica promene koju želimo da postignemo.

Ne razmišljajte o tome šta može poći naopako, već o tome šta može da krene kako treba

U većini slučajeva preterana briga je izazvana emocijom straha. Kada razmišljate o svim stvarima koje mogu krenuti po zlu, veoma je lako ući u stanje paralisanosti. Zato je važno vizuelizovati u glavi dobre ishode neke situacije i stavljati ovakve misli u fokus i ispred negativnih.

Preusmerite pažnju na pozitivno

Nađite što više načina da pomerite fokus na pozitivnije, vedrije i zdravije alternative. Meditacija, ples, vežbanje, sviranje, učenje, slikanje i drugo, mogu biti dobre strategije koje će zatvoriti proces prekomernog analiziranja.

Shvatite da ne možete predvideti budućnost

Niko ne može predvideti budućnost ma koliko se trudio. Sve što imamo je sadašnjost. Ako sadašnjost trošite na brigu oko budućnosti postaćete robovi sadašnjeg trenutka. Trošenje vremena na budućnost često nije produktivno (osim ako nas to tera na akciju).

Postavite svoje brige u vremenski okvir

Brige moraju imati granice, kao i sve drugo na svetu. Odvojite nekoliko minuta dnevno za brige, za razmišljanje o problemima i za opsežnu analizu. Zatim pokušajte da sastavite na papiru listu svih stvari koje vas brinu, stvaraju stres ili unose anksioznost. Zatim pocepajte ovaj papir i nastavite sa nekim pozitivnim aktivnostima.

Postavite stvari u perspektivu

Uvek je lako videti stvari ozbiljnijim i negativnijim nego što bi trebalo. Sledeći put kada uhvatite sebe da od muve pravite slona, zapitajte se koliko će ovaj problem biti bitan za pet godina. Ovo jednostavno vremensko preuokviravanje može veoma efikasno smanjiti vašu tendenciju da dramatizujete i preuveličavate stvari.

Prestanite da očekujete savršenstvo

Biti ambiciozan je super, ali stremiti perfekcionizmu je neralno, nepraktično i iscrpljujuće. Momenat kada počnete da razmišljate “ovo mora biti savršeno” je onaj momenat kada treba da podsetite sebe da “očekivanje savršenstva nije nikada toliko pametno kao postepeno napredovanje”.

Promenite svoju predstavu o strahu

Bilo da se plašite zato što ste doživeli neki neuspeh u prošlosti ili ste u strahu pred novim pokušajima, zapamtite da to što su postojali neuspesi ranije ne znači da će se takav ishod uvek ponoviti. Svaka šansa je nov početak!

Prihvatite svoja ograničenja

U pozadini preterane brige je često strah da nismo dovoljno dobri, dovoljno pametni, sposobni, posvećeni, itd. Bitno je dati sve od sebe i shvatiti da uspeh u bilo čemu nikada nije pod našom potpunom kontrolom. Ali, važno je ostati sa mislima da smo uradili onoliko koliko smo mogli.

Krenite na psihoterapiju

Ukoliko ste samostalno prošli kroz sve navedene korake a vaša preterana briga ne jenjava, budite otvoreni da potražite pomoć stručnjaka. To nije sramota, već upravo dokaz da ne odustajete od sebe. Često je veštom pojedincu lakše da nepristrasno sagleda sve vaše probleme i ponudi više alternativnih rešenja.

15 strategija za podizanje samopouzdanja

Samopouzdanje je sačinjeno od misli, osećanja i uverenja koje imamo o sebi. Samo po sebi to govori da samopouzdanje nije fiksirana, nepromenljiva kategorija. Ono se može menjati u zavisnosti od toga kako razmišljamo. Ukoliko traju, navike negativnog razmišljanja o sebi mogu sniziti naše samopouzdanje.

Ponekad, ljudi čak nisu svesni koliko negativno misle o sebi. Ali, kada jednom toga postaneš svestan, i kada uvidiš da način razmišljanja zavisi od tebe, možeš početi da menjaš način razmišljanja. Promena načina mišljenja o sebi dovešće i do promene osećanja koja gajiš prema sebi.

Evo 15 relevantnih strategija za početni rad na samopouzdanju:

1. Upravljaj svojom unutrašnjom kritikom

Primeti sve te kritičke stvari koje govoriš sebi. Da li bi tako razgovarao/la sa najboljim prijateljem? Okrutan unutrašnji glas često je veća prepreka našem samopouzdanju od kritika koje dobijamo spolja. Spoljašnje kritike mogu lakše da se kompenzuju pohvalom za istu stvar od nekoga drugog, ali kada je izvor kritike u nama, odnosno kada smo preterano samokritični, deluje da su ovakve kritike nesalomive ma šta okolina radila da nas razuveri. Istina je da one ponajviše potiču iz ranog detinjstva, kada smo od najbližih dobijali poruke kako u nečemu ili pak svemu nismo dovoljno dobri. One su vremenom pounutrene, pa i u odsustvu kritikujućih persona, glas iz dubine našeg bića nastavlja da prekoreva. Stekle su karakter rituala koji se održava tako što se selektivno pažnja više obraća na sve ono spolja što ide u prilog kritici, a zanemariju se sve prispele pohvale. Tako, visoko samokritična osoba vremenom upada u začarani krug u kome, osim što ne dopušta da je drugi pohvali, nikada ni sama nije spremna da svoje poduhvate konstruiše kao uspešne. Ako prepoznaješ da je stvorena ovakva navika samokritičnog mišljenja, oduči se od toga tako što ćeš preformulisati ove negativne i surove misli u korisniji fidbek – tako što ćeš početi da posmatraš čašu kao dopola punu, a ne dopola praznu. Obrati pažnju na to, na svaki, makar i minoran uspeh u nečemu, zastani i svesno nagradi sebe za isti. Ne dozvoli da uspesi samo usputno promiču. Nagrada može biti i krajnje simbolična, ali ne sme izostati.

 2.Nauči da praviš diskriminacije među kritikama

Pored samokritike i kritike mogu takođe biti moćno oružje u razaranju samopouzdanja. Što je osoba manje samopouzdana to će dodatne kritike sa strane biti učinkovitije, tj. opažati se kao da su na mestu. Međutim, važno je praviti suptilne diskriminacije među kritikama, obratiti pažnju na to kog su obima, važnosti i od koga dolaze. Zapazite koliko je nekad dovoljna i sitnica pa da to dovede u pitanje čitavu sliku o sebi. Takođe, osvestite kako nisu svi ljudi iz okruženja merodavni da nam sude o svemu. Da li na isti način treba da nas pogodi kritika na račun naših loših ocena koja je došla od strane profesora, kao ona koja je došla od strane komšije? Potrebno je ograditi se i postati imuniji na kritike koje dolaze iz manje važnih izvora.

3. Probaj da optimizuješ svoje kriterijume

Ako se konstantno rukovodimo veoma oštrim kriterijumima koje smo pred sebe postavili, sasvim je izvesno da ćemo veoma lako doživeti invalidaciju. Ako su kriterijumi prenapregnuti, dovoljno je da mala stvar krene po zlu, pa da ceo poduhvat proglasimo neuspešnim. Zato je korisnije postaviti spram sebe razumna očekivanja, testirati svoju uspešnost u manjim koracima, jer će nas svaki manji uspeh više motivisati da krenemo ka novom stepeniku. Ne zaboravi da je optimalan kriterijum onaj koji je izvodiv za mene!

4. Fokusiraj se na ono što ti ide dobro

Zapitaj se da li si toliko navikao/la da se fokusiraš na svoje probleme da su oni jedino što možeš da vidiš. Sledeći put kad uhvatiš sebe kako se zaustavljaš na problemima i žalbama o sebi ili svom danu, pronađi nešto pozitivno što se tome može suprotstaviti. Svaki dan zapiši tri dobre stvari o sebi, kao i tri stvari koje su toga dana prošle dobro zahvaljujući tvojoj akciji i naporu. Ako to nije previše zahtevno, možeš zamoliti i neke svoje prijatelje da na krajnje objektivan način pokušaju da napišu nešto o tome kakva si ti osoba. Začudićeš se koliko će se njihovi opisi razlikovati od tvog samoopisa i to u dosta poželjnijem smeru.

5. Stremi mogućem, a ne perfekcionizmu

Neki ljudi se unazađuju upravo sopstvenom težnjom za savršenstvom. Ovo može biti bolno i često parališuće stanje zbog koga često i odustaju od akcije, misleći unapred kako neće ispuniti očekivano. Ako razmišljaš po sistemu “neću ići na audiciju, zato što verovatno neću dobiti ulogu”, onda je zagarantovano da će uloga pripasti nekom drugom.

6. Posmatraj svoje greške kao prilike za učenje

Prihvati činjenicu da ćeš praviti greške. Svi ih prave. Ali one nisu tu da nas podsete koliko smo neuspešni, već su sastavni deo procesa učenja. Umesto razmišljanja “ja uvek zabrljam”, podseti sebe da to nije uvek tako, već samo u nekim, specifičnim prilikama. I zapitaj se šta je ono što možeš uraditi drugačije, sledeći put kad se zadesiš u sličnoj situaciji.

7. Koriguj misli koje čine da se osećaš inferiornim

Da li se često porediš sa drugima, što dovodi do toga da se osećaš manje ostvarenim,  manje uspešnim ili manje talentovanim? Zastani i primeti da ovakve misli vode osećaju inferiornosti, umesto osećaju zadovoljstva samim sobom. Pokušaj da se sameravaš sa vlastitim sposobnostima i potencijalima, tako što ćeš težiti da budeš bolji nego juče (naravno ne u preteranoj formi), a ne bolji od nekoga drugog. Ljudi nikada nemaju ista polazišta – nisu iste snage, visine, mentalnih kapaciteta, talenata… Uvek će se naći neko bolji od tebe u nečemu, ali zapamti da si i ti uvek bolji u nečemu od nekoga drugog. Probaj da odustaneš od nedostižne ideje da budeš najbolji u svemu.

8. Podseti sebe da se svako ističe u različitim stvarima

To što nisi najbolji u nečemu ne treba da vodi odustajanju od te aktivnosti. Budi blaži/a prema sebi, tako što ćeš priznati da je neko bolji od tebe u tome, primeti da si istovremeno ti od te osobe bolji/a u nečemu drugom, a zatim nastavi da uživaš u aktivnosti jer ti prija, a ne jer te čini najuspešnijim/jom.

9. Isprobaj nove stvari i daj sebi šansu

Eksperimentiši sa različitim aktivnostima kako bi omogućio/la sebi da dođeš u kontakt sa svojim talentima. A zatim dozvoli sebi da se osećaš ponosno zbog ovladavanja novim veštinama. Razmišljaj o pozitivnim rezultatima. Npr. Prijavio/la sam se za neku trku i shvatio/la da sam prilično brz/a! Ovakve pozitivne misli postepeno će se ugrađivati u povoljniju sliku o sebi i pomoći u stvaranju većeg samopouzdanja.

10. Prepoznaj šta možeš da promeniš kod sebe, a šta ne možeš

Ako shvatiš da si nesrećan/na zbog nečega što možeš da promeniš kod sebe (npr. telesnu težinu) , otpočni promenu već danas. Ako je to nešto na šta ne možeš da utičeš (npr. tvoja visina), radi na tome da to prihvatiš. Opsednutost sopstvenim manama može zaista da sroza mišljenje o sebi i značajno umanji samopouzdanje. Za smanjeno samopouzdanje ne moraju biti odgovorne brojne mane, ponekad je dovoljna i samo jedna, koja postaje centar naše preokupacije i dokaz sveopšte manje vrednosti. Shvati da je ono što te opterećuje uglavnom za većinu drugih ljudi gotovo neprimetno.

11. Postavi ciljeve

Razmisli o tome šta želiš da postigneš. Zatim napravi plan kako ćeš to uraditi. Drži se tog plana i nastoj da pratiš progres. Treniraj svoj unutrašnji glas da te podseti koliko toga si realizovao/la. Npr. ako je tvoj plan da svakodnevno vežbaš 45 minuta, svaki put kad uspeš dozvoli sebi da se osećaš dobro što si održao/la obećanje i uveravaj sebe kako imaš snage da nastaviš.

12. Budi ponosan/na na svoje mišljenje i ideje

Nemoj se plašiti da izneseš svoje ideje; ako se neko sa njima i ne slaže, to nije refleksija tvoje vrednosti ili tvoje inteligencije. Ljudi jednostavno imaju svoje preferencije, svoje subjektivne sudove i gotovo je nemoguće da im se uvek dopadne sve što imaš na umu.

13. Nauči da prihvataš komplimente

Kada je samopouzdanje nisko, veoma je lako prenebregnuti dobre stvari koje ljudi kažu o nama. Štaviše, skloni smo da ne poverujemo kada neko o nama kaže nešto lepo. Umesto prihvatanja, često pomislimo “da, ali nisam ja baš toliko dobar/a u tome”, čime brišemo vrednost komplimenta. Zato je važno dozvoliti sebi da apsorbuješ kompliment, dočekaš ga sa zahvalnošću i shvatiš ga ozbiljno. Važno je takođe da budeš spreman da daš iskrene komplimente zauzvrat.

14. Napravi doprinos

Pokušaj da podučavaš nečemu druge ljude, prijavi se za neku volontersku akciju, učestvuj npr. u kolektivnom čišćenju svog kraja, jer kada jasno uvidiš da ono što radiš pravi razliku, to će poboljšati tvoje mišljenje o sebi i uticati povoljno na razvoj samopouzdanja.

15. Vežbaj, relaksiraj se i zabavljaj se

Fizička aktivnost oslobađa stres, a biti fit dodatno utiče na izgradnju povoljnije slike o sebi. Ako razmišljaš npr. “kako bi imao/la više prijatelja da si atraktivniji/a”, ovakve misli će zasigurno sniziti samopouzdanje. Ovim putem se samo fokusiraš na to šta nije savršeno, umesto da činiš najbolje od onoga što imaš. Provodi vreme sa ljudima kojima je stalo do tebe, radi stvari koje voliš i fokusiraj se na ono što je dobro. To će učiniti da se osećaš dobro baš onakav kakav si.

Rozenbergova skala samopouzdanja

Ovo je jedan od trenutno najvalidnijih mernih instrumenata na tržištu za procenu nivoa samopouzdanja. Sastoji se od 10 izjava na koje možete odgovoriti sa: potpuno se slažem, slažem se, ne slažem se i potpuno se ne slažem.

Ako želite da proverite svoj nivo samopouzdanja odgovorite na sledeće tvrdnje:

  1. U globalu, zadovoljan/a sam samim sobom.
  2. Ponekad mislim da uopšte ne valjam.
  3. Osećam da imam gomilu kvaliteta.
  4. Sposoban/a sam za mnoge stvari podjednako kao i drugi ljudi.
  5. Osećam da nema mnogo toga zbog čega bi se ponosio/la.
  6. S vremena na vreme osećam se prilično beskorisno.
  7. Osećam da sam dovoljno vredna osoba, ili bar onoliko koliko i drugi ljudi.
  8. Voleo/la bih da imam više poštovanja prema sebi.
  9. Sve u svemu, sklon/a sam tome da sebe doživljavam kao neuspešnu osobu. 
  10. Imam pozitivan stav prema sebi.

Bodovanje

  • Tvrdnje 1, 3, 4, 7, 10 imaju sledeće bodove – ako je odgovor potpuno se slažem 4 poena, slažem se 3 poena, ne slažem se 2 poena, potpuno se ne slažem 1 poen
  • Tvrdnje 2, 5, 6, 8 i 9 imaju sledeće bodove – ako je odgovor potpuno se slažem 1 poen, slažem se 2 poena, ne slažem se 3 poena, potpuno se ne slažem 4 poena

Tumačenje

Saberi sve poene, što je skor viši to je i samopouzdanje više. Smatra se da oni iznad skora 20 imaju zadovoljavajući nivo samopouzdanja.

Kakve su to humane profesije, a naplaćuju svoje usluge?!

U svim sferama razmene dobara i usluga smatra se prirodnim dati novčanu nadoknadu. Ako želiš da kupiš hleb, daćeš pekaru novac, ako si rešio da kupiš cipele, platićeš ih,… i nikada se nećeš zapitati da li si novac trebao dati? Možda ćeš dovesti u pitanje vrednost robe koju si kupio, ali nećeš osporiti činjenicu da ona nešto vredi. Svuda, osim ako su u pitanju usluge pomagačkih profesija (psihologa i psihoterapeuta u prvom redu, a katkad i lekara i psihijatara).

Kako je dotle došlo i otkuda to široko rasprostranjeno uverenje da je za psihološku pomoć ružno, nepravedno ili čak neetično očekivati novac?

Ako si predstavnik humanističke profesije, onda baš zato, iz dubine tvog humanog, empatičnog bića, treba da budeš osetljiv na tuđu bol, da pomažeš “čista” srca i da to radiš bez kompenzacije, mišljenje je mnogih. Treba da te bude sramota da nesrećnoj osobi tražiš novac i da zarađuješ na tuđoj muci!

Otkuda ovde toliko prostora da se čitav koncept trgovine, star vekovima, relativizuje do krajnjih granica?

Još u vreme naturalne razmene vladao je princip “ti meni robu-ja tebi robu”, pa su se ljudi dovijali, svako prema svojim mogućnostima. Stvar je bila slična i kada su u pitanju bile usluge. Možda ne direktno, ali čak i kada su prvi prosvetitelji išli svetom sa misijom opismenjavanja stanovništa, ova humanost nagrađivana je putem uživanja raznih kontrausluga – oni su uvek imali tu privilegiju da gde god se zateknu imaju toplo i udobno prenoćište, kao i adekvatan obrok. Dakle i ovde je postojala protivteža iliti razmena.

Kasnije, sa uvođenjem robnog novca (što je preteča današnjeg standardizovanog novca koji ima fiksnu valutu), ljudi su odredili predmete, odnosno robu koja ima sopstvenu vrednost. Istorijski primeri robnog novca su tako uključivali svinje, retke morske školjke, kitove zube, stoku, hleb (u Iraku), zrna kakaa (u Meksiku), itd. Znalo se i bilo je opšteprihvaćeno da za svoja dobra ili usluge osoba treba da dobije ovakvu vrstu nadoknade.

Kako sada, nakon mnogih stoleća, ljudi dovode u pitanje naplaćivanje usluga čitave jedne struke? Nije li to posao kao i svaki drugi? Ako “pomagači” treba da saosećaju sa ljudskom patnjom, zašto trgovci prehrambenim namirnicama ne saosećaju sa ljudskom glađu? Zašto prodavci obuće i odeće ne opskrbe bez nadoknade gole i bose? A potreba za ovim je rasprostranjena širom sveta….

Jedan od mogućih razloga za ovaj nedosledan tretman leži možda u vrsti same usluge, odnosno u karakteristikama robe. Hleb se vidi, kao i njegov učinak na prazan stomak, cipele se vide takođe, a i otklanjaju osećaj hladnoće. A psihoterapija? Njene usluge su nevidljive ili nedovoljno transparentne – izađeš iz psihoterapijske sobe i niko od prolaznika ne vidi na tebi neku jasnu promenu. Zato se često ove usluge etiketiraju onim poznatim sloganom današnjice “prodavanje magle”. U retkim slučajevima može biti i tako, ali u većini slučajeva, korisnici psihoterapijskih usluga jasno vide benefite ovog rada. Sa druge strane, koliko smo sigurni da je sve što je opipljivo na tržištu izvan ove kategorije prodavanja magle? Koliko ste samo puta kupili neku kućnu napravu koja sutradan nije radila, koliko puta vam je neko popravio auto koji je na prvoj krivini stao, koliko puta ste kupili bluzu koja se posle prvog pranja skupila? Odakle toliko poverenje u ovakve “vidljive” proizvode i odsustvo istog kada su u pitanju “nevidljive” razmene, ako nam je životno iskustvo hiljadu puta osporilo ove hipoteze?

Iz istog ovog razloga su lekari i psihijatri ipak manja meta osude, jer su njihove intervencije vidljivije – tu su lekovi, tu su rendgenski snimci, tu je nalaz ultrazvuka, tu su hirurške intervencije i gomila drugih opipljivih dokaza. Pa, iako u biti predstavnici ovih struka moraju biti humani i pomoći čoveku u nevolji, ostaje prostora za materijalnu nadoknadu, jer barataju transparentnijim materijalom.

Ako se složimo sa konstatacijom da većina današnje robe i usluga može biti “mačka u džaku”, zašto i dalje isključivo pomagačkim strukama mnogi spore pravo na recipročnu razmenu?

Drugi razlog za to može ležati u samoj prirodi usluge, koja je po definiciji humanitarnog karaktera. Dakle, nema veze što se neko godinama školovao, što poseduje specifična i relevantna znanja za rad na ljudskoj patnji, ako zaista želi da pomogne, on će to uraditi bez ikakvog daljeg očekivanja. Na ovom mestu je jasno da se poništava most između formalnih i neformalnih vidova pomoći. Usluge psihoterapeuta se izjednačavaju sa uslugama koje nam mogu dati roditelji i prijatelji kada nam je teško, i prenebregava se činjenica da neko u ovoj sferi poseduje stručna znanja.

Sećam se svojih početaka. Svog otpočinjanja edukacije za psihoterapeuta. Na samom početku karijere, kada još nisam mogla raditi samostalno, već uz konstantan nadzor supervizora, mnoge klijente primala sam besplatno. To su činile i mnoge moje kolege početnici. Verovatno iz uverenja, onog entuzijastičnog, da je naš posao nadasve human. I dodatnog uverenja, da smo na početku ovog puta i da naše usluge u tom momentu nisu dovoljno reprezentativne da bi zahtevale materijalnu kompenzaciju. Tada sam lako podlegala pritisku brojnih rođaka i prijatelja da primim nekoga koga poznaju za džabe (i dan-danas su mi ovo veoma nezahvalne situacije, upravo zbog gorepomenutih očekivanja).

Međutim, dobro se sećam šta su mi govorili “veliki”. Kada bi mi – početnici, na grupnoj superviziji izlagali neki svoj slučaj, jedno od prvih pitanja mentora bilo bi “da li plaća?”. Čudilo nas je i ujedno vređalo ovako neosetljivo pitanje, ali kada bi rekli da nam dotični ne plaća, dobili bi odgovor mentora kako ništa neće biti od tog posla. Pitate se zašto? I mi smo se pitali. Razloga je bar tri, koja je navodio mentor (a sa kojima se danas u potpunosti slažem):

  • prvo, nenaplatiti seansu, za terapeuta znači ostati u ulozi nesigurnog, onog koji nema dovoljno samopouzdanja u to što radi, koji sumnja u kvalitet svojih usluga i koji ne vrednuje svoj zanat, pa time urušava ugled i status čitave terapeutske zajednice,
  • drugo, svi ljudi i svi preduzetnici moraju biti nečim motivisani – biti dobročinitelj i pomagati drugima jedino zato da bi se posledično osećao humanom osobom je nedovoljan motivator, ako se u obzir uzme dugogodišnji uložen napor da bi se stekle terapeutske veštine, kao i činjenica da i terapeuti moraju od nečega živeti baš kao i pripadnici bilo koje druge profesije,
  • i treće, i možda najvažnije – ljudi imaju uverenje da su stvari dobijene kompenzacijom vrednije, stvarnije, bolje; kada ti neko nešto pokloni odmah se javlja sumnja da je to “roba sa greškom” – tako i ovde, dovodi se u pitanje da li je terapeut dao svoj maksimum činjenicom da mu ne plaćam. Zato nas je mentor uvek savetovao da naplatimo, koliko god (makar minimalno), ali to će povećati klijentovo poverenje u sam proces, suzbiti ideju da ga “otaljavamo”, kao i ideju da nam je nešto dužan, a takođe će i povećati njegovu motivaciju i spremnost da za uloženo sme i treba da očekuje rezultate.

Meni su se u psihoterapijskom radu ove pretpostavke uvek pokazale istinitim, a na vama je da prosudite da li ovaj posao, baš kao i svaki drugi, zaslužuje da se njime prehranimo.

*Napomena: Tekst nije namenjen samo stanovništvu koje treba da suzbije ukorenjena uverenja, već i svim kolegama koji se iz nekog razloga ustručavaju da naplate svoje usluge. Ako rade po savesti i u najboljem interesu svog klijenta, sasvim je legitimno očekivati da se takav rad vrednuje. Naravno da je poželjno i veoma humano izaći u susret osobi koja je u nepovoljnoj finansijskoj situaciji, ali na terapeutu je da proceni kada i koliko često će to raditi. Sve ostalo, izlazi iz okvira dobrovoljnog rada i ulazi u okvire društvene presije.

Bez ljutnje!

🙂

 

Psihoterapija ili psihološko savetovanje? – Kako da znam šta mi je potrebno

“Kada bih ja rešio/la tvoj konkretni problem, kako bi ti to pomoglo da se ubuduće sam/a nosiš sa problemima?”

Tekst namerno započinjem ovim navodom, kako bi se u startu razlikovale formalne vrste pomoći, u koje spadaju psihoterapija i psihološko savetovanje, od neformalnih, kakvo je davanje saveta i podrške od strane rodbine, prijatelja i šire okoline.

Uobičajena je pretpostavka da psihološko savetovanje podrazumeva davanje stručnog saveta, od strane edukovanog lica koje je merodavnije da da savet zbog znanja i objektivnosti koje poseduje.

Međutim, važno je znati da se ni psihoterapija niti psihološko savetovanje ne oslanjaju na davanje saveta, i to je ono što im je zajednička polazna osnova. Davanje saveta je kao prvo nekorisno, jer to klijentu ne ostavlja prostora da razvije određenu veštinu koja mu je neophodna da se nadalje sam nosi sa teškoćama koje život pruža. A kao drugo, davanje saveta može biti i kontraproduktivno. Ono situira svu odgovornost u stručno lice, a minimizira udeo klijentove odgovornosti za sopstveni život. Zamislite situaciju u kojoj je stručnjak dao neki savet, koji je klijent usvojio, a potom se ispostavilo da je savet bio loš po dalji tok događaja? Niko ne može na sebe preuzeti toliku odgovornost!

Zato je zajednička pretpostavka i psihološkog savetovanja i psihoterapije, da niko ne može poznavati klijenta i njegov život bolje od samog klijenta. Proces psihološkog savetovanja i psihoterapije u tom smislu zahteva reciprocitet, odnosno dvosmernu vezu između stručnog lica i klijenta, u pogledu edukacije, moći i odgovornosti. Da bi se klijentu pomoglo, nužno je da nas prvo on edukuje o tome kakva je zapravo osoba, šta je ono što mu sada stvara teškoće, kao i kakav bi hteo postati. Što je više informacija o sebi klijent u stanju da pruži, to će u većoj meri edukovati stručno lice o tome na koji način da mu pristupi. Analogija se može napraviti sa dovoženjem pokvarenih kola kod automehaničara. Ako ih samo dovezete i kažete pokvarila su se, ne znam šta im je, automehaničar će možda morati da ih rasturi do sitnih delova kako bi napipao kvar. Međutim, ukoliko objasnite šta se desilo, šta je prethodilo kvaru, kako su se kola ponašala u tom trenutku, kakve popravke ste ranije poduzeli, on će preciznije moći da zaključi odakle i kojim putem da krene.

Kada smo konstatovali da su i psihoterapija i psihološko savetovanje vidovi profesionalne, formalne pomoći, koji ne uključuju davanje saveta, sada ćemo se fokusirati na ono što ih razlikuje, jer će na taj način postati jasnije kome se obratiti kada nam je potrebna psihološka pomoć.

Evo nekih najočiglednijih razlika:

  1. Obuka – Psihoterapeut je osoba koja je završila neki fakultet iz oblasti humanističkih nauka (psihologiju, medicinu, andragogiju, socijalni rad, defektologiju…), a koja je potom dodatno završila  i specijalističku edukaciju iz nekog psihoterapijskog pravca u trajanju od najmanje 4 godine. Ukoliko je osoba istog obrazovnog profila završila pomenutu edukaciju u trajanju od dve godine, stiče uslov i dobija licencu za psihološkog savetnika. Sledi da psihoterapeut, ako to situacija nalaže, može ući  u ulogu psihološkog savetnika, dok suprotno nije legitimno.
  2. Vrsta problema – Povezano sa prethodnim, što je obuka obuhvatnija to je osoba spremnija da se bavi težim i dubljim problemima. Tako će se psihološko savetovanje odnositi na rad na nekom specifičnom problemu, podrazumeva se da je taj problem izolovan i da se može raditi samo na njemu, tj. da se ne širi na druge oblasti klijentovog života. Formuliše se jasan cilj, problem se konkretizuje i radi se na njegovoj realizaciji, a ne na sržnoj izmeni ličnosti klijenta. Klijenti za koje je psihološko savetovanje idealno rešenje su oni koji imaju neku dilemu, neku trenutačnu krizu ili problem manjeg obima. Tipični primeri su oni klijenti koji imaju dilemu da li da se presele u inostranstvo, oni koji imaju problem u odnosu sa šefom, oni koji ne mogu da polože neki konkretan ispit, itd. Za razliku od ovoga, psihoterapija iziskuje veći obim delovanja, ona se ne koristi za rad na jednom izolovanom problemu, osim ako taj problem ne remeti osobu i u drugim oblastima funkcionisanja. Obično podrazumeva promenu sržnih uverenja i stavova osobe, rekonstruktivnog je karaktera pa zahteva promenu osobe na više nivoa, vodi dubinskom istraživanju ličnosti, sticanju novih uvida o sebi i važnim drugima i sticanju novih veština i kapaciteta za psihološki rast i razvoj. Iz navedenog se grubo može podvući da psihološko savetovanje radi za površinske, a psihoterapija za dubinske, kompleksnije probleme.
  3. Trajanje – Logičan zaključak je da će psihološko savetovanje trajati značajno kraće od psihoterapije, jer je ograničenog dometa. Vreme provedeno na psihološkom savetovanju meri se nedeljama ili mesecima, a vreme provedeno na psihoterapiji mesecima ili čak godinama.
  4. Uvremenjenost – Kako se psihološko savetovanje bazira na rešavanju konkretnog problema, najčešće je situirano u “ovde i sada” trenutku. Problem je aktuelni događaj ili onaj iz relativno bliske prošlosti ili relativno bliske budućnosti. Za razliku od toga, dubinski psihoterapijski proces će po pravilu obuhvatiti događaje i stanja iz sve tri vremenske zone (prošlost, sadašnjost i budućnost).
  5. Stil – Stilovi rada se svakako razlikuju i među različitim psihoterapijskim pravcima, ali je generalan stav da su psihološki savetnici nešto direktivniji u odnosu na psihoterapeute. Njihov tempo rada je brži jer iziskuje neposredna efikasna rešenja, pa će češće davati konkretne zadatke i instrukcije koje se do sledećeg viđanja moraju oprobati u praksi. To opet ne znači davanje gotovih rešenja, već kreiranje eksperimenata čije će posledice moći da se samere u savetodavnoj sobi i da se spram njih ponude nove alternative. U psihoterapijskom setingu, stručnjak će se ustručavati da ponudi ovakve brze korake, već će dugotrajnije i zajedno sa klijentom tragati za optimalnim rešenjima.
  6. Ulog – Podrazumeva se da će klijent uložiti manji napor i manje finansija ako radi na jednom izolovanom problemu, dok će psihoterapija zahtevati dugoročno psihološko investiranje u sam proces, pa će posledično i više koštati.