Category: Inteligencija

Emocionalna inteligencija – naš najjači saveznik

Emocionalna inteligencija, pre četvrt veka galaktičko otkriće, danas je temeljno proučavani koncept o kome je napisano nebrojeno mnogo knjiga i radova. Upravo iz tog razloga nije jednostavno stvoriti nov pristup proučavanju i opisivanju ovog pojma. Ipak, emocionalna inteligencija je koncept koji zadržava interesovanje ljudi širom sveta, kako naučnika tako i laika.

Emocionalna inteligencija je sposobnost praćenja i razlikovanja kako sopstvenih tako i osećanja drugih ljudi i delanja i u skladu sa tim često se izjednačava sa socijalnom. Međutim, one nisu sinonimi. Socijalna inteligencija je nadređeni, širi pojam. Glavne komponente emocionalne inteligencije su sposobnost samoopažanja, samoregulacije, socijalne osvešćenosti i međuljudskih odnosa.

Kad se kaže inteligencija uglavnom se misli na praktičnu inteligenciju-IQ. U poslednjih 20 godina u celom svetu radi se na osvešćivanju nacije o postojanju i značajnosti koncepta emocionalne inteligencije. Istraživanja su pokazala da paralelno sa tim projektom, iz godine u godinu, koeficijent emocionalne inteligencije raste.

Postoje dve glavne razlike između praktične i emocionalne inteligencije. Za sve skeptike koji smatraju da je emocionalna inteligencija finesa koja nema neki značaj za svakodnevni život dve činjenice dokazuju suprotno. Praktična inteligencija se teško menja. Koeficjent praktične inteligencije ne menja se značajno sa godinama. Sa druge strane, koeficijent emocionalne inteligencije je na nama! Radom na sebi možemo ga povećati u značajnoj meri. Druga važna razlika je povezanost emocionalne inteligencije i uspeha u poslu.

Emocionalna inteligencija je 4 puta jači prediktor poslovne uspešnosti nego praktična inteligencija! Da li je potrebno još dokaza za to da je danas pravi dan da počnemo da se bavimo svojom emocionalnom inteligencijom? Istraživanja su pokazala da povećanje koeficijenta emocionalne inteligencije za samo jedan poen može da dovede do povećanja plate od čak 1200 eura na godišnjem nivou. Osim toga, rezultati nedvosmisleno pokazuju da među uspešnim ljudima preko 70% njih ima visok koeficijent emocionalne inteligencije.

Već sa 7 meseci bebe mogu da prepoznaju emocije ljudi oko njih. Sa 5 godina deca su sposobna da razaznaju lažna naspram pravih osećanja. Sa 11 godina svesna su postojanja mešovitih osećanja. Za razvoj i dejstvovanje emocionalne inteligencije zaduženi su limbički sistem i amigdala stacionirani u mozgu. Jedna ćelija može da stvori čak 15 000 veza sa susedima. Uvežbavanjem veština emocionalne inteligencije stvaraju se novi neuronski putevi u našem mozgu. Kad odlučimo da razvijamo i unapređujemo neki aspekt emocionalne inteligencije moramo da budemo spremni na to da promena neće doći odmah. Funkcionisaće po principu krize – korak napred, dva koraka nazad. Dešavaće se da grešimo na stari način, ali sa vremenom grešaka će biti sve manje. Istraživanja su pokazala da je potrebno 6 godina da se ustali određena emocionalna veština.

Emocionalna inteligencija dostiže vrhunac svog razvoja u petoj deceniji. Naravno, to ne znači da posle toga treba da prestanemo da radimo na njoj. Ipak, veštine emocionalne inteligencije značajni su učesnici u čak 58% ponašanja i odluka sa kojima se suočavamo na dnevnom nivou.

Prema rezultatima istraživanja, najviši količnik emocionalne inteligencije imaju stanovnici Filipina i El Salvadora, a među najnižima stanovnici Singapura, Rusije, Belorusije i Litvanije. Što se tiče profesija najviše skorove imaju psiholozi, psihijatri, menadžeri, socijalni radnici i prodavci.

Često ćemo čuti da žene imaju razvijeniju emocionalnu inteligenciju nego muškarci. Ipak, to nije sasvim tačno. Žene imaju više skorove u samoopažanju i međuljudskim odnosima dok muškarci imaju više skorove u samoregulaciji i toleranciji na stres. Muškarci imaju razvijenije samopoštovanje što ih čini manje osetljivim na kritiku. Osim toga, imaju razvijeniju nezavisnost zbog čega su direktnije usmereni ka cilju i manje podložni uticaju okruženja.

Ipak, visok koeficijent emocionalne inteligencije može imati lošu stranu. Jedno istraživanje je pokazalo da je visok koeficijent emocionalne inteligencije povezan sa manipulativnošću kod devojčica. U svakom slučaju, ovo nam ne sme biti izgovor da ne radimo na razvoju emocionalne inteligencije kod svojih ćerki i ostalih mlađih ženskih srodnika, već samo na šta da obratimo pažnju.

Emocionalna inteligencija olakšava nam život i u zajednici i sa samim sobom.

Emocionalna inteligencija je toliko značajan i dalekosežan koncept da može da poljulja i univerzalna verovanja. Često možemo čuti da je sposobnost opraštanja značajan deo čovečnosti i to jeste istina, međutim i u tome treba imati meru, sudeći po načelima emocionalne inteligencije.

Da li si emocionalno inteligentna osoba?

U ranijim tekstovima bilo je reči o tome šta je emocionalna inteligencija i koje sposobnosti uključuje (vidi ovde), kao i kako razvijati EQ (vidi ovde).

U ovom tekstu postavlja se pitanje:

A ko su onda emocionalno neinteligentne osobe?

Prevashodno, važno je istaći da biti emocionalno neinteligentan nije trajno obeležje ličnosti, nije fiksna, definitivna etiketa, već trenutno stanje koje se može razvijati, što nam unosi dozu optimizma.

Da podsetimo, rečeno je da emocionalno inteligentne osobe umeju da prepoznaju i razumeju svoje emocije, znaju da ih imenuju, umeju da nađu adekvatan način za njihovu ekspresiju, imaju sposobnost da razumeju tuđe emocije, da budu empatični, pa samim tim i da uspešno razrešavaju konflikte, što vodi zadovoljavajućim međuljudskim odnosima.

Ako je suština emocionalno inteligentnog ponašanja u tome da se ovlada i upravlja sopstvenim emocionalnim doživljajima, onda bi emocionalno neinteligentno ponašanje obuhvatalo ove dve krajnosti:

  1. Sa jedne strane bile bi emocionalno distancirane, odnosno zatvorene osobe, one koje nisu u kontaktu sa svojim emocijama. Odsečenost od vlastitih emocija, njihovo neprepoznavanje, tačnije njihovo potiskivanje, verovatno vuče koren iz porodičnog uverenja da nije socijalno prihvatljivo izražavati određene emocije. Kontinuirano gušenje sopstvenih emocija, kao što su npr. tuga ili bes, osobu na kraju vodi razvoju određenih patoloških obrazaca kakvi su depresija, alkoholizam, i dr.
  2. Sa druge strane bi se nalazile one osobe koje isuviše intenzivno i nekoordinisano iskazuju svoje emocije, osobe koje dozvoljavaju da emocije upravljaju njima, a ne obratno. U ovu grupu spadale bi konfliktne i agresivne osobe (koje neprimereno, prejako i impulsivno reaguju), anksiozne osobe (koje su presenzitivne, pa svaku draž tumače kao potencijalno preteću i stoga preterano strahuju), i osobe psihopatske strukture ličnosti (koje nemaju kapacitet za razumevanje tuđih emocija, neempatične su i gluve za tuđe potrebe, pa se koriste emocijama u cilju manipulacije drugim ljudima).

* Ako ste se pronašli u ovim kategorijama ne očajavajte! Emocionalna inteligencija je ponavljamo, veština koja se do kraja života može usavršavati 🙂

Kako razvijati emocionalnu inteligenciju

Za razliku od racionalne inteligencije (IQ), koja  je nakon 25-e godine manje-više stabilna mera, tj. neznatno se menja, emocionalna inteligencija (EQ) je fleksibilna sposobnost, koja može progresivno opadati ili rasti u zavisnosti od iskustva i toga koliko se bavimo razvojem njenih veština.

Grafički prikaz razvoja IQ-a pokazuje tendenciju rasta do 25-e godine, zatim platoa do 50-e godine (zadržavanja istog IQ skora), a potom postepenog propadanja. Grafički prikaz razvoja EQ-a sa druge strane, pokazuje njegov konstantni rast s godinama. Primećeno je da ljudi od 50 godina imaju čak 25% bolje rezultate na EQ testu od onih sa 20 godina. Dakle, EQ je sposobnost u koju stalno treba ulagati, jer se ona doživotno može razvijati.

Od kojih se to sposobnosti sastoji EQ?

Emocionalna inteligencija se grubo može podeliti u dve grupe sposobnosti:

1) Lična kompetencija

Ovde spadaju:

  • samosvest – sposobnost prepoznavanja i razumevanja svojih emocija, bivanja u kontaktu sa njima, sposobnost imenovanja emocija (razvijanje vokabulara za emocije različite vrste i intenziteta), sposobnost uviđanja finih nijansi između različitih emotivnih stanja, i
  • vladanje sobom /samokontrola – kontrolisana ekspresija emocija, nalaženje pravog puta da se izraze emocije, tako da one budu u našoj vlasti, a ne obratno, koordinacija emocija, tj uspostavljanje balansa na takav način da nismo ni preosetljivi, niti emocionalno zatvoreni/distancirani

2) Društvena kompetencija

Ovde spadaju:

  • društvena svest – sposobnost razumevanja tuđih emocija, mogućnost da se staviš u tuđe cipele, da sagledaš svet iz tuđe perpektive, veština slušanja onoga šta ljudi govore kako bi ih razumeli, i
  • međuljudski odnosi – sposobnost jasne komunikacije sa drugima, ostvarivanje balansa između svojih i tuđih potreba (ni samo tuđe, ni samo svoje), uspostavljanje jasnih granica u odnosima, konstruktivno razrešavanje konflikta (spremnost za suočavanje, a ne izbegavanje konflikta, pri čemu se akcenat stavlja na problematično ponašanje, a ne na ličnost sa kojom smo u konfliktu).

Plan razvoja emocionalne inteligencije

Rečeno je već da je emocionalna inteligencija veština u stalnom procesu razvoja, a ne stanje. Ovo znači da visok EQ skor ne garantuje dobro snalaženje u svakoj situaciji, ali je svaka situacija za emocionalno inteligentnu osobu dobra prilika za učenje i dalji razvoj.

Važno je napomenuti da iako se navedene sposobnosti čine kao neodvojiva celina, nikada ne treba vežbati sve sposobnosti istovremeno. U praksi se pokazalo da je najbolji metod raditi na jednoj po jednoj sposobnosti i to onim redom kako su nabrojane.

Podaci pokazuju da su prve promene uočljive kroz 3 do 6 meseci, jer je potrebno neko vreme da se uvežbavane sposobnosti ustale i postanu deo svakodnevnog repertoara.

U početku se veštine vežbaju maltene usiljeno, deluju nam kao nešto neprirodno, ali posle velikog broja ponavljanja postaju deo naših navika i odigravaju se po automatizmu.

“Razumevajući i vladajući svojim emocijama možete spretno da prolazite kroz tekuće promene i da sprečavate buduće” (Bradberry & Greaves)

Koreni emocionalne inteligencije: Slučaj Fineasa Gejdža

Iako je pojam emocionalne inteligencije (EQ) zvanično ušao u upotrebu tek 80-ih godina prošlog veka, zahvaljujući Golemanu i njegovoj knjizi “Emocionalna inteligencija”, značaj emocionalne inteligencije za svakodnevno funkcionisanje prepoznat je odavno.

Te davne 1848. godine dogodila se čuvena nesreća na železnici, gde je metalna šipka probila jagodičnu kost ispod levog oka i izašla kroz teme nadzorniku Fineasu Gejdžu. Fineas je, za divno čudo preživeo ovu tragediju (i živeo još 12 godina), ali nakon nje više nikada nije bio isti. Do tada, osim kao stručnjaka neviđenog kalibra, opisivali su ga i kao blagog, uravnoteženog čoveka, finog i veoma druželjubivog. Nakon nesreće, ostao je netaknut u pogledu intelekta, mogao je nesmetano kreirati nove projekte, brižljivo praviti nacrte i sasvim racionalno rasuđivati u pogledu poslovnih poduhvata. Međutim, nekada divan čovek, sada je postao nepromišljen, svadljiv, pun izliva besa i bez kontrole nad vlastitim emocijama. Prijatelji i kolege su ga doživljavali kao hodajuću, sirovu emociju, neuračunljivog čoveka koji svakog sekunda može da plane. Takav, nije više mogao da zadrži radno mesto i pored sve svoje ekspertize.

Šta se zapravo dogodilo?

Metalna šipka prošla je tačno kroz prednji mozak (frontalni režanj), tačnije kroz centar zadužen za rasuđivanje o emocijama. Pritom je limbički sistem – mesto za doživljavanje emocija, ostao potpuno netaknut.

Evo kako sve funkcioniše – Sve draži iz spoljašnjeg sveta prvo se registruju putem čula; odatle nervnim putevima stižu do limbičkog sistema gde se doživljava čista, neposredna emocija; zatim se put nastavlja i stiže do prednjeg mozga gde se vrši rasuđivanje, odnosno obrada emocija, koje će na kraju zadobiti neku ekspresiju u našem ponašanju. Bez ove krajnje instance, dakle bez prednjeg mozga, emocija se nekontrolisano ispoljava, bez kočnice, jaka je i neadekvatna, nesocijalizovana, animalistička. Iz tog razloga je Fineas postao konfliktan, agresivan i impulsivan.

Na ovaj način je prvi put shvaćen značaj i uloga koju u našem emocionalnom ispoljavanju igra rasuđivanje, a emocionalna inteligencija opisana je kao proces komunikacije između prednjeg dela mozga (rasuđivanje) i limbičkog sistema (emocionalno doživljavanje).

Ovo ne znači da nam je emocionalna inteligencija biološki data, kao racionalna inteligencija (IQ), već da je ovu biološku datost potrebno vežbati. Svi posedujemo ove centre u mozgu, ali u onoj meri u kojoj se koristimo rasuđivanjem kako bi upravljali svojim emocijama, u toj meri ćemo biti emocionalno inteligentni. Što su kroz iskustvo ove nerve putanje više puta ponovljene, to će one biti jače i biće verovatniji odgovor i u sledećoj situaciji.

U čemu je značaj emocionalne inteligencije?

  • EQ je bolji prediktor sveukupne uspešnosti u životu – postoje ljudi koji imaju jako visok IQ, ali nisu postigli velike rezultate niti su živeli kvalitetno i srećno.
  • EQ je veština koja nam omogućava bolje vladanje sobom, bolje reagovanje u međuljudskim odnosima, pa time utiče na naše zdravlje i raspoloženje.
  • Studije pokazuju da se ljudi sa višim EQ bolje oporavljaju od bolesti, kao i da su generalno ispunjeniji i ne dozvoljavaju da im svaka sitnica pokvari dan.
  • Generalni je utisak da su ljudi sa višim EQ-om uspešniji u poslu, u partnerskim odnosima, u roditeljstvu.

* Fineasovu lobanju i šipku danas možete videti u anatomskom muzeju na Harvardu

10 stvari koje bi trebalo da znate o seksualnoj inteligenciji

1. Šta se tačno podrazumeva pod seksualnom inteligencijom?

Seksualna inteligencija, baš kao i ljubav, nije stanje koje ti se desi mimo tvoje volje, pre ona je sposobnost koju treba razvijati i negovati. Ona podrazumeva ljudski kapacitet za samorefleksiju ili svesnost o sopstvenoj životnoj energiji koja je po svojoj prirodi seksualna. Za razliku od životinja, koje samo slepo prate svoje seksualne nagone, ljudi poseduju potencijal za svesnost o sopstvenom seksualnom biću – oni su u stanju da prepoznaju, razumeju, prate i nadgledaju sopstvena osećanja, misli, senzacije i ponašanja, kao i da ih modifikuju. Tako, seksualna inteligencija predstavlja jedan kompleksan fenomen koji uključuje aktivno bavljenje svojim seksualnim životom i to putem vršenja brojnih svesnih izbora – od toga ko će biti naš partner, koju seksualnu potrebu želimo da zadovoljimo, na koji način, da li taj način odgovara i partneru, kako ćemo ovu potrebu iskomunicirati sa partnerom, da li smo zadovoljni sopstvenim seksualnim životom, itd.

2. Da li se sa njom rađamo ili je stičemo? Ili je urođena, ali možemo da je usavršimo?

Ljudi se kao i druge vrste rađaju sa seksualnim nagonom, čija je primarna funkcija održanje vrste. Međutim, seksualna inteligencija kao forma sposobnosti je sasvim druga stvar. Na nju ne utiče nasleđe, već brojni i raznoliki sredinski faktori.Među najznačajnima ističu se roditelji i način na koji su oni zadovoljavali kod deteta bazične potrebe za bliskošću, nežnošću, podrškom, intimom i ljubavlju, a kasnije i separacijom i samostalnošću. Na drugom mestu ističe se uticaj vršnjaka, gde deca kroz igru na različite načine aktivno istražuju svoju seksualnost (kroz priču, gledanje porno sadržaja, putem zajedničkih akcija osvajanja…).  Neosporan je i uticaj medija na razvoj seksualne inteligencije, jer od vrste seksualnog sadržaja koji preferiramo (romansirana drama ili pornići)zavisi i naš lični narativ o seksu. Takođe, ovde se ubrajaju i izbori medijskih figura koji mogu postati uzori za naš seksualni život. Ako rezimiramo, seksualna inteligencija nije urođena, na njen razvoj utiču razni činioci kojima smo tokom života izloženi, a da li ćemo je vremenom usavršavati ili ne, zavisi od našeg aktivnog i svesnog nastojanja da to učinimo.

3. Da li je ona povezana sa ostalim vrstama inteligencije?

U stručnoj literaturi susrećemo se sa različitim formama inteligencije, među kojima su tradicionalni pojam IQ-a pod kojim podrazumevamo opštu intelektualnu sposobnost, zatim emocionalna inteligencija, socijalna inteligencija, kinestetička inteligencija, itd. Seksualna inteligencija je kao pojam i predmet izučavanja najmlađa od pomenutih. Većina istraživanja na ovu temu pokazuje relativnu nezavisnost ovih formi inteligencije i njihovu slabu povezanost. Čini se da to potvrđuje i praksa. Ako samo pomislimo na čuvenog naučnika Nikolu Teslu koji je istovremeno pokazivao zavidan nivo opštih intelektualnih sposobnosti, a značajno ispodprosečni nivo socijalne i emocijalne inteligencije, ne možemo a da ne primetimo nezavisnu egzistenciju ovih sposobnosti. Njegova genijalnost živela je svoju priču i nije imala uticaja na poboljšanje njegovih socijalnih kompetencija, niti emocionalnih kontakata. Dakle, istovremeno možemo stvarati čudesna dostignuća u oblasti nauke, a biti socijalno povučeni i distancirani do mere da nas ugrožava i fizički kontakt poput rukovanja.

4. Koliko smo mi kao nacija osvešćeni u tom smislu? Robujemo li predrasudama, koliko smo konzervativni i da li je seks za nas i dalje tabu tema?

Podatak da ima jako malo istraživanja na temu seksualnosti u našoj zemlji predstavlja nedvosmislenu potvrdu toga da nam seks još uvek nije familijarna tema. Za istraživanja su potrebni ljudi, subjekti istraživanja koji bi pristali da otvoreno govore o svojim seksualnim sklonostima i potrebama, a pošto istraživači nisu u stanju da prikupe ovakav uzorak, pretpostavljam da je jasno do koje mere smo i dalje konzervativni po ovom pitanju. Ako u budućnosti bude više ovakvih istraživanja, šta god da bili nalazi, to će ipak biti optimističan nagoveštaj naše seksualne liberacije.

5. Da li je tačno da može da se izračuna koeficijent seksualne inteligencije i šta on tačno pokazuje?

Na ovo pitanje je dosta teško odgovoriti jer je seksualna inteligencija takav konstrukt koji pri merenju iziskuje oslanjanje na subjektivne procene. Dok su za merenje IQ-a ustanovljeni dosta jasniji, objektivni indikatori (gde možemo kvantitativno da odredimo koliko je tačno zadataka osoba uradila na testu sposobnosti i to izrazimo brojkom), stvar je daleko komplikovanija po pitanju određivanja SQ skora. Njegovo merenje je pre stvar kvaliteta, nego kvantiteta – dakle ne koliko, nego kako osoba nešto radi. Ipak, u opticaju jeste jedna zvanična formula koja glasi ovako:

SQ= informacija + emocionalne veštine + telesna svesnost

Na osnovu ove formule može se zaključiti da je osoba seksualno inteligentna ako je informacije o seksualnosti dobijala iz pravih izvora, ako je razvila sposobnost za empatiju, bliskost i intimnost i ako ima razvijenu samorefleksiju za sopstvene telesne potrebe. Postoje upitnici dizajnirani za ispitivanje ove tri oblasti, ali se na osnovu njih ne može dobiti neki precizan skor, odnosno broj koji određuje koliko smo tačno seksualno inteligentni.

6. Zbog čega je važno da u tom smislu radimo na sebi? Da li je tačno da je suština dobrog odnosa u spavaćoj sobi?

Seks je samo jedan od načina da se iskusi i upotrebi seksualna energija, ali ne i jedini. Važno je shvatiti da je seksualna energija sveprisutna, ne samo tokom seksa već i u svim onim momentima mimo njega – kada se odmaramo, tuširamo, rekreiramo, razmišljamo. Seksualna inteligencija upravo i počinje da se razvija u onom trenutku kada namenski preusmerimo našu pažnju sa seksualnog čina na seksualnu energiju koja je u svakom momentu tu. Ovo je od suštinske važnosti, jer ako promenimo način na koji mislimo o svojoj seksualnosti možemo promeniti i svoj celokupni seksualni život, i to zauvek.

7. Šta odaje seksualno inteligentne ljude, a šta one koji to nisu?

Čuveni seksualni terapeut Marti Klajn, dovitljivo je opisao ovu sposobnost poredeći je sa opštom inteligencijom ili IQ pojmom. Kao što je IQ definisan kao sposobnost prilagođavanja u novim situacijama, tako i seksualno inteligentnog čoveka upravo možemo prepoznati kada ga “bacimo” u nepoznato okruženje u kome ne zna jezik i nema prebijenog dinara. Ako je čovek seksualno inteligentan on će biti sposoban da kreira i održi želju čak i u sitacijama koje su daleko od perfektnih i ugodnih. Ovo podrazumeva da će imati kapacitet da se adaptira na telesne promene koje ga sa godinama čekaju, da će biti znatiželjan i otvoren za istraživanje značenja zadovoljstva, bliskosti i uživanja, kako sopstvenog tako i značenja koje ovim pojmovima pridaje partner, i konačno da će imati kapacitet da se prilagodi kada stvari krenu neželjenim tokom.

Ljudi sa visokom seksualnom inteligencijom znaju šta im prija, znaju da iskomuniciraju svoje seksualne potrebe, poznaju svoje nagone i umeju da ih kontrolišu. Takođe, senzibilni su za potrebe drugoga i vode računa da se seksualna energija razmenjuje na obostrano zadovoljstvo.

Suprotno tome, seksualno neinteligentan čovek će uvek biti rob svojih rigidnih strategija osvajanja, gluv prilikom osluškivanja tuđih seksualnih potreba, bez takta da oseti granicu u seksualnom kontaktu koju će zato često narušavati svojim navalentnim ponašanjem; dakle, bez empatije za drugoga i bez samorefleksije za vlastite seksualne postupke. On deluje egoistično, jer je konstantno tokom seksualne interakcije zaokupljen time kako izgleda, kako se njegovom partneru čini njegovo telo i da li sam čin odigrava dovoljno dobro.

8. Koliko je sam Frojd baš o tome pisao?

Frojd se zaista uzima kao revolucionar u izučavanju seksualnosti, kao neko ko je svojim teorijskim polazištem uspeo da detabuizira ovu temu, ali ju je razmatrao u formi osnovne pokretačke sile poznate kao libido ili seksualna energija. Ono što danas podrazumevamo pod pojmom seksualne inteligencije nije bio predmet njegovog izučavanja, budući da je ovaj pojam u naučnu zajednicu uveden tek pre desetak godina od strane američkih psihologa Širi Konrad i Majkl Milburna.

9. Koliko je površno to izjednačiti sa tvrdnjom da je neko “dobar u krevetu”?

Iz prethodnih odgovora se vidi da seksualna inteligencija po najmanje ima veze sa tim koliko smo dobri u krevetu. Naprotiv, ukoliko nam je to glavna preokupacija, to samo svedoči koliko smo zapravo seksualno neinteligentni. Suština je pre u tome koliko smo u kontaktu sa svojom seksualnošću i koliko smo u stanju da na adekvatan način protumačimo potrebe drugoga.

10. Šta se dešava kada se privuku osoba koja je seksualno inteligentna i ona kojoj ta vrsta inteligencije baš manjka? Ili je takva privlačnost u startu nemoguća?

Na isti način na koji ljude mogu privući osobe različitih interesovanja, moguće je da ih privuku i ljudi različitih seksualnih senzibiliteta. U takvim situacijama verovatno će seksualno inteligentna osoba biti u stanju da razume potrebe svog seksualno neinteligentnog partnera, dok će razumevanje u suprotnom pravcu izostati. Neuspeh seksualno neinteligentnog partnera da razume potrebe onog drugog i da ih na adekvatan način zadovolji, može izroditi početnu frustraciju i otpor da se povinuje idejama i željama partnera. Međutim, stvar ne mora nužno da se završi fatalno. Ako je SQ superiorniji partner u stanju i dovoljno vešt da neguje i stimuliše partnerovu seksualnu inteligenciju, oni zajedno imaju šansu za rast i razvoj njihovog odnosa.

* Originalni intervju za dnevni list Večernje novosti, obavljen između novinarke  Tatjane Loš i psihoterapeuta Leonore Pavlice

U kakvom su odnosu inteligencija i kriminalitet?

Tokom više od jednog veka dato je mnoštvo dokaza koji upućuju na to da je inteligencija povezana s kriminalitetom. Mnogi istraživači smatraju da se uzrok kriminaliteta nalazi u sociološkim faktorima kao što su siromaštvo ili etnička pripadnost, dok drugi istraživači naglašavaju važnost intelektualnog funkcionisanja i delinkvencije.

Ovi drugi, navode povezanost niske inteligencije s lošijim rezultatima u školi, slabom poslovnom uspešnošću, lošijom socijalnom adaptacijom i integracijom, a time posredno i sa delinkvencijom.

Mnoga istraživanja o inteligenciji i kriminalitetu koja su sprovedena u prošlosti pogrešno su dovodila u uzročnu vezu inteligenciju i kriminalitet, smatrajući mentalnu retardaciju najvažnijim i jedinim uzrokom kriminaliteta kod mentalno retardiranih osoba.

Rana istraživanja…

Tako je Godard 1920. godine primenio Bine-Simonov test inteligencije na većem broju delinkventne dece i maloletnika procesuiranih pri sudu za decu i maloletnike u SAD-u. Rezultat tog istraživanja pokazao je da je 66% ispitanika ispodprosečne inteligencije.

Godinu dana ranije, odnosno 1919. godine Goring je od oka procenio da među odraslim delinkventima postoji 10 do 20 % osoba s ispodprosečnom inteligencijom. On je smatrao da je inteligencija obeležje koje je dovoljno adekvatno da zameni Lombrosova telesna obeležja na temelju kojih se mogu prepoznati kriminalci.

Burt se nije mnogo razlikovao od svojih prethodnika u svojevrsnoj tendenciji da potkrepi tezu da je delinkvencija u uzročnoj vezi s intelektualnom defektnošću, odnosno da intelektualna defektnost uzrokuje delinkvenciju. Postoji čitav niz faktora kauzalnog kompleksa koji doprinose tome da intelektualno defektne osobe postanu delinkventi. Jedan od takvih faktora bi bila činjenica da su zbog svojih smanjenih intelektualnih sposobnosti, intelektualno defektne osobe daleko manje sposobne prikriti delo ili izbeći društvenu osudu. Takođe se može navesti da zbog svojih smanjenih intelektualnih sposobnosti nisu u potpunoj mogućnosti shvatiti značenje svog čina. U skladu sa svojim nesamostalnim funkcionisanjem, pre će podlegnuti socijalnom pritisku od strane drugih delinkvenata koji bi ih nagovorili na počinjenje delikta.

Manhejm je pedesetih godina dvadesetog veka došao do zaključka da su prethodno sprovedena istraživanja pogrešno dovodila u vezu mentalnu retardaciju i kriminalitet, smatrajući pri tome da je mentalna retardacija uzrok kriminaliteta.

Ist je na uzorku delinkventnih maloletnika pronašao udeo od 3,5 % maloletnika ispodprosečne inteligencije. U poređenju sa slučajno odabranim uzorkom maloletnika iz opšte populacije, zaključio je da je udeo maloletnika s ispodprosečnom inteligencijom među delinkventima znatno veći, nego što bi se to moglo očekivati u generalnoj populaciji. Ist je takođe pronašao da je udeo ispitanika s ispodprosečnom inteligencijom među recidivistima manji, nego što bi se očekivalo. Ovo objašnjava činjenicom da se mentalno retardirane osobe smeštaju u posebne institucije i ne izvode pred kazneni sud. Na uzorku od 283 mentalno retardirane osobe Ist je pronašao 22,6 % seksualnih delinkvenata, te je na temelju toga zaključio da su seksualni delikti deset puta češći, a nasilnički delikti su dva do tri puta češći među mentalno retardiranim osobama u odnosu na ostalu delinkventu populaciju.

Studije u području kriminologije o povezanosti kriminaliteta i inteligencije odnosile su se i na izučavanje kriminalne geneze porodice i niske inteligencije. Takve studije su se nazivale studije “pedigrea” ili “degeneričnih porodičnih stabala”. Kao primer može se navesti studija koju je sproveo Dagdejl. On je 1877. godine objavio studiju porodičnog stabla porodice Džuks. U opisu porodičnog stabla išao je do 200 godina u prošlost. Pronašao je da su članovi te porodice pored svoje sklonosti antisocijalnim ponašanjima (kriminalitetu) bili skloni i asocijalnim ponašanjima poput prostitucije, prosjačenja, nemorala, skitnje i sl., te da su većinom “degenerici”. Dagdejlovo istraživanje imalo je uticaja na javno mnjenje u SAD-u, toliko da se tražilo izdvajanje i eliminacija takvih degeneričnih porodica poput porodice Džuks, a pri tome se mislilo na kategorije “društveno opasnih“ (duševnih bolesnika), „delinkvenata“ (kriminalaca) i “defektnih“ (mentalno retardiranih ).

Još jedna poznata studija “pedigrea” ili degeneričnog obiteljskog stabla je studija o porodici Kalikaks. Godard je sproveo istraživanje 1912. godine u specijalnoj školi za slaboumne u Nju Džerziju, te objavio studiju o porodici Kalikaks. Godard je skupio podatke o šest generacija porodice Kalikaks. Pronašao je da članove porodice karakteriše mentalna retardacija, koja je nasleđena. Godard je smatrao da je mentalna retardacija “rasadnik kriminaliteta”. U tadašnje vreme je prema Godardovoj proceni 97% prostitutki, 80% skitnica i 50% siromašnih bilo slaboumno. Godard je sproveo i opsežna testiranja inteligencije u zatvorima, te je pronašao da je 70% zatvorenika slaboumno.

Argumenti za vezu između niske inteligencije i delinkvencije je npr. ” trenutna nagrada” što se odnosi na impulsivno počinjena kaznena dela bez previše planiranja koja su počinjena zbog trenutnog zadovoljenja potrebe. Obično, tu se radi o imovinskim deliktima poput krađa, krađa u prodavnicama i sl. Niska inteligencija prema tim argumentima uključuje i slabu sposobnost apstraktnog mišljenja, a to će se pre svega odnositi na izbor toga šta je ispravno ili pogrešno ponašanje. Zatim, niska inteligencija korelira s neuspehom u školi, odnosno neuspeh u školi dovodi do osećaja nepravde i neuspeha u poslu. Slab razvoj morala povezan je s niskom inteligencijom, a što uključuje slabe inhibitorne mehanizme. To će se pre svega odnositi na osobe koje nisu sposobne da kanališu svoje emocije, pa se ponašaju regresivno. Kao argument se iznosi da će osobe s niskom inteligencijom pre biti otkrivene ako počine kazneno delo, jer samo za planirana kaznena dela postoji mala verovatnoća da će njihovi počinitelji biti uhvaćeni.

Novija istraživanja…

Istraživanje Milića (2005) sprovedeno na psihijatrijskoj populaciji muškaraca pokazuje da su oni sa mentalnom retardacijom u 1.2 puta većem riziku da počine homicid u poređenju sa muškarcima iz opšte populacije.

Istraživanje Linka (1997) na zatvorskoj populaciji, pokazuje da u uzorku ubica (N=910) ima 11 osoba sa mentalnom retardacijom (11%).

Istraživanje Kovačeve i saradnika (2008) na uzorku 34 subjekta sa dijagnozom mentalne retardacije pokazuje da je najveći broj počinilo krivična dela protiv imovine – krađe i teške krađe (41.18%); 29.41% učinilo je kaznena dela protiv života i tela – ubistva i nanošenje teških telesnih povreda; seksualna krivična dela izvršilo je 20.59% mentalno retardiranih (što uključuje silovanja, egzibicionizam i bludne radnje); od ukupnog uzorka 2 subjekta optužena su za krivično delo protiv opšte sigurnosti ljudi i imovine – tj. podmetanje požara, a 1 za ozbiljne pretnje.

Pregled savremenih istraživanja pokazuje da mentalno retardirane osobe najčešće vrše dela protiv imovine, zatim protiv života i tela, te seksualne delikte.

Međutim, kada pogledamo navedenu statistiku, uočava se da novija istraživanja ne barataju tako visokim brojkama (procenti su značajno smanjeni), te veza između inteligencije i kriminaliteta nije tako nedvosmislena kao ranije.

Uviđamo da su u kriminal uključene osobe svih nivoa inteligencije, a nalaženje pravovernih podataka dodatno otežava činjenica da su upravo visokointeligentni počinioci teže dostupni pravosudnom sistemu, pa i samim statistikama.

Zašto su glupi ljudi puni samopouzdanja?

Daning-Krugerov efekat

Verujem da je svako od vas u životu upoznao osobu koja misli da sve zna i stalno „pametuje“, iako je jasno da je za mnoge stvari nestručna. Ovakva nelogičnost i nesrazmernost između stvarne kompetentnosti i iluzije o vlastitoj superiornosti nije zaobišla ni pažnju stručnjaka.

Takav fenomen, prema kome osobe sa manjkom veština i znanja u nekoj oblasti pate od iluzorne superiornosti, greškom verujući da su njihove veštine mnogo veće nego što zapravo jesu, po prvi put su opisali Dejvid Daning i Džastin Kruger. Po njima, ova sklonost je 1999. godine dobila ime Daning-Krugerov efekat.

Autori su ovo predubeđenje pripisali metakognitivnoj nesposobnosti nestručnih ljudi da prepoznaju sopstvenu nesposobnost i da adekvatno procene svoje domete. Njihovi nalazi sugerišu čak i obrnuto – da visokostručne osobe često podcenjuju svoju stručnost i čvrsto su ubeđene da su zadaci koji su njima laki, laki i svim ostalim ljudima. Daning i Kruger su pretpostavili da je ovaj fenomen rezultanta unutrašnje iluzije nestručnih i spoljašnje pogrešne percepcije stručnih.

“Pogrešna procena nestručnih javlja se zbog pogrešne percepcije Selfa, a pogrešna procena stručnih zbog pogrešne percepcije Drugih”.

Autori su započeli seriju svojih istraživanja inspirisani poznatim slučajem MekArtur Vilera, čoveka koji je opljačkao dve banke. U obe pljačke, kako bi se zaštitio od kamera, Viler je na lice stavio sok od limuna, jer se on koristi kao nevidljivo mastilo, verujući da će tako i on biti nevidljiv. Ovaj slučaj autori su objasnili Vilerovom nesposobnošću da adekvatno proceni sopstvenu (ne)kompetentnost.

Pored ovoga, autori su detektovali set oblasti u kojima je ovaj efekat najuočljiviji, a to su: čitanje sa razumevanjem, upravljanje motornim vozilom, izvođenje lekarskih intervencija, igranje društvenih igara kao što su šah ili tenis. Daning i Kruger kažu da će nestručni ljudi suočeni sa ovakvim situacijama:
pokazati neuspeh u prepoznavanju sopstvene manjkavosti za datu veštinu
• pokazati neuspeh u prepoznavanju obima sopstvene nestručnosti
• pokazati neuspeh u odmeravanju tuđe stručnosti u datoj situaciji
• prepoznaće i priznaće sopstveni nedostatak veštine tek kada su izloženi treningu za tu veštinu.

Daning je napravio zanimljivu analogiju ovog fenomena sa anosognozijom – stanjem u kome pacijent, nakon npr. povrede mozga, poriče, ne prepoznaje ili nije svestan sopstvenog defekta. Zato i kaže: ”Ako si nekompetentan, ne možeš znati da si nekompetentan!” Veštine koje su ti potrebne da dođeš do pravog odgovora su upravo one veštine koje su ti potrebne da prepoznaš pravi odgovor.

Daning i Kruger su testirali svoje hipoteze u više navrata i to na svojim studentima psihologije. Zadavali su im testove kojim se proveravaju veštine logičkog rezonovanja, gramatike i humora. Kasnije su im davali da procene vlastitu uspešnost. Trend je bio očekivan. Oni sa visokim postignućem rangirali su sebe ispravno, dok su oni ispodprosečni precenili sopstvene rezultate. Oni studenti koji su imali najbolje skorove najčešće su procenjivali zadatke kao suviše lake i mislili da su i drugima laki takođe. Dakle, za njih su i drugi isto toliko stručni kao i oni. Naredno istraživanje pokazalo je da jako neuspešni studenti posle minimalnog treninga u datoj veštini uspevaju da značajno poboljšaju svoju samoprocenu (u pravcu realistične). Ovaj rezultat je krajnje optimističan i sugeriše da ako imamo posla sa “pametnjakovićem” možemo da ga prizovemo pameti direktnim suočavanjem sa veštinom za koju se hvali da je majstor. Tek tada, na licu mesta, moraće da odustane od ideje da je najpametniji i biće suočen sa nemogućnošću da nas ubedi u vlastitu superiornost.

bbb

Ostaje pitanje da li su ovakvi ljudi nestručni, nesvesni ili oba? Ovo, u svojoj studiji, rasvetljavaju Kruger i Miler. Krenuli su od testiranja hipoteze da ovakvi ljudi precenjuju sopstveno postignuće bez obzira na nivo svoje uspešnosti u datoj veštini. Od svojih ispitanika oni su tražili da procene težinu zadatka, kao i sopstveni uspeh u tom zadatku. Pokazalo se da kada se ispitanicima daju umereno teški zadaci razlike u adekvatnoj proceni sopstvene uspešnosti između onih uspešnih i neuspešnih nisu velike. Međutim, kada im se daju znatno teži zadaci, oni koji su na njima uspešniji pokazuju dosta manju preciznost u predviđanju sopstvene uspešnosti od onih manje uspešnih. Naravno, uspešniji misle da su podbacili. Dakle, zaključak je da oni nestručni, na svim nivoima date veštine, precenjuju vlastite sposobnosti. Tako dolazimo do odgovora da je reč o ljudima koji su, povrh toga što su nestručni i nesvesni svoje nestručnosti.

Pored procene pomenutih veština, situacija je ista i sa procenom sopstvene inteligencije. Ponovo oni nižeg nivoa inteligencije precenjuju sopstvenu inteligenciju, a oni superiorni je podcenjuju. Međutim, opažen je i jedan zanimljiv trend koji nagoveštava i udeo sredinskog faktora u celoj priči. Naime, dodatna istraživanja otkrila su da muškarci smatraju kako u proseku imaju za 5 bodova višu inteligenciju, dok žene misle da imaju 5 bodova nižu inteligenciju od stvarne. Očigledno, kulturološki aspekt ove problematike ne sme ostati zanemaren. Udeo kulture jasno je vidljiv u samoprocenama vozačke sposobnosti, radne sposobnosti, popularnosti, itd. Za ove aspekte ljudima je važno da “ispoliraju” sliku o sebi u što poželjnijem svetlu. Fenomen je nazvan Lejk Vobegon efekat po gradiću “u kome su sva deca iznad proseka”. Ovde se javljaju dve različite kategorije grešaka:

1) greška u kojoj postoji preferirani (poželjni) odgovor, gde većina ljudi daje tu očekivanu vrstu odgovora (“Ja sam dobar vozač”)
2) greška u kojoj se predrasude menjaju zavisno od aktuelne kompetencije, slično Daning-Krugerovom efektu.

Druga greška je daleko opasnija, posebno za ljude koji precenjuju sopstvenu nestručnost. Drugim rečima, oni su do te mere nekompetentni da propuštaju da primete sopstvenu nekompetentnost.

The trouble with the world
is that the stupid are cocksure
and the intelligent are full of doubt.
~ Bertrand Russell ~