Category: Seksualnost

Seksualna zavisnost i zavisnost od partnera

Gostovanje na Tv Pinku

Gosti: Nebojša Jovanović i Leonora Pavlica, psihoterapeuti

  • Da li je zavisnost od seksa po pitanju nauke još uvek siva zona, nedovoljno definisana? Neki tvrde da to nije uopšte zavisnost…
  • Koji znaci pokazuju da je neko prešao liniju normalnog ponasanja, da li kada nagon za seksom utiče na kompletan svakodnevni život?
  • Procenjuje se da je više od 6 odsto svetske populacije zavisno od seksa u nekom periodu svog života. Od šest zavisnika jedna je žena, a 5 su muškarci. Zašto je ovakav “odnos snaga” među zavisnicima od seksa?
  • Da li se leči kao i bilo koja druga zavisnost?

https://www.youtube.com/watch?v=F98jAVT4TT0&t=1s

Da li antidepresivi ubijaju romantična osećanja?

Iako sam termin antidepresiv sugeriše da mu je primarna funkcija da otkloni depresiju, poznato je da se ova grupa lekova prepisuje kao glavna ili pak pomoćna medikamentozna terapija i u suzbijanju mnogih drugih simptoma i poremećaja – hroničnog bola, anksioznosti i napada panike, opsesivno-kompulsivnog poremećaja, poremećaja ishrane, posttraumatskog stresnog poremećaja, itd. U praksi gotovo da nema psihijatrijske dijagnoze koja se između ostalog ne tretira i antidepresivima.

Ovako široko rasprostranjenu upotrebu antidepresiva psihijatri pravdaju sledećim navodima:

  • oni ne stvaraju zavisnost,
  • ne stvara se povećana tolerancija na lek, pa ne treba povećavati dozu leka,
  • nakon tri meseca tretmana 50-65% ljudi pokazuje značajno poboljšanje,
  • po prestanku terapije ne postoji želja za uzimanjem antidepresiva.

Sa druge strane, mnogo ređe se hvale podacima da antidepresivi:

  • mogu izazvati brojne neželjene efekte kao što su mučnina, povišen krvni pritisak, vrtoglavica,
  • mogu povećati učestalost suicidalnih ideja, pa čak i suicidalnih pokušaja (i to posebno kod tinejdžera!),
  • mogu pojačati intenzitet anksioznih simptoma (iako se izdaju radi suzbijanja anksioznosti!),
  • mogu smanjiti seksualnu želju, ometati seksualno funkcionisanje (onemogućavati erekciju),
  • ne leče uzrok depresije, niti otklanjaju u potpunosti sve njene simptome,
  • nemaju trajan efekat, jer se neretko po prestanku uzimanja terapije simptomi depresije vrate…

Ovoj listi, koja već u dovoljnoj meri zabrinjava, ali je donekle poznata široj javnosti, pridružuje se sada sasvim svež podatak da antidepresivi ubijaju romantična osećanja!

Od 2009. godine naovamo ređaju se naučne studije čiji podaci govore u prilog tome da antidepresivi suzbijaju bazične ljudske emocije ljubavi i zaljubljenosti. Odavno je već potvrđeno da najčešća grupa antidepresiva (SSRI) ozbiljno narušava seksualno funkcionisanje: preko 30% odraslih u Americi koji koriste ove antidepresive pokazuju neku formu seksualne disfunkcije (oko 31 milion ljudi). Međutim, nova teorija daje daleko gore rezultate: antidepresivi menjaju bazične hemijske procese, čime onemogućavaju stvaranje “iskrica” između dvoje ljudi i narušavaju proces njihovog vezivanja.

Helen Fišer, istraživač moderne teorije ljubavi sa Rutger Univerziteta, napominje da antidepresivi “otupljuju” naše sposobnosti kako da se zaljubimo, tako i da ostanemo u ljubavi. Ona tvrdi da osoba na antidepresivima nije u stanju da se zaljubi, niti je osoba koja je u vezi sposobna da je održi po uzimanju antidepresivne terapije. Fišerova navodi kako su mnogi spremni da plate cenu odričući se svog seksualnog života radi pobede ovog groznog stanja kakva je depresija ali, da li su spremni da se odreknu zaljubljenosti i ljubavi? Nije li to već prevelika cena? Posebno za one koji uzimaju antidepresive za mnogo “skromnije” razloge kao što je sindrom umora.

Na čemu je bazirana hipoteza da antidepresivi sprečavaju zaljubljivanje?

Prema neurobiološkoj teoriji ljubavi postoje tri međusobno povezana centra u mozgu zadužena za ljubav – jedan za seks, drugi za vezivanje i treći za romantičnu ljubav. Glavni hormoni za regulaciju ovih centara su serotonin i dopamin.

Serotonin, poznat kao hormon sreće, ima višestruku ulogu u organizmu – ubrzava motorne funkcije, reguliše krvotok u mozgu, utiče na regulaciju telesne temperature, ima analgetičko dejstvo, utiče na apetit… Ukoliko postoji smanjeno stvaranje serotonina u nervnom sistemu, dolazi do poremećaja raspoloženja u vidu depresije i/ili anksioznosti. Zato je jedna od glavnih uloga antidepresiva da povećaju nivo serotonina, te time podignu opštu funkcionalnost osobe. Međutim, poznato je da višak serotonina smanjuje seksualnu želju i da kod muškaraca vodi erektilnoj disfunkciji. Dakle, uzimanje antidepresiva će povećati opštu energiju tela tako da osoba može biti produktivna u raznim oblastima svog života, ali će seksualna energija zatajiti.

Što se tiče druga dva centra, za vezivanje i romantičnu ljubav, za njih je zadužen dopamin. Antidepresivi funkcionišu po principu redukovanja nivoa dopamina u mozgu, a redukcija dopamina po Fišerovoj, neminovno vodi redukovanju sposobnosti za zaljubljivanje.

Drugi istraživači nisu toliko isključivi po pitanju zaljubljivanja na antidepresivima kao Fišerova, i ostavljaju mogućnost da zaljubljivanje postoji, samo nema taj preplavljujući intenzitet i nagle skokove euforičnog raspoloženja. Oni sugerišu da se ljudi na antidepresivima ipak zaljubljuju, ali je ova zaljubljenost dosta neutralnijeg karaktera. Ovo objašnjavaju time da antidepresivi generalno imaju takvo dejstvo da blokiraju snažne nadražaje iz sredine i dovode osobu u stanje indiferentnosti ili čak opšte otupelosti za stimuluse. Na taj način, depresivna osoba neće tako jako doživljavati neprijatna osećanja kao što su zabrinutost, strah, panika, očajanje, uznemirenost, tuga, ali sa tim u paketu biće ravnodušna i prema prijatnim okidačima, pa će izostati i čitav set reakcija kao što su radost, uzbuđenje, zaljubljenost, ljubav…

Čini se da je ova varijanta još gora, jer prikazuje čoveka na antidepresivima kao zombiranog pojedinca koji iako sada može da ustane iz kreveta, da bude aktivan i izvršava sve svoje obaveze, ne može emotivno da proživi stvari koje mu se dešavaju i sve mu je ravna linija.

Kvalitativne studije koje su se bavile sakupljanjem intimnih iskustava ljudi na antidepresivima pokazuju da:

  1. antidepresivi inhibiraju ili čak potpuno uništavaju sposobnost da se bude emotivno intiman na način na koji su te osobe bile ranije
  2. ljudi na antidepresivima jureći za nekadašnjim osećajem češće menjaju partnere
  3. često imaju osećaj da ne mogu u potpunosti da se vežu
  4. često ulaze u riskantne i štetne veze iako im to ranije nije bilo svojstveno
  5. upotreba antidepresiva dovodi do takvih promena (hemijskih, a posledično i ponašajnih) da osobe nisu u stanju da održe veze koje su pre njihove upotrebe bile kvalitetne i zadovoljavajuće
  6. konzumiranje antidepresiva smanjuje ljubavna osećanja prema partneru

Čuveno istraživanje profesora psihijatrije Akiskala, sa kalifornijskog univerziteta (2014), obuhvatilo je 192 depresivne osobe koje su u trenutku ispitivanja bile u kvalitetnoj vezi sa partnerom (u trajanju od 6 meseci do čak 26 godina). Ispitanici su ispunili upitnik za procenu toga koliko vole partnera, koliko su za njega vezani i koliko ih seksualno privlači. Nakon toga je otpočela njihova osmomesečna terapija antidepresivima. Naknadno popunjavanje upitnika pokazalo je da su na antidepresivima manje spremni da sa partnerom dele intimne misli i osećanja, kao i da manje žele da njihova ljubav traje večno.

Dodatna katastrofa

Vest da antidepresivi sprečavaju zaljubljenost navela je mnoge tinejdžere širom Amerike da na raznorazne ilegalne načine nabavljaju antidepresive, verujući da su oni rešenje da se odljube ili prebole neuzvraćenu ljubav.

Zašto bi patili mesecima, ako mogu da uzmu antidepresiv?

Od tog trenutka rigorozno je pojačana kontrola izdavanja antidepresiva!

10 stvari koje bi trebalo da znate o seksualnoj inteligenciji

1. Šta se tačno podrazumeva pod seksualnom inteligencijom?

Seksualna inteligencija, baš kao i ljubav, nije stanje koje ti se desi mimo tvoje volje, pre ona je sposobnost koju treba razvijati i negovati. Ona podrazumeva ljudski kapacitet za samorefleksiju ili svesnost o sopstvenoj životnoj energiji koja je po svojoj prirodi seksualna. Za razliku od životinja, koje samo slepo prate svoje seksualne nagone, ljudi poseduju potencijal za svesnost o sopstvenom seksualnom biću – oni su u stanju da prepoznaju, razumeju, prate i nadgledaju sopstvena osećanja, misli, senzacije i ponašanja, kao i da ih modifikuju. Tako, seksualna inteligencija predstavlja jedan kompleksan fenomen koji uključuje aktivno bavljenje svojim seksualnim životom i to putem vršenja brojnih svesnih izbora – od toga ko će biti naš partner, koju seksualnu potrebu želimo da zadovoljimo, na koji način, da li taj način odgovara i partneru, kako ćemo ovu potrebu iskomunicirati sa partnerom, da li smo zadovoljni sopstvenim seksualnim životom, itd.

2. Da li se sa njom rađamo ili je stičemo? Ili je urođena, ali možemo da je usavršimo?

Ljudi se kao i druge vrste rađaju sa seksualnim nagonom, čija je primarna funkcija održanje vrste. Međutim, seksualna inteligencija kao forma sposobnosti je sasvim druga stvar. Na nju ne utiče nasleđe, već brojni i raznoliki sredinski faktori.Među najznačajnima ističu se roditelji i način na koji su oni zadovoljavali kod deteta bazične potrebe za bliskošću, nežnošću, podrškom, intimom i ljubavlju, a kasnije i separacijom i samostalnošću. Na drugom mestu ističe se uticaj vršnjaka, gde deca kroz igru na različite načine aktivno istražuju svoju seksualnost (kroz priču, gledanje porno sadržaja, putem zajedničkih akcija osvajanja…).  Neosporan je i uticaj medija na razvoj seksualne inteligencije, jer od vrste seksualnog sadržaja koji preferiramo (romansirana drama ili pornići)zavisi i naš lični narativ o seksu. Takođe, ovde se ubrajaju i izbori medijskih figura koji mogu postati uzori za naš seksualni život. Ako rezimiramo, seksualna inteligencija nije urođena, na njen razvoj utiču razni činioci kojima smo tokom života izloženi, a da li ćemo je vremenom usavršavati ili ne, zavisi od našeg aktivnog i svesnog nastojanja da to učinimo.

3. Da li je ona povezana sa ostalim vrstama inteligencije?

U stručnoj literaturi susrećemo se sa različitim formama inteligencije, među kojima su tradicionalni pojam IQ-a pod kojim podrazumevamo opštu intelektualnu sposobnost, zatim emocionalna inteligencija, socijalna inteligencija, kinestetička inteligencija, itd. Seksualna inteligencija je kao pojam i predmet izučavanja najmlađa od pomenutih. Većina istraživanja na ovu temu pokazuje relativnu nezavisnost ovih formi inteligencije i njihovu slabu povezanost. Čini se da to potvrđuje i praksa. Ako samo pomislimo na čuvenog naučnika Nikolu Teslu koji je istovremeno pokazivao zavidan nivo opštih intelektualnih sposobnosti, a značajno ispodprosečni nivo socijalne i emocijalne inteligencije, ne možemo a da ne primetimo nezavisnu egzistenciju ovih sposobnosti. Njegova genijalnost živela je svoju priču i nije imala uticaja na poboljšanje njegovih socijalnih kompetencija, niti emocionalnih kontakata. Dakle, istovremeno možemo stvarati čudesna dostignuća u oblasti nauke, a biti socijalno povučeni i distancirani do mere da nas ugrožava i fizički kontakt poput rukovanja.

4. Koliko smo mi kao nacija osvešćeni u tom smislu? Robujemo li predrasudama, koliko smo konzervativni i da li je seks za nas i dalje tabu tema?

Podatak da ima jako malo istraživanja na temu seksualnosti u našoj zemlji predstavlja nedvosmislenu potvrdu toga da nam seks još uvek nije familijarna tema. Za istraživanja su potrebni ljudi, subjekti istraživanja koji bi pristali da otvoreno govore o svojim seksualnim sklonostima i potrebama, a pošto istraživači nisu u stanju da prikupe ovakav uzorak, pretpostavljam da je jasno do koje mere smo i dalje konzervativni po ovom pitanju. Ako u budućnosti bude više ovakvih istraživanja, šta god da bili nalazi, to će ipak biti optimističan nagoveštaj naše seksualne liberacije.

5. Da li je tačno da može da se izračuna koeficijent seksualne inteligencije i šta on tačno pokazuje?

Na ovo pitanje je dosta teško odgovoriti jer je seksualna inteligencija takav konstrukt koji pri merenju iziskuje oslanjanje na subjektivne procene. Dok su za merenje IQ-a ustanovljeni dosta jasniji, objektivni indikatori (gde možemo kvantitativno da odredimo koliko je tačno zadataka osoba uradila na testu sposobnosti i to izrazimo brojkom), stvar je daleko komplikovanija po pitanju određivanja SQ skora. Njegovo merenje je pre stvar kvaliteta, nego kvantiteta – dakle ne koliko, nego kako osoba nešto radi. Ipak, u opticaju jeste jedna zvanična formula koja glasi ovako:

SQ= informacija + emocionalne veštine + telesna svesnost

Na osnovu ove formule može se zaključiti da je osoba seksualno inteligentna ako je informacije o seksualnosti dobijala iz pravih izvora, ako je razvila sposobnost za empatiju, bliskost i intimnost i ako ima razvijenu samorefleksiju za sopstvene telesne potrebe. Postoje upitnici dizajnirani za ispitivanje ove tri oblasti, ali se na osnovu njih ne može dobiti neki precizan skor, odnosno broj koji određuje koliko smo tačno seksualno inteligentni.

6. Zbog čega je važno da u tom smislu radimo na sebi? Da li je tačno da je suština dobrog odnosa u spavaćoj sobi?

Seks je samo jedan od načina da se iskusi i upotrebi seksualna energija, ali ne i jedini. Važno je shvatiti da je seksualna energija sveprisutna, ne samo tokom seksa već i u svim onim momentima mimo njega – kada se odmaramo, tuširamo, rekreiramo, razmišljamo. Seksualna inteligencija upravo i počinje da se razvija u onom trenutku kada namenski preusmerimo našu pažnju sa seksualnog čina na seksualnu energiju koja je u svakom momentu tu. Ovo je od suštinske važnosti, jer ako promenimo način na koji mislimo o svojoj seksualnosti možemo promeniti i svoj celokupni seksualni život, i to zauvek.

7. Šta odaje seksualno inteligentne ljude, a šta one koji to nisu?

Čuveni seksualni terapeut Marti Klajn, dovitljivo je opisao ovu sposobnost poredeći je sa opštom inteligencijom ili IQ pojmom. Kao što je IQ definisan kao sposobnost prilagođavanja u novim situacijama, tako i seksualno inteligentnog čoveka upravo možemo prepoznati kada ga “bacimo” u nepoznato okruženje u kome ne zna jezik i nema prebijenog dinara. Ako je čovek seksualno inteligentan on će biti sposoban da kreira i održi želju čak i u sitacijama koje su daleko od perfektnih i ugodnih. Ovo podrazumeva da će imati kapacitet da se adaptira na telesne promene koje ga sa godinama čekaju, da će biti znatiželjan i otvoren za istraživanje značenja zadovoljstva, bliskosti i uživanja, kako sopstvenog tako i značenja koje ovim pojmovima pridaje partner, i konačno da će imati kapacitet da se prilagodi kada stvari krenu neželjenim tokom.

Ljudi sa visokom seksualnom inteligencijom znaju šta im prija, znaju da iskomuniciraju svoje seksualne potrebe, poznaju svoje nagone i umeju da ih kontrolišu. Takođe, senzibilni su za potrebe drugoga i vode računa da se seksualna energija razmenjuje na obostrano zadovoljstvo.

Suprotno tome, seksualno neinteligentan čovek će uvek biti rob svojih rigidnih strategija osvajanja, gluv prilikom osluškivanja tuđih seksualnih potreba, bez takta da oseti granicu u seksualnom kontaktu koju će zato često narušavati svojim navalentnim ponašanjem; dakle, bez empatije za drugoga i bez samorefleksije za vlastite seksualne postupke. On deluje egoistično, jer je konstantno tokom seksualne interakcije zaokupljen time kako izgleda, kako se njegovom partneru čini njegovo telo i da li sam čin odigrava dovoljno dobro.

8. Koliko je sam Frojd baš o tome pisao?

Frojd se zaista uzima kao revolucionar u izučavanju seksualnosti, kao neko ko je svojim teorijskim polazištem uspeo da detabuizira ovu temu, ali ju je razmatrao u formi osnovne pokretačke sile poznate kao libido ili seksualna energija. Ono što danas podrazumevamo pod pojmom seksualne inteligencije nije bio predmet njegovog izučavanja, budući da je ovaj pojam u naučnu zajednicu uveden tek pre desetak godina od strane američkih psihologa Širi Konrad i Majkl Milburna.

9. Koliko je površno to izjednačiti sa tvrdnjom da je neko “dobar u krevetu”?

Iz prethodnih odgovora se vidi da seksualna inteligencija po najmanje ima veze sa tim koliko smo dobri u krevetu. Naprotiv, ukoliko nam je to glavna preokupacija, to samo svedoči koliko smo zapravo seksualno neinteligentni. Suština je pre u tome koliko smo u kontaktu sa svojom seksualnošću i koliko smo u stanju da na adekvatan način protumačimo potrebe drugoga.

10. Šta se dešava kada se privuku osoba koja je seksualno inteligentna i ona kojoj ta vrsta inteligencije baš manjka? Ili je takva privlačnost u startu nemoguća?

Na isti način na koji ljude mogu privući osobe različitih interesovanja, moguće je da ih privuku i ljudi različitih seksualnih senzibiliteta. U takvim situacijama verovatno će seksualno inteligentna osoba biti u stanju da razume potrebe svog seksualno neinteligentnog partnera, dok će razumevanje u suprotnom pravcu izostati. Neuspeh seksualno neinteligentnog partnera da razume potrebe onog drugog i da ih na adekvatan način zadovolji, može izroditi početnu frustraciju i otpor da se povinuje idejama i željama partnera. Međutim, stvar ne mora nužno da se završi fatalno. Ako je SQ superiorniji partner u stanju i dovoljno vešt da neguje i stimuliše partnerovu seksualnu inteligenciju, oni zajedno imaju šansu za rast i razvoj njihovog odnosa.

* Originalni intervju za dnevni list Večernje novosti, obavljen između novinarke  Tatjane Loš i psihoterapeuta Leonore Pavlice

Seksualna inteligencija i nedostatak seksa

Seksualna inteligencija nije nešto sa čime smo se rodili. Ona zavisi od mnogih faktora, a kao i kod ostalih inteligencija, i ona mora da se konstantno vežba. Razvija se od detinjstva i u zavisnosti od toga kako smo vaspitavani i kako su roditelji, ili nama bliski ljudi, zadovoljavali naše dečije potrebe za kontaktom, intimnošću, nežnošću, ljubavlju, što znači da, ako su nas roditelji učili da se suzdržavamo od intimnosti, verovatno je da ćemo takvo ponašanje preneti na odraslo doba.

Seksualna inteligencija ili SQ, pojam je koji su pre desetak godina javnosti predstavili Širi Konrad i Majkl Milburn, američki psiholozi sa univerziteta u Bostonu. Koeficijent SQ pokazuje koliko ste zadovoljni svojim seksualnim životom i navikama. Što je koeficijent viši, to je osoba sposobnija da uživa u telesnim zadovoljstvima.

Loš seksualni život dovodi do “hroničnih” poremećaja, kao što su nedostatak želje za seksom iliti aseksualnost, impotencija, nemogućnost postizanja orgazma… što se na duže staze prenosi na psihu i svakodnevno funkcionisanje, ljudi postaju mrzovoljniji, nervozniji, nesrećniji, opada im samopouzdanje…

Sve više je mladih koji nisu zadovoljni seksualnim životom, što zbog manjka kontakta uživo, nedostatka vremena, brzog načina života, nedostatka komunikacije uživo, već samo onlajn. Seks je odličan za psihu i telo i pomaže da se izbalansiraju nivoi hormona, ublažava stress, utiče na dobar izgled, seks ima i izuzetan efekat na psihičko stanje i način na koji doživljavamo sebe i svet oko nas.

Ljudi sa visokim seks IQ znaju šta žele, šta im prija, poznaju svoje navike, fantazije. Takvi ljudi prepoznaju svoje nagone, a seks je jedan od primarnih i osnovnih životnih nagona i potreba, poput potrebe za vazduhom, vodom, hranom,… Samim tim što spada u osnovnu životnu potrebu, možemo i uvideti značaj seksa u svakodnevnom životu.

jos

Psiholozi tvrde da se stav o seksu formira još u detinjstvu, odnosno da ga u velikoj meri određuje vaspitanje, stav roditelja, način na koji smo o njemu učeni i informisani. Seksualnost se razvija u zavisnosti od toga kako su roditelji ili bliski ljudi zadovoljavali naše potrebe kada smo bili deca – potrebu za kontaktom, intimnošću, nežnošću, ljubavlju… Kasnije, kroz sopstvena iskustva, lagano smo otkrivali sebe i shvatali šta nam prija i šta želimo.

Seksualno inteligentne ljude, možemo prepoznati po tome što znaju kako da sa partnerom razgovaraju o svojim potrebama, a poseduju i neku vrstu seksualne empatije, koja im omogućava da osete emociju koju prenose seksualnom partneru.

Seksualna inteligencija, može se reći, u sebi objedinjuje sve druge “vrste” inteligencije, donosi nam osećaj zadovoljstva i rasterećenosti. Ona je i ključ uspeha ili propasti jedne veze, ljubavi, braka… a podrazumeva i da, osim sopstvenih želja, umete da “pročitate” i namere i želje partnera na osnovu izgleda, gestova, govora tela, mirisa, pokreta…

Najveći neprijatelj razvoja SQ jesu tabui i potiskivanja. Na ovu temu je pisao i Frojd u “O seksualnoj teoriji”, i pokušavao je i pre više od jednog veka da objasni značaj seksa i da kroz seksualnost dođe do objašnjenja nekih fobija, strahova, uzroka depresije i nezadovoljstava, itd.

Jako često možemo biti svedoci toga da devojke imaju loš seksualni život zato što im je neprijatno da kažu šta im prija i šta žele.

Dobar seks veoma utiče na uspešnost veze, i zato je u većini slučajeva loš seks razlog da veza propadne. Seksualnost nije samo sposobnost da doživimo orgazam, primimo i pružimo zadovoljstvo. Ona je i priča o nama, našim željama, nadanjima, a kada je potisnuta uzrokuje mnoge druge probleme.

Muškarci sa visokim nivoom testosterona – muških polnih hormona imaju i veći libido, dok su žene sa povećanim nivoom estrogena – ženskim polnim hormonom, seksualno aktivnije. Ipak, samo od seksualne inteligencije zavisi hoće li biti u stanju da “oslobode” sebe i partnera i dostignu svoj maksimum u krevetu.

Seksualnost nije samo biti uspešan u seksu. Seksualnost se vidi i u načinu na koji se predstavljamo, kako se ponašamo, kako negujemo svoj intelekt, ali i spoljašnjost. Za seksualno ineligentne ljude, obično se kaže da imaju harizmu i da su izuzetno privlačni. Seksualno inteligentni ljudi će nam uvek biti privlačniji, jer zrače “energijom”, koju na početku i ne moramo da prepoznamo kao seksualnu. S druge strane, žene sa visokom seksualnom inteligencijom obično su one koje pamtite ceo život. One koje se razlikuju od svih drugih koje ste upoznali, baš zbog toga što ih je retkost sresti. To mogu da vam potvrde svi oni koji su tokom života bili sa takvim osobama, bilo muškog bilo ženskog roda. Odnos sa njima se ne zaboravlja, i takođe, nije nešto što lako možete ponoviti sa nekom drugom osobom. Takođe, dešava se i to da nemate potrebu da varate takve partnere, jer suština svakog dobrog odnosa je u spavaćoj sobi, te ako vam je dobar ili čak i odličan seks manje ćete se svađati, bićete prijatniji jedno prema drugom, jedva ćete čekati da se vidite, mislićete na tu osobu non-stop i jednostavno ćete sijati jedno pored drugog, a tu energiju je nemoguće lažirati, a i ponoviti sa nekim drugim.

Neobavezan seks pomaže da izbacimo nagomilanu negativnu energiju i nije loše upražnjavati takve odnose s vremena na vreme, ako su puni poštovanja. Ako ste sa nekim osetili maksimalne varnice, strast i pri običnom razgovoru, ako ste u toku razgovora koji uopšte nije na temu seksa, zamišljali kako imate seks sa tom osobom, i ako je to uzajamno, a može se primetiti po govoru tela, po energiji koja prosto izbija iz vas, po pogledima, po grickanju usne, ako imate leptiriće u stomaku kada vas ta osoba dodirne, onda i nije loše upustiti se u takav, zaštićeni (prezervativom) seksualni odnos. Loše je po naš organizam preterano dugo izbegavati ili nemati seks, jer možemo da poremetimo normalan rad hormona, a na stranu što utiče na raspoloženje i izgled. Kada je u pitanju seks treba ostaviti po strani sve predrasude i stereotipe. Seks je prirodna pojava, primarni biološki nagon i ne treba ga shvatiti neozbiljno. U takvim odnosima, ljudi treba da rade ono što njih ispunjava, bez tabu tema.

Užasno je loše što u 21.veku postoje aplikacije na kojima se ljudi okupljaju da bi dobili seks. Loše je što je kontakta uživo sve manje i manje, što su muškarci i devojke mutavi da izraze svoje potrebe i želje, a kada ih izražavaš, velika je verovatnoća da ćeš ih i zadovoljiti. Ne treba se plašiti novih iskustava, treba slušati svoje telo, svoje potrebe, i biti dovoljno jak i na delima, kao i na rečima. Takođe, nije loše ni dobro izgledati za dobar seks, briga o telu i zdravlju jeste važna, ne samo zbog privlačnosti i šarma, nego i zbog onog samozadovoljstva, koji ljudi osete, jer onda zračimo srećom i samopouzdanjem.

Jako je loše kada ste u vezi, braku, a nemate dovoljno seksa, to stvara monotoniju i ubija potrebu jedno za drugim, između partnera, ili još gore, kada ne možete da kažete jedno drugom koje su vam potrebe i želje.

Tada definitivno dolazi do prevare, kada je jedan od partnera sa manjim SQ, jer kada neko ima manji SQ, on neće shvatati važnost redovnog seksualnog odnosa, niti održavanje seksualnog zdravlja i potencije, bilo da su u pitanju žene ili muškarci.

U poslednje vreme sve ređe viđam baš nasmejane devojke, pune života, sa sjajem u očima, kakav se sreće kada je neko zaljubljen i kada ima redovan i odličan seks, koji se ne odvija samo u spavaćoj sobi.

Svi smo na telefonima, svi negde žurimo, sve je manje kontakta i jako često primećujem koliko muškarcima fali samopouzdanja, koliko sve manje i manje vode računa o sebi i svom izgledu, svojim potrebama, a pošto je za seks potrebno dvoje, onda nije ni čudo što devojke kukaju na nedostatak seksa.

Čak nije ni nerealno povećanje prodaje sredstava za potenciju ne samo kod nas nego i svuda po svetu – čim ima manje kontakta među ljudima, manje će biti i seksa, ako ima manje seksa, ljudima će biti manje potreban seks i samim tim će im polni organi “zakržljati” i biti impotentni. Manjak testosterona ili estrogena, koji neretko uzrokuje i depresiju, objašnjava činjenicu da su pre 2 veka lečili depresiju vibratorom.

Nije ni čudno što ljudi sve više čitaju seksualne romane ili gledaju takve filmove, umesto da faktički rade nešto od toga što su pročitali ili da se prepuste mašti pa da smisle nešto novo. Emocionalna inteligencija nam pomaže da shvatimo svoje potrebe i osećanja, a povezana je i sa vođenjem ljubavi, jer partneri koji su u skladnom odnosu, češće će voditi ljubav i odnos će im biti začinjen ljubavlju i pozitivnim emocijama, nego kod onih kod kojih fali seks.

Poenta ovog teksta je: razumite i zadovoljite svoje potrebe, jer će vam onda biti lakše da razumete tuđe, sa češćim seksualnim odnosima ćete biti zdraviji i srećniji i bolje ćete izgledati, a brinite i o svom reproduktivnom zdravlju i zaštiti. Takođe, seks pomaže povećanju energije i kondicije, te ćete se i bolje pokazati na treningu, bićete vitalniji jednostavno.

Za seks nije potrebno puno novca, osim na zaštitu, te je greota ne upražnjavati takvu aktivnost češće, a sa mnom bi se složile naše bake i deke, koji zasigurno imaju više seksa nego mi mladi sada, jer shvataju njegovu važnost ne samo za produžetak života, već i za srećan život i kvalitetan partnerski odnos.

Izvor: Novosti

Priredila: Aleksandra Stojanović

Sport i Seks (iz ženskog ugla)

Verovatno većinu vas zanima kako treninzi utiču na libido iz ženskog ugla. Libido je, uopšteno govoreći životna energija, ali u tu životnu energiju, naravno da spada i jedna od osnovnih čovekovih i životnih potreba, potreba ili nagon za seksom (razmnožavanjem). Jeste da nije poenta svakog seksualnog odnosa razmnožavanje, ali jeste pražnjenje tenzije, energije koja se sakupila zbog uticaja hormona u organizmu.

Mi, devojke, imamo uglavnom veoma samokritički pogled na sopstveno telo – “debela sam, mršava sam, vidi imam celulit, grudi su mi opuštene, grudi su mi male, jedna mi je veća od druge, dupe mi je mlitavo, dupe mi je preveliko, prljava mi je kosa, naduvena sam, ruke su mi ogromne ili mlitave, imam strije, dlakava sam (juče se izdepilirala, ali svaka dlačica se računa i uništava raspoloženje), niska sam, previsoka sam, imam previše ili premalo kilograma, nisam se našminkala, itd”. Sve ovo su misli koje prolaze devojkama kroz glavu pre, za vreme ili nakon seksa, i uništavaju nam raspoloženje.

Devojke koje treniraju i donekle jedu zdraviju hranu imaju manje problema sa ovakvim mislima, iz razloga što se telo menja na bolje – uglavnom nemate celulit, nemate mlitavu guzu, guza je i podignutija i oblikovanija, mlitave grudi ili ruke su prošlost, butine su lepše i oblikovanije, koža je sve sjajnija u pozitivnom smislu, kao i oči. Za sve ovo su zaslužni hormoni sreće koje telo ispušta tokom treninga, a bogami i tokom seksa – endorfin, serotonin i mnogi drugi.

Hormoni koji se luče pri dobrom treningu, uključujući i seks su: endorfin i serotonin, testosteron, estrogen, adrenalin, oksitocin… Svi ovi hormoni, kao koktel hormona (alkoholni koktel vam u ovom slučaju ne treba), utiču na osećaj zadovoljstva, daju nam energiju, redukuju količinu masti u organizmu, ulepšavaju nam kosu, kožu, nokte, oči su nam blistavije, raspoloženje je na maksimumu, sve manje smo loše raspoloženi, gledano na duge staze, telo je zategnutije i izgledamo bolje.

Zbog svih ovih promena koje se dešavaju u organizmu, drugima smo privlačniji, jednostavno blistamo, odašiljamo pozitivnu energiju i zadovoljstvo sobom, samim tim smo poželjniji za seks (niko ne voli depresivne, nezadovoljne devojke, a ni muškarce, već one nasmejane, samopouzdane, itd.), primećuju da nam se poboljšava držanje tela – hodamo uzdignutije glave, samim tim smo takođe lepši suprotnom polu, za razliku od nesigurnog gledanja u pod, češće se smejemo, bolje spavamo, jedemo manje i nemamo potrebu za najnezdravijim namirnicama, i bukvalno bismo sami sebe odvukli u krevet, koliko nam je poraslo samopouzdanje, energija, sreća, itd. Takođe, fleksibilnije smo, izdržljivije, cirkulacija je bolja…

Sport podiže libido, tako su i stručnjaci rekli, a ja mogu reći da sam to potvrdila u praksi, jer nemam više osećaj naduvenosti, mlitavosti, nepokretljivosti, već “pucam” od energije, sreće, snage, smanjio se umor, negativno raspoloženje, loše držanje i varenje, imam osećaj da mogu da postignem apsolutno sve što poželim, a praksa je to i pokazala. U suštini volja- motivacija za treniranje polazi iz glave, kao i užitak u seksualnom odnosu, tako da je najbitnije imati fokus i biti zadovoljan dok to radiš, bio to trening ili seks. Kod muškaraca se povećava nivo testosterona zbog treninga, pa samim tim imaju veću želju za seksom, veće samopouzdanje, bolje raspoloženje, veću izdržljivost… Zamislite da i vi i dečko trenirate i koliko dobar seks može da nastane iz takvog spoja…

Verujem da većinu ljudi intrigira nečija smelost i autoerotizam (kada je osobi zadovoljstvo usmereno na sopstveno telo, kada je sopstveno telo afrodizijak). To je trenutak kada ste dovoljni sami sebi, kada iz Vas izbija neka energija prepuna erotskog naboja. Jedni bi to nazvali harizmom, drugi seksepilom, itd. Zamislite da Vam u svakom trenutku dobro stoji sve što obučete, da ne morate da isprobavate 1000 odevnih kombinacija, kako biste došli do 1001. koja Vam stoji dobro, i kada Vaše savršeno zategnute obline dolaze do izražaja šta god da obučete, čak i kada ne planirate da ih ističete, kada ne bežite od ogledala za vreme seksualnog čina, niti od svetla, kako biste prikrili svoje mane…

Ako Vaš partner/ka ne trenira, nadam se da će je/ga ovaj tekst motivisati i da ćete imati još bolju vezu samim tim. Takođe, poenta života “u treningu” je da volite sebe i da prihvatite promene tela koje se svakako dešavaju. Ne znači Vam ništa savršeno telo, ako ne volite sebe i svoju ličnost, ne znate koje su Vam erogene zone, niti ste dovoljno izdržljivi ili smeli da probate apsolutno sve što poželite…

Isprobajte, pa javite iskustva, nadam se da će biti pozitivna kao i moja!

Psiholozi o gej roditeljstvu…

Seksualna orijentacija bila je dugo smatrana važnim faktorom u određivanju prikladnosti osobe da bude roditelj. Danas, ova pretpostavka je vrlo neizvesna, s obzirom na sve veću učestalost gej osoba koje traže pravo na roditeljsku ulogu.

Homoseksualni muškarci i žene mogu se upustiti u heteroseksualno roditeljstvo iz različitih razloga – da bi sakrili prirodu svoje seksualnosti, zbog problema da sami otkriju svoju seksualnost, ili zbog jednostavne želje da podižu decu u heteroseksualnom okruženju. Takođe, načini dobijanja dece su različiti – seksualnom pogodbom sa muškim prijateljem, veštačkom oplodnjom (kod žena), dogovor sa surogat majkom (kod muškaraca), usvojenjem,…

Zbog dobro poznate situacije neprihvatanja homoseksualnog roditeljstva od strane okoline, omalovažavanja i odbijanja, pa shodno mogućim posledicama po pomenutu skupinu gej osoba, istraživanja ove teme zasnivaju se na retkim studijama dobrovoljaca, pod uslovima stroge anonomnosti.

Mišljenje velike većine o ovoj temi „Treba li dozvoliti roditeljstvo homoseksualnim osobama“ svodi se na sledeće: homoseksualci su mentalno bolesni, promiskuitetni i imaju nestabilne veze, mogu uticati na seksualnu orijentaciju svoje dece i oštetiti njihovu emocionalnost.

Glavna poteškoća u istraživanju homoseksualnosti obuhvata jasnu podeljenost na one koji osećaju želju prema istom polu, što uključuje fantazije i požude, i one koji aktualizuju homoseksualno ponašanje.

Sledeća teškoća vezana je za istorijski razvoj, odnosno shvatanja o homoseksualnosti koja su se menjala kroz vekove. Naime, od dominantnih stavova u 18. i 19. veku da je homoseksualnost mentalni poremećaj, preko neuspeha psihoanalitičkih koncepata, neuspeha medicinskog modela u objašnjenju ovog fenomena, došlo je konačno do porasta homoseksualne političke moći koja je pokopala sva ranija shvatanja homoseksualnosti kao bolesti.

Ako samo pogledamo razvoj i promene nastale tokom godina u DSM-u, vidimo da se homoseksualnost kao kategorija promenila toliko da sada imamo novu kategoriju koja je na sasvim drugom kraju kontinuuma, odnosno homofobiju, po kojoj su u mentalno poremećene svrstani oni koji osećaju strah i nelagodu u prisustvu homoseksualaca. Stoga danas, uverenje da je homoseksualnost mentalna bolest koja isključuje mogućnost normalnog roditeljstva, nije više niti logična, niti održiva.

Životni stil homoseksualaca

Ova manjinska skupina oduvek je posmatrana kroz određene forme stereotipa, po kojima su lezbejke muškobanjaste, a gejevi feminizirani. Sa naučne tačke gledišta, po Belu i Vajnbergu, mogu se izdvojiti 5 osnovnih pravila življenja homoseksualaca:

  1. usko vezani, srećno venčani heteroseksualni parovi,
  2. otvoreno vezani, uglavnom su u stabilnim vezama, ali jedan ili oba partnera traže i partnere izvan veze,
  3. funkcionalci, individualci koji nisu u vezi, ali uživaju mnoštvo seksualnih partnera,
  4. disfunkcionalci, imaju seksualne probleme, ali i teškoće oko nalaženja pogodnih partnera,
  5. aseksualci, imaju veoma nisko interesovanje za seks i retko pronalaze partnere.

Poslednje dve kategorije imaju najniže stope psihološog zdravlja.

Seksualno razvijanje kod dece

Pod uticajem Frojdove teorije dugo su bila dominantna uverenja da se detetovo psihološko razvijanje odvija u podsvesti pod ekstremnim uticajem potentnih, komplementarnih sila majke i oca. Polni identitet, koji se razvija između 2. i 4. godine, nastaje mešanjem crta karaktera i ponašanja koja osoba indikuje na sebi i ostalima, o tome da je neko muškarac ili žena.

S druge strane, postoji veliki broj istraživanja o biološkom poreklu homoseksualnosti, koja iznose opravdani dokaz za genetske ili konstitucionalne fondove u kojima socijalni i porodični faktori mogu imati uticaje. Išlo se čak do toga da se gen za mušku homoseksualnost može preneti preko x hromozoma, što je izazvalo brojne etičke i moralne debate o tome, treba li sprovoditi predporođajno testiranje u svrhu ranog otkrivanja ovog „oboljenja“.

Današnje studije o razvoju dece koja žive sa homoseksualnim roditeljima opovrgavaju mogući uticaj ovakvih okolnosti na seksualni razvoj dece, navodeći tome u prilog veoma slab uticaj na seksualno opredeljenje kod dece odrasle sa jednim roditeljem, bilo da je u pitanju smrt jednog roditelja ili razvod braka.

U 92-e studije koje su sproveli Amato i Kejt, pokazano je da porodična „oštećenost“ malo utiče na promenu dobrobiti deteta. Zaključak ovih studija je da razvitak seksualnosti kod deteta nije jednostrano zavistan od stava i ponašanja njihovih roditelja.

Da li homoseksualni roditelji imaju specifičan uticaj na emocionalni i seksualni razvitak svoje dece?

Najrelevantniji dokazi o ovom pitanju potiču iz studija u kojima su poređena deca homoseksualnih i samohranih majki, pri čemu su svi ostali uticaji bili kontrolisani. U većini ovakvih studija ove dve grupe dece nisu se razlikovale u pogledu polnog identiteta, inteligencije, seksualne orijentacije, emocija, ponašanja i odnosa sa drugim ljudima, pa ipak primećeno je da je bilo više indikacija za učestale psihološke probleme kod dece samohranih-heteroseksualnih majki. Što se tiče studija sa gej očevima, one su uglavnom deskriptivnog tipa, bazirane na malom broju primera i minorne, tako da ne zaslužuju posebnu posvećenost.

Zlostavljanje dece?

Homoseksualnost je često brkana sa pedofilijom, u kojoj je polazni objekat seksualnog privlačenja nezrela muška ili ženska osoba. Ta zbrka dovodi do mišljenja da homoseksualni roditelji, prvenstveno muškarci, mogu interagovati na seksualan način sa svojom decom.

U ranim radovima primećeno je da su pedofili koji stupaju u odnos sa detetom svog pola pokazali averziju prema psihi odraslih, preferirajući nedozrele dečake feminiziranih karakteristika, koji još nemaju sekundarne polne karakteristike. Ipak, u jednoj novijoj studiji, prikazano je da od 175 optuženih muškaraca za zlostavljanje dece, svih 175 bili su heteroseksualci. Autori zaključuju da heteroseksualni muškarci preuzimaju veći rizik napadajući maloletnike, nego što to čini njegov homoseksualni antipod. Stoga, deca homoseksualnih roditelja nisu pod većim rizikom od zlostavljanja.

Averzija prema suprotnom polu

Tvrdnje da će homoseksualni roditelj odbaciti dete koje je suprotnog pola, ili da će uticati na svoje dete protiv suprotnog pola, ili da neće dovoditi odrasle suprotnog pola u kuću, su posledica stereotipiziranja homoseksualnosti u obliku koji odgovara odbijanju, od strane heteroseksualaca. Kontraargumenti na ove tvrdnje mogu se naći u studiji Grina, u kojoj je pokazano da dečje samorangiranje na skali popularnosti na kojoj se nalaze isti i suprotan pol, nije imalo razlike bez obzira na to da li deca potiču iz gej ili heteroseksualnog okruženja. Neke pak studije pokazuju da određena deca mogu imati unutrašnji konflikt između lojalnosti prema majkama i želje da se uklope u heteroseksualne norme svog okruženja.

Ocenjivanje homoseksualnog roditeljstva

Profesionalci u oblasti mentalnog zdravlja imaju za zadatak da u izveštaju daju stručno mišljenje o tome da li je homoseksualni pojedinac ili par kompetentan da dobije starateljstvo nad detetom, procenom njegove individualne mogućnosti da voli i podiže dete. Takođe, mora se priložiti procena porodice budućeg roditelja i iscrpna lična istorija. Važno je istražiti istoriju emocionalnih problema ili začeteka zlostavljanja i proučiti stav o seksualnom opredeljenju dotične osobe, kao i prirodu i stabilnost u njenim vezama na duge staze. Uopšte uzev, ovaj proces ne bi trebalo da se nimalo razlikuje od onog koji prethodi usvajanju od strane heteroseksualnih roditelja.

Kvalitet odnosa roditelj-dete

Ovo pitanje tiče se kontinuuma na kome sa jedne strane roditelji teže ekstremnoj privatnosti, krijući od dece svoju seksualnu orijentaciju, a sa druge strane priznaju deci svoje porive u veoma ranom uzrastu, uz deteljnu edukaciju o ovakvoj vrsti odnosa.

Drugo ključno pitanje kvalitetnog odnosa roditelj-dete tiče se stepena priznanja i iskrenosti koji deca mogu ispoljiti prema ostalima u svom okruženju o prirodi svoje porodice. Homoseksualni roditelji mogu imati različite ideje o tome kako da se nose sa ovim posledicama, od savetovanja svoje dece o običnoj diskreciji koja se podrazumeva i u svakom drugom privatnom slučaju, do sa druge strane toga, da se deca šalju u škole izvan i daleko od njihovog susedstva.

Zašto se neki ljudi “trljaju” u autobusu?!

Da li ste ikada imali prilike da osetite na javnom mestu (npr. u GSP-u) kako se neko trlja o vas? Sigurna sam da jeste, ili vam je bar neko pričao o takvom iskustvu. Možda vas je interesovalo šta je sa tim ljudima, da li su poremećeni, izopačeni ili naprosto bezobrazni pa koriste svaku priliku?

Reč je o froterizmu! Specifičnoj parafiliji koja se iskazuje kroz sklonost nekonsenzualnom trljanju o telo druge osobe u svrhu postizanja seksualnog zadovoljstva. Tom prilikom se najčešće koriste ruke ili genitalije, a kao predmet trljanja mogu biti i genitalije druge osobe. U najvećem broju slučajeva froteristi su muškarci, a njihove žrtve žene, iako postoje i slučajevi žena koje na taj način uznemiravaju muškarce, kao i muških froterista čija su meta drugi muškarci. Froterizam čija su meta deca obično predstavlja prvi stadijum seksualnog zlostavljanja dece.

Ovakva aktivnosti se najčešće obavljaju u situacijama kada počinitelj ne može biti otkriven i/ili kada žrtva nije u stanju momentalno da reaguje, a tipični primeri za to su javna mesta poput prepunog autobusa ili tramvaja, odnosno rock koncerta.

Froterizam se kolokvijalno naziva drpanje ili trljanje.

Takvi nekonsenzualni seksualni kontakti se u većini zakonodavstava smatraju oblikom zakonski kažnjivog seksualnog uznemiravanja, iako se češće definišu kao prekršaj nego kao krivično delo. Počinitelji osim kazni mogu očekivati i obavezno psihijatrijsko lečenje.

Privilegije lepšeg pola

~ Histerija ~

Zovem se Elena. Samica sam, što je i logično. Nemam kada da nađem sebi srodnu dušu. Imam trideset i tri godine, od čega već šesnaest godina radim u fabrici obuće u Londonu. Moj zadatak je da stojim po ceo dan pored pokretne trake, kontrolišem svaki par koji naiđe, izdvojim na jednu gomilu one sa greškom, a ispravne upakujem u specijalno dizajniranu kutiju. Ima nas mnogo. Milionska hala. I stalno se smenjujemo. Svakog časa neko se razboli i napusti nas. Na to mesto dođe neko novi. Svako je zamenljiv. Era je tuberkuloze.

Ja sam dobro, ne kašljem, ne osećam tupi bol u grudima, pluća mi ne šište. Ali sam umorna, samo sam jako umorna. I nervozna pride. Oni stalno hoće brže, hoće bolje, hoće duže. A ljudsko telo ima svoje limite. Kako godine prolaze sve sam osetljivija, sve mi smeta, buka mašina, buka prostih ljudi koje zovemo kolegama, buka nadzirača našega rada. Osećam da mi se kičma slegla i da se pretvara u ljušturu, osećam da mi je srce prazno, a mozak tempirana bomba. Ne znam koliko ću još izdržati, koliko sam još u mogućnosti da se kontrolišem, da ne puknem, da im ne saspem sve u lice, tim huljama koje šesnaest godina ne daju povećanje, a povećavaju sate.

Jednoga dana je eskaliralo, sav dugogodišnji bes sručio se pravo na upravnika – urlala sam, psovala, tražila naša prava, tražila svoja prava, hvatala se za kosu da ne bih njega pretvorila u froncle, a onda sam se od iscrpljenosti onesvestila. Probudila sam se u bolničkom krevetu, sama, u praznoj sobi koja je zaudarala na ustajali urin. Nedugo zatim ušla je bolničarka noseći u ruci moju otpusnu listu na kojoj je stajalo – histerični karakter. Ne sećam se ničega, ni šta se dogodilo, ni otkuda ja tu. Još više me zbunjuje što ne znam šta se sada zbiva, šta znači ovaj naziv, da li sam teško bolesna? Rešena da uzmem sudbinu u svoje ruke odlazim kod načelnika bolnice. Prosedi starkelja sa brkovima mi objašnjava: „Patite od čestog duševnog oboljenja današnjice poznatog kao histerija. Bukvalan prevod ove reči je materica. Da pojasnim – u Vašim podacima našli smo da ste samica, a ovo oboljenje nastaje zbog nezadovoljenja seksualnog nagona kod žena koje vodi oslobađanju materice u telu. Materica slobodno luta po telu i izaziva histerične napade. Žena se tada ponaša neuračunljvo, razdražljiva je i agresivna. Histerični karakter, Vaša dijagnoza, upravo podrazumeva sve ono što se desilo sa vama u fabrici. Ova dijagnoza uključuje težnju za isticanjem, dramatičnost i želju da se skrene pažnja na sebe“, završio je načelnik. Činilo se da će već zamaći iza zida, ali se okrete i dobaci kroz poluotškrinuta vrata: „Draga devojko, što više odmora, po mogućstvu šest do osam nedelja. Ostavili bi Vas ovde na tretmanu, ali nemamo nažalost slobodnih kreveta. Krcato je, kao da je epidemija…“

Sa papirima u ruci zaputila sam se kući. Na putu sam srela jednu od koleginica. Obradovah se kao malo dete, možda će me ona podsetiti šta se zbilo u nemilom događaju. Koračam ka njoj, a čini mi se udaljavam se. Da li je moguće da se pravi da me nije videla, da me zaobilazi u širokom luku? Za trenutak se prenuh iz ovakvih misli shvatajući da su one dokaz moje sveže konstatovane dijagnoze. „Hej Matilda!“, vičem u njenom pravcu i mašem joj. Nemavši kud ona bojažljivo priđe. Potanko mi je prepričala ceo događaj – da sam vrištala, da su mi se grčile pesnice, da su bujice ružnih reči kolale iz mojih usta pravo u lice upravniku. Za kraj mi je udelila i savet: „Ne smeš tako da se ponašaš, to nije normalno, to je bolest, drugi radnici to ne rade, dobićeš otkaz nastaviš li! Moraš da radiš, da ćutiš, da se ne buniš, ako se ovo opet desi dokazaćeš da si ozbiljno bolesna“.

Hmmmm, moram da porazmislim o ovome. Kaže – to je bolest! Koliko znam, svaka bolest ima svoj uzrok i svoje posledice. Ako se zna šta ju je izazvalo i kako se manifestuje onda i postoji. Da, ovo jeste bolest, prava, ista kao popularna tuberkuloza! Tuberkulozu izaziva bacil tuberkuloze, ali da bi tvoje telo bilo dobar domaćin ovom bacilu ono mora da je umorno, slabo, načeto. U suprotnom, ako je imuni sistem jak, ako osoba redovno spava, ako je sita i napita, ako je na čistom, rečju ako je zdrava, tuberkulozni bacil će naći bolje stanište. Ako se pak zapati, on vodi opštem padu imunog sistema, slabljenju plućnih alveola, otežanom disanju, pojačanom kašlju i uglavnom smrti.

Da vidimo za histeriju. Uzročnik je nezadovoljenje seksualnog nagona; posledice su urlanje, vikanje, psovanje, nekontrolisano ponašanje, agresija, privlačenje pažnje, itd. Sad shvatam šta je koleginica htela da mi poruči! Po analogiji sa tuberkulozom, koja se može sprečiti ako se osoba brine za opšte higijenske i egzistencijalne uslove pod kojima živi, i histerija ima svoje preventivne faktore. Znači, treba da nađem partnera, ne smem da se nerviram, stvari ne treba toliko da me potresaju, treba da sam zadovoljna sa onim što imam, treba da uživam u statusu quo… Model je isti.

Ipak, jedna stvar mi tu još uvek nije jasna. Nikada nisam čula ni za jednu bolest koja bira pol domaćina koga će nastaniti. Bolest ne izvoljeva, ne pravi razlike, nije izbirljiva. Ali ne i ova moja bolest! Ona je drugačija, specifična, ženska bolest. Ona nam osporava prava, ismeva našu potrebu za buntom, ali nam daje jedno suštinski novo pravo. Pravo da samo mi budemo od nje bolesne. To mu čak dođe kao neka vrsta privilegije nas žena. Imamo ekskluzivno pravo na histeriju koje nam niko ne može oduzeti!

*Priča je preuzeta iz knjige “Ko je ovde lud?!” Knjigu možete naručiti OVDE

Neodoljiva privlačnost nadređenog

~ Erotomanija ~

Gospodo porotnici,

već ste čuli priču, ali želim da je čujete iz mog ugla. Imala sam svega 25 godina kada sam počela da radim za njega kao tek svršena pravnica. Bio je to pravi izazov. Mesto advokata u Komisiji za jednake mogućnosti u zapošljavanju. A na čelu odseka tada već uvaženi sudija Tomas. Bilo je to u vreme njegove kandidature za sudiju Vrhovnog suda u SAD-u. Bila mi je čast biti njegova pomoćnica. Izbori su se bližili, pripreme su bile u toku. Radili smo zajedno, kao tim, sa istim ciljem. Ne želim da me pogrešno shvatite, nisam od onih koji su skloni precenjivanju sebe. Bila sam obična, vredna i pouzdana devojka, ne naročito atraktivna. Ipak, njemu sam bila iz nekog razloga posebno primamljiva. Stalno je imao na moj račun neke seksualne opaske, pravio razne aluzije, uznemiravao me svojim nepristojnim predlozima.

Znam, ne verujete! On je ipak Klarens, Klarens Tomas, čije se ime sa strahopoštovanjem izgovara; iza sebe ima uglednu i neubrljanu karijeru, a ja? Bedna provincijalka reći ćete, koja pokušava da zaboravi svoje nisko poreklo, i čije okrutno srce razjeda zavist. On je tako veliki, a ja sam tako mala. On me ne primećuje, a ja živim za to da me primeti, mislićete. Ali grešite gospodo porotnici! Ponavljam, seksualno me je uznemiravao taj Vaš veliki čovek. Mene, i moje prethodnice. Samo nisu smele da Vam kažu. Mogla bi to da Vam potvrdi i Anđela Rajt, koju je bez ustezanja nagovarao da izađu, pritiskao i ucenjivao. Mogla bi, ali ne sme. Već joj je dao otkaz zbog otpora njegovom autoritetu, pa sada neće da svedoči. I gospođica Sukari, njegov bivši asistent, bi takođe imala šta da kaže na ovu temu, ali isto ćuti. Morate mi verovati, ne smete biti slepi! Ako je neko sudija, donosi i deli pravdu, to automatski ne znači da je apsolutno moralno ispravan.

Osudili ste me za klevetu, za uvredu časti. Mogu samo reći da mi Vas je žao, žao mi je zbog Vašeg slepila… Pitam se iz kojih ste redova izabrani; ko Vas plaća da mislite tako kako mislite?

Poštovana komisijo,

Vama se obraćam jer ste neutralniji. Ne morate da štitite pravosudni esnaf, niste te struke. Ne morate da se držite zajedno i pokrivate. Vi ste lekari, psihijatri, Vi morate biti nepristrasni, neutralni, pošteni! Ovde su me poslali pod optužbom da sam luda, da je reč o čistoj uobrazilji, da sam sve umislila, da je moj bolesni um projektovao ove seksualne intrige. Molim Vas, ne budite i Vi tako naivni kao gospoda porotnici, nemojte nasesti na obmane moćnih, tako Vam Hipokrata prijatelji! Pokušavaju da izvrnu realnost kako se Njegovo ime ne bi ukaljalo, jer bliže se izbori… Sve se to zaista dešavalo. Da, jeste! Bacao je akte po podu kako bih se saginjala a on pario oči! Da, zviždao je zamnom! Da, zvao me je noću i pričao gadosti! Dobila sam otkaz zbog svoje iskrenosti, pa neću li zbog toga još i ludom biti prozvana?! Verujte mojim rečima, iako su izašle iz usta malog čoveka podjednako su teške kao i reči velikog čoveka.

Ni Vi niste ništa bolji! Saslušali me jeste, ali me niste čuli! Gluvi ste za moje vapaje. Samo znate da uručite Vaše dijagnoze, to je sva Vaša mudrost. A kada niste u stanju da pronađete koja dijagnoza nekome odgovara, kadri ste čak i da izmislite novu, kao tu Vašu erotomaniju. Šta je to? Zašto je nema u Vašim priručnicima pre ovog slučaja? Ovo ste smislili, ovo:

Pacijent: Anita Hil

Dg: erotomania – ekstremno redak poremećaj, spada u podtip poremećaja obmanjivanja; uključuje dobro organizovani set obmana, a uz očuvano funkcionisanje u ostalim aspektima života;  predominantna tema iluzija vezuje se za ideju obolelog da je osoba, uglavnom visokog statusa, zaljubljena u njega/nju.

Pa kako Vas samo nije sramota! Šarlatani jedni!

Gospodo smrtnici,

Poštovani smrtnici,

Vi, ljudi bez motiva!

Čujte me bar vi, jer ostali nisu hteli ili nisu smeli. Znam da ćete me vi razumeti. Znam da me vi nećete osuditi niti etiketirati. Ja sam vaša pa me u to ime razumite! Ovo nisu moje iluzije, ja nisam izgubila kontakt sa realnošću, ne obmanjujem – ni sebe, niti vas. Seksualno uznemiravanje se zaista dešavalo. Niko nije imun na svoje porive. Imam neki čudan osećaj da shvatate o čemu vam pričam. Da vam je jasno, potpuno. Jedino je u svemu tome tužno što ovo shvataju upravo oni koji ne mogu da mi pomognu. Mada, kada malo bolje razmislim, krajnje je i logično. Razumete me baš vi koji nemate uticaja, vi koji ne možete da sprečite moje linčovanje, vi koji ne možete da skinete ljagu sa moga imena, vi koji ne možete da sporazumno obrišete iz kartona moju novopečenu dijagnozu, vi sasvim obični ljudi!

*Priča je preuzeta iz knjige “Ko je ovde lud?!” Knjigu možete naručiti OVDE

Nojeva barka

~ Masturbacija ~

Imam najčudniji posao na svetu. Ne, zaista! Većina verovatno i ne zna da tako nešto postoji. Pre ovog posla bio sam sasvim običan čovek, bankarski činovnik iz Alte, grada sa severnih obronaka Norveške. Vodio sam jednostavan, čak dosadan život – kuća, posao, kafana, kuća. Šta drugo i možeš da radiš u mestu koje je uvek ovako hladno. Hmm, ni slutio nisam da ću se trideset godina kasnije obresti na još hladnijem mestu. Mislio sam da takvog mesta nema ili ga bar ljudska vrsta ne naseljava. Prevario sam se…

Elem, igrom slučaja, čitavih tih trideset godina bankarskog službovanja ostao sam neženja. Imao sam po koju avanturu, ali ništa ozbiljno. Većinu slobodnog vremena provodio sam sa svojom desnicom. Malo me je stid što ovo sad pričam, ali šta će drugo živ čovek u odsustvu primerenije alternative. I sećam se, u tim trenucima samoljublja, uvek sam se osećao nekako neprijatno. Kao da radim neku jako gnusnu i prljavu stvar. Iako se tih ’80-ih stav po pitanju masturbacije već jasno izmenio nabolje, još uvek nisam mogao da se otrgnem ideji o grehu svaki put kad rukom posegnem za pantalone. Razumite, logična je moja bojazan. Pa setimo se samo koliko vekova su trajali ti krstaški pohodi na ovakvu vrstu izražavanja seksualnosti. To nisu mitovi, legende, to su fakti koji ostavljaju trajne engrame u mozgu. Iako nisam živeo ni u 18., ni u 19. veku, još uvek osećam njihove osuđujuće poglede na sebi svaki put kada u osami tom istom sebi pokušam da ugodim.

I da je to samo bila osuda bilo bi lepo. Tada, u tim vekovima, rekli bi da sam lud i ne samo to. Masturbacija, taj odvratni greh samooskrvnuća, tumačio se kao glavni uzrok brojnih stanja – epilepsije, slaboumnosti, melanholije, čak i samoubistva. Negde duboko u sebi čovek zna da ne radi ništa bogzna koliko grešno i da se povremenim oslobađanjem seksualne energije ne otuđuje nakaradno od svoje prirode, ali fakti, fakti su čudo. Koliko god sam se opirao da sebe zabetoniram u toj arhaičnoj i besmislenoj smesi zluradih stavova minulih vremena, dokaz da me još uvek progone je moj sopstveni stid kad god bih i pomislio na datu radnju. Određenih godina čak sam bio toliko preokupiran time da sam se bacio i na istraživači posao; sakupljao sam informacije sa interneta, rovario krišom po gradskim bibliotekama, sve, ne bi li se bolje upoznao sa svojim nemirima. Mislio sam, ako pročitam sve, apsolutno sve verzije koje je čovečanstvo ikad nudilo o nama onanistima, biću oslobođen. Moje znanje će me osloboditi, shvatiću koliko se slika seksualnosti promenila, koliko smo civilizacijski napredovali po tom pitanju, postaću imun na kritike, i još važnije – imun na samoosude.

No stvar je išla nešto drugačijim tokom. Svaka nova istraga samo me je dodatno potkopavala. Proveo sam godine kao ratni veteran. U fleševima! Puštajući da me „fakti“ iznova i iznova traumatizuju. Kad god bih zatvorio oči pred licem bi mi preletale te sablasne godine, naučnici, njihova otkrića… Ovakooo… zaažmurim… i znam sve da vam reprodukujem, kao da sam čitao juče, kao da sam to spremao mesecima za jako težak ispit. A nisam, verujte, naprotiv, želeo sam da zaboravim, trideset godina napora da zaboravim, a oni se i dalje nižu predamnom…. Žmurim i evo je, ta čuvena 1716., godina kada je objavljeno delo Onanija u Londonu i prvi put izložena teorija po kojoj masturbacija uzrokuje ludilo. Idemo daljeee, bummm, napada me sa leđa 1812., godina kada je Bendžamin Raš u prvom američkom udžbeniku psihijatrije zaključio da masturbacija uzrokuje razne slabosti, između ostalih i slaboumnost. Sa boka me saleće 1816-ta i ugledni Žan Eskvirol sa svojom tvrdnjom da se masturbacija u svim zemljama priznaje kao opšti uzrok ludila. Pridružuju se naredne godine u kojima Žan promišljeno dodaje onu čuvenu da su epilepsija, melanholija i samoubistvo stanja uzrokovana čime do preteranom masturbacijom.

U mrklom mraku, iza zatvorenih kapaka, na mene se nadalje obrušavaju sve te ludačke ideje – Tući! Kastrirati! Vezati! Bičevati! Obrezati, sterilisati, kauterizovati!!! Ludi, umobolni, kičma im se suši! U glavu mi aperkat zabija Hačinson, dekan Kraljevskog fakulteta za hirurgiju, i njegova 1890., kada nam nudi usluge hirurškog obrezivanja za oba pola. U ring potom uskače Saks koji čeprka po kičmi da odstrani ove pogane sklonosti. I psihoanalitičari vršljaju po mom umu i traže vezu između pražnjenja libida i nekakve neurastenije. Pitam se kada će se ova Sasova “Proizvodnja ludila” više završiti u mojoj glavi?! Ovu knjigu sam pročitao davno, isto kao što sam pročitao i tone sportskih žurnala, ujutru, dok vršim nuždu i čekam da aparat za kafu pisne, signalizirajući da je gotova i da mogu da otpočnem novi dan. Pa opet, ne sećam se ko je pobedio 1993. na utakmici Arsenal – Napoli, niti da li je takve utakmice uopšte bilo i da li su ti klubovi igrali i postojali tada, niti da li su se ikada susrela ova dva kluba. Al’ zato znam, veoma živo, kao da se desilo meni, da je 1869. godine Karl Ludvig Kahlbaum, nemački psihijatar, dao ime katatonija sindromu koji nastaje usled dugotrajne ili preterane masturbacije. Moja hipoteza da je znanje moć i da će me izbaviti iz glibova stida zapravo je imala tvistovane posledice. Postao sam rob svoga znanja koje sada, svako moje puštanje semena teško osuđuje. Ipak, nije sve ostalo tako pesimistično; ovde se dešava jedan kardinalni obrt u mojoj karijeri, životu, shvatanjima…

Trideset godina bankarske tiranije završilo se saopštenjem da sam tehnološki višak. Početak je 21. veka, ja u svojim zrelim 50-im, neženja kao što sam rekao na početku, bez znanja i obuke za druge poslove, a krcat beskorisnim znanjem. Sedim tako u svojoj memljivoj fotelji, u oblaku lažnog dima moje elektronske cigarete i virtuelno listam oglase za posao ispred šljaštećeg ekrana. Bap!!! Ispred mene iskače zanimljiva ponuda – “Traži se sredovečni muškarac, samac, u dobroj kondiciji, za usluge noćnog čuvara naučnog objekta”.

Evo nas sad na početku priče. Priče koja je počela sa najčudnijim poslom na svetu. Poslom, koji fizički jeste najhladniji, ali koji je jedini uspeo da mi zagreje dušu za sve ove godine. Otišao sam brodom, jednog divnog prohladnog jutra te 2008. godine do norveškog ostrva Svalbard, u potrazi za novim poslom. Težak čelični lift futurističkog dizajna spustio me je 130 m ispod površine zemlje u moju novu “kancelariju”. Naučni objekat iz oglasa bio je zapravo sveže otvorena globalna banka sperme. Banka je namenjena skladištenju sperme iz čitavoga sveta, koja bi se koristila u slučaju prirodne ili ljudske katastrofe pri kojoj bi došlo do izumiranja vrsta na Zemlji. Objekat je izgrađen tako da može da izdrži sve oblike katastrofe, pa čak i nuklearni napad. S obzirom na to da se nalazi, pa, prilično blizu Severnog pola, za održavanje niskih temperatura se brine sama priroda. Prava mala Nojeva barka pod ledom! Moj zadatak je da noću, iako je malo verovatno da bi neko i pokušao da pljačka santu leda, čuvam pola miliona komada uzoraka sperme svih vrsta, iz svih krajeva sveta. Prilično lak i uzbudljiv posao.

Ovde je sperma, ta nekada pogana materija ako se samostalno izluči, dovedena na pijedestal, inaugurisana u božanski nektar, obožavana, uzdizana, hvaljena, zaštićena. Štaviše, papreno je skupa; banka otplaćuje zilionske sume za svaku zdravu i reprezentativnu kap ove tečnosti budućnosti. Eeeee, da sam to znao ranije, da sam se rodio malo kasnije, ili da su ljudi podigli ovu semenu imperiju bar malo ranije, bar trideset godina ranije. Sva moja grešna drkanja tada bi bila najunosniji posao na svetu. Nosio bih svoju vitalnu, mladu, čistu tečnost, u ime buduće reprodukcije, a ne stida, u hermetičkoj posudici, koju bih svako malo menjao za milionče. No dobro, i ova varijanta je ok. Ne mogu se baš obogatiti, moji uzorci prestari su da bi bili deo galerije najtraženije tečnosti, ali bar mogu da rekonceptualizujem svoj minuli rad na dosta humanijem nivou. Zaboga, nisam grešio! Nisam umobolan, nisam slabouman, nisam otpadnik! Ako i jesam grešio, to je što sam seme prosipao uludo, što sam ga bacao, a ne brižljivo čuvao za pokolenja. Eto, zato me je ovaj posao ugrejao, iako sam nadomak Severnog pola.

Još jedna noć u kojoj pomno stražarim je iza mene. Jutro je i spremam se da odem u prostoriju za spavanje. Jer, mi ovde živimo, u dnu Svalbarda. Čekam samo kolegu koji će preuzeti dnevnu smenu čuvanja tečnosti. Evo ga! Dolazi Gas, momak od 26, veseo, uvek pun dogodovština.

Gas: Hej Koline, jesi li čuo ovu novu ludoriju?! Ludi Ameri! Šta sve neće da smisle…. U Njujorku podigli neke kabine za masturbaciju, zovu ih GuyFi.

JA: Hahhahha, ma ne verujem Gas, daj!

Gas: Ozbiljno ti kažem Koline, preuredili su neke stare telefonske govornice, stavili zavese, unutra laptop sa porno sadržajem koji piči non-stop i stolica. Izađeš sa posla da se malo odmoriš i relaksiraš, da bi se vratio da radiš sa više elana.

JA: Koji hit, kao glupo je to raditi na poslu jer nemaš intimu, a onda odeš u najprometniju ulicu u Njujorku i potražiš privatnost u telefonskoj kabini. A kao što, šta je ideja?

Gas: Pa kako šta?! Ta kompanija, Hot Octopuss, koja ih je postavila, je radila seriju istraživanja i došla do zaključka da su njujorčani jako izloženi stresu i da će im ovaj vid ulične onanije pomoći da se opuste, oraspolože i povećaju svoju produktivnost.

JA: Simpatično, nešto što je ranije vekovima smatrano simptomom bolesti, uvodom u ludilo, sada postaje neophodan uslov zdravlja. Živela masturbacija! Masturbiraj za bolje sutra! Brini o svom zdravlju! Nego, imam i ja tebi da ispričam jedan crnjak na tu temu.

Gas: Ajde, raspali, znaš da to obožavam. Jedino nas šale mogu iščupati u ovom zaleđenom gradu što večno spava.

JA: I ja sam noćas u dokolici čitao neki magazin i naleteo na jedno ludilo. Neka američka banka sperme “Kalifornija Kriobenk” nudi spermu dvojnika holivudskih zvezda. Kao lovci na glave jure po čitavom svetu donore koji liče na nekog holivudskog glumca. U kolekciji imaju preko sto glumaca i sportista. Tvrde da imaju donore koji liče na Dejvida Bekama, Rasela Kroua, Bena Afleka, Hju Granta… E sad, pošto po zakonu ne smeju da zainteresovanim potražiocima pokazuju sliku donora, onda su napravili karton za spermu sa celokupnom specifikacijom kao da kupuješ auto, nešto u stilu “biće te visine i težine, te boje kose i očiju”, itd.

Gas: E pa stvarno si me ovaj put prejebao matori! Sperma koja ima svoj ID! Hahahhaha, dobro ti je ovo skroz. I samo da ti kažem, šteta što si već mator za donora, ali reklo bi se po crtama lica da si nekada jako podsećao na Bred Pita. Pazi koju bi kintu sada valjao, a?

JA: Ma nosi se manijače! Hahahaha…

Eeee, da samo znaš koliko je te bredpitovske tečnosti uzalud proliveno, pomislio sam vukući se ka prostoriji za spavanje. Hladnoj prostoriji u kojoj se konačno spava snom pravednika.

*Priča je preuzeta iz knjige “Ko je ovde lud?!” Knjigu možete naručiti OVDE