Author: Leonora Pavlica

12 naučno dokazanih znakova da ste zaljubljeni

Istraživači su otkrili da se mozak zaljubljene osobe umnogome razlikuje od mozga osobe koja nije zaljubljena, kao i od mozga one osobe koja je u posvećenoj, ljubavnoj vezi. Studije Helen Fišer, vodećeg eksperta u oblasti bioloških osnova ljubavi, otkrile su da je mozak u fazi zaljubljenosti (koja traje određeni vremenski period) sasvim jedinstven i da postoji 12 jasnih znakova koji na to ukazuju.

1. Isključivost

Kada si zaljubljen počinješ da misliš kako je tvoj partner jedinstven. Ovom uverenju pridruženo je i ono da si apsolutno nesposoban da razviješ romantična osećanja prema nekom drugom. Fišerova i njene kolege ovu “jednostranost” mozga objašnjavaju povećanim lučenjem dopamina, hormona koji hemijski reguliše našu pažnju i fokus.

2. Idealizacija

Ljudi koji su istinski zaljubljeni usmereni su samo na pozitivne kvalitete svog partnera, dok njegove/njene mane zanemaruju. Pored toga, oni su fokusirani na trivijalne događaje i objekte koji ih podsećaju na dragu osobu, sanjare o tim slatkim, malim trenucima i po ceo dan prebiraju po lepim uspomenama. Ova fokusirana pažnja je razultat viših nivoa centralnog dopamina, ali takođe i porasta norepinefrina, koji je zadužen za uvećanje memorije u prisustvu novih stimulusa.

3. Zavisnost

Kao što je poznato, zaljubljenost često vodi emocionalnoj i fiziološkoj nestabilnosti. Osoba balansira između radosti, euforije, neispavanosti, povećane energije, gubitka apetita, ubrzanog disanja, lupanja srca, podrhtavanja, kao i anksioznosti, panike i osećanja očaja ako je veza makar minimalno ugrožena. Može se povući paralela između ovih promena raspoloženja i ponašanja zavisnika od supstanci. I zaista, kada zaljubljenoj osobi prikazuješ slike njegovog/njenog partnera to draži iste regije mozga koje bivaju aktivirane i kada zavisnik uzme supstancu. Biti zaljubljen, istraživači kažu, i jeste forma adikcije.

4. Patnja koja zbližava

Prolaženje kroz neku nedaću sa partnerom je ono što intenzivira povezanost. Dopamin takođe može biti odgovoran i za ovu reakciju, jer istraživanja pokazuju da kada je nagrada odložena, ovaj hormon čini da neuroni srednje moždane regije postanu daleko produktivniji.

5. Opsesivnost

Prema Fišerovoj, zaljubljeni ljudi troše skoro 85% svog budnog vremena na razmišljanje o dragoj osobi. Intruzivno razmišljanje, kako je nazvana ova forma opsesivnog ponašanja, može biti posledica smanjenog nivoa serotonina u mozgu (što je već detektovano kao odgovorno za pojavu opsesivnog ponašanja).

6. Želja da se stalno bude zajedno

Zaljubljeni ljudi gotovo po pravilu ispoljavaju emocionalnu zavisnost od njihove veze, što uključuje posesivnost, ljubomoru, strah od odbijanja, separacionu anksioznost, itd. Na primer, Fišerova i saradnici su proučavali mozgove ljudi koji gledaju fotografije na kojima je neko odbijen od strane voljenog partnera i otkrili na snimcima magnetnom rezonancom da su pri tome aktivirane brojne moždane regije. Jedna od ovih regija je ista ona koja je aktivirana kod ljudi koji žude za kokainom. Autori zaključuju da je strah od odbijanja toliko jak kod zaljubljenih ljudi, da oni preduzimaju sva moguća opsesivna ponašanja, na način na koji to rade kokainski zavisnici kada žele da se domognu kokaina.

7. Želja da se ostane večno zajedno

Zaljubljene osobe žude za emotivnim ujedinjenjem koje će potrajati zauvek. Čuveni neurolog Lusi Braun ovu vrstu žudnje izjednačava sa najosnovnijim ljudskim potrebama, i kaže da je ona toliko jaka kao što je potreba za vodom. Braun zbog toga navodi kako su romantična osećanja, kao što je zaljubljenost, deo našeg mehanizma opstanka. Romantičnu ljubav ona čak smatra jednom od glavnih reproduktivnih strategija čovečanstva.

8. Požrtvovanost

Kada si zaljubljen generalno osećaš duboku empatiju prema voljenom biću, do mere da njegov/njen bol doživljavaš kao vlastiti. A ovo se povratno odražava na spremnost da za tu osobu žrtvujemo apsolutno sve.

9. Prilagođavanje partneru

Kod zaljubljivanja je zapažena tendencija da se reorganizuju dnevni prioriteti i/ili promeni oblačenje, maniri, vrednosti i navike, kako bi se bolje uklopili sa onima koje ima partner. Iako je ovo često tačno, Fišerova ukazuje na to da najbolje izglede ipak imamo ako smo svoji. Ovu izjavu potkrepljuje istraživanjem na osnovu koga je zaključeno da ljude jako često privlači njihov opozit, tačnije opozitni hemijski procesi u mozgu. Na primer, ljude testosteronskog tipa (koji su visoko analitični, kompetitivni i emocionalno povučeni) često privlače ljudi sa visokim nivoom oksitocina i estrogena (a ovo su empatične, brinujuće, poverljive, prosocijalne i introspektivne individue).

10. Seks

Emotivno ujedinjenje jeste važno za zaljubljene ljude, ali je seksualno sjedinjenje ipak prioritet. Istraživanja pokazuju da se 64% ljudi (oba pola) slaže sa izjavom da je seks najvažniji element jedne veze.

11. Odsustvo kontrole

Fišerova daje podatak da većina ljudi koji su zaljubljeni smatraju kako njihova strast nije pod njihovom kontrolom. Psiholog Doroti Tenov potvrđuje ove nalaze. Na uzorku od 400 muškaraca i žena koji su popunjavali upitnik o romantičnoj ljubavi, ona je zaključila kako većina subjekata svoje stanje zaljubljenosti definiše kao nešto nehotično, iracionalno, van njihove kontrole, kao da su bespomoćni po pitanju toga kako se osećaju. Ovo se prilično dobro uklapa u teoriju Fišerove, po kojoj je zaljubljenost stvar instikta, biologije, ili još preciznije hemijskih procesa u mozgu.

12. Blizina spram distance

Istraživači navode kako faza zaljubljenosti ima svoj početak i kraj. Nakon nje nastupa faza vezivanja ili pak rastanak. Međutim, interesantno je da neurobiolozi poput Fišerove tvrde kako će zaljubljenost dvoje ljudi duže potrajati ukoliko postoje fizičke ili socijalne barijere u njihovom viđanju. Što znači da veza na daljinu može da produži fazu zaljubljenosti. Ovo je naravno opet u vezi sa zasićenjem receptora u mozgu.

Da li si emocionalno inteligentna osoba?

U ranijim tekstovima bilo je reči o tome šta je emocionalna inteligencija i koje sposobnosti uključuje (vidi ovde), kao i kako razvijati EQ (vidi ovde).

U ovom tekstu postavlja se pitanje:

A ko su onda emocionalno neinteligentne osobe?

Prevashodno, važno je istaći da biti emocionalno neinteligentan nije trajno obeležje ličnosti, nije fiksna, definitivna etiketa, već trenutno stanje koje se može razvijati, što nam unosi dozu optimizma.

Da podsetimo, rečeno je da emocionalno inteligentne osobe umeju da prepoznaju i razumeju svoje emocije, znaju da ih imenuju, umeju da nađu adekvatan način za njihovu ekspresiju, imaju sposobnost da razumeju tuđe emocije, da budu empatični, pa samim tim i da uspešno razrešavaju konflikte, što vodi zadovoljavajućim međuljudskim odnosima.

Ako je suština emocionalno inteligentnog ponašanja u tome da se ovlada i upravlja sopstvenim emocionalnim doživljajima, onda bi emocionalno neinteligentno ponašanje obuhvatalo ove dve krajnosti:

  1. Sa jedne strane bile bi emocionalno distancirane, odnosno zatvorene osobe, one koje nisu u kontaktu sa svojim emocijama. Odsečenost od vlastitih emocija, njihovo neprepoznavanje, tačnije njihovo potiskivanje, verovatno vuče koren iz porodičnog uverenja da nije socijalno prihvatljivo izražavati određene emocije. Kontinuirano gušenje sopstvenih emocija, kao što su npr. tuga ili bes, osobu na kraju vodi razvoju određenih patoloških obrazaca kakvi su depresija, alkoholizam, i dr.
  2. Sa druge strane bi se nalazile one osobe koje isuviše intenzivno i nekoordinisano iskazuju svoje emocije, osobe koje dozvoljavaju da emocije upravljaju njima, a ne obratno. U ovu grupu spadale bi konfliktne i agresivne osobe (koje neprimereno, prejako i impulsivno reaguju), anksiozne osobe (koje su presenzitivne, pa svaku draž tumače kao potencijalno preteću i stoga preterano strahuju), i osobe psihopatske strukture ličnosti (koje nemaju kapacitet za razumevanje tuđih emocija, neempatične su i gluve za tuđe potrebe, pa se koriste emocijama u cilju manipulacije drugim ljudima).

* Ako ste se pronašli u ovim kategorijama ne očajavajte! Emocionalna inteligencija je ponavljamo, veština koja se do kraja života može usavršavati 🙂

Traganje za uzrokom anksioznosti

U videu je razjašnjeno koji mogu biti osnovni uzroci anksioznosti i napada panike i prikazana šema samostalnog traganja za uzrokom za ljude koji ne mogu jasno da ga identifikuju. Ova šema može pomoći svima koji iz bilo kojih razloga ne mogu da priušte psihoterapiju, a nikako ne mogu da shvate zašto se kod njih javila anksioznost.

Takođe, navedeni su razlozi u prilog rada na uzroku spram rada na isključivom otklanjanju simptoma.

Pismo svima čiji su roditelji emocionalni zlostavljači

Emocionalno zlostavljanje je pojam o kome se danas mnogo teoretiše. Do sada ste hiljadu puta imali prilike da pročitate šta se sve ubraja u emocionalno zlostavljanje i koje su njegove glavne karakteristike. Da ne dužim zato na taj način, radije ću vam predstaviti iskustvo devojke koja je trpela razne oblike emocionalnog zlostavljanja u svom domu, jer smatram da je iskustvena interpretacija često mnogo produktivnija od bilo koje teorijske analize. Ona nam umesto kostiju nudi i meso, dočarava samu srž ovakvog odnosa…

Reč je o devojci Emi koja je tek nakon mnogo godina ovakvog tretmana krenula da se „budi“ i uviđa sve nelogičnosti u postupcima svojih roditelja. Kada je konačno rešila celu zagonetku, ostala je sa osećajem kako bi volela da je tada, kao dete, mogla da pročita nečije slično iskustvo. Zato je rešila da nam svoje daruje iz prve ruke.

Ovako počinje:

„Često poželim da mogu otputovati nazad kroz vreme i uveriti svoj mlađi Self da su njegove emocije bile validne i da je bio u pravu za toliko mnogo stvari koje tada nije ni bio u stanju kompletno da razume“.

A evo i njenih glavnih uvida…

Kada si dete ili tinejdžer, veoma je teško doznati kako izgleda privatan život tvojih vršnjaka i njihovih roditelja, tako da nemaš načina da svoj život sa nečim uporediš. Posebno je otežavajuća okolnost i to ako nemaš odraslog u svojoj blizini, kome možeš da se poveriš. Međutim, čak i kad imaš, situacija je takva da odrasli ljudi ne dozvoljavaju da dečija percepcija roditelja utiče na njihovu (oni najčešće nastavljaju da doživljavaju tvoje roditelje na isti način kao pre tvog opisa). Pitaš se zašto je to tako? Evo zašto.

Tvoji roditelji se verovatno ponašaju potpuno drugačije kada su samo sa tobom!

Ovo donekle važi za sve roditelje, ne samo za one koji emocionalno zlostavljaju svoju decu. Često možeš da vidiš kako roditelj vrišti na tebe, ali u trenutku kada mu zazvoni telefon ne nastavi da vrišti i na svog prijatelja sa one strane žice. Bilo kako bilo, nije u redu da tvoji roditelji nikada nisu toliko srećni i prijateljski nastrojeni kada su samo sa tobom, kao što su kada si okružen drugim ljudima! Ovo je jedna od stvari koje teško da možeš da primetiš kod roditelja tvojih vršnjaka (jer ne znaš kakvi su nasamo sa svojom decom), pa zato deca imaju tendenciju da normalizuju sve što doživljavaju tokom svog odrastanja (veruju da su i njihovi drugovi kući izloženi sličnom maltretmanu i da je to normalno).

Roditelji te mogu emocionalno zlostavljati i istovremeno činiti lepe stvari

Niko nije potpuno dobar niti potpuno loš. Samo zbog toga što su nekad prema tebi i dobri to ne treba da ospori činjenicu da doživljavaš mnoge negativne emocije. Moj otac na primer, je davao pare da treniram bilo koji sport, jer je voleo da posećuje takmičenja, ali zato nije davao novac za hranu, moju odeću, lekove, itd. Suština je da treba da osećamo zahvalnost za sve dobro što su roditelji za nas činili, ali to ne sme da izbriše ili poništi ono negativno.

Ljudi uvek komentarišu pozitivno

Iako su moji roditelji preminuli pre tri godine, ja i dalje uvek čujem isto. Verzija tvojih roditelja koju ti vidiš verovatno nije verzija koju drugi ljudi vide; verzija drugih ljudi je najčešće mnogo pozitivnija. Iskreno rečeno, bilo bi prenaporno da svima koji naprave neki pozitivan komentar uvek objašnjavaš čitavu situaciju koju si proživeo, pa je zato najbolje da se pripremiš da će takvih komentara uvek biti i da na njih ne treba da obraćaš veliku pažnju. Pusti ih ili promeni temu. Mnogo je gore kada očekuješ da svako razume, veruje i empatiše sa onim što si preživeo, posebno zato što mnogi i neće.

Probaj da podsetiš sebe na sve ono što je neprihvatljivo

  • Nije prihvatljivo da te roditelji degradiraju, ponižavaju ili ismevaju!
  • Nije prihvatljivo da te roditelji fizički ili mentalno zanemaruju!
  • Nije prihvatljivo da te roditelj koristi u svojim argumentima protiv onog drugog, kao ni da te optužuje da nekog roditelja voliš više!
  • Nije prihvatljivo da te roditelji iznova optužuju za stvari koje nisi uradio i da ne slušaju šta imaš da kažeš u svoju odbranu!
  • Nije prihvatljivo da te roditelji ne uzimaju za ozbiljno kada imaš nešto da kažeš o svojim mislima ili osećanjima!
  • Nije prihvatljivo da tvoji roditelji odbijaju da ti obezbede hranu ili odeću, ili da te za to uslovljavaju, ili da kažu da ne zaslužuješ ništa drugo zato što su ti obezbedili krov nad glavom, hranu i osnovnu odeću!

Fizičko zlostavljanje nije jedina vrsta roditeljskog zlostavljanja

Ova tema je nešto što je dugo vremena uticalo na moju percepciju mog odrastanja. Čak i kada sam shvatila da je emocionalno zlostavljanje realna i validna stvar, često sam sebe hvatala u razmišljanjima kako ne bih trebala da se žalim jer je fizičko zlostavljanje mnogo gora stvar. Tek sada sam shvatila da sam patila od anksioznosti, depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja čitavu deceniju, a da to nisam ni znala; emocionalno zlostavljanje je realno, validno i može uticati na naš život podjednako negativno kao i fizičko zlostavljanje.

Tvoji roditelji su možda mentalno bolesni

Naravno, možda i nisu. Što se mene lično tiče, ja sam odgajana od strane oba roditelja koji su imali po nekoliko neprepoznatih dijagnoza. Nažalost, ovo je nešto što deca godinama ne mogu da razumeju, a čak i kada dođu do nivoa da mogu, to ipak nastavlja da bude veoma toksično. To je takođe nešto što je teško u potpunosti razumeti i prihvatiti sve dok se skroz ne izmestiš iz ovakve zlostavljačke situacije. Ako tvoj roditelj ima zvaničnu dijagnozu, može ti biti od pomoći dok si još pod tim krovom, ako se informišeš o tome kako ta konkretna dijagnoza utiče na njegovo ponašanje. To ti može biti od koristi da njegovo ponašanje za tebe bude manje iracionalno i prediktivnije, ali nikako nemoj da ti zbog toga bude prihvatljivije! Učenje o dijagnozama mojih roditelja mi je razbistrilo mnoge stvari, ali one i dalje nisu postale opravdanje za njihove reakcije. To je kao kada pokušaš da shvatiš zašto tvoj auto ispušta gusti dim. Ti možeš naći razloge zašto se to dešava, ali to i dalje ne čini tvoj auto bezbednim za vožnju.

Nemoj dopustiti sebi da veruješ da zaslužuješ njihov maltretman

Ne zaslužuješ. Kad si dete ili tinejdžer, veoma je lako da pretpostaviš da te tvoji roditelji tretiraju na određeni način zato što si takva osoba ili se tako ponašaš, pa posledično, ako te zanemaruju ti veruješ da je to zato što si loša osoba. Ti si neko ko zaslužuje da bude voljen, da ga neko razume, sluša i shvata ozbiljno. Ne zaslužuješ da te neko vređa, ismeva ili zanemaruje na bilo koji način.

Potpuno je prirodno da osećaš negativne posledice toga što si rastao sa roditeljem koji emocionalno zlostavlja

Ako nisi, i posle nekoliko godina od izlaska iz ovakve situacije, razvio neki mentalni poremećaj, to je dobro. Ako jesi, to je potpuno razumljivo i stopostotno u redu. Nemoj da poričeš sopstvene psihološke ili fizičke probleme, niti da zapostavljaš svoje zdravlje i higijenu. Čak i ako se kod tebe nije razvio neki poremećaj, velike su šanse da ćeš svejedno osećati negativne reperkusije ovakvog odrastanja i da ćeš konstantno morati da se odučavaš od nezdravih stvari koje su ti govorili i radili. U nekom trenutku imaćeš priliku da počneš od početka i brineš se za sebe, pa budi siguran da su ti tvoje potrebe prioritet i tretiraj sebe bolje nego što su to oni nekad radili.

Napisala sam ovaj članak imajući u glavi svoj mlađi Self i nadam se da će naći svoj put bar do neke osobe u sličnoj situaciji i ohrabriti je da veruje i vrednuje sebe.

Emma Durocher

* Emina priča preuzeta je sa sajta Odyssey

Zašto i najmirniji ljudi pobesne kad sednu za volan?

Verovatno ste hiljadu puta imali prilike da sednete u kola sa osobom koju ste do tog momenta smatrali izuzetno pristojnom i mirnom, a onda se iznenadili salvom besa, uz žestoko psovanje. Možda ste i sami takva osoba?

Šta je u osnovi ovakvog ponašanja?

Zašto je vožnja auta situacija koja lako provocira našu ljutnju?

Evo nekoliko hipoteza…

– Hipoteza anonimnosti –

Ova hipoteza kaže da se mnogi ljudi osećaju anonimno u svojim kolima, imaju utisak da su nevidljivi i da ih niko ne prepoznaje. Drugi učesnici u saobraćaju za njih su takođe nevidljivi i ne doživljavaju se kao konkretne, žive osobe. Pošto je doživljaj da su svi sakriveni iza svojih stakala, ovo im daje alibi da govore ono što inače, okruženi svojim poznanicima, nikada ne bi rekli. Ova visokorizična i stresna situacija je idealna prilika za pražnjenje besa i nezadovoljstva koje gaje prema ljudima koji krše društvena pravila. Napolju su to visoko moralne osobe koje se ponašaju u skladu sa društvenim normama i izuzetno su osetljivi na tuđu kritiku. U zaštićenom okruženju svoga auta, gde percipiraju da su imuni na kritike, ovakvi vozači prosto daju sebi oduška. Psihološki ekperimenti ukazuju da se ovakvi vozači, u trenutku kada opaze poznatu osobu u susednim kolima vraćaju odmah u mod pristojne osobe i pokazuju veliku empatiju i razumevanje za grešku  vozača poznanika.

– Hipoteza anksioznosti –

Vožnja auta je situacija koja je sama po sebi puna nepredvidljivosti. U svakom trenutku moramo biti maksimalno koncetrisani i to opet nije dovoljno. Iza svakog ćoška vreba potencijalna nezgoda. Ljudi se zato često osećaju anksiozni kada voze, zbog svesti da nije sve pod njihovom kontrolom. Upravo zato se dešava da se ova narastajuća tenzija nekontrolisano prazni, isprva u vidu preznojavanja, drhtanja celog tela, a potom i verbalno. Karakteristično je za ovaj profil anksioznih vozača da koriste takozvane “zakočene psovke” (one gde se psovka ni ne izgovori do kraja, već se promrmlja sebi u bradu) ili pak  neutralne/šablonske psovke (gotove psovke karakteristične za zajednicu iz koje vozač potiče, a koje nisu usmerene konkretno na dotičnu osobu koja pravi prekršaj).

– Hipoteza preuzimanja kontrole –

U prethodnoj hipotezi videli smo da anksioznost provocira sijaset reakcija koje su po svojoj prirodi defanzivne i uglavnom nesvesne. Međutim, po ovoj hipotezi stvar je sasvim obrnuta. Ljudi svesno kreću u ofanzivu, upravo zato što žele da preuzmu kontrolu nad situacijom. Bes i psovke nisu posledica nedostatka kontrole, već pokušaj osobe da povrati poljuljano samopouzdanje i vrati osećaj lične vrednosti. Ovde se situacija doživljava kao izrazito kompetitivna i jedini način da se doskoči “protivniku” jeste da mu se vrati istom merom. Za ljude čije su reakcije posledica preuzimanja kontrole u svoje ruke, karakterističan je personalizovani monolog psovanja. Osoba se direktno pogrdnim imenima obraća osobi koja ju je omela u vožnji u stilu “ma ti ćeš meni…..”. Ovo je često obrazac kod nesigurnih i ljudi nižeg samopouzdanja, koji propuštaju da kažu ono što žele ili što im smeta u ostalim vanjskim situacijama, pa se vožnja doživljava kao pogodna prilika za pražnjenje.

Možda najnaučnija je hipoteza čuvenog Frojda o identifikaciji sa agresorom.

– Identifikacija sa agresorom –

Ovo je mehanizam odbrane koji označava poistovećivanje subjekta sa ugrožavajućom osobom, sa ciljem da se strah od njega ukloni ili makar ublaži. Identifikacija s agresorom posebno je karakteristična za osobe koje se osećaju ugroženim i bespomoćnim, a vožnja automobila je zasigurno situacija u kojoj se često osećamo tako. U slučaju poistovećivanja sa neprijateljskom osobom,  bespomoćna osoba nastoji da pobedi svoj strah tako što će „unošenjem” osobina „agresora” izmeniti sebe i postati mu slična. Time, nesvesno, nastoji izbeći strah od agresora i osobe od koje preti opasnost. Dakle, glavni motivator za ovu kategoriju ljudi koji pobesne kad voze je strah.

Ima naravno i onih koji se osim u vožnji, ponašaju agresivno i u spoljašnjem svetu, ali ulaženje u uzrok ovakvog ponašanja nije predmet ovog teksta 🙂

Kako razvijati emocionalnu inteligenciju

Za razliku od racionalne inteligencije (IQ), koja  je nakon 25-e godine manje-više stabilna mera, tj. neznatno se menja, emocionalna inteligencija (EQ) je fleksibilna sposobnost, koja može progresivno opadati ili rasti u zavisnosti od iskustva i toga koliko se bavimo razvojem njenih veština.

Grafički prikaz razvoja IQ-a pokazuje tendenciju rasta do 25-e godine, zatim platoa do 50-e godine (zadržavanja istog IQ skora), a potom postepenog propadanja. Grafički prikaz razvoja EQ-a sa druge strane, pokazuje njegov konstantni rast s godinama. Primećeno je da ljudi od 50 godina imaju čak 25% bolje rezultate na EQ testu od onih sa 20 godina. Dakle, EQ je sposobnost u koju stalno treba ulagati, jer se ona doživotno može razvijati.

Od kojih se to sposobnosti sastoji EQ?

Emocionalna inteligencija se grubo može podeliti u dve grupe sposobnosti:

1) Lična kompetencija

Ovde spadaju:

  • samosvest – sposobnost prepoznavanja i razumevanja svojih emocija, bivanja u kontaktu sa njima, sposobnost imenovanja emocija (razvijanje vokabulara za emocije različite vrste i intenziteta), sposobnost uviđanja finih nijansi između različitih emotivnih stanja, i
  • vladanje sobom /samokontrola – kontrolisana ekspresija emocija, nalaženje pravog puta da se izraze emocije, tako da one budu u našoj vlasti, a ne obratno, koordinacija emocija, tj uspostavljanje balansa na takav način da nismo ni preosetljivi, niti emocionalno zatvoreni/distancirani

2) Društvena kompetencija

Ovde spadaju:

  • društvena svest – sposobnost razumevanja tuđih emocija, mogućnost da se staviš u tuđe cipele, da sagledaš svet iz tuđe perpektive, veština slušanja onoga šta ljudi govore kako bi ih razumeli, i
  • međuljudski odnosi – sposobnost jasne komunikacije sa drugima, ostvarivanje balansa između svojih i tuđih potreba (ni samo tuđe, ni samo svoje), uspostavljanje jasnih granica u odnosima, konstruktivno razrešavanje konflikta (spremnost za suočavanje, a ne izbegavanje konflikta, pri čemu se akcenat stavlja na problematično ponašanje, a ne na ličnost sa kojom smo u konfliktu).

Plan razvoja emocionalne inteligencije

Rečeno je već da je emocionalna inteligencija veština u stalnom procesu razvoja, a ne stanje. Ovo znači da visok EQ skor ne garantuje dobro snalaženje u svakoj situaciji, ali je svaka situacija za emocionalno inteligentnu osobu dobra prilika za učenje i dalji razvoj.

Važno je napomenuti da iako se navedene sposobnosti čine kao neodvojiva celina, nikada ne treba vežbati sve sposobnosti istovremeno. U praksi se pokazalo da je najbolji metod raditi na jednoj po jednoj sposobnosti i to onim redom kako su nabrojane.

Podaci pokazuju da su prve promene uočljive kroz 3 do 6 meseci, jer je potrebno neko vreme da se uvežbavane sposobnosti ustale i postanu deo svakodnevnog repertoara.

U početku se veštine vežbaju maltene usiljeno, deluju nam kao nešto neprirodno, ali posle velikog broja ponavljanja postaju deo naših navika i odigravaju se po automatizmu.

“Razumevajući i vladajući svojim emocijama možete spretno da prolazite kroz tekuće promene i da sprečavate buduće” (Bradberry & Greaves)

Moje seksualno obrazovanje: Odgovor na novopečeni obrazovni paket

Mediji su već nedeljama zaokupljeni uvođenjem seksualnog obrazovanja kao obrazovnog paketa u predškolske i školske ustanove. Nema čiji se glas nije našao u etru – javnih ličnosti, manekena, sociologa, psihologa, profesora, itd. Uglavnom, stvar se svodi na dva tabora. Sa jedne strane su oni koji zagovaraju praćenje ovakvog „svetskog“ trenda, a sa druge oni koji ga aktivno osporavaju pod velom da je neprimeren na raznim nivoima (kulturološkom, uzrasnom, ideološkom, sadržinskom).

Moj glas će ovde pokušati da problematiku sagleda iz tri, veoma lične perspektive, a podržane praktičnim, životnim primerima. Pojasniću kako ja vidim ovo pitanje iz pozicije Ja – Dete, Ja – Roditelj i Ja -Stručnjak.

Ja – Dete

Moja mama spadala je oduvek u red onih mama koje su pošto-poto želele da ostave utisak emancipovanih, savremenih žena. Ovaj trend nije zaobišao ni njenu roditeljsku ulogu. Uvek je pratila sve novotarije na tržištu roditeljstva i nastojala da bude „In – Mama“. Tako mi je jedne Nove godine kupila sasvim neobičan poklon, primeren ovakvim standardima. Kao i svake prethodne, i ove novogodišnje noći uoči moje sedme godine, nisam uspevala da izdržim do famozne ponoći, pa sam navaljivala da poklon požuri. Otvorila sam ga s nestrpljenjem i nabojem uzbuđenja svojstvenog detetu tog uzrasta i ugledala malenu knjigu, prepunu dečjih ilustracija, sa naslovom „Kobajagi donela me roda“. O da, znala sam tad već da čitam, čak i latinicu, jer su to zahtevi modernih mama. Bacila sam pogled unutra i na prvom mestu gde se knjiga otvorila ugledala ilustraciju muškarca i žene u kadi, potpuno nagih. Sve je bilo tu, predamnom, na izvolte – njegov ud, ženine malje ispod pazuha i na ženskoj regiji. Nisam dalje listala, a oči širom otvorene od prethodnog uzbuđenja sada su se natopile suzama. Otrčala sam u drugu sobu, uhvatila se za kolena i zajecala.

Mešavinu neprijatnih osećanja koja su me spopala i sada mogu da osetim – stid, užasna sramota, gađenje, bes i tuga. Očigledno mi je tek sada da mama nije pogodila ni sadržaj, ni vreme, ni način. Bez ikakve najave, žena koja nikada ranije nije pričala sa mnom o seksu, o dolaženju beba na svet (jer ja sam njena poslednja beba, pa valjda nije morala da me priprema), sada sasvim netaktično pokušava da me pripremi za svet odraslih. Od prošlogodišnjeg plavog pamučnog mede, sa kojim sam i tada još uvek spavala, prešli smo na seksualno obrazovanje, sa skarednim sličicama koje tobož trebaju da deluju simpatično deci mog uzrasta, i sve to uvijeno u šljašteći roze ukrasni papir. Ubedljivo najgori poklon ikada! Da li ovako uvodimo decu u svet odraslih? Da ne spominjem činjenicu kako sam mnogo godina kasnije mislila da umirem kada sam dobila prvu menstruaciju…

Zbog neraspoloživosti fotografija iz moje knjige na internetu, evo čisto utiska radi ilustracije iz knjige “Kobajagi nije ti ništa”, koju je te iste Nove godine dobila moja starija sestra (10 godina); naravno od mame…

Ja -Roditelj

Danas sam roditelj trogodišnje devojčice, pa smatram da imam pokriće da govorim i iz ove perspektive. Ono što intuitivno zapažam, ne oslanjajući se na svoju struku, je da deca umeju da razlikuju prijatno od neprijatnog. Od prvih dana, od samog rođenja, ona negoduju kada im je nešto neprijatno (kada su gladna, kada im se spava, kada nisu presvučena) i isto tako umilno spavaju, razgledaju ili se smeše kada se osećaju prijatno. Njima ne treba nikakvo obučavanje za razlikovanje ova dva stanja; možda ne znaju da objasne uzrok, ali savršeno dobro znaju da ocene da li im nešto godi ili ne.

Moja devojčica zna da odmakne glavu ako joj ne prija kad je češkam, obriše obraz rukavom kada je neko suviše jako poljubi, prekrsti ruke kada joj nije do zagrljaja. I iz iskustva znam da to čine i ostala deca.

Dakle, deca prepoznaju svoje emocije, možda ne do u tančina i ne prave suptilne razlike među njima, ali zasigurno znaju da li im se nešto dopada ili ne. Ono što jeste problem, to je što najčešće ne znaju da iskomuniciraju svoje emocije, da kažu kako se osećaju i često ne znaju kako da ih ispolje.

Nekada ih ispoljavaju na veoma sirov, preintenzivan, neadekvatan način (u vidu poznatih temper tantruma), a nekada ih guše zbog direktnih ili pak implicitnih roditeljskih zabrana. Klasičan primer direktne zabrane bio bi „Nemoj da plačeš, ništa nije bilo, proćiće!“ To je čest uzvik roditelja usmeren detetu koje je palo u parku. Ovim se poručuje da tuga ili bol moraju da se sakriju, da nisu adekvatne, da je plakanje znak slabosti, pa sa takvom porukom dete nastavlja da korača u svet uz nastojanje da se distancira od ovakvih „nepoželjnih“ emocija. Tipičan primer implicitne zabrane bio bi „Pa pusti tetku da te poljubi, što si takav/a“, gde se detetu šalje poruka da prihvati i istrpi neko ponašanje iako mu se ne dopada, jer u suprotnom nije kulturno i dobro dete. Zamislite samo konsekvence ovakve zabrane po život odraslog čoveka.

Ako pažljivo osmotrimo izneto, vidimo da to nije institucionalni problem, i da time ne treba da se bave isključivo vaspitno-obrazovne ustanove. Problem je mnogo širih razmera, problem je društveni! Ako zamaglimo ovakav problem, onda u fokus pada seksualno obrazovanje, a ulogu u njegovom obučavanju preuzimaju vrtići i škole. Tako dolazimo do one čuvene da od šume ne vidimo drvo.

Po meni bi bilo ispravnije baviti se emocionalnim razvojem naše dece i to na globalnom nivou, ne isključivo uz pomoć obrazovnih ustanova, već kao društvo u celini, sa roditeljima kao glavnim predstavnicima na čelu. Potrebno je osvestiti činjenicu da je svaka emocija prirodna (iako nekad i neprijatna), kao i da svaku treba izraziti. Akcenat bi trebalo da bude na prepoznavanju emocija i njihovoj adekvatnoj ekspresiji, nasuprot gušenju i suzbijanju emocija koje kasnije rezultuje sirovim, nataloženim i neprimerenim ispoljavanjem (agresivnim ili čak autodestruktivnim).

Deci nije potrebno seksualno obrazovanje kao još jedna vrsta edukacije u nizu, bremenita informacijama i teoretisanjem, već emocionalno obrazovanje, koje bi kao aktere ovog procesa uključilo i roditelje.

Ponavljam, ne radi se o tome da deca ne umeju da prepoznaju nasilje, seksualno zlostavljanje ili bilo koju vrstu maltretmana, već su izgubili sposobnost da se povere i  objasne da su uplašena, tužna ili besna. Poljuljano je nešto mnogi bazičnije, a to je osnovni osećaj sigurnosti i poverenja u Odgovornog, Razumevajućeg i Dostupnog Odraslog.

U ovom civilizacijskom trenutku, opterećeni zahtevima koji se pred njih postavljaju (prekovremeni rad, konstantna briga oko materijalne sigurnosti, pritisci usled rokova, itd.) roditelji su postali emocionalno nedostupni za svoju decu. Dolaze kući sa porukom kako su umorni, kako su se naradili, kako je baš bio naporan dan, kako im samo treba malo mira i sna, i time iako ne želeći, detetu automatski šalju poruku blokade. Deca upadaju u mehanizam „poštede roditelja“, koga neće dodatno da uznemiravaju svojim problemima. I eto korena koji rađa distancu i nepoverenje, jer se roditelj doživljava kao nedostupan.

Dok ovo pišem u glavi mi naviru sećanja na jednu moju klijentkinju (16 godina) koja mi je ispričala svoju potresnu priču, a koja dobro oslikava opisano. Imala je svega 4 godine, kada je mamu u prodavnici pitala da li imaju novca da kupe flomastere. Mama ju je tada čvrsto zagrlila i plakala, uz reči: „Koliko si ti dobra devojčica, ti nikad ništa ne tražiš, uvek si mirna i nikad ne praviš probleme“. Iako na prvu loptu ova izjava deluje prilično benigno, devojčica je izvukla pouku kako je način da ostane dobra, taj da se nikada više ne žali i ne opterećuje mamu. Tako je danas, nakon godina samostalnog proživljavanja svih svojih patnji, na psihoterapiji zbog teške depresije i samopovređivanja.

Drugi scenario je onaj u kome deca šalju signale da se nešto ozbiljno dešava, ali nema ko da ih prepozna i uoči. Obično isprva reaguju povlačenjem i to je ono što se slabo registruje i uglavnom pripisuje detetovom „mirnom karakteru“. Međutim, moramo biti senzitivni kao roditelji i na te sitne, potpražne signale koji ukazuju da se uobičajeni psihološki svet deteta iz nekog razloga promenio. Roditelji primete tek kada se dete potpuno distancira, saseče komunikaciju ili svoju frustraciju počne da manifestuje u agresivnoj formi. To me podseća na drugi primer, takođe iz moje prakse, gde je veoma zaposlena mama dovela sina (17 godina) na terapiju, tek kada je počeo da lomi sve po kući, iako je već tri godine unazad pokazivao znake očite povučenosti i anksioznosti.

Ja – Stručnjak

Ova pozicija omogućiće mi da dodatno, primerima iz prakse, potkrepim ideju kako deca osećaju razliku između dobrog i lošeg, ali ne znaju šta sa tim da urade.

Primer br. 1Ovaj primer služi da naglasi važnost poverenja u odraslog, ne nužno roditelja, već i nastavnika, ako je roditelj iz nekog razloga nedostupan. Njime bih želela da istaknem činjenicu kako je dete shvatilo da je zlostavljano, ali zbog propusta da iskaže svoje emocije, da ih verbalno obradi i da ukaže nekome poverenje, situacija nije sanirana dugi niz godina, a posledice su nažalost kobne. Reč je o devojci (22 godine) koja je od sedme do 15-te godine bila žrtva seksualnog zlostavljanja od strane trenera. Po njenim izjavama se jasno vidi da je devojčica od samog starta bila svesna da su radnje koje se dešavaju pogrešne, ali je isprva bila zastrašena ucenama od strane zlostavljača. Kasnije, nije našla prostora da se nekome poveri jer su se roditelji razvodili, a nakon toga, kada je ostala sa mamom, nije želela da joj ovo kaže jer ju je mama odbijala izjavama kako je sada vreme da se konačno bavi svojim životom, jer je ona već velika. Nekomuniciranje, ćutanje i trpljenje, a kasnije preplavljenost stidom i krivicom, odveli su je u par navrata u pokušaj suicida. Ovim se potvrđuje da decu nije najvažnije učiti nazivima polnih organa, razumevanju „igara milovanja“, vrstama dodirivanja i pravima nad svojim telom. Ona znaju šta je pogrešno, ali ne znaju šta sa tim da rade. Štaviše, u stanju su takođe da procene „sumnjiv“ roditeljski telesni kontakt, ali im zbog unutrašnjih zabrana, stida i straha ne pada napamet da tako nešto prijave.

Primer br. 2Ovim primerom želim da pokažem kako su deca u stanju da registruju gotovo svaku vrstu maltretmana, a ne samo seksualnu i to skoro nepogrešivo rade. Reč je o mladiću (26 godina) koji je tokom čitave osnovne škole bio žrtva bulinga. Kada se poverio majci dočekao ga je odgovor: „Ljudi se dele na dve kategorije, oni koji nauče da plivaju i oni koji tonu, moraš naučiti da se brineš za sebe,ne mogu ti ja stalno rešavati probleme“. I ovde na delu vidimo koren problema, a to je gubljenje kontakta, udaljavanje na relaciji roditelj-dete, nerazumevanje i odsustvo slušanja onoga šta nam dete govori. Zato mislim da emocionalni razvoj treba da bude oblast namenjena svim članovima društva, ako želimo korenite promene.

Primer br.3Velika pompa oko uvođenja seksualnog obrazovanja digla se upravo zbog uverenja da iza ovakve „malverzacije“ stoji gej lobi, te da je ovo zaobilazni pokušaj da se homoseksualnost uvede na mala vrata. Ovim primerom želim da osporim i ovakvu tvrdnju, jer dete koje je gej će nepogrešivo proceniti ovu svoju sklonost i u odsustvu bilo kakve obuke, isto kao što će i heteroseksualno dete ostati hetero makoliko ga suprotno obučavali i nudili mu obilje seksualnih varijacija. Suština nije u šta će neko izrasti, već opet u našoj otvorenosti da nam se poveri, spremnosti da razumemo i nastojanju da detetu olakšamo proces komuniciranja vlastitih potreba. Moj klijent (23 godine) spoznao je da ga zanimaju osobe istog pola već vrlo rano, u predškolskom uzrastu. Godinama nije našao način da ovo ispostavi svojim roditeljima, te se njegovo odrastanje svelo na konstantno balansiranje između dva zla – ili će da nastavi da krije, a onda je kriv jer nije potpuno iskren prema roditeljima, ili će im reći, ali onda rizikuje da ga potpuno odbace. Dana kada je rešio da otkrije svoju tajnu, njegovo proročanstvo se delom obistinilo, jer otac više nije hteo da čuje za njega. Mada, i bez ovog fatalnog ishoda, njegov unutrašnji konflikt u trajanju od par godina uzeo je danak tako što je postao visoko depresivna osoba.

EPILOG

Škola se kao vaspitno-obrazovna ustanova do sada bavila isključivo razvojem intelekta, bildovanjem akademskog postignuća i disciplinovanjem mladog bića da bude pokorno i poslušno. Ako u budućnosti želimo da imamo kompletnog i zadovoljnog čoveka nužno je pomeriti fokus. Umesto seksualnog obrazovanja i teorije, važnije je posvetiti pažnju emocionalnom razvoju, odnosno emocionalnom obrazovanju i njegovoj praktičnoj primeni.

Kada početi sa emocionalnim obrazovanjem?

Što pre, još u vrtiću! Opet kroz majčinsko iskustvo, zapažam kako u vrtićima postoji trend da se prati razvoj verbalnih, manuelnih i motoričkih sposobnosti. Na kraju svake godine dobijamo detetov portfolio u kome se nalazi tabela sa krstićima koji označavaju kada je dete uspelo da ovlada svakom konkretnom veštinom. Poseban odeljak rezervisan je za utisak o detetovoj adaptaciji na vrtićku sredinu, gde se kao jedan od glavnih parametara adaptacije uzima prisustvo/odsustvo plakanja. Dakle, već ovde postoji prećutni imperativ da je ispoljavanje tuge nepoželjno, pa je intervencija usmerena na njeno sankcionisanje, a ne na razumevanje detetovog unutrašnjeg sveta.

Ako se mi ne trudimo da razumemo decu, ako im ne omogućimo da adekvatno ispoljavaju sve svoje emocije (prijatne, kao i neprijatne), kakvu im osnovu dajemo za budući razvoj, da li će biti u stanju da sami sebe razumeju?!

Mala digresija

Nastavimo li da jurimo za pomodnim trendovima kao pokondirene tikve, nerazumevajući kontekst u kome su nastali, proćićemo kao sa inkluzivnim obrazovanjem. Ono je ugledalo svetlost dana u daleko imućnijim zemljama, gde koncept zone narednog razvitka može da se ispoštuje. Takve zemlje imaju dovoljno sredstava da svakom učeniku sa posebnim potrebama omoguće personalnog asistenta, koji će pospešiti kako detetov proces adaptacije, tako i snalaženje u intelektualnim zahtevima nove sredine. Kod nas je ovaj koncept rupio kao kometa, prenet je bez ostatka, u originalu, bez vođenja računa o materijalnim i drugim ograničenjima. Zato smo umesto zadovoljnog, uklopljenog deteta, sa većom šansom za razvoj svojih potencijala, dobili sa jedne strane stigmatizovano i odbijeno dete, a sa druge nepodržavajuću i podrugljivu sredinu (ovo opet ne pričam napamet, već na osnovu razmene sa kolegama koji rade u osnovnim školama!).

Bojim se još jednog pesimističnog scenarija u nizu, ako se seksualno obrazovanje, uz odsustvo svake refleksije i kritičnosti, uvede u naš obrazovni sistem. Moramo uzeti u obzir specifičnosti našeg podneblja, naše sklonosti i naše mogućnosti.

Koreni emocionalne inteligencije: Slučaj Fineasa Gejdža

Iako je pojam emocionalne inteligencije (EQ) zvanično ušao u upotrebu tek 80-ih godina prošlog veka, zahvaljujući Golemanu i njegovoj knjizi “Emocionalna inteligencija”, značaj emocionalne inteligencije za svakodnevno funkcionisanje prepoznat je odavno.

Te davne 1848. godine dogodila se čuvena nesreća na železnici, gde je metalna šipka probila jagodičnu kost ispod levog oka i izašla kroz teme nadzorniku Fineasu Gejdžu. Fineas je, za divno čudo preživeo ovu tragediju (i živeo još 12 godina), ali nakon nje više nikada nije bio isti. Do tada, osim kao stručnjaka neviđenog kalibra, opisivali su ga i kao blagog, uravnoteženog čoveka, finog i veoma druželjubivog. Nakon nesreće, ostao je netaknut u pogledu intelekta, mogao je nesmetano kreirati nove projekte, brižljivo praviti nacrte i sasvim racionalno rasuđivati u pogledu poslovnih poduhvata. Međutim, nekada divan čovek, sada je postao nepromišljen, svadljiv, pun izliva besa i bez kontrole nad vlastitim emocijama. Prijatelji i kolege su ga doživljavali kao hodajuću, sirovu emociju, neuračunljivog čoveka koji svakog sekunda može da plane. Takav, nije više mogao da zadrži radno mesto i pored sve svoje ekspertize.

Šta se zapravo dogodilo?

Metalna šipka prošla je tačno kroz prednji mozak (frontalni režanj), tačnije kroz centar zadužen za rasuđivanje o emocijama. Pritom je limbički sistem – mesto za doživljavanje emocija, ostao potpuno netaknut.

Evo kako sve funkcioniše – Sve draži iz spoljašnjeg sveta prvo se registruju putem čula; odatle nervnim putevima stižu do limbičkog sistema gde se doživljava čista, neposredna emocija; zatim se put nastavlja i stiže do prednjeg mozga gde se vrši rasuđivanje, odnosno obrada emocija, koje će na kraju zadobiti neku ekspresiju u našem ponašanju. Bez ove krajnje instance, dakle bez prednjeg mozga, emocija se nekontrolisano ispoljava, bez kočnice, jaka je i neadekvatna, nesocijalizovana, animalistička. Iz tog razloga je Fineas postao konfliktan, agresivan i impulsivan.

Na ovaj način je prvi put shvaćen značaj i uloga koju u našem emocionalnom ispoljavanju igra rasuđivanje, a emocionalna inteligencija opisana je kao proces komunikacije između prednjeg dela mozga (rasuđivanje) i limbičkog sistema (emocionalno doživljavanje).

Ovo ne znači da nam je emocionalna inteligencija biološki data, kao racionalna inteligencija (IQ), već da je ovu biološku datost potrebno vežbati. Svi posedujemo ove centre u mozgu, ali u onoj meri u kojoj se koristimo rasuđivanjem kako bi upravljali svojim emocijama, u toj meri ćemo biti emocionalno inteligentni. Što su kroz iskustvo ove nerve putanje više puta ponovljene, to će one biti jače i biće verovatniji odgovor i u sledećoj situaciji.

U čemu je značaj emocionalne inteligencije?

  • EQ je bolji prediktor sveukupne uspešnosti u životu – postoje ljudi koji imaju jako visok IQ, ali nisu postigli velike rezultate niti su živeli kvalitetno i srećno.
  • EQ je veština koja nam omogućava bolje vladanje sobom, bolje reagovanje u međuljudskim odnosima, pa time utiče na naše zdravlje i raspoloženje.
  • Studije pokazuju da se ljudi sa višim EQ bolje oporavljaju od bolesti, kao i da su generalno ispunjeniji i ne dozvoljavaju da im svaka sitnica pokvari dan.
  • Generalni je utisak da su ljudi sa višim EQ-om uspešniji u poslu, u partnerskim odnosima, u roditeljstvu.

* Fineasovu lobanju i šipku danas možete videti u anatomskom muzeju na Harvardu