Privilegije debelih žena

Moji roditelji su smatrali da je njihova dužnost da mene i moju braću indoktriniraju osećajem niže vrednosti. Ideja je bila ta da ako nas nauče da svaku svoju grešku shvatamo krajnje tragično bićemo bolji i pristojniji ljudi. Večnim autodestruktivnim razmišljanjem bićemo okrenuti ka sebi i svojim greškama, zauvek slepi za tuđe. Velikim delom se to ispostavilo kao istina, bar u mom unutrašnjem životu. I tog septembarskog dana, kada se desilo uživo ono što će se tek desiti u ovoj priči, pravila sam mentalne beleške svega onoga što sam učinila pogrešno tog dana.

Sedela sam u prevozu, sticajem okolnosti u poslednjem redu, u jednom od onih buseva gde je poslednji red uzdignut i imaš faktički pregled celog autobusa. Pošto mi je baterija bila pri kraju bila sam primorana da posmatram svet oko sebe.

U mom vidnom polju negde pri sredini autobusa stajao je kratko ošišan mladić u običnoj crnoj majici kratkih rukava i farmerkama. Obrva mu je bila pirsovana, te sam iz toga mogla da zaključim da je baš opasan, a verovatno i samouveren. Zaboravila sam da vam kažem da je pored mene u poslednjem redu sedela devojka koju bi dosta ljudi opisalo kao zgodnu, a verovatno i lepu, a zatim možda i kao jebozovnu. Bila je komplet našminkana, mršava, duge kose i veštačkih noktiju. Takođe je bila jednostavno obučena – farmerke i bela majica na kratke rukave.

Dragi moji čitaoci, vozimo se Nemanjinom, ka Slaviji, negde je oko dva popodne i prijatan je septembarski dan. Sve je baš onako kako i biva najčešće tokom prosečnog dana.

S obzirom na to da sam opisala sve ostale aktere u ovoj priči osim sebe – barem fizički, red je došao i na mene. Ja sam Vanja Petrović. Tog dana sam se vraćala sa treninga i imala sam na sebi krajnje nezahvalne, barem što se izgleda tiče, crne helanke za jogu i zelenu majicu na bretele. Kosa mi je bila znojava i masna, nisam bila našminkana i ono što je ključno za ovu priču jeste to da sam ja ono što bi mnogi ljudi opisali kao baš debela.

Vozili smo se još neko vreme a mladić je razgovarao i šalio se sa svojom drugaricom. U pauzi razgovora, mladić je krenuo da posmatra ostale putnike u busu. Njegov pogled je skenirao sve nas. Glatkim potezom glave skenirao je prvo prednji deo busa. Ništa nije zadržalo njegovu pažnju te je prešao na našu stranu, uvidevši prvo devojku koja sedi pored mene. Slatko nasmejan, zadržao je pogled na njoj. Bilo je više nego evidentno da ona ispunjava njegove kriterijume čega god.

Posmatrao ju je par sekundi, sve vreme slatko nasmejan, ali pošto je neprijatno buljiti u ljude, pogled je skrenuo sa nje i nastavio da skenira, kada mu je na žalost pogled udario na mene. Osmeh mu je momentalno spao sa lica i lice mu je poprimio jedan od eksplicitnijih izraza gađenja.

Mladić je u tim razmerama bio zgrožen mojom pojavom da je baš teško došao sebi. Grčio se vidno. Bio je uznemiren. Kao da je pokušao da istrese sa kože vizuelni susret sa mnom. Još nekoliko puta je pogled bacio u mom pravcu, verovatno kako bi se uverio da nešto tako gadno zaista postoji.

Kada ljudi zamišljaju život debelih žena, najčešće misle da se naši životi svode na to da se ljudi gade na nas a mi bežimo od njih i zatrpavamo i lečimo našu tugu i sram hranom. Naravno, u taj miks upadaju nezaobilazno bindžovanje serija iz dana u dan i neprestano ležanje prekinuto samo za odlazak u WC ili do frižidera.

Ali, naša realnost je najčešće drugačija. Naši životi su zapravo jako slični vašima, a ponekad smo čak i privilegovane. Da, da, privilegovane! Skupila sam vas danas ovde da bi smo porazgovarali o tome.

Da ne bude zabune, ove privilegije ne uživaju samo debele žene. Njih uživaju takođe i, na primer, ružne žene koje nisu zgodne ili jebozovne, a često i butch žene koje nisu “dovoljno” ženstvene.

Ovo su neke od tih privilegija koje sam ja kao debela žena spoznala da uživam:

– Mogu da blejim sa ortakom nasamo bez da se ta situacija seksualizuje od strane društva, rodbine, itd.
– Ja zauzimam prostor i zato što sam debela ljudi mi ga omogućavaju. Time što sam debela ljudi su neviđeno oprezni oko toga da mi ne bude neprijatno dok negde sedim na primer.
– Niko nikada nije insinuirao da sam dobila neki posao ili da dobro zarađujem jer sam spavala sa nekim.
– Kad smo kod toga, niko me nikad nije nazvao “kurvom”. Ne postoji koncenzus oko toga šta znači biti kurva, svakako šta god značilo, taj termin podrazumeva određen nivo agresije i mizogenije koju nije nikako prijatno pretrpeti.
– Dosta ljudi misle da sam pametna, iako im objektivno nikada nisam dala povod za to, ali debelim ženama se u našem društvu upisuje u najmanju ruku emotivna inteligencija i dobrota.
– Znam da se retko kome dopadam, samim tim ni ne osećam presiju da se dopadnem.
– Mogu da imam intelektualnu konverzaciju sa muškarcem bez da se ona bespotrebno seksualizuje.
– Gro žena me ne vidi kao pretnju i mogu bez tenzije da blejim sa njihovim partnerima.
– S obzirom na to da me retko ko muva, ne osećam se kao hodajuće meso za mušku konzumaciju i objektifikaciju kao mnoge moje drugarice.
– S tim u skladu, kroz svoju debelost ja sam oduzela sposobnost seksualizacije moj tela posmatraču. Drugim rečima, moje salo i meso, i tako dalje, sakriva najčešće seksualizovane delove tela kao sto su “linija”, struk, jasno izražene grudi, linije vilice, itd.
– Neke žene godinama rade na tome da istaknu svoje telo, da njihovo telo bude primećeno, a moje se uvek nameće i to bez napora sa moje strane. Moje telo je prosto nezaboravno.

Paradoksalno, iako je moje debelo telo hiper vidljivo, nameće se, zauzima prostor i odskače, istovremeno sam kao debela žena u ovom društvu nevidljiva, jer ne ispunjavam svoje odgovornosti privlačnosti prećutnog društvenog ugovora. Dakle, nisam Žena. Jako dugo sam patila i borila se protiv toga, ali sam onda shvatila blago slobode koju mi ta nevidljivost omogućava. Biti Žena u ovom patrijarhalnom društvu može biti samo krajnje pogubno, tako da vremenom postajem sve više zahvalna za slobodu kretanja koje mi moje telo omogućava.

Psiholozi o gej roditeljstvu…

Seksualna orijentacija bila je dugo smatrana važnim faktorom u određivanju prikladnosti osobe da bude roditelj. Danas, ova pretpostavka je vrlo neizvesna, s obzirom na sve veću učestalost gej osoba koje traže pravo na roditeljsku ulogu.

Homoseksualni muškarci i žene mogu se upustiti u heteroseksualno roditeljstvo iz različitih razloga – da bi sakrili prirodu svoje seksualnosti, zbog problema da sami otkriju svoju seksualnost, ili zbog jednostavne želje da podižu decu u heteroseksualnom okruženju. Takođe, načini dobijanja dece su različiti – seksualnom pogodbom sa muškim prijateljem, veštačkom oplodnjom (kod žena), dogovor sa surogat majkom (kod muškaraca), usvojenjem,…

Zbog dobro poznate situacije neprihvatanja homoseksualnog roditeljstva od strane okoline, omalovažavanja i odbijanja, pa shodno mogućim posledicama po pomenutu skupinu gej osoba, istraživanja ove teme zasnivaju se na retkim studijama dobrovoljaca, pod uslovima stroge anonomnosti.

Mišljenje velike većine o ovoj temi „Treba li dozvoliti roditeljstvo homoseksualnim osobama“ svodi se na sledeće: homoseksualci su mentalno bolesni, promiskuitetni i imaju nestabilne veze, mogu uticati na seksualnu orijentaciju svoje dece i oštetiti njihovu emocionalnost.

Glavna poteškoća u istraživanju homoseksualnosti obuhvata jasnu podeljenost na one koji osećaju želju prema istom polu, što uključuje fantazije i požude, i one koji aktualizuju homoseksualno ponašanje.

Sledeća teškoća vezana je za istorijski razvoj, odnosno shvatanja o homoseksualnosti koja su se menjala kroz vekove. Naime, od dominantnih stavova u 18. i 19. veku da je homoseksualnost mentalni poremećaj, preko neuspeha psihoanalitičkih koncepata, neuspeha medicinskog modela u objašnjenju ovog fenomena, došlo je konačno do porasta homoseksualne političke moći koja je pokopala sva ranija shvatanja homoseksualnosti kao bolesti.

Ako samo pogledamo razvoj i promene nastale tokom godina u DSM-u, vidimo da se homoseksualnost kao kategorija promenila toliko da sada imamo novu kategoriju koja je na sasvim drugom kraju kontinuuma, odnosno homofobiju, po kojoj su u mentalno poremećene svrstani oni koji osećaju strah i nelagodu u prisustvu homoseksualaca. Stoga danas, uverenje da je homoseksualnost mentalna bolest koja isključuje mogućnost normalnog roditeljstva, nije više niti logična, niti održiva.

Životni stil homoseksualaca

Ova manjinska skupina oduvek je posmatrana kroz određene forme stereotipa, po kojima su lezbejke muškobanjaste, a gejevi feminizirani. Sa naučne tačke gledišta, po Belu i Vajnbergu, mogu se izdvojiti 5 osnovnih pravila življenja homoseksualaca:

  1. usko vezani, srećno venčani heteroseksualni parovi,
  2. otvoreno vezani, uglavnom su u stabilnim vezama, ali jedan ili oba partnera traže i partnere izvan veze,
  3. funkcionalci, individualci koji nisu u vezi, ali uživaju mnoštvo seksualnih partnera,
  4. disfunkcionalci, imaju seksualne probleme, ali i teškoće oko nalaženja pogodnih partnera,
  5. aseksualci, imaju veoma nisko interesovanje za seks i retko pronalaze partnere.

Poslednje dve kategorije imaju najniže stope psihološog zdravlja.

Seksualno razvijanje kod dece

Pod uticajem Frojdove teorije dugo su bila dominantna uverenja da se detetovo psihološko razvijanje odvija u podsvesti pod ekstremnim uticajem potentnih, komplementarnih sila majke i oca. Polni identitet, koji se razvija između 2. i 4. godine, nastaje mešanjem crta karaktera i ponašanja koja osoba indikuje na sebi i ostalima, o tome da je neko muškarac ili žena.

S druge strane, postoji veliki broj istraživanja o biološkom poreklu homoseksualnosti, koja iznose opravdani dokaz za genetske ili konstitucionalne fondove u kojima socijalni i porodični faktori mogu imati uticaje. Išlo se čak do toga da se gen za mušku homoseksualnost može preneti preko x hromozoma, što je izazvalo brojne etičke i moralne debate o tome, treba li sprovoditi predporođajno testiranje u svrhu ranog otkrivanja ovog „oboljenja“.

Današnje studije o razvoju dece koja žive sa homoseksualnim roditeljima opovrgavaju mogući uticaj ovakvih okolnosti na seksualni razvoj dece, navodeći tome u prilog veoma slab uticaj na seksualno opredeljenje kod dece odrasle sa jednim roditeljem, bilo da je u pitanju smrt jednog roditelja ili razvod braka.

U 92-e studije koje su sproveli Amato i Kejt, pokazano je da porodična „oštećenost“ malo utiče na promenu dobrobiti deteta. Zaključak ovih studija je da razvitak seksualnosti kod deteta nije jednostrano zavistan od stava i ponašanja njihovih roditelja.

Da li homoseksualni roditelji imaju specifičan uticaj na emocionalni i seksualni razvitak svoje dece?

Najrelevantniji dokazi o ovom pitanju potiču iz studija u kojima su poređena deca homoseksualnih i samohranih majki, pri čemu su svi ostali uticaji bili kontrolisani. U većini ovakvih studija ove dve grupe dece nisu se razlikovale u pogledu polnog identiteta, inteligencije, seksualne orijentacije, emocija, ponašanja i odnosa sa drugim ljudima, pa ipak primećeno je da je bilo više indikacija za učestale psihološke probleme kod dece samohranih-heteroseksualnih majki. Što se tiče studija sa gej očevima, one su uglavnom deskriptivnog tipa, bazirane na malom broju primera i minorne, tako da ne zaslužuju posebnu posvećenost.

Zlostavljanje dece?

Homoseksualnost je često brkana sa pedofilijom, u kojoj je polazni objekat seksualnog privlačenja nezrela muška ili ženska osoba. Ta zbrka dovodi do mišljenja da homoseksualni roditelji, prvenstveno muškarci, mogu interagovati na seksualan način sa svojom decom.

U ranim radovima primećeno je da su pedofili koji stupaju u odnos sa detetom svog pola pokazali averziju prema psihi odraslih, preferirajući nedozrele dečake feminiziranih karakteristika, koji još nemaju sekundarne polne karakteristike. Ipak, u jednoj novijoj studiji, prikazano je da od 175 optuženih muškaraca za zlostavljanje dece, svih 175 bili su heteroseksualci. Autori zaključuju da heteroseksualni muškarci preuzimaju veći rizik napadajući maloletnike, nego što to čini njegov homoseksualni antipod. Stoga, deca homoseksualnih roditelja nisu pod većim rizikom od zlostavljanja.

Averzija prema suprotnom polu

Tvrdnje da će homoseksualni roditelj odbaciti dete koje je suprotnog pola, ili da će uticati na svoje dete protiv suprotnog pola, ili da neće dovoditi odrasle suprotnog pola u kuću, su posledica stereotipiziranja homoseksualnosti u obliku koji odgovara odbijanju, od strane heteroseksualaca. Kontraargumenti na ove tvrdnje mogu se naći u studiji Grina, u kojoj je pokazano da dečje samorangiranje na skali popularnosti na kojoj se nalaze isti i suprotan pol, nije imalo razlike bez obzira na to da li deca potiču iz gej ili heteroseksualnog okruženja. Neke pak studije pokazuju da određena deca mogu imati unutrašnji konflikt između lojalnosti prema majkama i želje da se uklope u heteroseksualne norme svog okruženja.

Ocenjivanje homoseksualnog roditeljstva

Profesionalci u oblasti mentalnog zdravlja imaju za zadatak da u izveštaju daju stručno mišljenje o tome da li je homoseksualni pojedinac ili par kompetentan da dobije starateljstvo nad detetom, procenom njegove individualne mogućnosti da voli i podiže dete. Takođe, mora se priložiti procena porodice budućeg roditelja i iscrpna lična istorija. Važno je istražiti istoriju emocionalnih problema ili začeteka zlostavljanja i proučiti stav o seksualnom opredeljenju dotične osobe, kao i prirodu i stabilnost u njenim vezama na duge staze. Uopšte uzev, ovaj proces ne bi trebalo da se nimalo razlikuje od onog koji prethodi usvajanju od strane heteroseksualnih roditelja.

Kvalitet odnosa roditelj-dete

Ovo pitanje tiče se kontinuuma na kome sa jedne strane roditelji teže ekstremnoj privatnosti, krijući od dece svoju seksualnu orijentaciju, a sa druge strane priznaju deci svoje porive u veoma ranom uzrastu, uz deteljnu edukaciju o ovakvoj vrsti odnosa.

Drugo ključno pitanje kvalitetnog odnosa roditelj-dete tiče se stepena priznanja i iskrenosti koji deca mogu ispoljiti prema ostalima u svom okruženju o prirodi svoje porodice. Homoseksualni roditelji mogu imati različite ideje o tome kako da se nose sa ovim posledicama, od savetovanja svoje dece o običnoj diskreciji koja se podrazumeva i u svakom drugom privatnom slučaju, do sa druge strane toga, da se deca šalju u škole izvan i daleko od njihovog susedstva.

Bliskost u partnerskim odnosima

Najčešći problemi zbog kojih se bračni partneri obraćaju psihoterapeutu direktno ili indirektno uključuju i pitanje bliskosti.

Iako je termin bliskosti u svakodnevnoj upotrebi, zapravo u stručnim krugovima postoje razilaženja oko toga da li je bliskost poželjni cilj bračnih odnosa, koji su njeni suštinski elementi i šta je potrebno da bi se ona dostigla?

Ono što određeno iskustvo među partnerima čini bliskim je zajedničko kreiranje značenja. Iskustvo koje oba partnera smatraju izrazom bliskosti je ono koje je za oboje visoko značajno, i smisleno. Oba partnera se u takvim interakcijama osećaju potpuno uključenim i ispoštovanim, te percipiraju ovakvo iskustvo kao izraz, kako lične vrednosti tako i samog bračnog odnosa. Bliska interakcija stavlja akcenat na saradnju, uzajamnost i empatičnost.

Dakle, stepen bliskosti među partnerima se može proceniti analizom nivoa do kojeg svaki od partnera učestvuje u stvaranju značenja, koliko pokazuje empatiju i prihvatanje drugoga, i da li svojim ponašanjem odnos afirmiše kao partnerski.

Kako bliskost uključuje saradnju i uzajamnost, usko je povezana sa raspodelom moći među partnerima. Ukoliko su partneri više okrenuti nekoj vrsti kompeticije u bilo kom aspektu svog odnosa, to će se odraziti na ko-kreaciju značenja u značajnim diskursima. Različite su prepreke, koje utiču na formiranje bliskih interakcija u braku.

U ovom tekstu, biće reči o preprekama koje su posledica rodne socijalizacije oba partnera u još uvek preovlađujućem patrijarhalnom kulturološkom modelu. Na njih se mogu nadovezati i nerealna očekivanja od partnera.

Određen nivo otvorenosti i osetljivosti u suštinskoj je suprotnosti sa načinom na koji se dečaci socijalizuju. Tokom odrastanja, dečaci od svoje okoline dobijaju poruke o tome da treba da izbegavaju svako pokazivanje slabosti. Podstiču se u tome da svoja osećanja zadrže za sebe, što će ojačati njihovu sposobnost za samokontrolu, kada je upitanju ekspresija “zabranjenih“ emocija. Ovakav vid samokontrole ne ide ruku pod ruku sa duhom otvorenosti i saradnje. Dečaci se nagrađuju kada pokazuju snagu i rešavaju praktične probleme, te su skloniji međusobnoj kompeticiji i iskazivanju moći.

Fokusiranje na praktična rešenja je svakako korisna veština, ali naravno ne može biti zamena za empatisanje sa svojim partnerom. Obično se dešava da kada se žena obrati mužu da je zabrinuta u vezi nečega, on će joj ponuditi neko praktično rešenje. Iako je njegova namera pozitivna, žena će ovakav postupak doživeti kao obeshrabrujući, smatrajući da njena osećanja nisu uvažena i vrednovana. Neće doći do bliskosti, već će se žena naljutiti, povući ili promeniti temu.

Često i sami muškarci sebe smatraju nekompetentnim za ovakvu vrstu empatičnog i podržavajućeg razgovora, pa će se da bi izbegli bol i neprijatnost zbog percipiranog neuspeha, sami povući iz komunikacije. Izbegavaće kontakt očima, povući se u ćutanje ili pokušati da promene temu.

Seksualnost je, takođe mesto gde različita uverenja i očekivanja svakog od partnera mogu dovesti do problema na polju bliskosti. Ukoliko muškarac izjednačava intimnost sa seksualnošću, jer ima uverenja da je samo tokom seksualnog kontakta prihvatljivo da pokaže svoje emocije i osetljivost, on će insistirati na sexualnom odnosu, kako bi osetio bliskost sa svojom ženom. Međjutim, ukoliko njegova partnerka smatra da je zapravo bliskost preduslov seksualnom kontaktu, njih dvoje će se naći u začaranom krugu, i zatvoriće kanale međusobnom razumevanju.

Mnoge devojčice su vaspitavane tako da razvijaju, sa jedne strane svoje verbalne sposobnosti, a sa druge interpersonalne veštine, sa fokusom na kapacitet za brigu o drugome, kao pandan korišćenju moći kao sredstvu uticaja (koji je namenjen muškarcima). Ako pođemo od preduslova bliskosti, a to je pretpostavka da svaki partner jednako učestvuje u stvaranju značenja, ženino uverenje da je ekspert za interpersonalne odnose, može ugroziti uspostavljanje bliskosti među partnerima. Ukoliko supruga sebe percipira za stručniju u kreiranju značenja, barijera uspostavljanju bliskosti je podignuta.

Bračna terapija je jedna od mogućnosti za koju se odlučuju parovi, kojima je bliskost jedan od ciljeva uspešnog braka. Na terapiji, partneri će u bezbednom okruženju, uz pomoć podržavajućeg terapeuta nastaviti da uče jedan o drugome. Otkriće koja to uverenja i mehanizmi odbrane otežavaju međusobno prihvatanje.

“Pomoći supružnicima da ostanu radoznali jedan za drugoga i da mogu da se „ogledaju“ u drugome, verovatno je najkonkretnija pomoć koju bračni terapeut može da pruži za ovaj problem“, navodi bračni terapeut Cheryl Rampage.

Privilegije lepšeg pola

~ Histerija ~

Zovem se Elena. Samica sam, što je i logično. Nemam kada da nađem sebi srodnu dušu. Imam trideset i tri godine, od čega već šesnaest godina radim u fabrici obuće u Londonu. Moj zadatak je da stojim po ceo dan pored pokretne trake, kontrolišem svaki par koji naiđe, izdvojim na jednu gomilu one sa greškom, a ispravne upakujem u specijalno dizajniranu kutiju. Ima nas mnogo. Milionska hala. I stalno se smenjujemo. Svakog časa neko se razboli i napusti nas. Na to mesto dođe neko novi. Svako je zamenljiv. Era je tuberkuloze.

Ja sam dobro, ne kašljem, ne osećam tupi bol u grudima, pluća mi ne šište. Ali sam umorna, samo sam jako umorna. I nervozna pride. Oni stalno hoće brže, hoće bolje, hoće duže. A ljudsko telo ima svoje limite. Kako godine prolaze sve sam osetljivija, sve mi smeta, buka mašina, buka prostih ljudi koje zovemo kolegama, buka nadzirača našega rada. Osećam da mi se kičma slegla i da se pretvara u ljušturu, osećam da mi je srce prazno, a mozak tempirana bomba. Ne znam koliko ću još izdržati, koliko sam još u mogućnosti da se kontrolišem, da ne puknem, da im ne saspem sve u lice, tim huljama koje šesnaest godina ne daju povećanje, a povećavaju sate.

Jednoga dana je eskaliralo, sav dugogodišnji bes sručio se pravo na upravnika – urlala sam, psovala, tražila naša prava, tražila svoja prava, hvatala se za kosu da ne bih njega pretvorila u froncle, a onda sam se od iscrpljenosti onesvestila. Probudila sam se u bolničkom krevetu, sama, u praznoj sobi koja je zaudarala na ustajali urin. Nedugo zatim ušla je bolničarka noseći u ruci moju otpusnu listu na kojoj je stajalo – histerični karakter. Ne sećam se ničega, ni šta se dogodilo, ni otkuda ja tu. Još više me zbunjuje što ne znam šta se sada zbiva, šta znači ovaj naziv, da li sam teško bolesna? Rešena da uzmem sudbinu u svoje ruke odlazim kod načelnika bolnice. Prosedi starkelja sa brkovima mi objašnjava: „Patite od čestog duševnog oboljenja današnjice poznatog kao histerija. Bukvalan prevod ove reči je materica. Da pojasnim – u Vašim podacima našli smo da ste samica, a ovo oboljenje nastaje zbog nezadovoljenja seksualnog nagona kod žena koje vodi oslobađanju materice u telu. Materica slobodno luta po telu i izaziva histerične napade. Žena se tada ponaša neuračunljvo, razdražljiva je i agresivna. Histerični karakter, Vaša dijagnoza, upravo podrazumeva sve ono što se desilo sa vama u fabrici. Ova dijagnoza uključuje težnju za isticanjem, dramatičnost i želju da se skrene pažnja na sebe“, završio je načelnik. Činilo se da će već zamaći iza zida, ali se okrete i dobaci kroz poluotškrinuta vrata: „Draga devojko, što više odmora, po mogućstvu šest do osam nedelja. Ostavili bi Vas ovde na tretmanu, ali nemamo nažalost slobodnih kreveta. Krcato je, kao da je epidemija…“

Sa papirima u ruci zaputila sam se kući. Na putu sam srela jednu od koleginica. Obradovah se kao malo dete, možda će me ona podsetiti šta se zbilo u nemilom događaju. Koračam ka njoj, a čini mi se udaljavam se. Da li je moguće da se pravi da me nije videla, da me zaobilazi u širokom luku? Za trenutak se prenuh iz ovakvih misli shvatajući da su one dokaz moje sveže konstatovane dijagnoze. „Hej Matilda!“, vičem u njenom pravcu i mašem joj. Nemavši kud ona bojažljivo priđe. Potanko mi je prepričala ceo događaj – da sam vrištala, da su mi se grčile pesnice, da su bujice ružnih reči kolale iz mojih usta pravo u lice upravniku. Za kraj mi je udelila i savet: „Ne smeš tako da se ponašaš, to nije normalno, to je bolest, drugi radnici to ne rade, dobićeš otkaz nastaviš li! Moraš da radiš, da ćutiš, da se ne buniš, ako se ovo opet desi dokazaćeš da si ozbiljno bolesna“.

Hmmmm, moram da porazmislim o ovome. Kaže – to je bolest! Koliko znam, svaka bolest ima svoj uzrok i svoje posledice. Ako se zna šta ju je izazvalo i kako se manifestuje onda i postoji. Da, ovo jeste bolest, prava, ista kao popularna tuberkuloza! Tuberkulozu izaziva bacil tuberkuloze, ali da bi tvoje telo bilo dobar domaćin ovom bacilu ono mora da je umorno, slabo, načeto. U suprotnom, ako je imuni sistem jak, ako osoba redovno spava, ako je sita i napita, ako je na čistom, rečju ako je zdrava, tuberkulozni bacil će naći bolje stanište. Ako se pak zapati, on vodi opštem padu imunog sistema, slabljenju plućnih alveola, otežanom disanju, pojačanom kašlju i uglavnom smrti.

Da vidimo za histeriju. Uzročnik je nezadovoljenje seksualnog nagona; posledice su urlanje, vikanje, psovanje, nekontrolisano ponašanje, agresija, privlačenje pažnje, itd. Sad shvatam šta je koleginica htela da mi poruči! Po analogiji sa tuberkulozom, koja se može sprečiti ako se osoba brine za opšte higijenske i egzistencijalne uslove pod kojima živi, i histerija ima svoje preventivne faktore. Znači, treba da nađem partnera, ne smem da se nerviram, stvari ne treba toliko da me potresaju, treba da sam zadovoljna sa onim što imam, treba da uživam u statusu quo… Model je isti.

Ipak, jedna stvar mi tu još uvek nije jasna. Nikada nisam čula ni za jednu bolest koja bira pol domaćina koga će nastaniti. Bolest ne izvoljeva, ne pravi razlike, nije izbirljiva. Ali ne i ova moja bolest! Ona je drugačija, specifična, ženska bolest. Ona nam osporava prava, ismeva našu potrebu za buntom, ali nam daje jedno suštinski novo pravo. Pravo da samo mi budemo od nje bolesne. To mu čak dođe kao neka vrsta privilegije nas žena. Imamo ekskluzivno pravo na histeriju koje nam niko ne može oduzeti!

*Priča je preuzeta iz knjige “Ko je ovde lud?!” Knjigu možete naručiti OVDE