Kako funkcioniše odnos između “ševa” i “sova” (ranoranilaca i noćnih ptica)

Od čega zavisi da li će neko biti jutarnji ili noćni tip? Da li je reč o nečemu što je nasleđeno ili stečeno? Naučnici se sve češće pozivaju na određeni gen koji utiče na hronotip…

Još uvek nemamo čvrste dokaze u prilog nasleđa ili sredine po ovom pitanju. Jedna struja zagovara ideju da su u drevnim civilizacijama postojali samo ljudi “ševe”, jer je čovek bio izložen samo prirodnoj svetlosti, pa se njegov centar za regulaciju upravljao isključivo po tome. Sa pronalaskom struje, dakle veštačke svetlosti, i sa daljim razvojem tehnologije, ljudi su imali opciju da sve češće budu izloženi veštačkoj svetlosti, što je vremenom izmenilo cirkadijalni ritam. Uočeni su ljudi “sove”, a kasnije i ljudi “golubovi” za koje se veruje da su najbrojniji, jer predstavljaju neku sredinu izmedju ova dva ekstrema. Dakle, ova struja naglašava da su vanjske promene (odnosno sredina) odgovorne za nastanak određenih hronotipova. Struja koja lobira za nasleđe, navodi rezultate brojnih laboratorijskih istraživanja na glodarima, koji pod istim i kontrolisanim spoljašnjim uslovima, pokazuju različite navike u spavanju i drugim telesnim aktivnostima.

Pod kakvim okolnostima to može da se promeni? 

Zagovornici ideje o nasleđu hronotipova skloni su da kažu kako se ritam spavanja teško može izmeniti. Čak sugerišu, da pošto je to urođena predispozicija, moramo ljudima svih tipova ponuditi adekvatan raspored rada. Rezultati brojnih studija pokazuju da ljudi imaju neuporedivo veće performanse na radu ukoliko imaju fleksibilno radno vreme, gde sami biraju kada će raditi, odnosno kada im je moždana aktivnost na najvišem nivou (sleep friendly strategija). Sa druge strane, naučnici koji veruju u uticaj sredine, navode brojne faktore koji mogu promeniti cirkadijalni ritam, kao što su promena režima ustajanja i leganja, promena ishrane, menjanje navika u fizičkim aktivnostima, odnos izlaganja sunčevoj i veštačkoj svetlosti, promena vremenske zone (putovanja), smenski rad, itd. Oni veruju da navedeni faktori mogu lako uticati na promenu cirkadijalnog ritma.

Kada ove dve suprotnosti završe u vezi ili braku, kako to vremenom može da se odrazi na njihov odnos?

Svaki hronotip ima osobito vreme u toku dana u kome dostiže svoj vrhunac po pitanju moždane i opšte aktivnosti organizma. Za jutarnji tip vrhunac je između 7 i 11 časova, a za večernji između 19 i 23 časa. Osim što su pojedinci tada najaktivniji i najproduktivniji, posledično, i njihovo raspoloženje je tada najstabilnije. Deluje da su ovo nepomirljive razlike i da partneri sa drugačijim cirkadijalnim ritmom nemaju šansu za opstanak. Pa ipak, nije vreme provedeno u zajedništu ono što garantuje kvalitet nekog odnosa. Bitnije je da se zajedničko vreme provodi kvalitetno, a ne da ga je što više. Takođe, to što nam je optimum postavljen drugačije može biti i naša zajednička snaga, a ne prepreka, posebno kada su u pitanju parovi sa decom. Uz veliko razumevanje za potrebe ovog drugog, partneri se mogu veoma dobro organizovati tako da svako preuzme obaveze u onom delu dana kada je u svom optimumu funkcionisanja.

Može li i to da se podvede pod “nepremostive razlike” u slučaju razlaza? Jer, dok za jednog supružnika život počinje tek kad se napolju smrkne, drugi tada uveliko razmišlja o odlasku u krevet.

Poznato je da je jedna od formula uspešnog odnosa Moje vreme, Tvoje vreme i Naše vreme. Ovu formulu ovakvi parovi mogu uspešno da okrenu u svoju korist. To znači da jutarnji tip može iskoristiti vreme za sebe upravo ujutru, dok je večernji partner još neaktivan i obrnuto. Kao što uočavamo, ostaje dovoljno vremena tokom dana, koje nije ni jutro ni veče, za uživanje u zajedničkim aktivnostima.

Da li takvi parovi, u odnosu na ostale, provode manje kvalitetnog vremena zajedno?

Ovakvi parovi definitivno provode manje vremena zajedno, izuzev ako se neko od partnera žrtvuje pokušavajući da isprati nametnuti ritam onog drugog. Adekvatna strategija bila bi postepeno i postupno smanjivanje ove razlike, što se, videli smo, može regulisati promenom određenih navika. Životi savremenih ljudi su često nekompatibilni i iz vanjskih razloga, jer ljudi rade u drugačijim smenama. Da je to osnovna prepreka u održanju veze, danas bi malo veza opstalo. Dakle, neovisno od toga da li nam spoljašnji ili unutrašnji uslovi diktiraju ritam dana, važno je KAKO, a ne KOLIKO vremena provodimo sa partnerom.

Kada tome dodamo i sve više svakodnevnih obaveza, u kom delu dana je njihova tačka spajanja?

Ovo je, čini mi se, pitanje koje pogađa svaki radno aktivni par današnjice. Poslovi i obaveze oko dece, kuće i ostalo, su tako koncipirani, da ostaje jako malo vremena za bilo šta što nije obaveza. U tom smislu, važno je da se gaji želja za partnerom. Svako od nas treba da se zapita u svom često haotičnom rasporedu, želi li da provede vreme sa partnerom. Ako je ta želja prisutna i ako je jaka, onda će se i naći vremena. Partner do koga nam je stalo mora biti visoko prioritizovan na našoj “listi”, i ako je tako, iz aktivne želje rodiće se i mogućnosti.

Da li ova vremenska razmimoilaženja utiču i na seksualni odnos? Jutarnji tip može uveče da se požali na “glavobolju”, a noćni da isti ili sličan izgovor potegne ujutru.

Naučnici podupiru tezu o različitim tačkama umora kod ova dva tipa ljudi. Jutarnji tip pokazuje prve znake umora oko 18 časova i tada vidno može da opada i raspoloženje. Večernji tip svoju najlošiju performansu pokazuje u ranim jutarnjim časovima. Međutim, treba imati u vidu da iako cirkadijalni ritam zovemo još i telesni sat, taj sat nije baš švajcarski… ne radi kao jedan besprekoran mehanizam. Ljudi, ma kog da su tipa, pokazuju svoje fluktuacije u raspoloženju, potrebama, snazi i u nepravilnim intervalima tokom 24 časa. Razmislite na trenutak da li vam je baš uvek predvidljivo kada ćete osetiti zamor, opterećenje, pad u raspoloženju i sl. U svim tim nepravilnostima postoji i jedna pravilnost – a to je da će dvoje ljudi koji se vole i žele, naći onaj trenutak u vremenu kada su im ove potrebe sinhronizovane.

Da li veze u kojima je jedan partner “ševa” a drugi “sova” imaju neke prednosti u odosu na ostale parove?

Ako partneri dovoljno komuniciraju, otvoreni su da razumeju potrebe onog drugog, zajednički donose odluke i planiraju, dogovaraju se oko organizacije, poštuju tuđe i svoje vreme, neguju zdrave granice, onda su u prednosti u odnosu na ostale parove. Ovo je ključna razlika, a ne kom hronotipu neko pripada. Dokle god ljudi neguju i aktivno razvijaju svoj odnos, sve međusobne razlike su tu da se premoste i doživljavaju se kao izazov, a ne kao kamen spoticanja. Ševe i sove mogu skladno živeti i biti kompatibilni partneri jednako kao i drugi tipovi parova. Njihove razlike, u većini situacija, mogu se pretvoriti i u nedvosmislene prednosti (npr. Jutarnji tip može spremati decu za vrtić, a večernji ih kupati i pričati priče za laku noć).

Koji od ovih tipova je barem u neznatnoj prednosti u odnosu na partnera, ili u ovom spoju možemo da govorimo o “pata kartama”? Da li i ovde važi izreka “ko rano rani dve sreće grabi”?

Uspešnost bilo kog tipa će zavisiti od toga koliko je svoje spoljašnje obaveze prilagodio unutrašnjem ritmu. Većina obaveza se zaista i može prilagoditi – možemo birati kada ćemo trenirati, naći firmu koja nam nudi fleksibilno radno vreme, družiti se sa ljudima koji imaju navike sličnije našim… Jedina potencijalna razlika može se uočiti u roditeljstvu, gde blagu prednost imaju ljudi ševe. Detetov budni i aktivan dan, kada mu je više potrebno prisustvo roditelja, je od ranog jutra do ranih večernjih sati. Tada je ševa spremnija da mu se nađe. Ovo ne važi za novorođenčad i decu do dve godine, kojima se san još uvek nije regulisao (u slučajevima noćnog buđenja ili noćnih grčeva, kao i noćne temperature, roditelj sova je agilniji da pomogne).

Da li je bliskost uslov za uspešnu vezu?

Koliko je važno od početka negovati bliskost prema nekome do koga ti je stalo?

Mišljenja sam da bliskost, u onom pravom smislu te reči, na početku nekog odnosa ni ne postoji. Ona nije kategorija „sve ili ništa“, kao zaljubljenost. Naprotiv, ona se razvija postepeno, kako shvatamo da nam je neka osoba bitna. I to važi za sve odnose – roditeljski, prijateljski, partnerski… Bliskost se nalazi negde na pola puta između krajnje autonomije sa jedne, i potpune simbioze, sa druge strane. Ako je neko suviše samostalan, tačnije samodovoljan, teško da će se otisnuti u pravcu bliskosti. A ako odnos počiva na ekstremnoj uzajamnosti, gde osobe zavise jedna od druge u svakom pogledu, ni tada ne možemo govoriti o adekvatnoj bliskosti. Oba kraja ovog kontinuuma su u neku ruku patološka, dok bliskost podrazumeva izbalansiranu potrebu za samostalnošću i uzajamnošću.

Može li ona da se nadoknadi, pa kada izostane na početku, da se uspešno izgradi tokom veze?

Bliskost i treba graditi, to je njena suština. Na početku, ljudi uglavnom uđu u odnos sa željom da fasciniraju, osvoje, pridobiju drugu osobu. To neretko podrazumeva da će više biti skoncentrisani na sopstveni ego, odnosno na svoju samoprezentaciju. Želeći da ostave što bolji utisak, skloni su da zanemare potrebe drugoga. Kako vreme odmiče, fokus se polako pomera sa sebe na odnos i tako bliskost lagano ulazi na mala vrata. To znači da će osoba prestati da bude kompetitivna da bi se dokazala, a na to mesto ućiće saradnja. Saradnja, uzajamno poštovanje i empatija su inače tri ključne komponente bliskosti.

Često čujemo da se neko razišao jer je nestalo bliskosti? Šta to tačno znači? Kako se osećaju ljudi koji su je izgubili?

Na bliskosti treba konstantno raditi, što znači vežbati veštine slušanja onog drugog, jasno komunicirati, pristajati na kompromise, poštovati odluke i različite stavove partnera, biti spreman za aktivno razrešavanje konflikta, saosećati, itd. Osoba koja je ostala bez bliskosti uskraćena je za sve navedeno, oseća se suvišnom, praznom, nezanimljivom, nebitnom, usamljenom. Oseća da je druga strana ne poštuje, da ne dele iste vizije, da su se negde mimoišli na putu razvoja.

Može li ljubav, prava i jaka, uopšte da postoji bez nje?

Kako smo rekli da su gradivne komponente bliskosti uzajamnost, međusobno poštovanje i empatija, možete li da zamislite pravu ljubav bez njih? Ja teško. Odnos lišen ovih elemenata pre liči na poslovni, nego na emotivni. Nažalost, poslednjih decenija kao da smo upravo preplavljeni baš ovakvim odnosima – ugovorenim, pragmatičnim, bezličnim.

Koliko smo svi postali sebični, pa se prvo brinemo za sebe, da nama bude udobno u vezi, ne razmišljajući da je važno da se dajemo i negujemo bliskost?

U današnje vreme svi su pomalo odbrambeno nastrojeni, gde je glavni cilj izvući se bez povrede. Sve se ubrzalo pa i veze; partneri se očas posla menjaju kao na pokretnoj traci, pa većina nije zainteresovana da se preterano investira u ono što će ionako brzo proći. U toj trci važnije je „sačuvati živu glavu“. Odavno nas je već From upozorio u svojoj knjizi „Umeće ljubavi“ da ako želimo da budemo ljubljeni moramo isto toliko razvijati kapacitete za ljubav. Čini se kao da ga nismo čuli, ili je prošlo toliko vremena da smo zaboravili ovaj mudri savet.

Da li je i ovo vreme zbacilo potrebu za bliskošću, bacilo je na margine?

Nova vremena donose nove sisteme vrednosti. Ovaj naš današnji je takav da izuzetno ceni lični integritet, autonomiju, samostalnost, sposobnost, uspešnost,itd. Ove osobine ne moraju se nužno kositi sa bliskošću, ali nas definitivno lagano udaljavaju od nje. Empatija je u većini slučajeva žrtvovana u korist samocentriranosti i ličnih ambicija. Zbog ovakvih imperativa čini mi se da su čak i oni koji veruju u bliskost utišali svoje glasove u strahu od osude i/ili povrede. Tužno ali, najmanje je onih koji otvoreno i rado glorifikuju bliskost.

Kako bi morao da izgleda jedan blizak odnos u kojem su obe strane srećne i ispunjene?

Daću vam jedan primer. Moji baka i deka imali su srećan i ispunjen odnos u trajanju od 50 godina. Gledajući ih (bar pod stare dane), zaključila sam da postoje dva glavna sastojka za ljubav. Deka je bio mašinski inženjer, a njegova omiljena razonoda u penziji bila je da satima sedi za radnim stolom i projektuje. Baka je ovo „njegovo vreme“ bezuslovno tolerisala. Ona se, kao penzionisana medicinska sestra, tih sati bavila pripremanjem zdravih obroka. Deka je to takođe pozdravljao. Postojali su i zajednički sati. Tada bi igrali karte, mice, Crnog Petra ili Čoveče ne ljuti se. Bili su i ostali najzadovoljniji par koji poznajem. Da zaključim, da bi osobe bile ispunjene u nekom odnosu, neophodno je da se nesmetano razvijaju (da imaju svoj personalni prostor u kome će raditi šta i kako žele, ali oboje!), kao i da zajedničkim snagama rade na razvoju samog odnosa. Ovo nas vraća na početnu konstataciju – ni potpuna stopljenost (simbioza), niti potpuna otuđenost (autonomija) nisu recept za sreću.

*Intervju za Večernje novosti