Šta raditi kada jedan od partnera insistira na psihoterapiji, a drugi neće ni da čuje?

Ljudi su veoma podeljeni oko toga da li je i koliko psihoterapija delotvorna. Mnogi će radije svoje mentalno zdravlje prepustiti nekom drugom pristupu podrške – prijateljima, medikamentima, sveštenicima, knjigama samopomoći i drugim formama isceljenja. I načelno, to je u redu. Svako treba da se pobrine za sebe na način koji mu najviše odgovora. Problem je kad postoji odsustvo brige o sebi – ignorisanje, potiskivanje, “guranje pod tepih”, minimizovanje problema (“nije to tako strašno”), relativizovanje (“i drugima je tako ili čak teže”).

Čitava situacija se dodatno komplikuje kada je potreban rad na odnosu. Tada je neophodno uskladiti perpektive o tome da li je nešto problematično, u kojoj meri, i kojim strategijama pristupiti rešavanju istog. Dakle, šta kada jedan partner uviđa da je nužna intervencija u njihovom odnosu i da dalje ne mogu sami, a drugi smatra da im tako nešto nije potrebno ili da psihoterapija nema tu moć da im pomogne? Ovo je pitanje sa kojim se u poslednje vreme redovno susrećem, kako u praksi, tako u u privatnom životu.

Sve više prijatelja, poznanika i redovnih klijenata me pita kako da nagovore partnera da krenu na partnersku psihoterapiju. Lakog odgovora nema. Ne postoji taj magični savet kako “nagovoriti” osobu da krene na psihoterapiju. Mora se krenuti par koraka unazad.

Prvi korak je pokušaj da se razume partnerova perspektiva, kako on/ona sagledava akutnu situaciju. Možda je nešto što je nama veliko našem partneru zanemarljivo. Ovde je ključno uzeti u obzir par stvari:

– šta partner vidi kao svoje glavne životne oblasti,

– na koji način prioritizuje ove oblasti,

– da li je trenutno zaokupljen nekim, po njemu većim problemom (voditi računa da je tajming, odnosno pravovremena intervencija često presudna, jedno je kako ćemo nekome nešto saopštiti, a sasvim drugo je koji ćemo trenutak za to izabrati),

– koji je njegov/njen dosadašnji stil rešavanja problema generalno, da li ih negira, da li prokrastinira, da li ih rešava stihijski ili planski, na koje resurse se oslanja, da li ih rešava samostalno ili mu je potrebna pomoć, na čije sugestije je u prošlosti najbolje reagovao, koje ljude smatra kredibilnim,..

– kakav je porodični obrazac rešavanja problema (šta je taj partner imao prilike da vidi i nauči tokom odrastanja, kakvi su njegovi roditelji po pitanju suočavanja sa životnim teškoćama, da li je možda u primarnoj porodici razvio mehanizam preteranog tolerisanja nekih nepovoljnih okolnosti).

Tek kada sagledamo sve ove stavke, korak smo bliže razumevanju unutrašnjeg sveta našeg partnera. Nije ideja da ga “nagovorimo”, već za početak da ga razumemo, iz njegove, a ne sopstvene perspektive. Iz svoje prakse mogu potvrditi da su klijenti koji su dovedeni pod nagovorom, ili još gore uz emotivnu manipulaciju, vrlo brzo odustajali, a ako bi se i zadržali da bi ispoštovali tu drugu osobu (partnera, majku, sestru), bili bi veoma nisko motivisani. Njihova motivacija najčešće dobija nepoželjan smer, umesto da se usmere na profitiranje iz sesija, oni su najčešće usmereni na diskreditovanje psihoterapijske delatnosti ili samog terapeuta, ili pak na detaljno uveravanje terapeuta zašto im nije potrebna njegova podrška.

Kada smo se potrudili da shvatimo kako partner doživljava naš odnos i probleme sa kojima se nosimo, dalji korak je razmevanje njegovog otpora.

Sama činjenica da se neko aktivno opire bilo kojoj ideji podrške, govori u prilog tome da neki problem ipak postoji. Osoba koja veruje da je njena uloga u određenom odnosu adekvatna neće imati problem da tu ulogu stavi na test. Često je otpor umotan u floskulu “šta da idemo da bacamo pare i trošimo vreme, kad nemamo na čemu da radimo”, što drugog partnera instant razoruža. Ovo je zapravo trenutak koji osvetljava činjenicu da partner nije spreman da se podvrgne proveri od strane stručnog lica. Da je istinski uveren u adekvatnost svoje pozicije, ne bi zazirao od odlaska po “drugo mišljenje”. Razmislite i sami, evo banalnog primera, da vam neko npr. ponudi šampon za vaške, i vi odbijete jer nemate vaške i nema potrebe da ga koristite, ali vam onda neko kaže da ga stavite makar preventivno i da nema kontraindikacija (ako ih nemate nikom ništa), da li bi ste se žestoko opirali ili bi udovoljili drugoj osobi? Dakle, što je veći otpor, to je veća crvena lampica da neko nije spreman na evaluaciju.

Kada smo u ovakvoj situaciji, dalje insistiranje i siljenje neće pomoći, štaviše, može biti put ka još većem zatvaranju partnera. Partner koji je u otporu obično očekuje da će on biti glavni predmet procene i da će nakon seanse poneti celokupnu odgovornost za manjkavost njihovog odnosa, zato mu se i ne ide.

Ovde dolazimo do trećeg važnog koraka, a to je pitanje lične odgovornosti u datom odnosu! Kao što smo prethodno razmotrili partnerovu perspektivu, sada je red da iskreno pristupimo i preispitivanju sopstvene. Odnos je živi organizam za čiji opstanak su odgovorne obe strane. Dobar terapeut će uvek praviti ravnotežu u tome koliko radnih zadataka dobijaju oba učesnika. Ne bi trebalo da se iko oseti napadnutim, dominantno odgovornim, odnosno krivim za trenutnu nefunkcionalnost odnosa. Ideja je da je odnos fleksibilan i da njegovu dinamiku uvek kreiraju najmanje dve osobe. U psihoterapijskom setingu uvek će se menjati oboje, jer njihove promene doprinose boljitku odnosa! Stoga, način da partnera odobrovoljimo da otpočne ovo poglavlje je da između ostalog dobro osvestimo čime smo sami doprineli kreiranju ovakvog aktuelnog stanja:

– da li možda imamo prevelika očekivanja,

– da li imamo suviše nizak prag tolerancije ili pak suviše visok, pa smo nešto predugo trpeli,

– da li imamo naglašenu potrebu da kontrolišemo situaciju,

– da li se naši lični problemi prelivaju na odnos,

– da li smo nedovoljno taktični, nestrpljivi,

– da li smo grubi, pasivno agresivni, konfliktni, i sl.

Tek kada smo obavili ovaj iskreni razgovor sa sobom, možemo uzevši u obzir i sve prethodno, pristupiti otvorenom razgovoru sa partnerom.

Da sumiram, važno je odabrati pravo vreme, postavljati pitanja a ne unapred zaključivati ili osuđivati, edukovati partnera o tome kako terapijski proces izgleda i kako je on prostor u kome će obe strane raditi na sebi, zatim poveriti partneru i sve stvari na kojima bi i sam trebao/la da radiš jer se na taj način zadobija njegovo poverenje i konačno, ponuditi mu alternativu – ako terapija nije njegov “cup of tea”, možda ima neku drugu ideju o tome ko ili šta vam može pomoći na putu unapređenja vašeg odnosa.

Krize u braku i potencijalna rešenja

Koje su najkritičnije faze braka?

o Svaki brak prolazi kroz krizne periode. Koje faze partnerskog odnosa se smatraju najkritičnijim i zbog čega?

Svaki brak je priča za sebe, jer ga čine konkretne osobe i njihove specifične situacije. Ovo uvek treba imati u vidu, ali svakako da se mogu izdvojiti neki životni događaji koji na razvojnoj liniji bračnog odnosa mogu praviti potrese. Prvi potres može se desiti već nakon par meseci do godinu dana, kada prolazi tzv. faza “medenog meseca”, odnosno faza idealizacije. Po njenom završetku, partneri realisičnije percipiraju jedno drugo, a rezultat može biti neispunjenost očekivanja. Sledeća krizna tačka mnogih brakova je ulazak u novu ulogu – roditeljsku, u kojoj se jedna ili obe osobe nisu snašle. Naredni potres porodicu može očekivati sa osamostaljivanjem deteta i njegovim polaskom u školu, kada bi bilo prirodno da se partneri ponovo zbliže jer imaju više vremena za njihov odnos nego što su imali kada su deca bila mala i kada su njihove potrebe trpele. U ovoj fazi potencijalnog zbližavanja, partneri zapravo postaju svesni koliko su se tokom vremena udaljili. Sledeća kriza, često označena kao “sindrom praznog gnezda”, dešava se kada deca odlaze od kuće, a supružnici ostaju upućeni isključivo jedno na drugo i ne znaju kako da zajednički provode vreme. Osim ovih razvojnih kriza, javljaju se i situacione krize koje su uslovljene različitim životnim događajima, kao što su otkaz ili promena posla, smrt ili bolest nekog člana porodice, finansijska nesigurnost, itd.


o Bračni terapeuti smatraju da se prva kriza može javiti već u prvoj ili drugoj godini braka, kada prođe ružičasta faza zajedičkog života. Sa čime se parovi mogu suočiti već tada?

Nakon ružičaste faze koja uvek ima svoj kraj jer je vođena hemijskim procesima, nastupa faza otrežnjenja u kojoj kao da smo progledali. Sada više ne idealizujemo svog partnera, ne projektujemo u njega sve najbolje osobine i ne ignorišemo njegove mane. Sada smo spremni ili pak nespremni da sagledamo njegovu celovitost. Ova faza, kao uostalom i svaka prethodno navedena, može se pretvoriti u rizik ili u šansu – rizik da odnos propadne jer partneri ne žele da odustanu od svojih očekivanja i jer nisu spremni da se menjaju i rade na odnosu, i šansu da njihov odnos postane još kvalitetniji i čvršći ukoliko se oslobode svojih rigidnih principa i odnos vide kao priliku za učenje i postajanje boljom osobom.


o Obično se kaže da je sedma godina braka najkritničnija. Zbog čega je ona posebno apostrofirana?

Sedma godina se često provlači u literaturi kao prekretnica jer otprilike u to vreme, ako parovi imaju decu, ona postaju samostalnija i ne zahtevaju više toliki angažman roditelja. Do tada fokusirani isključivo na detetove potrebe, partneri smisao svog odnosa nalaze u roditeljstvu. Međutim, kako se zavisnost deteta smanjuje, trebalo bi da raste upućenost partnera na njihov odnos. Ovo je nažalost period u kome veliki broj supružnika, umesto da se konačno zbližava, shvata koliko su se s godinama udaljili, koliko su im se izmenila interesovanja, koliko su splasnule strasti, koliko su zaboravili da komuniciraju, koliko su navikli da sami ispunjavaju vlastite potrebe, pa se partner čini kao višak. Iza njih su teške godine, neprospavane noći, dečije bolesti, puno stresa, umora, nesloge oko odgoja, i ako u tom izazovnom periodu nisu funkcionisali kao tim, postaje sada teško vratiti se na pravi kolosek.


o Gde je u svemu ovome emotivna prevara koja je jedna od prvih asocijacija na bračnu krizu?

Emotivna prevara nije uzrok krize u braku već njena posledica. Ako su partneri složni, ako neguju svoj odnos, ako komuniciraju, ako se poštuju i podržavaju, ako vode računa i ne zapostavljaju svoju intimu, ako se trude da je osveže kako bi sprečili monotoniju, neće biti razloga za emotivnu prevaru. Prevara će s druge strane biti prirodna posledica zanemarivanja svih navedenih stavki.


o Da li se kriza srednjih godina može uvrstiti u kritične faze, koliko to može da uzdrma brak?

Kriza srednjih godina nije zanemarljiv potres, posebno ako se dešava istovremeno kod oba partnera, pa je svako ćudljiv na svoj način i razilaze se u interesovanjima, životnoj energiji i emocionalnom reagovanju. Ipak, kako su do ovog perioda supružnici već dugi niz godina zajedno, ako su naučili da se slušaju, poštuju, komuniciraju i uspešno prevladavaju konflikte situacije, ova faza može proći kao manji izazov.


o Šta najpre može da nam nagovesti da brak ulazi u kritičnu fazu, šta može da bude alarm za uzbunu?

Obično postoje dve vrste nagoveštaja, a to su agresija i apatija. Prvi se odnosi na to da se partneri intenzivnije ne slažu, češće ulaze u konflikte, oštro brane svoje stanovište, gluvi su za reči onog drugog, nisu spremni na kompromis. Drugi izgleda sasvim suprotno – supružnici se izbegavaju, kao da ne vole da provode vreme u istoj prostoriji, iznalaze nove vankućevne aktivnosti, manje komuniciraju, razmenjuju se samo oko neophodnih informacija, ne potežu rasprave, nisu zainteresovani za popravljanje odnosa, češće ćute, ne reaguju na provokacije, deluju indiferentno ma šta da se dešava.


o Kako prevazići krizu kada do nje dođe?

Krizu je najpre neophodno uočiti, a potom prihvatiti da se ona dešava. Ignorisanje krize, koje nije tako retko, će samo produbiti jaz među partnerima. Kada se prihvati da je odnos u krizi, potrebno je fokusirati se na vlastite doprinose ovakvom stanju stvari. Većina ljudi konstatuje krizu, a zatim odgovornost za njen nastanak situiraju u partnera i tu kreće začarani krug unakrsnog optuživanja. Ovakva dinamika će u najvećem broju slučajeva krizu odvesti u rizik da brak propadne. Zato je važno da oba partnera imaju razvijenu svest o sopstvenoj odgovornosti i da nemaju sujetu, već rade na sebi. Zvuči lako, ali je u praksi češći prvi scenario. Tako se brojni parovi i odluče na rešavanje krize uz pomoć psihoterapeuta, jer ih on podseća na lične odgovornosti i zahteva odustajanje od rigidne bračne dinamike. U ovom procesu psihoterapeut je posrednik, medijator, neko ko omogućava da se partneri zaista čuju, da ne ostanu izgubljeni u prevodu.


o A kako eventualno izbeći takve zamke?

Redovno komuniciranje sa partnerom i navika da se izveštava o svojim potrebama, kao i o onome što nam smeta, ključ je za izbegavanje krize u braku. Ako nezadovoljstvo taložimo, doćićemo do tačke kada ga saopštavamo u afektu, a time smanjujemo verovatnoću da ga partner čuje i prihvati na pravi način. Takođe, ključno je i redovno negovanje intime, pravljenje zajedničkih planova, uživanje u zajedničkim aktivnostima. I neizostavno, važno je baviti se sobom, jer je zadovoljan partner onaj koji je prevashodno zadovoljan sobom.