Kako pobediti neodlučnost?

Sve češće se u svom psihoterapijskom radu susrećem sa problemom neodlučnosti kod svojih klijenata, koji iako na prvu loptu deluje beningno, može zapravo imati dalekosežne posledice po život jedinke, a najčešće ima i prilično duboke korene.

Ljudi su neodlučni po raznim pitanjima, mladi naročito, a pogotovo u današnje vreme gde je sveopšta situacija u zemlji sama po sebi nestabilna. Da li da odem iz zemlje ili ostanem ovde gde ne vidim da će u perspektivi biti bolje?; Da li da napustim loše plaćen posao ili da sedim i trpim jer nemam bolju alternativu?; Da li da raskinem vezu sa osobom, jer osećam da se ljubav odavno ugasila ili da budem zadovoljan/a činjenicom da nisam sam/a?; Da li da se odselim od roditelja i konačno osamostalim ili da čekam pogodniju i stabilniju priliku za ovakvu odluku?, samo su neka od gorućih pitanja koja ljude dugo drže u poziciji neodlučnosti.

Ako pobliže osmotrimo ova pitanja, vidimo da se ona zapravo svode na izbor između dva zla, te je razumljivo zašto ljudi ne mogu tako lako da preseku i donesu odluku. Izbor poželjne alternative i nije u ponudi, ili osoba iz nekog razloga nije u stanju da je vidi.

Samo po sebi, donošenje odluka je veoma kompleksan proces. Kada je osoba suočena sa donošenjem neke odluke, ovaj proces mora proći kroz tri sekvencijalne faze. U konstruktivističkoj psihoterapiji ovo se naziva Ciklus donošenja odluka ili PIN ciklus, gde P podrazumeva Pregledanje, I podrazumeva Isključenje, a N predstavlja simbol za Nadzor. U prvoj fazi, fazi pregledanja, osoba pregleda alternative koje su joj dostupne (recimo da je u pitanju izbor fakulteta gde osoba na početku izdvaja 5 fakulteta koji mogu doći u obzir i razmatra posledice svake od mogućih opcija). U sledećoj, fazi isključenja, koja liči na levak, osoba svodi svoj izbor na samo dve alternative, a ostale isključuje kao opcije (recimo da je ova osoba izbor suzila na političke nauke i pravni fakultet). U poslednjoj, fazi nadzora, osoba treba da donese konačnu odluku, da od dve preostale opcije odabere jednu i da nadzire rezultat svoje odluke (uzmimo da je odabrala pravni fakultet). Osoba sada živi svoju odluku i promatra da li je dobro izabrala, koliko joj taj fakultet leži, koliko joj je zanimljiv, da li će na kraju naći posao u toj struci, da li joj je taj fakultet lak ili suviše težak, itd. U slučaju da je zadovoljna sopstvenim izborom, proces donošenja odluke će se završiti. Međutim, u slučaju da se sve ispostavilo kao loš proračun, osoba se vraća na početak kruga, dakle ponovo na prvu fazu, gde počinje sa pregledom novih alternativa.

U ovom ciklusu donošenja odluka opažene su dve čuvene zamke koje se dešavanju u prvoj fazi:

1) osoba se može suviše kratko zadržati u fazi pregledanja, a ovo skraćenje rezultira impulsivnim donošenjem odluke (to su sve one situacije kada nam se čini da osoba nije posvetila dovoljno vremena razmatranju alternativa, da je odluku donela nesmotreno i iz nebuha);

2) osoba se može toliko dugo zadržati u fazi pregledanja, besomučno ispitujući alternative, što joj ne dopušta da izbor svede na razumnu meru i udaljava je od konačnog donošenja odluke (ovo su sve one situacije u kojima nam se čini da je osoba neodlučna, da odlaže proces donošenja odluke, i sve ono što se u literaturi naziva prokrastinacijom).

Pošto je tema ovog teksta neodlučnost, više ću se zadržati na razmatranju druge zamke.

Kako se zapravo ponašaju neodlučne osobe?

One su ili uronjene u odlaganje, pa se pre bave bilo kojom drugom aktivnošću kako ne bi mislile na odluku koja ih čeka, i samim tim imaju hiljadu izgovora kako ne stižu time da se pozabave, ili do krajnjih granica šire opcije, te deluje da se silno bave donošenjem odluke, a zapravo su sve dalje od rešenja. Ovo prvo bilo bi tipičan primer prokrastinacije, gde je nužno osobi vratiti fokus na rešenje koje čeka i zatvoriti sve druge kanale akcije koje joj u tome otpomažu. Drugo bi se moglo opisati konstruktivističkim terminom propozicionalnog konstruisanja, koga karakteriše otvorenost prema alternativama u konstruisanju nekog elementa. U našem primeru sa izborom fakulteta, osoba je toliko otvorena za konstruisanje izbora fakulteta, da u krajnjoj instanci može završiti bilo koji fakultet. Da bi donela odluku i izabrala jedan fakultet, neopodno je raditi u smeru preempcije, odnosno zatvaranja prema pojedinim alternativama u konstruisanju. Dakle, osobu je nužno postepeno usmeriti ka tome da određene oblasti trajno zatvori kao loše alternative i svoj izbor svede na racionalnu meru.

Bez obzira koja forma neodlučnosti da je u pitanju – prokrastinacija (bavljenje drugim stvarima) ili suviše propozicionalno konstruisanje (širenje alternativa), nameće se pitanje šta osoba pokušava da izbegne time što odlaže donošenje odluke? Uglavnom je to suočavanje sa i stavljanje na test nekih sržnih uverenja, tipa „Da li sam dovoljno sposoban/a, istrajan/a, pametan/a, dobar/a?“. Istraživanjem upravo ovih sržnih konstrukcija osobe kroz razne psihoterapijske tehnike (npr. Ja usred drugih), dolazimo do ključnih razloga za otpor u donošenju odluka. Ako sledimo princip da osoba uvek bira za sebe onu alternativu koja joj se čini poželjnijom od dve ponuđene, postaje nam jasno zašto osoba radije bira da ne dođe do cilja (tj. odlaže) nego da dovede u pitanje svoje bazične hipoteze i sazna možda da u nečemu nije dovoljno dobra. Jasno je da su ova sržna uverenja direktno oslonjena na bazične tačke nesigurnosti, a koje su formirane mnogo ranije nego trenutačna odluka pred kojom osoba stoji. Zato je na početku teksta i napomenuto da neodlučnost može imati prilično duboke korene.

Upravo iz ovog razloga se odlaganje donošenja odluka čini čak korisnom, zaštitnom strategijom individue, pa je opšta preporuka ne gurati nasilno osobu u proces hitnog odlučivanja, dok ne saznaš šta je sve u riziku i šta sve može da se „sruši“ ako osoba krene da živi sa posledicama sopstvenog odlučivanja. Štaviše, za razliku od impulsivnosti kao modela donošenja odluka, a koja implicira nedostatak kontrole, kod neodlučnosti se javlja upravo suprotno – bilo putem prokrastinacije ili ekscesivne propozicionalnosti, osoba se zapravo grčevito trudi da drži stvari pod kontrolom. Iako tako možda ne izgleda, ovo je vid hiperkontrole i kao takav ne sme se neoprezno rušiti.

Do sada je neodlučnost razmotrena u okviru zamki koje se dešavaju u prvoj fazi ciklusa odlučivanja. Međutim, čak i kada je osoba kadra da dosegne do druge faze i uspe da suzi svoj izbor na samo dve alternative, novi izazovi se mogu javiti upravo u ovoj, drugoj fazi.

U fazi isključenja osoba stoji pred dve alternative i umesto da sada lakše odabere jednu, ona kreće u proces poznat kao labavljenje. Labavljenje karakteriše razvodnjen pristup bilo kojoj opciji; za osobu koja labavi, svaka od opcija je istovremeno i dovoljno dobra i dovoljno loša, te nijedna nije idealna. Kada bi postojala nedvosmisleno poželjna opcija, izbor bi bio lak. Ali, videli smo na početku teksta, to u praksi najčešće nije tako. Osoba se zato gubi u svojoj neodlučnosti, pokušavajući da nađe dovoljno dobre razloge za izbor jedne opcije, ali je pronalaženje isto tolikog broja loših razloga, konstantno drži u ovoj zaglavljenosti. Na ovom mestu korisno je zauzeti takav strateški pristup koji vodi stegnutijem konstruisanju. Za razliku od labavog, gde se osoba stalno premišlja po pitanju definisanja određenog izbora, kod stegnutog konstruisanja osoba je nagnana da precizno i postojano izvaga svoje opcije. Za ovo je posebno efikasna tehnika ABC, koja omogućava osobi da na veoma jasan i postupan način odmeri prednosti i nedostatke obe svoje opcije i donese odluku u pravcu manjeg rizika.

Depresija: neprijatelj ili saveznik?

Konzervativna struja u psihijatriji, koja pretenduje da se ustoliči kao jedina legitimna, nalaže da se depresija shvati kao mentalni poremećaj. Tako, depresija već dugo vremena ostaje svrstana u okvire poremećaja raspoloženja, koji su odraz narušene hemijske ravnoteže u mozgu. Ovakva medicinska, tačnije biohemijska tumačenja depresije ističu da je njen ključni uzrok otežana i izmenjena komunikacija između nervnih stanica, u čemu važnu ulogu igra genetska predispozicija. Kada govore o depresiji, ovi biološki orijentisani psihijatri zapravo misle na poremećaje funkcija različitih neurotransmiterskih sistema. Među njima, najveću pažnju obraćaju na serotonin, neurotransmiter koji se popularno naziva i „molekulom sreće“. Serotonin učestvuje u kontroli raspoloženja, učenja, spavanja, temperature, bioritma, socijalne dominacije, impulsivnog ponašanja, seksualnih funkcija, doživljaja bola, regulaciji srčanog ritma, disanja itd. Na temeljima ovakvih shvatanja nastaje i stav da je jedino adekvatno sredstvo za tretman depresije, nalaženje delotvornih lekova (antidepresiva) koji će uspostaviti prethodno poljuljani balans u neuronskim vezama.

Ako pobliže razmotrimo kako se postavlja dijagnoza depresije uz pomoć aktuelnih psihijatrijskih priručnika, zatičemo istu situaciju – i ovde je depresija prezentovana kao disfunkcija u telu, greška koju treba popraviti, i nema veze sa aktivnošću individue, njenom slobodnom voljom, niti spoljašnjim zbivanjima. Simptomi depresije, radi praktične ilustracije ovakvog psihijatrijskog pristupa, mogu se svesti na sledeće:

1. Depresivno raspoloženje prisutno je veći deo dana, gotovo svaki dan, u trajanju od najmanje dve nedelje, i bez većeg je uticaja životnih okolnosti kao uzroka;
2. Gubitak interesa i užitka u uobičajenim aktivnostima koje pružaju zadovoljstvo;
3. Smanjenje energije ili povišena zamorljivost;
4. Gubitak samopouzdanja i samopoštovanja;
5. Bezrazložan osećaj samoprekora ili intenzivne i neprimerene krivice;
6. Ponavljajuće misli o smrti ili samoubistvu ili bilo koje suicidalno ponašanje;
7. Otežano mišljenje i koncentracija (kao što su neodlučnost ili kolebljivost);
8. Promena u psihomotornoj aktivnosti u vidu agitacija ili retardacije;
9. Poremećaj spavanja (nesanica, ili stalna pospanost);
10. Poremećaj apetita (smanjen ili pojačan) povezan s promenom telesne težine.

Opisane simptome koristi takozvana MKB-10 klasifikacija bolesti, koja predstavlja službenu klasifikaciju u našoj zemlji. Razlikujemo simptome skupine A (redni brojevi 1-3) i skupine B (redni brojevi 4-10). Dijagnoza depresivnog poremećaja postavlja se na temelju prisustva najmanje dva simptoma iz skupine A i dva simptoma iz skupine B (tada se govori o blagoj depresivnoj epizodi). Razlikujemo još i srednje tešku i tešku depresivnu epizodu, zavisno od broja izraženih simptoma.

Opšti zaključak je da psihijatri vide depresiju kao problem, i to problem neurološke prirode, a rešenje problema traže u fabrikovanju novih lekova koji će ga otkloniti. Psihijatrijski napori za razumevanjem fenomena depresije završavaju se tako na podrobnom opisu i prepoznavanju ovakvog stanja, a njihovi napori za tretiranjem istog ne idu dalje od površnog, i neretko privremenog, otklanjanja simptoma. Ipak, treba imati u vidu i to da brojni psihijatrijski praktičari iz “svežijih” i savremenijih redova, uočavaju slabosti isključivog medikamentoznog pristupa, štaviše – takvi veoma predano promovišu i naglašavaju značaj i benefite dijaloga sa klijentom spram procedure prepisivanja “pilula za sreću”.

Još dalekosežnije uticaje ima alternativni pravac za razmatranje ovog fenomena, a koji počiva na stavu da je mudrost, a ne tablete, lek za depresiju. Ovakvoj ideji naklonjene su sve psihoterapijske škole, čiji je zajednički imenitelj to da je “terapija rečima” dublja i efikasnija metoda za prevazilaženje depresije od farmakoloških sredstava. Lekovi mogu otkloniti simptome, ali nam ne pružaju uvid u uzrok depresivnog stanja. Reči su te koje mogu da dosegnu do pitanja uzročnosti, i to je veliki napredak koji je sa sobom donela psihoterapijska praksa. Ipak, ni psihoterapeuti, kao ni prethodnici – biološki orijentisani psihijatri, nisu imuni na konstataciju da depresiju treba posmatrati isključivo kao problem, kao neprijatelja koga treba ukloniti. Poznavanje uzroka dodatno im pomaže u borbi protiv problema. Međutim, možda je sve ovo pogrešna direkcija. Možda se veća korist može dobiti postavljanjem pitanja: šta je svrha depresije, a ne šta je uzrok! Tom linijom razmišljanja krenula je konstruktivistička orijentacija u psihoterapiji.

Sve veći broj autora približava se ovoj struji koja zagovara ideju da depresija nije bolest, niti mentalni poremećaj. Ma koliko to bilo protivno logici zdravog razuma, jedno tako teško stanje ne razmatra se više kao problem, već kao odbrana, vid zaštitne strategije kojom se čovek brani od neprijatnih i ugrožavajućih iskustava koja „vrebaju“ u spoljašnjem svetu. A upravo ono što je za osobu ugrožavajuće i bolno jeste otkriće da nam život nije onakav kakav bismo želeli da bude.

Tradicionalni psihijatri veruju da depresija nema nikakvu svrhu. Oni sprovode razne kampanje “Borimo se protiv depresije” i “Pobedimo depresiju”, kao da je reč o neprijatelju koga treba iskoreniti. Naprotiv, čak i najteži oblici depresije imaju nekakav smisao, i mogu se razumeti u kontekstu života koji je osoba proživela i iskusila. Zato depresija nije psihijatrijska bolest; ona je “mehanizam koji nam omogućava da se uhvatimo u koštac sa životom, način povlačenja u sebe u trenutku kada je otvaranje prema drugim ljudima postalo previše bolno i riskantno” (Lynch, 2002). Depresija jeste nesretno stanje, ali za osobu koja pati od depresije, ona je manje od dva zla. Ona nam se ne dešava mimo naše volje, i upravo tu je razlika između nesretne i depresivne osobe. Nesretna je ona osoba koju je zadesila jedna ili pak serija nesretnih okolnosti na koje ona nije mogla da utiče. Sa druge strane, depresija upravo implicira mogućnost izbora! Međutim, definisanje depresije kao akt slobodne volje ne podrazumeva naravno da osoba bira depresivno stanje kao poželjnu i ugodnu poziciju. Takođe, iako se mogućnost izbora razmatra kao proishod lične odgovornosti, ovim se ne želi reći da osoba treba da se oseća odgovornom što je krenula stazom depresije, već se odgovornost odnosi na njenu slobodu u interpretaciji događaja i osmišljavanju vanjskog sveta. Iako je na prvi pogled paradoksalno, ali upravo ova veza depresije i odgovornosti unosi značajnu notu optimizma u radu na iskorenjivanju depresivnih konstrukcija. Ukoliko je osoba ta koja je odgovorna u procesu kreiranja sopstvenog viđenja sveta onda ona istovremeno ima i moć da ovo viđenje rekonstruiše na njoj prihvatljiviji način.

Dakle, osoba je istovremeno i kreator i akter sopstvenog depresivnog scenarija. Nisu spoljašnje okolnosti te koje su dovele do depresivnog stanja, već naše razumevanje tih okolnosti. Tako, da bismo razumeli zašto neki, a ne svi ljudi postanu depresivni, moramo shvatiti da pojedinci stresne i tegobne situacije tumače na različit način. Ipak, iako smo svi poprilično svesni toga da svaka individua tumači jedan te isti događaj na drugačiji način, često imamo običaj da verujemo da je svet upravo onakav kakvim ga mi vidimo. Razmišljajući na takav način ljudi počinju da veruju da njihova mišljenja predstavljaju stvarnu, apsolutnu i jedinu istinu o svetu, i da se ta istina ne može promeniti. U kontekstu toga i sama depresija se može posmatrati kao neželjena posledica načina na koji posmatramo sebe i svet. Razumevajući način na koji smo tumačili događaje u svom životu, možemo odabrati da promenimo svoja tumačenja i time stvorimo sretniji i ispunjeniji život.

Na ovom mestu važno je shvatiti zašto je osoba uopšte inicijalno odabrala “put kojim se ređe ide” umesto vedrijih mogućnosti konstruisanja. Stvar je u tome da depresivna osoba ima izbor, ali je taj izbor prilično sužen i ograničen njenom perspektivom. Naime, osoba uspeva da vidi samo dve alternative putem kojih može osmisliti sopstveno bivstvovanje. Tako, depresivna osoba, iako nesvesnim mehanizmima, odabira da se oseća depresivno ne bi li time izbegla neku potencijalno opasniju alternativu (npr. saznanje da je u spoljnom svetu niko ne voli). Sledi da je fundamentalni zadatak psihoterapijske prakse to da omogući osobi da propozicionalnije konstruiše, tj. da bude kadra da izađe iz okvira isključivo dve alternative koje joj se čine kao jedini izbor, i da stvori uslove u kojima će osobi postati vidljive i druge opcije. Upravo širenjem horizonata potencijalnih alternativa osoba će moći, da umesto depresije ili nečeg goreg, izabere nešto treće (što joj do tad nije bilo vidljivo).

Ako se slepo držimo pravila da je depresija neprijatelj i da je moramo ukloniti, propuštamo da uočimo važne poruke koje nam ona šalje. Ostajemo rudari koji u nečijoj prošlosti pokušavaju da iskopaju uzrok. Umesto toga, pametnije je istražiti njenu svrhu, ući u razmatranje zašto neko bira da sebe i događaje u svetu konstruiše na tako “mračan” način. Tek kada depresiju prihvatimo kao konstrukciju individue, i to konstrukciju koja je podložna promeni, shvatamo da nam je depresija saveznik u procesu izlečenja. Ona nam daje putokaze, pokazuje da je takav način života nepodnošljiv, da nije za tu osobu; polagano podučava osobu kakav bi joj način života daleko bolje odgovarao. Takođe, ukoliko osoba na nju ne obrati pažnju, vratiće se i sledeći put će je napasti još jače, sve dok ne shvati poruku.

Pred depresivnom osobom je uvek izbor – ili će joj depresija postati dugogodišnji zatvor iz koga nema izlaza, ili će joj biti teška škola, ali škola u kojoj će zadobiti mudrost. Osoba ne treba biti rob vlastitih konstrukcija, posebno ako joj one donose više patnje, nego zadovoljstva. Zato i depresiju treba shvatiti kao nešto što stvaramo sami, i upravo kao što smo je stvorili, možemo je i ukloniti. Mudrost se zapravo sastoji iz procesa rekonstrukcije sopstvenog viđenja sveta. Budući da su konstrukcije, kao i rekonstrukcije individualna tvorevina, konstruktivistički autori nisu skloni pravljenju univerzalne liste depresivnih simptoma (kao psihijatri), niti pretenduju na to da otkriju najadekvatniji vid tretmana. Za njih su simptomi, kao i tretmani depresije, uvek strogo individualizovani, jer i jesu plod individualnih strategija konstruisanja. Ipak, radi lakšeg prepoznavanja depresivnih osoba, konstruktivisti su na temeljima višedecenijskog iskustva načinili listu najčešćih tipova konstrukcija (skupova ideja, mišljenja i uverenja o nekoj osobi ili pojavi) kojih se ovakve osobe čvrsto drže i koje ne dovode u pitanje:

  • Bez obzira na to što mogu izgledati kao dobar i prihvatljiv čovek, zapravo sam jako loš, zao, bezvredan, neprihvatljiv i sebi i drugima.
  • Drugi su ljudi takvi da ih se moram plašiti, mrzeti ih i zavideti im.
  • Život je užasan, a smrt još užasnija.
  • Dosad su mi se događale samo loše stvari, a tako će biti i u budućnosti.
  • Pogrešno je razbesneti se.
  • Nikada nikome ne smem oprostiti, a najmanje samome sebi.

Rekonstrukcija ovakvih pesimističnih životnih narativa i formulisanje vedrijih staza egzistencije jeste cilj kome psihoterapija treba da teži u svom nastojanju da olakša nečije patnje.