Rozenhanov eksperiment: 1. deo

Čuveni eksperiment dr Rozenhana zaista se dogodio. I to u dva navrata. Oba puta, ovaj dovitljivi psiholog ismejao je svoje kolege u javnosti, brutalno dokazujući njihovu neukost. Kako bi makar na trenutak iskusili sve ono što su njegovi dobrovoljci doživeli tokom eksperimenta i shvatili dalekosežne implikacije ovog “raskrinkavanja”, ovu istorijsku dramu prenosim u prvom licu, u vidu priče, čiji je glavni junak mogao biti i neko od nas.

Stanari ludnice

Bilo je to davnih 70-ih, a sećam se kao da je bilo juče. Bruklin, svetla velegrada, iz Engleske nam dolazi svež val anarho panka. Imam 22-e godine, studiram psihologiju, čini mi se ceo svet je predamnom. Ljudi se socijalizuju na okolnim protestima, kroz grad tutnji muzička revolucija, a ja imam pametnija posla. Teško je čak i zamisliti da nekome u to vreme može da se dešava nešto interesantnije. Ali može, uveriću vas.

Dolazim na svoje prvo predavanje. Kažu predavaće čuveni Rozenhan. Onaj isti koji je nekoliko godina svoga života žrtvovao kao čistač neke ludare kako bi bolje pronikao u mozak ludaka. Kakav fanatik. Sedam u prvi red da bi ga bolje čuo. Amfiteatar je krcat. Počinje sa: „Dragi studenti, ispričaću vam jednu priču…“ I tu nam je u tri sata detaljno opisao svoja iskustva sa onima koji su sišli s uma. Da ne dužim čega sam se sve tu naslušao… „Objektivni kriterijumi ludila ne postoje, sve je izmišljotina“, grmelo je iz grla ostrašćenog dr Rozenhana. Poenta je da ja sedim, onako mlad i zelen, širom otvorenih usta iz kojih se sprema da kapne bala. Uporedo dižem ruku i pristajem, ne znam ni na šta, ali pristajem, pristajem na sve što ovaj ingeniozni čičica predloži. Tako sam se prijavio za eksperiment. Samo ja, sam samcijat, od prepunog amfiteatra. Pa ko bi još išao u ludnicu, ako može ludo da se provodi po koncertima?

Skupio je nas osmoro. Jedan pedijatar, jedan psihijatar, tri svršena psihologa, jedan slikar, jedna domaćica i moja malenkost. Bio sam najmlađi, ali ništa manje zanesen idejom. Instrukcija je bila jasna – otići u neku psihijatrijsku ustanovu i na prijemu reći da čuješ glasove. „Nakon toga ponašajte se uobičajeno, bez ikakve glume“, objasnio je profesor. To smo i uradili. Sve je teklo po planu, dobismo dijagnozu shizofrenije zbog auditivnih halucinacija o kojima smo izvestili nadležne.

Delim sobu sa još tri ludaka. Jedan se po ceo dan klati na svom krevetu i ispušta neke čudne krike, drugi viljuškom kopa neku rupu u zidu i zlurado se smeška kao da smišlja plan evakuacije, a treći mrmlja nešto sebi u bradu i šeta se gore-dole po sobi. Ja sedim na krevetu i čitam dnevne novine koje nam izjutra uredno dostavljaju. Pitam se zašto uopšte to rade, kome ih donose? Za vizitu obično donesu šaku lekova, plastične čašice sa vodom i pitaju kako smo. Ja uzmem svoju porciju, odložim je na natkasnu da bi njome kasnije počastio filadendron u hodniku i izjavim da se osećam dobro. Da vas ne zamaram, sedamnaest dana scenario se ponavlja. Niko da primeti da nisam lud. Štaviše porcije mi se povećavaju. Zapisujem sve šta mi se dešava na listu papira. Isprva tajno, da niko ne vidi, a kasnije naočigled svih. Ni to nije dovoljno da me raskrinkaju. Jedna debela sestra je čak u moju listu zapisala ovaj pacijent ima izražen simptom piskaranja. Da li je moguće, i pisanje se u ludnici tumači kao znak ludila? Što se više trudim i napinjem da ih uverim u svoju normalnost to su moji pokušaji bezuspešniji.

Trideseti dan. Rozenhan ne dolazi. Nismo precizirali tajming, ali žuri mi se, već predugo sam ovde i koliko vidim nema mi spasa ako se ne pojavi spasitelj. Sam ne mogu dokazati da sam zdrav. Hvata me panika… Jedno jutro zatičem na naslovnoj u novinama sledeće – Otkriven novi lek za shizofreniju! Odjednom me podilazi jeza i žmarci struje čitavim telom. Pa ko je lud da nas sada proglasi normalnima?! Mi smo izvor prihoda, zbog nas cveta farmako industrija! Trebamo im, ludi ili normalni, svejedno je.

Pedeset i drugog dana profesor dolazi po mene. Da bi me izvukao iz njihovih šaka bile su mu potrebne pune šake dokaza – moja studentska knjižica, uverenje o mom mentalnom zdravlju, njegove isprave kojima dokazuje da je doktor psihologije i profesor univerziteta.

Izlazim iz sobe sa Rozenhanom pod ruku, koračamo lagano. Bacam poslednji pogled u pravcu svog bivšeg prebivališta što čuči u dnu hodnika. Poslednja slika koja mi se tako jako urezala u sećanje bio je skvrčeni i sasušeni filadendron kome očigledno nisu prijali brižljivo davani obroci.

*Priča je preuzeta iz knjige “Ko je ovde lud?!” Knjigu možete naručiti OVDE

Društvene mreže i ličnost

Internet, kao mesto gde je najveća koncentracija ljudi na jednom mestu -u isto vreme možemo stupiti u kontakt sa nekim preko okeana, sa nekim u drugoj državi, gradu, itd. Samim tim, veća je šansa za ispoljavanje poremećaja ličnosti, pogotovo zbog anonimnosti i nedostatka F2F (face to face) komunikacije i interakcije. Na taj način ljudi mogu da iskažu druge, ponekad i tamne strane svoje ličnosti, da se predstavljaju onako kako požele, tačnije da imaju svoj pseudo, iliti onlajn identitet. Samim tim, uočljivija je i veća koncentracija narcisa i narcizma kao pojave na društvenim mrežama.

Fejsbuk, kao najpopularnija društvena mreža, pogoduje savremenim oblicima ispoljavanja narcizma. Društvene mreže i slični mediji danas upotpunjavaju zadovoljenje čovekovih kulturnih potreba: komunikacijskih, doživljajnih – estetskih, obrazovnih, stvaralačkih. Promatrano s našeg ugla, ovde je reč o zameni autentičnih potreba, takozvanim pseudo-potrebama, karakterističnim za sastavnu spregu kapitala i medija. Sveopšte povezivanje i umrežavanje (Networking) u različite interesne cyber zajednice, nesumnjivo govori u prilog ideji o tehničkom proširenju komunikacijskog prostora, kao i o promeni dominantnog načina komuniciranja (u kome je komunikacija ujedno i akcija, dakle – interaktivnost) u savremenom dobu.

Nasuprot ovome, mnogobrojni članci i istraživanja o mrežnom komunikacijskom delovanju kritički dovode u pitanje ovu “osetljivost”, tumačeći je, zapravo, kao “neosetljivost”, koja se manifestuje u znaku sveprisutnog narcizma. Naravno, ovde nije reč samo o individualnom narcizmu – posmatranom bilo kao nužna razvojna faza čoveka (o čemu je još početkom prošlog veka pisao Frojd / Freud) ili kao “narcistički poremećaj ličnosti” (Narcissistic Personality Disorder – NPD). Nije reč čak ni o specifičnoj simptomatologiji savremenog doba, o čemu su uverljivo argumentovali Kristofer Laš (Lasch), Žil Lipovecki (Lipovetsky), i u delu “Narcisoidnost”, gde Zoran Milivojević tvrdi da suština narcisoidnosti, “nije toliko zaljubljenost u samoga sebe, koliko je nedostatak saosećajnosti s drugim ljudima. Narcis iz grčkog mita bi trebalo pravilno da se izgovara “Narkis”, što bi u prevodu značilo neosetljivi, a ta reč ima isti koren kao i reč narkoza.”

Pored bolesti zavisnosti, društvene mreže, a naročito ,,Fejsbuk”, danas su postale i platforma za ispoljavanje narcizma. Naime, putem svog profila korisnici stvaraju ličnu virtuelnu realnost samopromocijom, uz tendenciju stvaranja ulepšane slike o sebi. Profesor psihologije Kempbel (V. Kit Campbell), sa univerziteta u Georgiji, smatra da se suština ispoljavanja narcizma na Fejsbuku najjasnije definiše obrascem: ,,Nije cilj pokazati koliko sam važan, lep i pametan, već koliko sam veći, bolji i lepši u odnosu na tebe”.

Prema istraživanju profesorke kliničke psihologije, Vesne Gojković, s Fakulteta za pravne i poslovne studije Univerziteta u Novom Sadu, ,,Fejsbuk profil povećava samopouzdanje korisnika”. Gojkovićeva smatra da osoba sklonije korišćenju Facebooka imaju izraženiji narcizam kao crtu ličnosti.

“Pojava društvenih mreža, kao što su Facebook i Twitter, napravile su značajne promene u distribuciji informacija i kulturnih normi socijalnog odnosa. Ove tehnologije nude pojedincu nove načine samoprezentacije, kao i pristup i objavljivanje informacija, pregled svojih društvenih mreža, kao i mogućnost uspostavljanja i održavanja kontakta s drugima”. (Chen and Marcus 2012).

Društvene mreže su koncept koji je usko povezan s međuljudskim odnosima. Literatura o društvenim mrežama povezuje teorije identiteta i interpersonalne komunikacije, jer “ljudi koriste društvene mreže kako bi procenili sebe i druge”. (Feld 1981, Vitak, 2008). “Drugim rečima, identitet pojedinca je, delimično, određen mrežom prijateljstava koje održava”. (Vitak 2008).

Fejsbuk omogućuje korisnicima da prate promene u životima svojih “slavnih” prijatelja i veza s tim prijateljima, pregledom njihovog zida i čitanjem podataka koji se nalaze na njihovom profilu. “Načini interakcije koje društvena mreža Facebook osigurava, su: komunikacije na tajmlajnu – putem komentara – komentarisanjem fotografija, statusa itd, slanjem privatnih poruka i peckanjem”. (Vitak 2008)

Društvene mreže su se pokazale kao posebno plodno tlo za samoregulaciju Narcisa, jer nude pristup stotinama površnih i emocionalno hladnih odnosa. Društvene mreže nude i kontrolisane uslove u kojima korisnik ima potpunu kontrolu nad vlastitom prezentacijom. “Korisnici mogu preneti željene informacije o sebi i mogu birati atraktivne, samopromovišuće fotografije. Ova vrsta virtualne dvorane pruža narcisima mogućnost da ostvare beskonačan broj beznačajnih odnosa, te im pruža sredstva za hvalisanje vlastitim pozitivnim osobinama”. (Mehdizadeh, 2010)

Kao što smo već spomenuli, narcizam je sveprisutan obrazac grandioznosti, potreba za obožavanjem i preteran osećaj sopstvene važnosti. Povezuje se s pozitivnim viđenjem vlastitih osobina – inteligencije, fizičke privlačnosti i moći. “Središnje mesto u većini teorija narcizma je upotreba društvenih odnosa u cilju regulisanja narcističkog samopouzdanja. Međutim, narcisi se ne fokusiraju na međuljudsku intimnost, toplinu i druge aspekte pozitivnih odnosa, ali ih koriste kako bi se prikazali popularnima i uspešnima, a za partnere traže atraktivne i uspešne ljude. Uprkos tendenciji da traže mnogo površnih, praznih odnosa, narcisi te odnose retko održavaju dug vremenski period.” (Mehdizadeh, 2010)

Narcizam je povezan s velikim brojem društvenih odnosa i samopromovišućim samoreprezentacijama. Pronađene su dve razlike između narcisoidnosti u “pravom svetu” i onlajn zajednicama (zajednicama na društvenim mrežama na internetu). Tvrdnje narcisa su ocenjene kao manje zanimljive. Ovo nije u skladu s već utemeljenim stavom o narcisima, kao ljudima koji su zabavni pri prvom upoznavanju. (Paulhus, 1998). Jedno od mogućih objašnjenja za ovu razliku je u tome da se narcisi više oslanjaju na atraktivne fotografije kao precizne predstave-samoprezentacije, a ne obraćaju dovoljno pažnje pisanju objava. Druga razlika je uglavom tačna procena narcisoidnosti-narcizma korisnika od strane nepristrasnih promatrača. (Buffardi, Campbell, 2008: 1310)

Kada govorimo o društvenim mrežama, moramo spomenuti i Instagram.

Instagram (engl. Instagram) je besplatna aplikacija koja korisnicima omogućava obradu i deljenje fotografija na društvenim mrežama, kao što su Facebook, Twitter, itd. Instagram je kreiran i pokrenut u 2010. godine, a 2012. ga je Facebook kupio. Online servis je vrlo brzo pridobio veliku popularnost, s više od 100 miliona aktivnih korisnika.

U 2012. godini, Instagram se prvi put spominje kao društvena mreža. Korisnici su od tada omogućeni da se povežu s drugim korisnicima koji imaju Instagram i prate sve njihove objave. Takođe, korisnici aplikacije mogu da u svoj profil “ubace” i svoje lične podatke kao i da prave selekciju objavljenih fotografija. Pre objavljivanja fotografija, korisnik ih može promeni uz određene filtere koji menjaju boju fotografijama. Kao što možemo primetiti, preterano eksponiranje objektivu i pravljenje selfija za Instagram, mogu izazvati narcizam kod korisnika ove društvene mreže, jer je to, u stvari, aplikacija samo za fotografije.

Na Instagramu nema statusa, kao na Facebooku, te je značaj izgleda i selfija uveliko uočljiv za pristup i bivanje na toj društvenoj mreži. Slike koje se nalaze na ovoj društvenoj mreži nisu toliko realne, baš zbog mnoštva filtera za ulepšavanje slika, kako bi se dobio savršen izgled.

Zanimljivo je, naime, da su “opšta mesta” kojima se obično opisuju najrazličitije aktivnosti na Internetu, a posebno na društvenoj mreži Facebook, ujedno i meta kritike ovih komunikacijskih sredstava, kao prostora za lični marketing, egzibicionizam i “samopromociju”. Jer, po principu ogledanja i ogledala, savremeni narcis se, u interakciji s drugim korisnikom na Mreži, medijski potvrđuje tako što, pojednostavljeno rečeno, njegova fikcija postaje nečija “stvarnost” i obrnuto.

Zanimljivo istraživanje…

Ilustracije radi, pozvaćemo se ovde na istraživanje sprovedeno na jednom od američkih univerziteta (Western Illinois University), o oblicima ponašanja korisnika na Fejsbuk društvenoj mreži, koja pokazuju karakteristične elemente “društvenog” narcizma, realizovanog na uzorku od 294 studenta, od 18 do 65 godina starosti.

Rezultati ovog istraživanja, kako se navodi u Gardijanu , manifestuju direktnu povezanost između broja prijateljstava ostvarenih na ovoj mreži i potvrđuju da je reč o narcisoidnom korisniku profila, koji pokazuje socijalno poremećeno (socially disruptive) ponašanje, o čemu su već postojala određena mnjenja, upućena od strane skeptika, u pogledu upotrebe ovih društvenih mreža (social media sceptics).

Sada su ta mnjenja definitivno i potvrđena, te možemo i mi potvrditi njihov zaključak da društvene mreže izazivaju narcizam. Čak i da ga ne izazivaju, one ga samo podržavaju u razvutku, a time i potpiruju taj već postojeći, narcisoidni obrazac ponašanja i razmišljanja, ili čak narcizam kao poremećaj ličnosti čine sve prisutnijim u sklopu te ličnosti i njenog profila na društvenim mrežama. Narcizam kao ljubav prema sebi i sopstvenoj ličnosti nije negativna pojava, ali je negativna kada osoba ne primećuje svoje mane i kada je previse zaokupljena sobom i svojim izgledom, te ga stavlja u prvi plan kao svoju jedinu vrednost.