Ukinuti duševne bolnice, osloboditi mentalne bolesnike!

Doprinosi antipsihijatara u sferi mentalnog zdravlja

Najveća zasluga antipsihijatrijskog pokreta jeste radikalna kritika samog temelja klasične psihijatrije, a pre svega njenog medicinskog modela duševne bolesti i shvatanja lečenja kao prilagođavanja pacijenta datom društvu. Antipsihijatrijski pristup, kao alternativni pristup duševno obolelom, otvara brojne kontroverze i dileme, koje se prvenstveno vezuju za dva ključna pitanja:

1) Šta je duševna bolest?
2) Šta je sa institucijom?

1) Što se tiče prvog pitanja, antipsihijatri ističu da psihijatrija zauzima izuzetno nizak položaj i ugled među ostalim medicinskim disciplinama, i da se to može objasniti fundamentalnom greškom koja je učinjena prilikom same konceptualizacije psihijatrije. Početna greška je napravljena kada je određivana priroda psihijatrije, tj. kada je vršeno razgraničavanje i ograničavanje predmeta njenog zanimanja. Koncept mentalnog poremećaja, kao glavni predmet psihijatrijske prakse, po mišljenju njenih kritičara, ni po jednom kriterijumu se ne može specifikovati.

Ukoliko se za određenje predmeta psihijatrije koriste bilo koji od tri kriterijuma koje navodi Ajzenk (Eysenck, u Kecmanović, 1978: 290), a koji su ključni prilikom određenja ostalih medicinskih specijalnosti, uočava se da psihijatrija ne ispunjava uslov da se nazove medicinskom profesijom.

1 – Na osnovu prvog kriterijuma, koji nalaže da se svaka medicinska specijalnost bavi određenim delom tela, može se zaključiti, da ukoliko se oblast za koju je psihijatrija zadužena locira u mozak, u medicini već postoji disciplina zadužena za ovaj organ – neurologija.

2 – Ukoliko se sledi drugi kriterijum, po kome bi psihijatrija kao medicinska disciplina, u tretiranju psihopatoloških fenomena morala da se koristi određenom tehnikom, uočava se da se ona zapravo koristi širokom lepezom različitih tehnika, a ne jednom specifičnom (operativnim postupcima, medikamentima, psihoterapijom,…).

3 – Ni treći kriterijum, po kome bi psihijatrija trebalo da se bavi određenom bolešću, nije ispunjen, budući da je sam koncept mentalne bolesti neprecizno određen i suviše inkluzivan, te obuhvata veoma heterogenu grupu fenomena.

Na temelju ovih uvida, kritičari psihijatrije, tačnije antipsihijatri, dovode u pitanje ne samo status psihijatrije u okviru drugih medicinskih disciplina, već na jednom globalnijem nivou, sumnjaju u praktičnu upotrebljivost i korisnost saznanja, koja ova disciplina pruža nauci uopšte. U tom smislu, tvrdnje antipsihijatara da duševni poremećaj ne postoji kao ontološki evidentan entitet, i da je on rezultat rada psihijatara, ili šire, kulturno-istorijskih zbivanja, iako su bile previše radikalne, predstavljale su inicijalan impuls za suzbijanje nekontrolisanog korišćenja diskursa patologije i inicirale razvoj kritičke svesti prema delovanju psihijatrije uopšte.

2) Postavljanje pitanja: „Šta je sa institucijom“?, predstavlja drugi važan doprinos za oblast psihopatologije od strane antipsihijatrijskog tabora, koji direktno proishodi iz prethodnog, a tiče se samog tretmana duševno obolelih osoba. Postuliranjem tvrdnje da je klasična psihijatrija instrument represije i faktor u održanju „bolesne“ društvene ravnoteže, antipsihijatri se zalažu za ukidanje institucionalnog režima lečenja duševno obolelih, i to skidanjem oreola humanosti sa duševnih bolnica i otkrivanjem njihovog totalitarnog karaktera. U tom kontekstu, antipsihijatri ističu da se psihijatrijska praksa ogleda u patologizovanju onih pojava koje su izraz sukoba individualnih i društvenih interesa, a koje su posledica društvenih neusklađenosti, protivrečnosti, klasnih sukoba, društvene nepravde. Neprepoznati povezanost različitih individualnih tegoba i smetnji sa zbivanjima u užem i širem socijalno-ekonomsko-političkom okruženju, ili socijalne sukobe smatrati proizvodom individualne patologije, znači prikrivati pravu prirodu zbivanja u društvenoj zajednici, i podržavati društveni status quo.

Iza različitih postupaka nadzora i kontrole duševno obolelih, kao i dugotrajnog i često prisilnog ograničavanja njihove slobode, leži bojazan kako psihijatra, tako i društva, od svega onog što je strano i drugačije. Ovakvi postupci psihijatara (odbacivanje i izolacija), duševnog bolesnika sve više udaljavaju, nego što ga približavaju duševnom zdravlju, što je osnov za razmatranje etičke upitnosti psihijatrije. Hospitalizacija duševnog bolesnika, ili pak izricanje mera bezbednosti njegovog obaveznog lečenja i čuvanja u posebnim zavodima za duševno poremećene, počiva na ovoj bojazni od duševnog bolesnika, pri čemu se ova vrsta bojazni psihijatara i društva uzajamno podržavaju i pojačavaju. U kontrastu sa procesom etiketiranja, zastupljenim u okviru psihijatrijske paradigme, dati slobodu, odgovornost i autentičnost duševno poremećenom, predstavlja imperativ antipsihijatrijskih zalaganja, koji neminovno doprinosi uplivu humanosti u polje psihopatologije.

Poreklo krivice i kako sa njom izaći na kraj?

“Najgore osećanje krivice je da prihvatite nezasluženu krivicu”.
Ajn Rand

Emocije poput ponosa, stida i krivice, razvijaju se tokom druge i treće godine života, jer se tada razvija i svest o vlastitoj ličnosti. Krivica ima svoje istaknuto mesto u moralnom ponašanju, jer ohrabruje ljude da postupaju po usvojenom etičkom kodu i socijalnim normama. Takođe, utiče na razvijanje empatije i preuzimanje odgovornosti za sopstvena dela.

Prema nekim autorima, osnovna razlika između krivice i stida je u tome što se u slučaju krivice, akcenat stavlja na loše ponašanje, u smislu „Učinio sam nešto loše“, dok se kod sramote, akcenat prebacuje na sliku, koju osoba ima o sebi: „Ja sam loš“. Međutim, u praksi to ne izgleda tako, jer dugotrajno osećanje krivice itekako može da dovede do pojave anksioznosti, depresije i samoprezira.

 

Kultura ima veliki uticaj na to koje će ponašanje okarakterisati kao „nemoralno“, pa će kršenje te norme izazvati osećaj krivice kod pojedinca. Postoje kulture, poput japanske i grčke koje su kolektivističke i mišljene drugog je jako važno za osećaj lične vrednosti. Ukoliko osoba u takvoj kulturi napravi prekršaj, biće osramoćena. Kolektivno je kažnjena time što će izgubiti poštovanje i ugled. Posramljenost je društvena kazna. Sa druge strane individualistički kulture, poput američke, dozvoljavaju osobi iskreno izvinjenje i pokušaj reparacije štete. Njen prekršaj neće ostaviti trajnu mrlju na njenom „karakteru“. Mogućnost iskupljenja greha je srž hrišćanske religije.

Osećanje krivice se javlja kada se naš postupak kosi sa nekim usvojenim moralnim standardom, ili kada smo povredili neku osobu našim ponašanjem. Nekada su ovi standardi zamućeni, nejasni, pa nam osećaj krivice daje odgovor da li smo postupili ispravno ili ne. Tu se javlja problam, ukoliko nismo svesni da su naši standardi ili očekivanja previsoki i samim tim nerealistični.

Možda dolazimo iz porodice koja nas je ohrabrivala da budemo preterano odgovorni, tako što nas je krivila za svaku sitnicu inalazila mane u svemu što radimo. Mogli smo se osetiti manje vrednim, i preosetljivim na svaku naznaku greške ukazanu od strane autoriteta (roditelj, profesor, šef).Onda je ta preterana odgovornost postala mehanizam odbrane. Razvili smo unutrašnjeg kritičara, koji bi uvek preduhitrio spoljašnjeg.

Još jedan izvor krivice, izgleda da vodi poreklo od tzv. “magijskog mišljenja“ iz ranog detinjstva.

Kao deca, naučili smo da kada god imamo neku potrebu (za hranom, preobukom, pažnom, itd.), sve što treba da uradimo je da pustimo glas, i neko će doći da zadovolji našu potrebu.

Na taj način, iz egocentrične perspektive, usled još nedovoljno razvijenih kognitivnih alatki, mi učimo da verujemo u naše moći. Ovo uverenje da smo „centar sveta“ traje maksimalno do 9. godine, kada će nam kognitivni razvoj omogućiti da razumemo druge vrste uzroćno-posledičnih odnosa.

Učimo da mi nismo uzrok, a samim tim ni odgovorni za sve što se dešava oko nas. Ipak, neki relikti “magijskog mišljenja“ će se zadržati kod većine ljudi i kada odrastu.

U susretu sa velikim gubitkom, možemo da reaktiviramo ostatke nekadašnjeg načina mišljenja, koji doprinose osećanju krivice.Onda sebi postavljamo dobro poznata pitanja: “Šta sam to uradio, da mi se ovo desi? Šta sam mogao da uradim da sprečim gubitak?“

Naravno da treba da preispitujemo svoje ponašanje i da budemo svesni svoje odgovornosti, ali ukoliko sebi nabijamo krivicu, mučimo se i obezvređujemo, velika je mogućnost da smo navukli veliku količinu narcizma na sebe.

Još jedan uzrok krivice je povezan sa iluzijom kontrole. Lakše nam je da verujemo da su određeni događaji rezultat naše greške, nego da su uzrokovani neizbežnim okolnostima. Cena koju plaćamo za taj osećaj kontrole je krivica.

Nesvesna krivica

Najteža da se sa njom suočimo, jer je nismo svesni. Možemo indirektno da je primetimo, ukoliko reagujemo poprilično defanzivno dok pričamo o nečemu što smo učinili.Projekcija je još jedan način kojim se manifestuje nesvesna krivica. Projektujemo onda, kada nekog drugog krivimo za stvari koje su povezane sa našim sopstvenim postupcima.

Može dovesti do destruktivnih ponašajnih obrazaca, poput alkoholizma, zatrpavanja poslom, itd. Ovi obrasci su način da nesvesno kažemo „kriv sam, i zato sam bezvredan i treba da ispaštam, treba me kazniti“.

Postoje različite psihoterapijske tehnike koje se mogu upotrebiti u radu sa krivicom. Najvažnije je prvo osvestiti ovo osećanje i znati za šta tačno sebe okrivljujemo. Koja uverenje stoje iza našeg zaključka da smo napravili „prekršaj“. Da li je naše sagledavanje racionalno? Da li osećaj krivice nosimo sa sobom iz detinjstva, pa on sada iskrivljava našu percepciju?

Sva ova pitanja je najbolje razmatrati sa stručnim licem, ali možemo to raditi i sami ukoliko emocija nije preplavljujuća ili ne deluje iz nesvesnog dela ličnosti.

Podeliću sa vama jedan video u kome klinički psiholog dr Martin Hsia prepričava svoje iskustvo sa klijentom, koji se dugo mučio sa osećanjem krivice. Između ostalog, koristio je tehniku „guilt pie“ (u bukvalnom prevodu pita krivice), iz repertoara kognitivne psihoterapije. Pogledajte, nekome može da bude od koristi.