Bliskost u partnerskim odnosima

Najčešći problemi zbog kojih se bračni partneri obraćaju psihoterapeutu direktno ili indirektno uključuju i pitanje bliskosti.

Iako je termin bliskosti u svakodnevnoj upotrebi, zapravo u stručnim krugovima postoje razilaženja oko toga da li je bliskost poželjni cilj bračnih odnosa, koji su njeni suštinski elementi i šta je potrebno da bi se ona dostigla?

Ono što određeno iskustvo među partnerima čini bliskim je zajedničko kreiranje značenja. Iskustvo koje oba partnera smatraju izrazom bliskosti je ono koje je za oboje visoko značajno, i smisleno. Oba partnera se u takvim interakcijama osećaju potpuno uključenim i ispoštovanim, te percipiraju ovakvo iskustvo kao izraz, kako lične vrednosti tako i samog bračnog odnosa. Bliska interakcija stavlja akcenat na saradnju, uzajamnost i empatičnost.

Dakle, stepen bliskosti među partnerima se može proceniti analizom nivoa do kojeg svaki od partnera učestvuje u stvaranju značenja, koliko pokazuje empatiju i prihvatanje drugoga, i da li svojim ponašanjem odnos afirmiše kao partnerski.

Kako bliskost uključuje saradnju i uzajamnost, usko je povezana sa raspodelom moći među partnerima. Ukoliko su partneri više okrenuti nekoj vrsti kompeticije u bilo kom aspektu svog odnosa, to će se odraziti na ko-kreaciju značenja u značajnim diskursima. Različite su prepreke, koje utiču na formiranje bliskih interakcija u braku.

U ovom tekstu, biće reči o preprekama koje su posledica rodne socijalizacije oba partnera u još uvek preovlađujućem patrijarhalnom kulturološkom modelu. Na njih se mogu nadovezati i nerealna očekivanja od partnera.

Određen nivo otvorenosti i osetljivosti u suštinskoj je suprotnosti sa načinom na koji se dečaci socijalizuju. Tokom odrastanja, dečaci od svoje okoline dobijaju poruke o tome da treba da izbegavaju svako pokazivanje slabosti. Podstiču se u tome da svoja osećanja zadrže za sebe, što će ojačati njihovu sposobnost za samokontrolu, kada je upitanju ekspresija “zabranjenih“ emocija. Ovakav vid samokontrole ne ide ruku pod ruku sa duhom otvorenosti i saradnje. Dečaci se nagrađuju kada pokazuju snagu i rešavaju praktične probleme, te su skloniji međusobnoj kompeticiji i iskazivanju moći.

Fokusiranje na praktična rešenja je svakako korisna veština, ali naravno ne može biti zamena za empatisanje sa svojim partnerom. Obično se dešava da kada se žena obrati mužu da je zabrinuta u vezi nečega, on će joj ponuditi neko praktično rešenje. Iako je njegova namera pozitivna, žena će ovakav postupak doživeti kao obeshrabrujući, smatrajući da njena osećanja nisu uvažena i vrednovana. Neće doći do bliskosti, već će se žena naljutiti, povući ili promeniti temu.

Često i sami muškarci sebe smatraju nekompetentnim za ovakvu vrstu empatičnog i podržavajućeg razgovora, pa će se da bi izbegli bol i neprijatnost zbog percipiranog neuspeha, sami povući iz komunikacije. Izbegavaće kontakt očima, povući se u ćutanje ili pokušati da promene temu.

Seksualnost je, takođe mesto gde različita uverenja i očekivanja svakog od partnera mogu dovesti do problema na polju bliskosti. Ukoliko muškarac izjednačava intimnost sa seksualnošću, jer ima uverenja da je samo tokom seksualnog kontakta prihvatljivo da pokaže svoje emocije i osetljivost, on će insistirati na sexualnom odnosu, kako bi osetio bliskost sa svojom ženom. Međjutim, ukoliko njegova partnerka smatra da je zapravo bliskost preduslov seksualnom kontaktu, njih dvoje će se naći u začaranom krugu, i zatvoriće kanale međusobnom razumevanju.

Mnoge devojčice su vaspitavane tako da razvijaju, sa jedne strane svoje verbalne sposobnosti, a sa druge interpersonalne veštine, sa fokusom na kapacitet za brigu o drugome, kao pandan korišćenju moći kao sredstvu uticaja (koji je namenjen muškarcima). Ako pođemo od preduslova bliskosti, a to je pretpostavka da svaki partner jednako učestvuje u stvaranju značenja, ženino uverenje da je ekspert za interpersonalne odnose, može ugroziti uspostavljanje bliskosti među partnerima. Ukoliko supruga sebe percipira za stručniju u kreiranju značenja, barijera uspostavljanju bliskosti je podignuta.

Bračna terapija je jedna od mogućnosti za koju se odlučuju parovi, kojima je bliskost jedan od ciljeva uspešnog braka. Na terapiji, partneri će u bezbednom okruženju, uz pomoć podržavajućeg terapeuta nastaviti da uče jedan o drugome. Otkriće koja to uverenja i mehanizmi odbrane otežavaju međusobno prihvatanje.

“Pomoći supružnicima da ostanu radoznali jedan za drugoga i da mogu da se „ogledaju“ u drugome, verovatno je najkonkretnija pomoć koju bračni terapeut može da pruži za ovaj problem“, navodi bračni terapeut Cheryl Rampage.

Kako da prepoznaš rano agresivno ponašanje?

Iako agresivnost već dugi niz godina predstavlja predmet istraživanja, sve do danas nije stvorena jedinstvena definicija tog fenomena. Različiti autori naglašavaju različite aspekte agresivnosti, pa su definicije agresivnog ponašanja brojne i raznolike.

Međutim, većina se autora ipak slaže u tome da se agresivnim ponašanjem drugoj osobi nanosi šteta određene vrste. Berkowitz (1988) je tako definisao agresivnost kao bilo koje ponašanje (fizičko ili verbalno) sprovedeno sa namerom da se neko povredi (bilo fizički ili psihički).

Različiti autori prave različite podele agresivnosti. Među njima najznačajnija je podela na direktnu (otvorenu) i indirektnu (skrivenu) agresivnost (Björkqvist, 1992a). Direktna agresivnost se odnosi na svako ponašanje koje sadrži otvoreno iskazanu nameru da se neko povredi. Šteta se nanosi direktno, «licem u lice». Kod fizičke se agresivnosti šteta ili bol nanosi prvenstveno korištenjem fizičke sile (npr. guranje, udaranje), dok kod verbalne agresivnosti prevladavaju verbalne strategije (npr. vikanje, vređanje).

I dok su se ranija istraživanja uglavnom fokusirala na takve otvorene oblike agresivnosti, tokom poslednje decenije pažnja se usmerila i na socijalno manipulativna ponašanja, poznatija pod pojmom indirektna agresivnost. Ovu vrstu agresivnosti karakteriše agresivno ponašanje pri kome agresor nije direktno uključen u napad, ali nastoji povrediti drugu osobu utičući na njenu povezanost sa okolinom. Istraživanja indirektne agresivnosti započela je Feshbach (1969), koja ju je definisala kao socijalno odbacivanje i isključivanje. Osnovne kategorije koje danas razlikujemo u indirektnoj agresivnosti su:

1) pričanje o drugima (širenje glasina, ogovaranje),

2) isključujuća ponašanja (ignorisanje, isključivanje),

3) indirektna uznemiravanja (preteći anonimni telefonski pozivi, pisane preteće poruke).

Autori savremenih istraživanja nastoje osvestiti činjenicu da indirektna agresivnost može biti jednako toliko bolna i opasna za žrtvu, koliko i direktna. Crick i Bigbee (1995) su pokazali da deca koja su bila žrtve indirektne agresivnosti iskazuju znatno više nivoe socijalnopsihološke neprilagođenosti (kao što su npr. depresija i usamljenost) od dece koja nisu bila izložena takvom ponašanju. Strategije indirektne agresivnosti prema autorima, deci onemogućavaju zadovoljenje njihovih socijalnih potreba za pripadanjem i bliskošću, na uzrastu kada su im one izrazito bitne.

Fizička, verbalna i indirektna agresivnost ne smatraju se samo trima strategijama agresivnosti, već i trima razvojnim fazama agresivnog ponašanja. U skladu sa razvojem fizičkih, verbalnih i socijalnih veština razvijaju se i različiti oblici agresivnosti, te se međusobno prepliću. Kako tokom ranog detinjstva deca još nemaju dovoljno razvijene verbalne i socijalne veštine, koriste se prvenstveno fizičkom agresivnošću. U školskom uzrastu, kada se razviju verbalne sposobnosti, deca proširuju raspon mogućih agresivnih reakcija. Budući da ih fizička agresivnost u svakodnevnom životu izlaže opasnosti od sankcionisanja, u tom razdoblju kod dece počinju da prevladavaju verbalne strategije. Za školski uzrast još je značajno smanjenje ukupnog agresivnog ponašanja, čemu ponajviše pridonose razvoj samoregulacije, kognitivni razvoj, i razvoj socijalnih veština.

Brojna savremena istraživanja ukazuju na postojanje polnih razlika u agresivnosti. Prve su razlike uočljive već u predškolskom uzrastu, a tokom školskog uzrasta i adolescencije postaju i sve izraženije. U samim počecima istraživanja polnih razlika, agresivnost se smatrala isključivo «muškim fenomenom» (Buss, 1961), te su žene često bile izuzimane iz uzoraka. Kasnije je prevladalo mišljenje da muškarci više koriste fizičku agresivnost, dok su žene verbalno agresivnije (Maccoby, Jacklin, 1988). Međutim, istraživanja su pokazala kako razlike u fizičkoj i verbalnoj agresivnosti nisu najbolji indikator polnih razlika u agresivnom ponašanju. Eagley i Steffen (1978) su tako potvrdili da muškarci češće nego žene nanose fizički bol svojim žrtvama, međutim prilikom nanošenja psihičkog bola verbalnim strategijama nije nađena razlika među polovima. Osim toga, Macoby i Jacklin (1974) su u 3 od 5 studija koje su proučavale polne razlike, utvrdili čak veću verbalnu agresivnost kod muškaraca.

Björkqvist i saradnici konstruisali su DIAS skalu – skalu za procenu direktne i indirektne agresivnosti kod dece (Direct & Indirect Aggression Scales, 1992). Skala je bazirana na metodi vršnjačkih procena, putem koje se ispituje socijalna percepcija agresivnosti.

tabela

Vodič za roditelje ili “Kako identifikovati agresivnog tinejdžera”

Ukoliko bi vaše dete (uzrasta od 11 do 15 godina) na većinu dole navedenih tvrdnji odgovorilo potvrdno, možete sumnjati na razvoj agresivnih tendencija reagovanja:

  1. Često psujem.
  2. Mnogi misle samo o tome kako bi se okoristili na tuđi račun.
  3. Za mene se ne bi moglo reći da sam miran i staložen.
  4. Mnogi ljudi misle samo na sebe.
  5. Ne volim da mi zapovedaju.
  6. Imao sam ili i sada imam loše ocene iz vladanja.
  7. Često se žestoko razbesnim.
  8. Život bi mi bio mnogo lepši kada me razni glupani ne bi prisiljavali da radim što neću.
  9. Lako se razljutim i to me brzo prođe.
  10. Često mi dođe da nekoga udarim.
  11. Volim se potući.
  12. Opazio sam da nastavnici poklanjaju nekima više pažnje nego što zaslužuju.
  13. Ne podnosim školu.
  14. Ja po svaku cenu moram dobiti ono što hoću.
  15. Kad mi se neko ne sviđa nisam u stanju to sakriti, već se obično odam nekom primedbom ili ponašanjem
  16. Ne volim policajce.
  17. Skoro svi osim mene dobijaju bolje ocene nego što zaslužuju.
  18. Smatram da bih bio sposoban za vođu gangsterske bande.
  19. Imao sam neprilika jer nisam kad treba mogao držati jezik za zubima.
  20. Volim da zafrkavam glupane i smetenjake.