Zašto moje dete neće na nošu?

Drage mame i tate, ako se pitate zašto vaše dete nikako da se otarasi pelena, zašto je u otporu da sedne na nošu, zašto sve uvek završi tamo gde ne treba, evo nekih odgovora i saveta kako da se to premosti…

Enkopreza: Nevoljno puštanje stolice

Određenje

Nevoljno defeciranje (enkopreza) je noćno i dnevno, povremeno ili stalno izbacivanje izmeta u rublje nakon druge ili treće godine života, bez upadljivih organskih oštećenja sklopova koji učestvuju u zadržavanju i pražnjenju.

Enkopreza spada u grupu poremećaja navika i impulsa, u podgrupu Poremećaja defekacije.

Znakovi i simptomi enkopreze

  • ispuštanje izmeta u rublje ili na drugo nepredviđeno mesto. Ukoliko je količina izmeta velika, može se pogrešno interpretirati kao dijareja (traje znatno duže od dijareje, i konzistencija izmeta ne mora biti tečna)
  • opstipacija uz suvu i čvrstu stolicu;
  • ispuštanje nesrazmerno velike količine izmeta;
  • slab motilitet creva;
  • nedostatak apetita;
  • abdominalan bol.

Razvoj funkcije defeciranja

Defeciranje je u prvim mesecima života refleksna radnja. Sa početkom sedenja, između šestog i osmog meseca, dete odgovara pokretima tela i povišenim naponom mišića pri obučavanju defeciranja, a krajem prve godine pruža otpor zahtevima koji dolaze od roditelja. Oko 15 meseci otpor se smanjuje, i dete rado „čuči“ na sudu. Krajem druge godine, sa sticanjem govora, voljni nadzor se povećava, ali dete još uvek ne razume sasvim zahteve za obučavanjem i njegovo društveno značenje. Oko treće godine života ono saopštava svoje potrebe i uspeva da odgađa pražnjenja. U četvrtoj godini većina dece nadzire izmetanje (Gesel, 1949).

Učestalost

Na uzrastu od 4 godine javlja se kod oko 2.8% dece. Ovaj postotak se postepeno smanjuje na 1.5% na uzrastu 7-8 godina (Kovačević, 1977), a na uzrastu 7-19 godina viđa se kod 0.6% ispitanika (Kraiger, 1988). Smetnje defeciranja su 3-4 puta češće kod dečaka nego kod devojčica. Učestalost prvobitne (primarne) i naknadne (sekundarne) enkopreze je podjednaka, a noćna je ređa od dnevne. Dok je umokravanje često i kod drugih članova porodične grupe, enkopreza se obično javlja samo kod jednog člana.

Način ispoljavanja i podela

Dete nevoljno ispušta manje ili veće količine izmeta u rublje, jednom ili više puta, najčešće tokom dana, ređe noću, u stojećem ili sedećem stavu.

Deli se na:

1. prvobitnu enkoprezu, koja traje neprekidno od rođenja, i
2 naknadnu enkoprezu, koja počinje nakon ovladavanja ovom radnjom i dužeg čistog perioda.

Hersov (1977) pravi podelu prema uzrocima:

1. Nevoljno defeciranje izazvano psihičkim povredama i potresima. Nadziranje pražnjenja izmeta zapravo postoji i moguće je, ali popušta u navedenim uslovima kao što su rođenje brata ili sestre, prijem u bolnicu, polazak u školu, odvajanje od roditelja, itd.

2. Nevoljno defeciranje bez mogućnosti nadzora. Dete ne može da nadzire pražnjenje, a da to obično i ne opaža. Obavlja ga u rublje, bez obzira da li je u kući ili u školi. Često je udruženo sa umokravanjem.

3. Nevoljno defeciranje udruženo sa opstipacijama i dijarejama. Nevoljno defeciranje se javlja u stanjima straha i zastrašujućim okolnostima (tu može spadati i strah od prisilnog obučavanja i strogih roditeljskih stega, te dete zadržava izmet u prisustvu roditelja sa kojima je u sukobu).

Treba razlikovati enkoprezu koja je rezultat hronične opstipacije kod deteta (a koja može nastati usled nedovoljnog vežbanja i pasivnosti, česte konzumacije visoko kalorične hrane i slatkiša, premalog unošenja vode i voća, a čestog unošenja slatkih i gaziranih pića, itd.) i one koja je rezultat emotivnog potresa (stresa povezanog sa roditeljima, školom ili vršnjacima).

Ličnost deteta

Deca sa ovim vrstama smetnji ispoljavaju i posebna obeležja ličnosti: povišenu plašljivost, nesigurnost, osujetljivost, slab nadzor agresivnosti, povišenu zavisnost od roditelja i slab odnos sa roditeljima, pretežno sa majkom, slabost odnosa sa drugovima i smanjenu prilagodljivost na zahteve okoline.

Uloga roditelja

Važni su odnosi roditelja prema detetu, potresi koje dete doživljava, kao i uzrast na kome ih doživljava. Posebno su značajni stavovi roditelja prema detetu oko druge godine života, u vreme kada je ono sposobno da uspostavlja nadzor nad ovom funkcijom.

Nedostatak podsticaja i odsustvo obučavanja ili pak suviše kruti i nasilni stavovi roditelja u ranom uzrastu mogu biti presudni. Ako je roditelj isuviše bezbrižan i ne podstiče dete da upotrebi noćni sud može se očekivati primarni poremećaj defeciranja, a ako su stavovi kruti a obučavanje nasilno, sekundarni.

Prema nalazima brojnih istraživača majčinska hostilnost (neprijateljstvo) je jedan od najznačajnijih faktora u objašnjenju nastanka i razvoja enkopreze. Na veoma velikom uzorku, ovaj faktor je detektovan kao značajan kod 91.7% subjekata enkopretičara, dok se on javlja kod 55.6 % kontrolnih subjekata (Klages, Geller, Tillman, Bolhofner, Zimerman, 2005).

Socijalna integracija i enkopreza

Dete koje ima enkoprezu može biti u riziku od emocionalnih i socijalnih problema koji su povezani sa ovim stanjem. To uglavnom uključuje osećanja neprijatnosti, frustracije, stida i besa. Može razviti probleme povezane sa niskim samopouzdanjem, postati depresivno, biti slabo u školi i odbijati da se socijalizuje sa drugom decom, što uključuje odbijanje da se ide na zabave i druga kolektivna okupljanja, i odbijanje da prisustvuje događajima koji zahtevaju ostajanje tokom čitave noći. Zadirkivanja od strane drugova i grdnja od strane članova porodice nadovezuju se na detetove probleme sa samopouzdanjem, što u krajnjem može rezultovati delimičnom ili čak potpunom socijalnom izolacijom deteta.

Osećaj krivice prekovremenih radnika

Dobar dan, ja sam preradnik. Svakodnevno radim po 9, 10 ili 11 sati, kao i većina nas iz pogona.

U našem pogonu se puno radi. To baš i nije klasičan pogon, zapravo svi sedimo za računarima. Svejedno, puno se radi. Radimo puno radno vreme, a redovno ostajemo prekovremeno. Svi ostajemo, jer se trudimo da projekat ne propadne.

Nažalost, to nije dovoljno. Koliko god se trudili, rokovi se neprestano probijaju, klijentima se žuri, posao trpi. Sve to veoma ljuti naše menadžere, a ni nama nije svejedno. Zato radimo sve više i više, ali koliko god ostajali prekovremeno, uvek smo u nekom kašnjenju.

Moje koleginice i kolege su redovno sjebani nakon jutarnjih sastanaka na kojima nam objašnjavaju koliko smo spori i koliko kasnimo. Trebalo je sve da bude gotovo još pre pola godine. Tako su zahtevali klijenti, a naši menadžeri su im obećali da će to ispuniti. I sada ispada da su ih slagali, jer mi radimo presporo.

Nametanje krivice radnicima je podmukli menadžerski mehanizam kojim nasilno pokušavaju da podignu produktivnost preduzeća.

Ponekad se pitam kako zreli, odrasli ljudi padaju na ove priče. Činjenica je da smo, po ugovoru, u obavezi da radimo 8 sati dnevno. Činjenica je da radimo mnogo više od toga. Mnogi ostaju i vikendom. Činjenica je da njihovi rokovi nisu ništa drugo do puste želje, jer nisu realni. Ako su radnici svaki dan radili, a rokovi su probijeni, krivi su isključivo oni koji su ih dogovarali.

Sve mi je ovo jasno, ja sam sa sobom načisto. Danas sam pošteno odradio svoj posao. Nisam zabušavao, ostao sam malo duže. Nemam ni jedan jedini razlog da se osećam krivim. Međutim, nakon jutarnjeg ribanja od strane menadžmenta, osećam se loše ceo dan. Rečeno mi je da su klijenti popizdeli. Ako izgubimo ove veoma važne klijente, neki od nas će verovatno ostati bes posla (to neće biti šefovi i menadžeri). Kritikovali su me što se ne zalažem dovoljno, što ne ostajem i vikendom.

Nije mi ništa teško, volim da radim, ali veoma teško podnosim nametnutu tenziju i nametnuti osećaj krivice.

U našem pogonu od pedesetak ljudi, ima bar njih desetak čije je jedino zaduženje da nam nabijaju stres. Oni su takozvani menadžeri, šefovi, uprava. Oni po ceo dan sastanče, a kada ne sastanče, šetkaju se okolo i dišu nam za vratom. Od svih njihovih sranja, omiljeno mi je menadžersko “mi”. Oni ne pitaju “Kako napredujete?”, “Jel završavate?” i tome slično, nego “Kako napredujemo?”, “Jel završavamo?”. Oni svojim govorom brutalno falsifikuju stvarnost, čak i na nivou govora nam otimaju proizvod i sebi pripisuju zasluge.

Sve ovo znam, ali u poslednje vreme sve češće uhvatim sebe kako se osećam sjeban, maltene kriv zato što projekat kasni.